Mlada glumica Ana Maria Štefanac nešto je stariju publiku oduševila u predstavi "Bez trećeg", a onu mlađu ovih dana "Dugom" u nešto modernijoj varijanti.
Mnogi, pogotovo klinci, za nju znaju i – da ne znaju da je znaju. Odnosno, znaju njen glas iz brojnih sinkronizacija popularnih crtića. Možda ste je vidjeli i u ponekoj reklami, nekoj od brojnih predstava… a sve to počelo je 1994. godine u Njemačkoj! Ana Maria je, barem službeno, iz Hannovera.
– Ma ne, u Hannoveru sam bila samo kao beba, nemam sjećanja iz tog perioda naravno, već kao beba sam stigla u Jaškovo u kojem sam provela cijelo djetinjstvo.
Obavezno stereotipno pitanje – jel znaš radit štrudle?
– Haha, ne znam. Ali zgodna je ta stvar s tim štrudlama, zbilja se pročulo Jaškovo, prije bih svima u nekom drugom gradu na pitanje od kuda sam jednostavno rekla da sam iz Karlovca, ili bih eventualno pokušala s Ozljem pa ako ni za njega nisu čuli onda rekla Karlovac. Sada sve češće ako kažem Jaškovo ljudi znaju, čuli su za naše štrudle.
No, danas živiš u Karlovcu?
– Da, živim na Švarči, ali recimo da mi je Karlovac “sjedište”, a zapravo imam dosta posla na drugim stranama tako da sam često na relaciji Rijeka-Karlovac-Zagreb.
I što si onda, kako se izjašnjavaš? Karlovčanka? Ozljanka? Jaškov….ljanka?
– Ma Brajica! Da ne kompliciramo!
Nećeš se tako lako izvući, koja ti je omiljena rijeka?
– Uh, 50/50 sam između Dobre i Mrežnice! Uz Dobru sam odrasla, ali priznajem da me Mrežnica poprilično osvojila.
Kada si počela s glumom?
– Ma od kada znam za sebe. Već u vrtiću sam bila drvo u jednoj predstavi i bila nezadovoljna, jer mi nisu dali da budem leptir (smijeh). Bila sam prenestašna i prenemirna, tako su rekli. Uglavnom, malo ozbiljnije je to krenulo od trećeg osnovne, tata me potaknuo da se upišem u Dramski studio u Zorin domu, inače i on je bio amaterski glumac i volio je glumu pa je valjda nešto vidio u meni i s malo stručnije strane. Tamo sam vrlo brzo imala prvu ozbiljniju ulogu u “Lovcu u žitu” još pod vodstvom Berislava Frkića.
Mislim da se sjećam! Phoebe?
– Da, da, Phoebe! Kasnije sam nastavila u Dramskom studiju, ali i nekim drugim projektima, kao što je DNO, u kojem sam po prvi puta počela ozbiljnije razmišljati o mogućnosti da mi to bude i karijera. Peđa Gvozdić je bio prvi koji mi je rekao da bih trebala razmisliti o Akademiji. No, dobro, ne baš prvi, prvi je bio tata, ali tata je tata, nisi nikad siguran je li to potpuno objektivno, ali kad mi je to rekao Peđa koji je tada već bio na Akademiji onda je to bilo, ono, wow. A bila sam, ne znam, osmi razred…
I tu je pala odluka?
– Da budem iskrena, jedna frendica me stalno podsjeća da sam još u prvom razredu osnovne škole kad smo pričali što tko želi biti u životu rekla “holivudska glumica” (smijeh).
Nije odmah išlo sve po planu?
– Nije, nisam upisala iz prve pa sam pauzirala godinu, jer sam znala da mi je to cilj. Onda sam upisala Fakultet za film i scensku umjetnost u Zagrebu, a nakon toga se prebacila u Rijeku na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje sam i stekla zvanje magistre glume.
Cijelo to vrijeme, naravno, i glumiš?
– Da, naravno, već nakon prve godine faksa sam dobila prvi angažman u Dječjem kazalištu Dubrava, u kojem sam i danas zaposlena kao vanjski suradnik. Bila je to “Bajka u trapericama”, radilo se za vrijeme praznika pa se odlično poklopilo da imam više vremena i tu je krenula naša suradnja, koja se, evo, održala i do danas. Tu negdje je počela priča i sa sinkronizacijom.
Da, to bi bilo sljedeće pitanje, često daješ glas u sinkronizacijama crtića, kako je to počelo, koji je bio prvi?
– Prvi je bio crtić Super Wings. Sinkronizacija je jako zanimljiva i zahvalna stvar, radim već 7-8 godina i svakako planiram i nastaviti. Ima tu jedna zgodna priča, na faksu sam imala sate kod Zlatka Ožbolta i čim se pojavio i nešto rekao njegov glas me katapultirao u djetinjstvo, jer sam ga znala iz crtića. Tko zna, možda će tako i neko današnje dijete jednom reagirati na mene.
Koja je dosad najpopularnija “uloga” u sinkronizacijama, po kojoj bi te klinci mogli prepoznati?
– Pa sigurno je to Roki iz “Pseće ophodnje”. Zanimljivo, uglavnom sam u crtićima muškog spola!
Spomenula si da si danas najviše angažmanom vezana uz Dječje kazalište Dubrava…
– Da, angažirana sam kao vanjski suradnik, igram u nekoliko njihovih predstava, voditeljica sam dramske grupe…
Tu je i predstava “Duga”, s kojom si ovih dana nastupila u Karlovcu.
– O “Dugi” sam razmišljala još od diplomskog, ali nekako me bilo strah monodrame, tu nema ni najmanjeg prava na grešku ili na slabije raspoloženje, moraš biti stalno u “ritmu” predstave. Kada je riječ o većem ansamblu uvijek drugi izvuku jednog koji je taj dan možda malo indisponiran, kod monodrame toga nema. Tako sam tu ideju ipak stavila malo na čekanje, da bih se napokon ohrabrila i predstavila ideju, njima se odmah svidjelo i – eto nas.
To je zapravo moderna verzija popularne Šimunovićeve pripovijetke?
– Da, moja Srna ide danas u 6.b razred i muči je sve što muči današnje djevojčice. Radili smo i istraživanje s osnovcima, njenim današnjim vršnjacima, kako bi predstava bila što vjernija. No, u predstavi se današnja Srna isprepliće i s ondašnjom, tako da nije to samo moderna adaptacija.
Kako reagira publika?
– Reakcije su super, stvarno sam jako zadovoljna. Ciljana publika su nam tinejdžeri, ali dogodi se da ponegdje igram i za djecu druge dobi pa se čak jednom dogodilo da igram za predškolce i bila sam malo skeptična, ali stvarno su se uživjeli u predstavu i bilo im je jako lijepo, a onda naravno i meni.
Kakvi su danas klinci kao publika inače? Čini mi se da je to ipak bolje nego što je bilo nekad kada je u tim organiziranim dolascima na predstave sa školom znalo biti i totalnog kaosa. Jesu li djeca danas u tom smislu kulturno bolje odgojena?
– Jesu u globalu. Evo, Karlovac stvarno moram pohvaliti, ovdje je publika super. Uvijek. U Dubravi već zna biti svega (smijeh). Nekad su super, nekad su baš divlji, znaš nekako odmah na početku kako će biti, kad se pojavim na sceni i netko odmah nešto dovikne jasno mi je da će biti “zabavno” cijelu predstavu. Ali, što se može, i to je dio posla. Puno je više pozitivnih i lijepih iskustava.
Radila si dosta i na radiju?
– Jesam, počela sam u Rijeci na Radio Sovi i to mi se zbilja jako svidjelo, tamo smo radili studentske radio drame, počela sam se ozbiljnije baviti nekim aktivističkim temama, prvo kroz emisiju “Eko ti ga na” koja se naravno bavila ekološkim pitanjima, bila je i glazbena emisija “Pussy Power” koja je predstavljala žene glazbenice. Negdje pred koronu sam počela surađivati i na Hrvatskom radiju – Radio Rijeka, ali kada je krenula pandemija sam se vratila u Karlovac. Tu sam dvije godine surađivala na Radio Mrežnici, opet na jedan drugi način koji mi je zapravo i baš odgovarao u tom trenutku, jednostavno sam bila – spikerica. Nisam se zamarala s drugim stvarima, moje je bilo da svoje izverglam. Na Mrežnici je bilo lijepo, ali dobila sam ponudu da pređem na Laganini FM i činilo mi se da to ne bi trebala propustiti.
Ipak…?
– Ma, bilo je dobro, ali nije potrajalo, jer su se polako počele opet pokretati stvari u onom što mi je ipak glavna stvar u životu, a to je gluma. Radila sam na Laganini FM sedam-osam mjeseci, a onda je bilo sve više i više glumačkih angažmana i srodnih poslova i jednostavno nisam više mogla stići sve. Jedno vrijeme sam zbilja prihvaćala sve, što je u neku ruku i normalno za mlade glumce i glumice, ali kada to radiš onda, ako je tih ponuda dosta, ne možeš biti potpuno efikasan ili kvalitetan.
Što onda sve radiš danas?
– Rekla sam već da je nekoliko predstava u Dječjem kazalištu Dubrava, radim sinkronizacije, radim neke reklame, u Karlovcu glumim u predstavi Zorin doma “Bez trećeg”, u Rijeci imam jedan zgodan projekt sa Silvijom Skorić Vujnović, s kojom sam već radila zajedno na raznim događanjima, a sada je pokrenula svojevrsnu “event-predstavu” u kojoj je središnji lik Ana Banana, to bi bila ja, uz predstavice koje će biti tematski prilagođene godišnjem dobu, praznicima, blagdanima… baš ovaj vikend je Ana Banana prvi puta predstavljena djeci u Rijeci u ZTC-u s predstavom “Ana Banana i proljetno zzzujanje”. Ja radim tekst i koncept, riječka glazbenica Linda Uran je autorica glazbe, a Karlovčanka Morana Petrović je kostimografkinja. Naravno, uvijek tu ima i dosta planova, jedan od onih “lokalnih” je suradnja sa Pučkim otvorenim učilištem i Zavičajnim muzejem u Ozlju, vezano uz tradicijske običaje tog kraja, čemu se isto veselim.
Uz sve to, imaš i svoju umjetničku organizaciju?
– Kolegica Tana Mažuranić i ja smo pokrenule umjetničku organizaciju “Drami si mami”. Sve je počelo za vrijeme lockdowna, a nastavljamo i sada u normalnim uvjetima.
Kako provodiš slobodno vrijeme, imaš li ga uopće?
– Nađe se uvijek nešto, iako mi se ponekad čini da ga je sve manje i manje. Volim planinarenje, član sam PD Dubovac i kada uhvatim priliku rado odem na neki planinarski izlet. Ponekad organizirano, a ponekad i u privatnom aranžmanu, nedavno smo sestra i ja išle na Vodenicu, zaključile smo da je sramota da nam je “pred nosom”, a da se nikad nismo popele na nju.
Igrala si i nogomet, zahaklaš li danas još ponekad?
– Joj, voljela bih! Ali ne mogu, bojim se ozljeda, to si jednostavno ne mogu priuštiti uz ovolike obaveze. A istina je, trenirala sam nogomet dok je postojao ženski klub u Ilovcu, sviđalo mi se, ali život je ipak otišao u nekom drugom smjeru.
Znači, sport izbjegavaš zbog glume?
– Tako nekako haha. Ali evo, nova zanimacija mi je pikado, dečko je i ozbiljnije u tome, igra te razne lige pa me i on malo navukao, iako sam ja čisti rekreativac naravno.
Razgovarao: Darko Lisac