Nakon gašenja profesionalnog pogona Medveščaka, i muški hokej na ledu gotovo je iščeznuo s hrvatskih sportskih portala i iz medija. Iako je u svijetu sve popularniji, još je gora situacija sa ženskim.
Ove sezone dosegao je gotovo samo dno, jer Hrvatsku ligu igraju samo dvije ekipe – Karlovac i Sisak. No, baš ta opća loša situacija tim je veća pohvala za Karlovčanke i Siščanke koje uporno i s puno truda održavaju ženski hokej na ledu na životu. Naša današnja sugovornica, Mia Šnajder, u sportskom je smislu i Karlovčanka i Siščanka, odnosno domaću ligu igra za matični Karlovac, dok za sisačku Sisciju igra u Slovenskoj ligi. No, hokej joj ipak nije prva sportska ljubav…
– Nije, moja prva sportska ljubav bila je taekwondo, krenula sam sa sedam godina i otprilike toliko sam i trenirala u TKD Banija Pandas. Odnosno, malo ću se odmah ispraviti, jer prvi odabir je bio tenis, prijavila sam se u teniski klub, ali onda je ispalo da je prvi trening 15. srpnja, baš na moj rođendan. Nisam otišla na taj prvi trening i onda jednostavno nisam otišla više nikad (smijeh). Nakon toga sam odabrala taekwondo i dugo sam bila jako zagrijana. Danas jako volim hokej na ledu, ne mogu zamisliti da prestanem, iako ću možda morati, ali priznajem da me još uvijek povremeno uhvati nostalgija za taekwondoom.
Do kuda si dogurala? Jel bilo nekih većih uspjeha?
– Dogurala sam do crnog pojasa, to bi mi definitivno bilo jako žao da sam odustala prije. A, medalja je puna soba, ali nije to bilo nešto preznačajno osim dvije bronce s državnih prvenstava u formama.
Kako si se onda zapravo odlučila za hokej?
– Oduvijek sam jako voljela klizanje i moglo bi se reći da sam cijele godine čekala zimu i da se otvori klizalište. I onda smo jedne zime prijateljice i ja vidjele i poziv na hokej i odlučile se prijaviti i, eto, još uvijek smo tu. One još duže nego ja, jer taj period su me malo uhvatili izlasci, druženja, kako sam prestala ići na taekwondo tako sam u jednom periodu prestala ići i na hokej, ali onda smo tog ljeta išli na more i trener je rekao curama u šali “ne puštajte je da se vrati dok ne kaže da će opet trenirati” i one su me stvarno uspjele nagovoriti. Danas mi nije jasno što mi je bilo i ne mogu zamisliti da prestanem.
Ali, rekla si, možda ćeš morati?
– Pa… da. Nezgodna je stvar u tome što sam sad maturantica, završavam Ekonomsko-turističku školu, ali želja mi je studirati matematiku ili informatiku, to nisam baš još skroz definirala, no planiram to upisati u Rijeci, gdje nema niti leda, niti kluba, ni na ledu niti na rolama. Jasno, dolazit ću ja u Karlovac svaki vikend, već si planiram sve postaviti tako da već u petak mogu biti na treningu, a onda za vikend jasno je, treninzi i utakmice kad ih ima, ali sigurno će mi dugoročno to štetiti. Zagreb bi bio lakši, jer bi mogla trenirati ili tamo s nekim ako se opet formira klub, ili ako treba doći svaku večer u Karlovac, iz Rijeke to ipak neće ići.
Koliko inače imate treninga, trenira li se svaki dan? I postoji li razlika između vremena kad imate led i kad ga nema?
– U treninzima zapravo nema razlike, osim što naravno pokušavamo što više iskoristiti period dok ima leda, a ove godine je to zaista bilo jako jako loše, jer je vrijeme bilo pretoplo i led je bio u lošem stanju. Inače, treninzi su svaki dan, a nas nekoliko cura koje smo bolje pa imamo i više obaveza treniramo često i s dečkima.
Više obaveza?
– Da, nažalost Hrvatska liga je spala samo na nas i Siščanke, to je stvarno jako jako loše i zapravo jako žalosno, da klub više nema ni Zagreb, a o drugim gradovima da se i ne priča. No, Sisak ima malo dulju tradiciju i dobre uvjete pa njihove cure igraju i Slovensku ligu, a nekoliko cura iz Karlovca, među njima sam i ja, igra za Sisciju u toj Slovenskoj ligi tako da ipak imamo više utakmica. Drugim curama je, nažalost, i dosad sezona bila jako kratka, a ove godine je to još gore, jer evo, praktički imamo samo tih par utakmica protiv Siska i to je sve.
U Sloveniji je hokej daleko razvijeniji nego u Hrvatskoj, kako izgleda igrati protiv njih?
– Pa, to je razlog da mi je još više žao što je kod nas takva situacija, jer ide nam jako dobro. Trenutno smo treće s istim brojem bodova kao druge, a baš smo u prošlom kolu u Sisku svladale i vodeću ekipu sa 2:0. Znači, talenta kod nas ima, još samo da su bolji uvjeti…
Dosta Karlovčanki je i u reprezentaciji, a uskoro vas očekuje i jedno daleko putovanje?
– Da, u veljači je Svjetsko prvenstvo skupine B2 u Južnoj Africi. Baš se jako veselim tome iako moram još staviti malu ogradu da kompletna postava koja ide tamo još nije određena, ovo je zasad malo širi spisak, no vjerujem da sve cure zaslužuju reprezentativni dres i nadam se da ćemo sve zajedno u Južnu Afriku.
Tko je pozvan iz Karlovca?
– Lucija Špigelski, Dora Spudić, Mia Primužak i ja. Prvo je bila pozvana i Buga Vlašić, koja je jako nadarena, ali nažalost se ustanovilo da ona ne smije ići na seniorsko prvenstvo jer je tek 2008. godište.
Kakva su očekivanja?
– Da igramo što bolje. To mi je puno važnije od rezultata, prošle godine smo u toj istoj skupini bile posljednje pete, srećom nismo ispale u nižu grupu jer Novi Zeland nije došao. Sada očekujem da se dobro pokažemo i bilo bi lijepo da ne budemo zadnje.
A, što se tiče kluba? Ovaj vikend su dvije domaće utakmice sa Siščankama…
– Ista stvar. Vjerujem da smo napredovale od prošle godine i želim da to i pokažemo na ledu. Rezultat mi nije toliko bitan i sigurno je da su one puno iskusnije i uvježbanije od nas, one imaju najbolje uvjete u Hrvatskoj, jer sada i Zagreb ima velikih problema s ledom, a Sisak je tu jedina iznimka i sigurno da im to puno koristi.
Veći dio godine trenirate na rolama, odnosno u dvorani za inline hokej, kolika je zapravo razlika?
– Nema tu neke velike razlike u tehnici, ali pak je na ledu puno brži i sama igra je puno brža. Ljudi vjerojatno ne mogu ni zamisliti koliko je hokej na ledu težak i naporan sport, svaka ekipa ima nekoliko postava i izmjene su jako česte, kad se pojavim na ledu onda sam na njemu minutu – minutu i pol i natrag na klupu i zaista sam ful iscrpljena već, srećom opet baš zbog te rotacije stalno imaš priliku i za odmor.
Kako prijatelji reagiraju kad čuju da igraš hokej, kod nas je to, nažalost, još uvijek rijetkost?
– Pa bude im malo čudno, ali najviše ih zanima jesam li onda stalno ozlijeđena, jel mi izbio netko zub, jel se tučemo kao profesionalci (smijeh).
Pa, je li bilo većih ozljeda?
– Nije, bilo je nekih istegnuća manjih i slično, ali ništa strašno. No, ženski hokej ima i malo stroža pravila, strogo je zabranjen izravan kontakt tijelom u tijelo tako da kod nas i nisu tako česte ozljede.
Pratiš li svjetski hokej? Imaš neke favorite?
– Da, volim pogledati NHL, ali to je neki drugi svijet, ne samo prema nama, nego i prema muškom hokeju u Hrvatskoj. Kad ih gledam fascinirana sam i zato i nemam neke posebne favorite, moraš ih jednostavno sve voljeti i cijeniti! Ali, ipak, ako bih morala odabrati, onda su mi Boston Bruins malo draži od ostalih.
Kad smo se dogovarali za razgovor rekla si mi da ideš na Klek, a večeras je i utakmica (razgovarali smo u subotu prije prvog ogleda Karlovčanki i Siščanki, op.a.), znači li to da ti je i planinarenje zanimacija? Imaš li uopće vremena za još nešto?
– Jako malo, gotovo nimalo, pogotovo ove godine kada sam maturantica i treba se dobro pripremiti za državnu maturu. Ni planinarenje nije nešto posebno, nego jednostavno lijepa je subota, ne da mi se biti doma cijeli dan, volim iskoristiti svaki trenutak pa je pao dogovor da idemo na Klek. Sad, neki će reći da sam luda kad me čeka utakmica, ali što mogu, ne mogu baš biti na miru.
Za kraj, da li bi preporučila curama hokej?
– Normalno! Sport je lijep, zanimljiv, uzbudljiv, a rekla sam već, ne treba biti straha oko nekakvih grubosti i opasnih ozljeda. U klubu smo stvarno dobra ekipa i svi se dobro slažemo bez obzira na godište. Imamo cura od 2009. godišta pa do 40+ i stvarno su svi dobrodošli.
Razgovarao: Darko Lisac