Nakon nekoliko vrlo loših godina Karlovac ove sezone zaista može uživati u sportu. No, tema našeg razgovora nije, nažalost, jedan od onih kojima se možemo ponositi.
Odbojkašice su hit grada i cijele Superlige, rukometaši uvjerljivo gaze put povratka u Premijer ligu, jesenski prvaci su i nogometaši, bejzbolaši su i opet prvaci države, u pojedinačnim sportovima stižu europske i svjetske medalje, diže se atletika… gotovo da je jedini sport koji je totalno izvan te priče onaj po kojem je grad nekada bio najpoznatiji – košarka.
Novi trener KK Šanca, Goran Starčević, sin jedne od legendi Željezničara Petra Starčevića, mogao bi možda biti prvi kotačić u promjeni već dobrih dvadesetak godina uvriježenog narativa po kojem gradska košarka jednostavno životari bez ikakvih ambicija. Karlovačko-košarkaški pedigre je neupitan, iako odmah na početku razgovora kaže da ipak nije dobio košarkašku loptu u ruke čim se rodio…
– To svi misle i bilo bi možda i logično da je bilo tako, ali nije. Ni doma me nisu forsirali da sad baš moram biti košarkaš pa sam prvo otišao u nogomet, tu su me malo zezale ozljede, zatim sam se oprobao nakratko i u tenisu, ali onda su valjda u priču ipak ušli i geni i lokacija i sve. Tata je kao što si rekao iz legendarne generacije Željezničara, stariji brat je već naveliko trenirao košarku, onda smo se i preselili u stan nad Šancem i zapravo na kraju nije ni bilo izbora nego odabrati košarku.
Jesi li zaigrao kad s bratom?
– Nisam, on je pet godina stariji tako da je već došao do seniora i afirmirao se dok sam ja bio klinac, a kada sam ja “zakucao” na seniorska vrata on je već imao angažman u Njemačkoj. Igrao sam i ja kasnije puno po Europi, ali nikada nismo zaigrali skupa, iako se jesmo u nekim prijateljskim utakmicama susretali sa suprotnih strana.
Da idemo nekim kronološkim redom, bio si u Karlovcu kada se klub nakratko vratio na stare staze slave, ali ubrzo je uslijedio i pad koji na neki način i danas traje. Misliš li iz ove perspektive da je onaj sporan ugovor s Cibonom na neki način ubio karlovačku košarku?
– Teško je sad o tome pričati, na neki način sigurno je, vjerojatno su svi uključeni imali najbolje namjere, ali bilo je tu od starta nekih nezgodnih situacija, ona Druga liga kada su igrali samo Cibonini mladi igrači pa se i domaća publika okrenula protiv nas, na kraju smo igrali utakmice u Zagrebu, to je bila nemoguća situacija. Onda je plasman u Prvu ligu to malo zataškao, bilo je tu dobrih utakmica, pune dvorane, tko zna što bi bilo da se u nekom trenutku odradila pobjeda više, ali u konačnici je istina da je ubrzo došlo do jako bolnog i neugodnog raspada.
On još traje?
– Na neki način traje, tek sam došao na trenersku poziciju i ne bih volio biti prekritičan prema svemu, ali da mi je teško kada vidim kako danas klub izgleda i gdje je – je, jako mi je teško. I tužan sam zbog toga.
Kako si se zapravo odlučio za povratak u Karlovac s Lošinja? Sa sunčanog otoka u karlovačke magle, što kalendarski i geogradski, što i metaforički kada je košarka u pitanju…
– Haha, da, zna se poneko začuditi, ali nije tu zapravo ništa pretjerano čudno. U Lošinju sam radio šest godina, veći dio vremena kao trener-igrač i to jest bila moja želja na kraju karijere, tamo imamo i obiteljsku vikendicu i cijeli život mi je Lošinj druga lokacija nakon Karlovca koja je na neki način moja. I možda sam razmišljao tada i o tome da ostanem, ali varaju se oni koji misle da znaju što je otok zato jer su otišli na ljeto. Život na otoku je, nažalost, užasno težak izvan sezone, u svim mogućim segmentima. Gotovo da ne znam nekog tamo tko ne pije ili se ne drogira, viđao sam kako ljudi umiru zato jer ih se ne može prevesti do kopna u bolnicu, u sportskom smislu smo imali hrpu problema s odlascima na gostovanja, prijateljsku utakmicu ne možemo organizirati jer se nikom ne da dolaziti na otok pod takvim uvjetima, a sve to je Lošinj koji je jedan od razvijenijih hrvatskih otoka. Ali i na njemu je bilo jako teško. Također, meni je jako drago zbog košarkaške karijere koja me vodila svijetom, sretan sam što sam upoznao razne zemlje, što sam puno toga vidio i osjetio, ali lagao bih kada ne bih rekao da me, i kada mi je bilo najljepše, nije malo bockala nostalgija za Karlovcem. Tu sam stvoren, tu sam počeo, zapravo sam uvijek znao da tu jednom želim i završiti. Jedan je dom.
Europska karijera je stvarno bila upečatljiva i uspješna, pogotovo u Belgiji?
– Ne bih volio da sad ispadne da se hvalim, ali Belgija je stvarno bila posebna priča, tamo su me tretirali praktički kao kralja. U Monsu smo bili stvarno dobra ekipa, igrali smo europske kupove, bili dosta popularni, ali zapravo je najveća ludnica bila u Wevelgemu, gdje smo osvojili Kup kralja, što im je bio prvi trofej u povijesti i to je stvarno bila opća ludnica u cijelom gradiću.
No, nakon toga slijedi Grčka, poznatija po još većoj ludnici kada je košarka u pitanju?
– Da, igrao sam u tri kluba u Grčkoj, ali to već i nisu tako dobra sjećanja, svega je tu bilo, raznih muljanja s isplatama, pa dođe Božić i trebaš ići doma, a klub ti jednostavno nije sredio vizu za izlazak. Bilo je okej isprobati Grčku, ali da je pamtim po dobrom, nažalost baš i ne. Onda sam nakon Grčke došao u Borac iz Banjaluke, isprobao malo i tu ABA ligu, kod nas sam igrao za Hermes Analiticu u Zagrebu i varaždinski Zagorje Tehnobeton u našoj prvoj ligi, onda je slijedio Lošinj i sada me evo doma.
A doma kada je košarka u pitanju i nije baš bajno?
– Nije, rekli smo to već, ali nadam se ipak boljim danima. Ovo je zbilja sada jako teška situacija, nama se dogodilo da sa šest igrača idemo na gostovanje na Krk, meni je to neshvatljivo, bude te sram.
Koliko zapravo igrača imaš na raspolaganju?
– Seniora je samo sedam-osam, priključili smo četiri kadeta, jer juniora praktički ni nema. Meni je to nepojmljivo i proživljavao sam sve to i na Lošinju, koji se na kraju i raspao, jer jednostavno nema više ekipe, iako je tamo utjecala i nevjerojatna popularnost karatea, sad da te netko pita možda ne bi znao ni da ima 300 djece na Lošinju, a tamo 300 djece trenira karate. Oni su se snašli, košarka je ostala u zapećku. Karlovac je ipak veći i ne vjerujem da će se klub raspasti, uostalom tu su i drugi klubovi u kojima treniraju djeca, ali da je ovakva situacija tužna i loša to ne treba posebno naglašavati.
Što zapravo misliš o činjenici da Karlovac trenutno ima tri kluba?
– Meni je to potpuno besmisleno i nelogično. I moram naglasiti da uopće to ne govorim iz perspektive Šanca u stilu da se netko treba raspasti ili da mi trebamo nešto preuzeti. Ne, mi svi moramo skupa sjesti, ravnopravno, dogovoriti nešto, jer ovo nije put za bolje dane karlovačke košarke.
Kakvi su zapravo klinci danas, koliko su ovi koji treniraju “zagrizli” u košarku?
– Ma nikako u usporedbi s nama. To je još jedna stvar koja meni nije nikako jasna, a to nije problem samo u Karlovcu nego svugdje. Ja sam sa 16 godina sjedio na klupi i bila mi je čast da sam senior, išao sam na svaki trening, kad god bio, gdje god bio, znali smo trenirati u deset navečer u dvorani Šumarske, prije bih se ubio nego propustio trening. Danas ja stavim te dečke na Krku da igraju, dam im svima po 25-30 minuta, oni drugi tjedan ne dođu na pola treninga. Ovaj uči, onaj ima pub kviz, treći nije baš nešto najbolje… jednostavno imam dojam da su tu, eto tako, da se nečim malo bave, a da uopće nisu zagriženi kako smo mi bili. I onda mi kažu “ali treneru, vi ste bili profesionalac”. Pa poslije sam bio profesionalac! Nisam sa 15-16 bio profesionalac, ali sam radio na tome da postanem. Ovom je glupo ako ne dolazi frend pa neće ni on… stvarno je situacija loša.
I, koja je onda perspektiva? Vidiš li ipak neko svjetlo na kraju tunela?
– To mi je jako teško reći. Tu sam da dam sve od sebe da se stvari poprave, i u Šancu, ali i u cijeloj karlovačkoj košarci. Meni je i na Lošinju “gazda” rekao nešto u stilu “samo opušteno, važno je sudjelovati” pa sam mu rekao da je to za luzere. Nisam tu da se, eto, malo bavimo nečim, nego da pobjeđujemo. Ja svaku želim pobijediti. I uvijek želim biti u vrhu, pa i taj Lošinj je bio u vrhu druge lige što je za mali otočni klub bio velik uspjeh. Karlovac mora težiti i puno većim stvarima i meni je teško što ne mogu reći da ćemo razvaliti ove sezone. Nažalost nećemo, ali se nadam barem da ćemo stvoriti tu neku reputaciju za naš domaći parket, da nitko ne može doći ovdje i prošetati. Za početak to, a poslije…
Uz sve kadrovske probleme možda i ti zaigraš u 45-oj?
– Haha, nisi daleko od istine!
Oho, jel imamo ekskluzivu?
– Šalu na stranu, kad god gledam utakmicu dođe mi da se skinem. I nije nemoguće da se registriram za proljetni dio sezone i prema potrebi odigram desetak minuta, malo da posložim stvari iznutra. Mislim da sam još u dobroj formi i da bih poslužio, što je zapravo žalosno za klub kao takav, ali ako mogu pomoći hoću. Više se pribojavam one priče da kad jednom prestaneš pa nastaviš, da si onda najizloženiji ozljedama, no od pokoje minute valjda neće biti štete.
Ako ne u dvorani, onda barem u Šancu?
– Igrao sam već Ljetnu ligu, tko zna, možda ću i opet, mada sam za nju možda preozbiljan (smijeh). Zovu me neke ekipe, ali njima je to rekreacija i zezancija pa poslije na pivu… i to je super! Ali ja želim pobijediti, dok traje utakmica želim da smo ozbiljni.
Šanac je ovog ljeta bio prepun na streetball turnirima, hoćemo li to doživjeti i na košarci?
– Šanac je nevjerojatan teren. Šteta što su se vremena promijenila, teško mi je kada ga vidim praznog, prije je bilo toliko ljudi koji čekaju da si znao da ako izgubiš utakmicu, a igralo se po onom sistemu “pobjednik ostaje” da možeš slobodno doma, jer nećeš satima opet doći na red. Streetball turnir je bio pun pogodak, bilo je prekrasno vidjeti Šanac opet prepun, HAKL liga isto odmah privuče ljude, nešto je u tom Šancu posebno za sve nas Karlovčane, ali možemo ga i moramo i još bolje iskoristiti…
Razgovarao: Darko Lisac