Profesionalni glumac karlovačkog Zorin doma Andro Damiš dobio je ovih dana najznačajniju hrvatsku kazališnu nagradu - Nagradu hrvatskog glumišta.
Veliko priznanje za mladog glumca, a možda još i veće ako uzmemo u obzir da se za glumački poziv odlučio poprilično kasno, praktički u posljednji trenutak.
– Pa je, istina, sve je došlo možda malo i kasno, a svakako jako naglo. Bio sam maturant kada mi je došao prijatelj Matko Buvač, koji se već bavio glumom i pozvao me da se uključim u rad Dječjeg gradskog kazališta u Čakovcu. Do tad sam imao tu i tamo neke dramske nastupe na Lidranu, na koje sam više išao da ne moram biti u školi taj dan haha. I ajde, Matko me nagovorio, odmah je došla i prva uloga, Princ Hajvanko u Patuljku i sedam Snjeguljica.
I odmah na Akademiju?
– Da, Matko me i to pozvao, ja iskreno nisam znao kamo bi, gluma mi se svidjela, on mi je rekao da ide na Akademiju u Osijek i mislio sam si pa to dobro zvuči mogao bi i ja. Ali nisam odmah upao, za ljetni rok sam se ozbiljno pripremao, pomagao mi je Jan Kerekeš, ali nije išlo, srećom bilo je još mjesta pa sam se za jesen sam pripremao i prošao.
Znači, poruka mladima, ne dajte Janu Kerekešu da vas priprema!?
– Haha ne ne, ma super je on to odradio, ali meni je bolje ležalo da si to odradim sam. Ali je to zgodno iz današnje perspektive, on me kao klinca učio i pripremao, a danas smo skupa u “Marginalcima”.
“Marginalci” su ti prvi film?
– Nisu, glumio sam u “Nosila je rubac črleni”. Sviđa mi se rad na filmu, to je nešto novo i drugačije, jako bih volio glumiti u nekom ratnom filmu, čak ne iz ove naše novije povijesti, nego recimo Prvi svjetski rat, to mi je jako zanimljivo razdoblje.
Da se vratimo kazalištu, kako je došlo do kontakta s ekipom iz Karlovca?
– Pa neki su tamo studirali, znam zapravo sve ljude koji su danas iz Zorin doma s Akademije. A, baš izravno za Karlovac to je bio stjecaj okolnosti, ono, u pravom trenutku na pravom mjestu. Mi već nakon treće godine imamo status glumca i ja sam tad s kolegom Buvačem pokrenuo Umjetničku organizaciju Kontrast Teatar u Čakovcu i tako, počeli smo glumit, radit predstave, a Peđa Gvozdić je tada radio jednu predstavu za sisačko kazalište, zvala se “Bu ili nešto strašno”. Tamo je trebao glumiti Filip Eldan, ali je to otpalo i onda me Peđa zvao da ja uletim i meni je bilo super i na toj predstavi i rad s njim, dalje se sve dosta brzo odvijalo, baš mi je pala sjekira u med.
Zapravo si onda angažiran vrlo brzo nakon diplome?
– Je, to je isto priča zgodna, jer sam ja mislio ići na diplomski, to jest dva diplomska, lutkarstvo i gluma, na jesen. Čemu žurba, ne? I onda mi opet taj Matko kaže “gle, ja ću sad izać” i onda me okrenulo i u tjedan dana sam napisao dva diplomska, srećom izgleda dobro. To je bio sedmi mjesec, a već u jedanaestom sam dobio posao u Karlovcu. Rekli su mi da sam super zamjena za Giulia Settima, koji je tad odlazio u Rijeku, jer puno padam kao i on i ne znam hrvatski kao ni on (smijeh).
Haha pa dobro, skroz se okej snalaziš s hrvatskim!
– Jel da? Ja isto mislim, pričam k’o da sam Hrvat, a ne Međimurec.
Tu si četiri godine, a čujem da planiraš i postati pravi Karlovčanin?
– Ma da, pa meni je ovdje super. Neću te lagat, kad sam došao bilo mi je malo čudno. Našao sam si stan u Kineskoj četvrti, dođem u jedanaestom mjesecu, tmurno, magla, Kineska… gledam oko sebe, mislim si “hm, dobro…” (smijeh). Ali brzo me Karlovac privukao, niste me baš morali odmah strpat u Kinesku, ali ne dam se otjerat, zavolio sam jako parkove, rijeke, obožavam Koranu i šetnicu, s malom idem stalno u Aquatiku, kupio sam si godišnju ulaznicu i skoro svaki dan visimo tamo, njoj su ribice super. Super je grad za bicikliranje, to isto volim.
Zapravo sam aludirao na to da čujem da kupuješ stan?
– Je, zakapario sam si stan tamo kod KTC-a, znači sad sam pravi Karlovčanin i nećete me se tako lako riješit!
Znači, nije ni potrebno pitanje kako si se uklopio u ekipu?
– Ma ne, pa to je odlično od početka, rekao sam ti i da sam sve njih i znao od prije. Odmah sam upao u neke predstave, na nekima se radilo, glumim zapravo u većini toga što danas Zorin dom ima na repertoaru, jedino nisam u “Tri i pol sestre”, rekli su mi da nisam dovoljno žena za to. A, prva uloga mi je bila u “Rusvaju”, to je ono gdje sam se odmah super uklopio jer sam glumio pijanca, pada i ne zna pričat hrvatski, idealno (smijeh).
Glumiš i u dječjim predstavama i u predstavama za odrasle, kao i u lutkarskim, preferiraš li nešto?
– Pa preferiram predstave za odrasle, ali to je nezahvalno za reći, jer svaka predstava ima svoje, super je igrati za klince, nije bezveze ona izreka da su oni najbolja i najiskrenija publika. Ali, recimo, u “Juliju Cezaru” sam glumio Bruta, a to je jedan razlog zašto je super biti u manjem kazalištu. Imamo i slobodu, ali i veće prilike, ne znam baš jel bi u Zagrebu negdje došao do Bruta, a ovdje jesam.
A u konačnici predstave su itekako dobre i popularne diljem Hrvatske, što nas dovodi i do Nagrade hrvatskog glumišta koju si dobio. Je li ti to prva veća nagrada?
– Najveća je, ali za istaknuti je i nagrada u Banjaluci na međunarodnom festivalu dječjih kazališta za ulogu u “Korak po korak do čiste planete”. Normalno, Nagrada hrvatskog glumišta kao neka glavna nagrada kod nas je posebna priča i stvarno sam i sretan i zahvalan što sam je dobio, ne samo zbog sebe, već i zbog cijele ekipe na predstavi “Semafor”, koja je stvarno nešto posebno.
Jesi li to očekivao?
– Jesam li očekivao nagradu ili da će “Semafor” ispasti tako posebno?
I jedno i drugo…
– Ne mogu reći da sam očekivao nagradu, ali znao sam da radimo nešto posebno. Imamo dobrih predstava, ima odličnih tekstova, ali nikada nisam tako reagirao od prve sekunde na neki tekst na tekst “Semafora”, Petra je napravila fantastičan posao, jednostavno me od prve sekunde sve to dotaknulo.
Glumiš dječaka s autizmom, kako si se pripremao?
– Prvo sam samom sebi rekao da to nikako ne smije biti karikaturalno. U cijelom procesu puno mi je pomogla Maja Huber s kojom sam radio na scenskom pokretu, zatim Jasmina Kundić iz Frendofona, koja mi je dala neke savjete koji su bili možda i presudni. Znaš ona scena kada se igram s autićima i ja sam tu radio nešto svoje, a onda mi je ona došla i rekla “ne, probaj sad ovako” i rekla mi da stalno radim isti pokret. To je bilo nešto fantastično, sitnica na prvi pogled, ali mene je to tako uvelo u taj svijet, tako sam se uživio u taj pokret da skoro da sam zaista u tom trenutku osjetio kako se ta djeca i ti ljudi osjećaju. Dosta je tu detalja koji su maleni, ali ipak važni. Ja sam, recimo, dosta opušten na probama, ponekad i na predstavi, improviziram tekst, ovdje sam bio jako jako strog po tom pitanju, sve je moralo biti od riječi do riječi, ne samo od mene, nego i od kolega, ljutili bi me ako bi malo krivo rekli. A, i to je ispao dio procesa…
I reakcije publike su odlične, je li bilo osoba s autizmom u publici?
– Je, u Zagrebu smo jednom igrali baš organizirano za djecu i osobe s autizmom i oni su jako pozitivno i dobro reagirali. Bude i smiješnih situacija, koje su mi kada bolje razmislim možda i najdraža pohvala, događalo mi se da mi ljudi priđu nakon predstave i ne znaju kako bi pričali sa mnom, uvjereni da sam i ja autist. Ali ne bih ni da to bude samo o meni, jer cijela ta predstava je prekrasna i predobro napravljena i predobro odigrana. I mnogi drugi se u tome mogu naći, govorile su nam npr. neke majke kako je uloga majke izvanredno prikazana i odigrana i kako su vidjele sebe u tome.
Spremate li već neku novu predstavu?
– Trenutno ne, sada do Nove godine odrađujemo stalni repertoar, sa Semaforom i Karlstadt Kunst Cabaretom gostujemo u Zagrebu u Vidri, sa Stankom i Oliverom idemo u Vinkovce…
Evo sad kad si spomenuo Vinkovce, zanima me kad ste tako na malo daljim destinacijama da li prespavate ili se odmah vraćate? Ima li budžeta za odmor?
– Haha ma ima kad smo tako baš daleko. Sad ćemo spavat u Vinkovcima, iako nije baš strogo pravilo, znalo se događat da se moraš vratiti jer imaš predstavu odmah rano ujutro. Kao što smo znali imati i više predstava u istom danu.
Dogodi li ti se u takvim okolnostima nekad da se zbuniš?
– Misliš da ne znam koja je predstava sad? Ma ne, haha, brzo se mi prešaltamo. Ali, uvijek se zna dogoditi da bude neka zabavna situacija.
Da sad moraš izabrat najzabavniju?
– Pa ne znam, evo pada mi na pamet kako mi je iskočilo koljeno na predstavi “Stanko i Oliver”. Nije to meni baš jako čudno, jer imam problema s tim koljenom i zna mi iskočit, ali si ga onda namjestim. E, ali sada je bilo usred predstave i šta ću odmah ubacim to u tekst, svi skuže, iznesu me van, ja si ga iza namjestim, a publika se smije i misli da je to sve dio predstave.
Jel to sportska ozljeda? Čuo sam da jako voliš nogomet, i pravi i u obliku Football Managera, pretpostavljam da gradiš karijeru s NK Međimurjem?
– Ma jesi lud, nemaš pojma! Kakvo NK Međimurje, NK Čakovec! NK Međimurje je bezveze klub umjetni, njega nitko ne voli. Football Manager igram s Čakovcem i to smo fanovi Nino Pavleković i ja, on igra s Naftaš Ivanićem pa ćemo vidjet tko će prvi osvojit svijet. Je, igrao sam i ja nogomet u Čakovcu i koljeno je sportska ozljeda, ali svašta sam ja isprobao, streličarstvo, rukomet, stolni tenis, badminton sam dugo igrao, bilijar…
Bilijar? Baš trenirao?
– Da da, bio je klub u Čakovcu. Kad smo kod toga pa zašto nema više nigdje bilijara? Prije ih je svaki kafić imao! Napiši to i pozovimo gazde kafića da ih uvedu!
Dogovoreno! Kad smo kod nogometa za koga navijaš?
– Dinamo i West Ham!
Karlovac 1919 ništa? Da sklopiš trilogiju…
– E moguće da hoću, bio sam sad na derbiju protiv Lučkog, dobro je bilo.
Jel imaš još šta za reć ili mogu ić nastavit gledat Svjetsko?
– Imam! Vodim i dramsku radionicu za odrasle! I primamo sve zainteresirane, samo neka se dođu javit u Zorin dom.
Nema dobnih ograničenja? Pripremate li neku predstavu?
– Nema dobnih ograničenja osim da su odrasli, znači djeca imaju svoj Dramski studio, a ovo je za odrasle. Inače je bilo tu od studentica do ekipe 40+, ali primamo i starije, nema limita. Predstave su cilj, ali malo me sad zeznulo, jer je par ljudi odustalo pa ne mogu odraditi prvu ideju, no možda dođu novi, a možda smislim neku novu predstavu.
Razgovarao: Darko Lisac