Monokomedijom "Pračovjek" Peđa Gvozdić proslavit će 10 godina svog profesionalnog glumačkog rada.
Dakako, ne i ukupnog glumačkog rada… Taj je puno duži, štoviše, moglo bi se reći da je star gotovo koliko i naš sugovornik!
– Naravno, nije to 10 godina glumačkog rada, već 10 godina rada u profesionalnom ansamblu, mislim da je to stvar koju vrijedi obilježiti, jer riječ je i o 10 godina profesionalnog ansambla u Zorin domu, nakon što je Karlovac prije toga praktički pola stoljeća bio bez profesionalnog kazališta. Dakako, ne i bez kazališta, zahvaljujući svima onima koji su kroz to vrijeme vodili Dramski studio. No, prije 10 godina kada smo se kao profesionalci zaposlili Giulio Settimo i ja počela je i ova priča, koja, vjerujem, puno znači za grad.
No, da se ipak vratimo i na same početke, od kada zapravo glumiš?
– Gluma me oduvijek privlačila i oduvijek sam nešto stvarao u tom smislu. Prijatelj iz djetinjstva Nikola Grubišić i ja smo još u osnovnoj školi na Dubovcu radili razne skečeve koji su bili fora našim frendovima, imali smo i svoje likove Charlie i Granny. Nastavilo se slično i u Gimnaziji, a što se tiče malo ozbiljnije glume bio sam u raznim amaterskim skupinama, kao što je DNO, Kazališni kotao… u Zorin domu sam prvi puta glumio 1999. godine u “Velikom balu” Dramskog studija.
Jel kolega Nikola isto ostao u glumi?
– Nije, ali je na kraju završio u kazalištu! Nikola se opredijelio za pravo, a potom je preselio u Njemačku, gdje je na kraju ipak zaposlen u kazalištu kao voditelj tehnike i to u jednom velikom kazalištu, gdje ima zapravo 200 ljudi “ispod sebe” i vrlo odgovoran posao.
Profesionalni ansambl je svakako značajan za grad, no i sam si spomenuo nekadašnje amaterske skupine, misliš li da to nedostaje gradu?
– Apsolutno! Meni je jako žao da trenutno nema ništa izvan Zorin doma i nadam se da će netko nešto pokrenuti. Znam da je Leo Staković imao neke dramske radionice na Sceni, vjerojatno je to malo i pandemija zakočila, volio bih da se pokrene ili to ili nešto drugo, svakako je potrebna jedna nezavisna kazališna skupina.
Vratimo se mi obljetnici. Dakle, 10 godina profesionalnog rada i tim povodom – što?
– Tim povodom monokomedija “Pračovjek”! Riječ je o jednoj od najizvođenijih predstava na Broadwayu i diljem svijeta, autora Roba Beckera. Evo prema nekim trenutno dostupnim podacima izvodi se ili se izvodila u 45 zemalja, na 30-ak jezika, vidjelo ju je više od osam milijuna ljudi.
Kod nas je još nitko nije radio?
– Ne, u Hrvatskoj će ovo biti prvi puta da kazališna publika može pogledati ovu predstavu, a i u regiji se, koliko znam, igrala samo u Sloveniji.
Pretpostavljam da je tekst adaptiran?
– Da, naravno, bit će tu puno toga lokalno obojenog, malo i baš karlovačkog, ali većinom onog u čemu će se prepoznati svi u Hrvatskoj. U suštini riječ je o nekakvoj mješavini stand upa i predstave, koji pokušava razriješiti vječni “rat” između muškaraca i žena. Ne želim puno otkrivati, najbolje je da publika sama ustanovi o čemu je riječ.
Zašto baš monodrama, odnosno monokomedija?
– Zato jer sam se jako zaželio glume. U posljednje vrijeme puno režiram, ali ostaje mi malo prostora za glumu i stvarno sam se zaželio jedne predstave u kojoj zbilja glumim. Jasno, to je monokomedija samo u izvedbi na pozornici, a same predstave ne bi bilo bez brojnih drugih osoba, prije svega moram izdvojiti tri djevojke, Petru Cicvarić, Petru Pleše i Saru Ipša.
Do prava si zapravo došao na Islandu?
– Haha, da, odnosno od Islanđanina Oskara Eirikssona, koji je vlasnik prava na predstavu, ali ne na Islandu nego u Karlovcu. Doći će i na premijeru, jer je oduševljen Hrvatskom i Karlovcem, postaje nam već polako pridruženi Karlovčanin.
Kada je premijera?
– Premijera, odnosno zapravo hrvatska praizvedba, jer predstava nikada u niti jednom obliku nije igrana u Hrvatskoj, bit će u petak 10. ožujka. U Karlovcu su zasad dogovoreni termini i 17. te 31. ožujka, a u planu je i mala turneja po Gorskom kotaru. Jasno, u nekim dogovorima sam i sa Zagrebom, no još nismo ništa precizirali. Međutim, vjerujem da će poziva biti puno, samo da sve prođe dobro u startu.
Što još radi profesionalni ansambl ovih dana?
– Već pet dana nakon moje premijere imamo još jednu, riječ je o novoj lutkarskoj predstavi “Balon, slovo i papir”, dok za ljeto pripremamo jedan projekt koji me jako veseli i koji će, siguran sam, publika također jako dobro primiti. Riječ je o karlovačkoj verziji “Asterixa i Obelixa”, koju režira argentinski redatelj Luciano Delprato. To je ono što se tiče predstojećih projekata, a što se tiče aktualnih predstava redovito igramo, a svakako mislim da je trenutno najveća stvar činjenica da smo sa svojim predstavama ušli i na “Marulićeve dane” i na “Malog Marulića”, što je zaista rijetkost da u strogoj selekciji jedno kazalište ima u istoj godini predstave u obje konkurencije. Tamo će biti “Dislike” na “Malom Maruliću” te “Semafor” na “Marulićevim danima”.
“Semafor” je predstava koja je stvarno dirnula djecu, ali i odrasle gledatelje diljem Hrvatske…
– Je, to je jedna od onih predstava u kojima ti se stvarno sve poklopi. Ali, moram reći da smo sličnih reakcija i duboke povezanosti imali i s predstavom “Dislike” koja govori o cyberbullyingu i koju smo često igrali upravo za školsku djecu i tu je isto bilo jako puno suza, ali ne samo od onih koji su maltretirani, nego ponekad i od onih koji su do tada nekog maltretirali i vjerujem da će ta predstava imati pozitivan utjecaj barem na nekoga, a to je već puno.
Posla je, vidim, puno, ali svejedno ti vrag ne da mira pa si i jedan od idejnih začetnika InPut festivala? Prvo izdanje stvarno je oduševilo Karlovčane, pogotovo klince kojima je i namijenjeno, što nas očekuje ove godine?
– Meni je stvarno drago da smo dobili podršku za InPut, mislim da je tako nešto bilo potrebno gradu, a i mi sami imamo iskustva s festivala na kojima smo mi nastupali. Karlovac je u proljeće idealan za takav festival, Zorin dom je tu za natjecateljski program, a naši parkovi i rijeke sjajna lokacija za off program. Ove godine planiramo ga dodatno proširiti kada su u pitanju rijeke. Na prvom festivalu imali smo sjajno posjećenu predstavu na Kupi na Dubovcu, ove godine sigurno ćemo uključiti još jednu rijeku, najvjerojatnije će to biti Korana, a krajnji cilj je da imamo predstave na sve četiri rijeke.
Kakav je interes za festival što se tiče gostovanja?
– Ogroman. Već prvim izdanjem svi su bili oduševljeni, a za ovu su stigle prijave iz, naravno, praktički cijele Hrvatske, kao i iz Izraela, Poljske, Slovenije, BiH, Srbije, sada je na stručnoj komisiji da odluči o predstavama koje će biti pozvane na festival. Uz to, stigla je i jedna jako zanimljiva prijava iz Italije, ali samo za off program. Bit će više predstava, više off programa, nešto “jača” bit će i povorka koja je i prve godine oduševila klince, a sada ćemo se potruditi da bude još malo atraktivnija.
Postoje li već neke ideje i za naredne godine, gdje vidiš festival u budućnosti?
– Jasno, uvijek se gleda i malo više unaprijed. Ne mogu, naravno, sad govoriti posebno precizno o tome, no mislim da festival može i dalje rasti i postati još veći i atraktivniji. Od nekih konkretnijih stvari mogu spomenuti da mi je velika želja, možda već sljedeće godine, dovesti goste iz Španjolske, jednu vrlo atraktivnu predstavu koja je za odrasle, dakle da predstavimo publici i taj segment lutkarstva, koje nije uvijek samo za djecu.
Rekao si da ti je nedostajalo da malo više glumiš. Postoji li neka konkretna predstava koja više nije baš tako često ili uopće u programu, a da ti je jako draga?
– “Zlatne rukavice”! To mi je još uvijek zbilja jako draga predstava, ali nikako da se ukaže prilika da je odigramo. Ili su neke druge obaveze, ili je netko odsutan, Giulio je uostalom sada u Rijeci… imamo želju da napravimo neku obljetnicu, ali nikako da to nam se poklopi.
S druge strane, postoji li neka predstava koju nisi volio igrati?
– E sad, to je uvijek jako nezgodno pitanje. Uvijek riskiraš da će se netko uvrijediti, iako za to nema nikakvog razloga, jer jednako kako se dogodi da radeći na nekoj predstavi jednostavno odmah osjetiš da će sve funkcionirati i da će to biti prava stvar, tako se nekad dogodi i da jednostavno sve krene krivo od samog početka. Ne mora to biti ništa krupno, nego niz sitnica, zbog kojih stvari ne funkcioniraju. Meni je jedna takva predstava bio “Komšiluk naglavačke” koji smo radili u zajedničkoj produkciji s Kazalištem Virovitica. Ne mogu na ništa ukazati prstom, super ljudi, super kolege, ali jednostavno je nešto nedostajalo, nije nam se dogodio taj neki “klik”. Naravno, to vrijedi i za njih i za nas, ispao je loš spoj, možda ako bude prilike u nekoj drugoj predstavi ti isti ljudi naprave super stvar.
Jesi li zadovoljan trenutačnom ekipiranošću ansambla?
– Moram biti. Jasno mi je da sredstva nisu neograničena, iako da budem iskren trebalo bi nam još dvoje glumaca. Sada nas je šestero, taman bi još jedan glumac i jedna glumica bili idealna brojka za sve što radimo, a toga je doista puno. Konkretno, mi smo prošle godine odradili oko 120 programa.
Možda kad mala Korana još malo stasa?
– Haha, daleko je to, ali Korana jako voli kazalište i već je učlanjena u lutkarski studio. Zarazila je već i mlađu seku…
Kupu?
– Haha, ne ne, Editu! Odustali smo od riječnih imena, jedno je dosta (smijeh).
Kako bend Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla? Postoji li još uopće?
– Postoji postoji, dosta smo radili, snimali, nažalost posljednjih godina otkako nas je snašla pandemija to je bilo uglavnom na probama i u studiju. Evo, ako se ne varam u zadnjih 2-3 godine odradili smo samo jedan koncert u Šibeniku. Dosta je to teško uz sve obaveze koje imamo, ali i trenutnu situaciju s rockom i rock klubovima po Hrvatskoj. Zato je super što je Ivka pokrenuo Stardust, nekih kontakata smo već imali i nadam se da ćemo i mi u njemu zasvirati kad se poklope slobodni termini i nama i njima.
Skupljaš li još salvete?
– (smijeh) Ne, ali ako ti je to način da me pitaš imam li uz sve ovo još nekakav hobi, e pa imam! Počeo sam se baviti vrtlarstvom! Imamo svoj vrt, sadimo svoje povrće i voće, krenulo je prvenstveno zbog djece, da osjete pravi okus, ne znam, rajčice. I krenulo je super, curama je to isto zakon pa nam već i pomažu po vrtu, voće nam je odlično uspjelo, povrće kako kad, nekad dobro, nekad malo manje dobro, ali napredujemo.
Znači, u slučaju nove pandemije ili nuklearnog rata, apsolutno ste samodrživi?
– Apsolutno!
Razgovarao: Darko Lisac