Sinoćnje otvaranje Stardusta, novog prostora za svirke u gradu, obilježio je i koncert kojim su Nipplesi obilježili 26. rođendan.
Malo koji cover bend može se pohvaliti istinskim fanovima kakve imaju Nipplesi, što je urodilo višesatnom energičnom svirkom i rasplesanom publikom, koja ih je jedva pustila da odu i nakon dva bisa.
Novi klub, novo mjesto za svirke i novi rođendan…
– Zgodno se poklopilo, iako mi nismo baš jako revni što se tiče obilježavanja rođendana, ali ovaj smo odlučili obilježiti baš u okviru otvaranja Stardusta i veselimo se novom mjestu za svirke u gradu.
Kako su zapravo nastali Nipplesi?
– Nas je zapravo motivirao da se okupimo Dac koji je tada držao Star F (Darko Dobrodolac, op.a.) i često radio svirke i malo su mu dosadili stari bendovi koji su, kako je on rekao, zapeli na Sweet Home Alabama. Pa nam je rekao “zašto vi ne bi napravili bend koji svira aktualne rock hitove”. Mi smo svi tada imali neke svoje autorske bendove, ali ovo nam je bila zgodna ideja, složili smo se i… tako su nastali Nipplesi.
Jesi li mislio da ćete jednom slaviti 26. rođendan?
– Ma ne, mi smo mislili da je to nešto kratkotrajno, onako, za par gigova u Star F-u. Onda se prvo protegnulo na pune tri godine, praktički svakog petka, a onda se jednostavno i nastavilo sve do danas.
Iako ste cover bend pristupate cijeloj priči vrlo ozbiljno?
– Jesmo cover bend i nitko ne bježi od toga, ali mislim da ipak nismo klasičan cover bend koji odradi svoju gažu i to je to. Možda zvuči malo pretenciozno, ali baš ta koncepcija samog benda je utjecala na to da smo imali i neku edukativnu ulogu za brojne generacije, uvijek smo se trudili osvježavati repertoar, ali ne samo s hitovima, nego i upoznavati mlađu ekipu s nekim novitetima. Recimo, mi smo u Karlovcu počeli svirati Arctic Monkeyse dok gotovo nitko još za njih nije čuo.
Repertoar i dalje osvježavate?
– Da, naravno, iako ima i dosta starih stvari koje sviramo. Neki dan sam skužio, što mi je bilo ovako malo poražavajuće (smijeh) da su, kad smo mi bili oni klinci koje Dac nagovara da počnu svirati aktualne stvari, ti stariji bendovi bili otprilike ovoliko stari koliko smo mi sad.
Imao sam dojam da ste sve ove godine u sličnom sastavu, ali zapravo je ispalo da je to daleko od istine?
– Pa je, onu prvu svirku u Star F-u, tada još u akustičnom izdanju, svirali smo Cici, Rade, Čado i ja. Sjećam se i prve stvari ikada odsvirane – “The Universal” od Blura. Od te ekipe samo sam ja u bendu. Brzo su i bile neke promjene, došao nam je Vjeran na bubnjeve, a Čadota je zamijenio Bobo, a i oni više nisu s nama. No, dojam da smo “stalno” u istom sastavu možda imaš zato jer smo u današnjoj postavi već jako dugo, dakle Bruno, Lepi, Matija i ja, jedino s bubnjarima stalno imamo nekih problema. Nisu oni problematični, samo se nekako ne zadržavaju predugo u bendu. Sada je s nama Dado i nadam se da će biti dugotrajnije rješenje.
Spomenuo si da ste svi imali i svoje autorske projekte, je li ti nekad žao što su oni pali u drugi plan?
– Moj prvi kratkotrajni bend je bio Antares za gitarijadu koja se ratne 1993. održala u Domu HV, to je bilo onako skrpano zbrda-zdola i to je bila svirka za zaborav što se nas tiče, ali inače je bila sjajna stvar, pogotovo što se usred rata, odjednom od nekud stvorilo nekakvih 15-ak bendova, znači scena je bila itekako živa i raznovrsna. Onda je nastao bend Lady Jane koji je bio autorski, a još ozbiljniji je bio Krug, koji je na toj nekoj demo sceni postao dosta jako ime, svirali smo puno po Hrvatskoj, po Sloveniji, a onda se nekako dogodilo da se raspadnemo baš u trenutku kada smo sve to trebali napokon i oploditi prvim albumom. Dogovori su bili praktički već sklopljeni, ali onda je jedan otišao studirati u Graz, drugi u Opatiju, nekako smo se potiho razišli u najgorem trenutku. Da li žalim? Pa da, žalim. Nisam opterećen time, ali ostao sam u glazbi, volim ovo što radimo s Nipplesima, ali često mi prođe kroz glavu “što bi bilo…”.
Nipplesi nisu nikad imali neku svoju stvar? Radiš li nešto za sebe?
– Ne, Nipplesi nisu, a i iskreno uvijek mi je bilo bezveze to da malo radiš jedno, a malo drugo. Ako si cover bend budi cover bend, probaj biti što bolji možeš, a ako si autorski bend onda deri po svojim stvarima i nemoj ubacivati covere na svojim svirkama. A, ja radim zapravo cijelo vrijeme, imam jako puno nekih skica, ideja, za koje se nadam da će jednom i ugledati svjetlo dana. Ne znam ni sam u kojem obliku, jer dosta je to raznovrsno, ima stvari koje bi mogle ići onako solo, kantautorski, ima stvari koje su baš prave bendovske… treba pronaći vremena i možda ćete ih jednom i čuti!
Na sve to dolazi i Super Grupa? Tko su sad oni i kaj hoće?
– Haha, Super Grupa je zapravo slična priča kao Nipplesi, ali malo ležernija i isključivo radimo domaće, odnosno ex-yu stvari. Tu Rade ima veliku ulogu sa svojom violinom oko koje nastaju obrade u kojima mnoge od tih stvari dobijaju novo lice.
S Nipplesima ste radili i rock svadbe, je li tu kad bilo nekih zeznutih situacija kad se ekipa podnapije pa ipak zaželi i “nešto narodno”?
– Bilo je, ali zapravo vrlo rijetko. I skužiš da imaš neke glupe stereotipe, recimo svirali smo jednom svadbu u Hrvacama kraj Sinja, svi smo bili onako, okej, super, ali tu će bit frke. Na kraju jedna od najboljih svirki, prava ne rock nego skoro punk svadba. A, najneugodniju situaciju smo imali – u Zagrebu. Tamo je prije nego što smo trebali odsvirati prvi ples, a tu je isto bio dogovoren neki evergreen, mislim da Sinatra, na pozornicu izašao svećenik i, tako, ispričao sve što već ide i onda iz meni do dan danas nepoznatog razloga rekao “i evo sada će vas bend uvesti u zajednički život uz pjesmu Da te mogu pismom zvati”. A mi u šoku (smijeh).
I, kako ste to riješili?
– Luda sreća je bila da je na svadbi bio dečko iz benda Marijana Bana, koji je znao spiku i kakva će svadba biti i sjedio je blizu tog stejdža i odmah je po našim facama skužio da je problem i doletio je, uzeo gitaru i krenuo je s pjesmom, dečki su ga nekako pohvatali i, ajde, to smo odradili. Kasnije je bila svadba u skladu s dogovorenim!
Lagani prijelaz na druge teme možemo nabaciti uz novinarstvo, zapravo me zanima jesu li ti kad novinarske, odnosno uredničke, obaveze zasmetale u tome?
– Nisu. Novinarstvo je novinarstvo, obojica smo se, eto, inficirali njime. Danas sam pomoćnik glavnog urednika Novog lista zadužen za internet portal, a jasno da to oduzima jako puno vremena, no uvijek sam imao razumijevanje od kolega, a i sretnu okolnost da sa mnom radi i član riječkog benda My Buddy Moose tako da si uvijek uskočimo kada zatreba.
Stigneš li pisati koliko želiš, uzevši u obzir uredničke obaveze?
– Pišem i dalje, nisam samo urednik, ali ne koliko bih želio i ponekad bih volio da imam više vremena i za taj dio.
Dugo smo obojica novinari, ali još prije smo se sreli na – tribini. Navijački pokret ti je isto velika ljubav?
– Da, još kao klinci smo bili među prvim Carlstadt Boysima. Kasnije me navijanje čak i više zanimalo iz nekog sociološkog i društvenog kuta, fascinirala me ta supkultura, iako sam se itekako znao “zapaliti” i u pravom navijačkom smislu. Bili smo dugo skupa i u Gademzima, koji su mi bili posebno dragi baš zato jer su bili svojevrsna antinavijačka skupina, koja je imala svoju potpuno originalnu spiku. Kada je Karlovac napredovao prema 1. HNL i na kraju postao prvoligaš jasno da smo svi bili presretni i u tom razdoblju su bila i neka od najboljih izdanja i najboljih sjećanja, ali istovremeno je baš tu negdje i prestala ta stara spika i Gademzi su postali klasična navijačka skupina. Ne kažem da je to dobro niti loše, ali činjenica je da se najveći dio stare ekipe polako maknuo s tribine nakon što smo odradili tu jednu prvoligašku sezonu.
Još jedna zanimacija su ti i kvizovi?
– Bili su i veća! U početku je to stvarno bilo predobro, a još se i zgodno poklopilo da su se ti prvi kvizovi održavali isključivo utorkom, a mi smo već imali ekipu “utorkaša” koja se na taj svima omiljeni dan trudila skupiti i napraviti neku malu fešticu. Onda su došli kvizovi i zbilja dobra zabava. Još uvijek su zabavni, uvijek ima ekipe koja to prihvaća na pravi način, ali nekako mi se čini da je sve više i ovih ozbiljnih, kojima je jako bitno kako će proći i doživljavaju to jednostavno preozbiljno. Ali, nakon dugogodišnjeg igranja za Niprije, vratio sam se kvizu s Kordunashiansima i ne mogu reći da je loše.
Svirali smo u slično vrijeme, navijali smo za isti klub, novinari smo u istom gradu, jedno vrijeme i u istoj redakciji, zapalili smo se i za kvizove… nalazimo se na istim mjestima i cijelo vrijeme mi u glavi tokom razgovora lebdi i – Marin. S jedne strane mi je nelagodno uvlačiti ga u razgovor, s druge strane kao da će biti nepotpun…
– Ma ne, to je okej, ne mislim da je to sad neka tabu tema. I ne znam što da ti kažem osim da je meni sve to još uvijek nestvarno. Mnoge ljude je Marinova smrt pogodila, a meni je ona nešto što možda još nisam u potpunosti prihvatio. Mi nismo bili samo braća, on je meni zaista bio najbolji prijatelj, nije bilo dana da se mi ne čujemo ne jednom nego pet puta. I danas kad god mi se nešto dogodi, dobro ili lijepo, čujem ili vidim nešto zabavno, ili imam neki problem, dogodi se doslovno da se na pola sekunde uhvatim mobitela da ga nazovem. Nedostaje mi užasno.
I svima nama…
Razgovarao: Darko Lisac