Karlovački novinar i publicist, a sada se s punim pravom može reći i povijesni istraživač Goran Majetić, predstavio se javnosti prvom od planiranih pet knjiga o spomeničkoj baštini.
“Od Miljokaza i krajputaša do sunčanih ura” iscrpan je prvi dio ove planirane spomeničke “kvintologije” za koju je istraživanje potrajalo cijelo desetljeće!
– Da, tako je ispalo, iako moram tu malo i “povući kočnicu” i reći da nije to bilo deset godina kontinuiranog rada, jasno da je tu bilo i stanki, što zbog drugih obaveza, što zbog raznih okolnosti, a jedan od većih zastoja dogodio se zbog dosta nezgodne situacije zbog koje je skoro sve što sam radio “palo u vodu”.
Što se dogodilo?
– Dogodilo se to da mi se pokvario laptop, i to u potpunosti. Nažalost, za neke stvari nisam imao backup i bio je to popriličan udarac. Srećom, tekstove smo uspjeli spasiti najvećim dijelom, više od 90% toga je spašeno, no nestalo je jako puno vrijednih fotografija. Tako nije bilo druge nego opet krenuti na teren i polako obnavljati arhivu.
No, tih 10 godina rada i nije u potpunosti izašlo u ovoj prvoj knjizi?
– Ne, moja neka osnovna ideja je da bi sve što sam istraživao izašlo u pet knjiga.
Krenimo ipak s prvom, što ona donosi čitatelju? Gdje se može nabaviti, ima li je još?
– Ima je još nešto, no moram reći da sam vrlo zadovoljan interesom, nije naklada bila prevelika, ali kakva je takva je – skoro je nestala. Nešto knjiga ima još u Paviljonu Katzler za sve one koji su zainteresirani. Nije to sad neka posebna zarada, ali to nije ni bio cilj, meni je dovoljno da se pokriju troškovi tiskanja što se i dogodilo, a ostalo je još malo viška koji se pokazao itekako dobrodošao zbog nabavke novog laptopa. Knjiga nosi naziv “Od miljokaza i krajputaša do sunčanih ura” i obrađuje spomenike na povijesnim cestama u Karlovcu i okolici, dakle Karolini, Jozefini i Lujzijani. Posebno poglavlje posvećeno je karlovačkom Miljokazu, kojem sam posvetio zaista puno vremena i mislim da donosim jedno zanimljivo i iscrpno izlaganje o njemu, u kojem ima i dosta zanimljivosti koje dosad većini, možda i nikome, nisu bile poznate. Primjerice, jeste li znali da je Miljokaz izrađen po načelu “zlatnog reza”? No, ne samo on kao takav, kao objekt u cjelini, već i niz detalja na njemu prate to pravilo.
Ima, nažalost, i manje lijepih priča?
– Da, nažalost puno je tih spomenika naše povijesti nestalo. I za to su jednako krivi i stranci i domaći, a posebno je neshvatljivo da nestaju i danas, u knjizi je posebno obrađen primjer iz jednog malog mjesta pored Generalskog Stola, na kojem je bio vrijedan mali miljokaz sve do 2011. godine i onda mu se gubi svaki trag. Kroz povijesti su završavali svakako, neki baš u izgradnji cesta, neki u temeljima zgrada, netko ih je možda i prisvojio. Šteta, jer mislim da bi sve to mogla biti lijepa turistička atrakcija. Čak i u ovakvoj situaciji mislim da bi to bio koristan i zanimljiv projekt, obnoviti te miljokaze i krajputaše, dokumentirano je gdje su se nalazili, a sasvim sigurno ne bi bilo preskupo isklesati ih i stvoriti malu turističku priču.
Deset godina trebalo je za prvu knjigu, no rekao si da je većina istraživanja obavljena pa vjerujem da će druga ipak ugledati svjetlo dana prije, a ne za još deset godina?
– Da da, ako sve bude u redu, a nema razloga da ne bude, zapravo se samo još trebam prisiliti da napišem uvod i zahvale, druga knjiga trebala bi biti promovirana vrlo uskoro.
O čemu je u njoj riječ? Kada planiraš promociju?
– Druga knjiga je više gradska, prva se ticala karlovačkog područja i to u vrlo širokom pogledu, vezano uz ceste pa neka istraživanja idu i sve do riječkog kraja. Druga se, pak, odnosi na spomenike, kroz povijest i današnje, koji se nalaze na našoj Promenadi, ali opet u nešto širem smislu, u toj jednoj parkovnoj cjelini. Pa je tu tako sve što se nalazilo ili nalazi na ovim lokacijama, od nekadašnjih spomenika poput kipa Flore, preko starih vrijednih spomenika koji su još uvijek tu poput Lopašićevog pa sve do novih spomenika kao što je Butalin “Leptir” ili kontroverzna Gračanova “Žaba”. U skladu s time što knjiga obrađuje u planu mi je negdje u lipnju napraviti malu neformalnu promociju na Promenadi, a potom bi, vjerojatno na jesen, uslijedila i službena promocija, najvjerojatnije u Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić.
Kako si se zapravo odlučio na tako opsežan poduhvat?
– Nisam! (smijeh) Jednostavno me povuklo i uvuklo. Moja ideja je bila napraviti nešto što sam zamišljao puno kraće, jedno malo istraživanje koje bi rezultiralo malim turističkim vodičem sa zanimljivim povijesnim crticama, no kako sam se sve više uvlačio u tu priču sve je više i više toga zaokupljalo moju pažnju i činilo mi se vrijednim da se obradi i na malo ozbiljniji način.
Ima li i u drugom dijelu nekih novih otkrića? Daj nam neku ekskluzivu!
– Ima zanimljivih stvari, recimo otkrio sam da su i neka od šetališta u centru grada starija nego što se mislilo, najčešće se baratalo da su uređena negdje 1860-ih, no postoje povijesni zapisi iz 1840-ih koji se na njih referiraju kao već postojeće. Tragao sam i za kipom sv. Barbare, koji je bio na zgradi tadašnje Prve hrvatske štedionice, danas je to Privredna banka Zagreb, a kao spomen na crkvicu sv. Barbare koja je još ranije bila na tom mjestu. Taj kip nestao je 1947. godine i ne zna se što je s njim, od cijele te crkvice ostala je spašena samo oltarna slika. Bit će još nekih jako zanimljivih stvari, no pričekajte knjigu!
Dugo si radio kao novinar pa nema sumnje da i ova istraživanja u sebi nose određenu novinarsku crtu. Vuče li te još taj posao?
– Ne, iako je istina da sve ovo ima i novinarsku crtu u sebi. Ali onaj klasični novinarski posao ne radim već poprilično dugo, 2006. sam bio voditelj dopisništva Vjesnika u Karlovcu i kada su se rasformirala dopisništva ja sam odustao od tog novinarskog posla.
Što danas radiš kad ne istražuješ?
– Glavna preokupacija mi je portal “Budni div” koji smo pokrenuli književnik Tomislav Beronić, također istraživač povijesnih detalja iz ovih krajeva, jedan od najtemeljitijih istraživača Frankopana, i ja. Pokrenuli smo i povijesno putopisnu družinu Karlovačke županije pa organiziramo i povijesne turističke izlete, držimo predavanja jednom mjesečno u knjižnici…
O kakvim je izletima riječ?
– Izleti su opet vezani uz bogatu povijest ovih krajeva, recimo posljednji je bio do Blagaja i Furjana i mogu reći da me zaista ugodno iznenadilo koliko je bilo zainteresiranih.
Može se prijaviti bilo tko?
– Može, na portalu Budni div redovito objavljujemo i raspored izleta i predavanja.
Budni div je ime koje aludira na još jedno područje tvog interesa?
– Da, to je, pak, priča za sebe i možda nešto što bi zahtijevalo poseban razgovor, ali kroz sva ova istraživanja nailazio sam na puno zapisa o našim precima koji su bili, iz naše perspektive, divovskog rasta. Tih materijala je toliko da sada već mogu reći da sam siguran da su postojali i svakako se želim i tome još više posvetiti.
Trčiš li još uvijek? Ili bolje da pitam trčite li, budući je dobar dio obitelji Majetić bio na raznim trkačkim natjecanjima?
– Trčim, iako ne kao ranije. Što se tiče obitelji, supruga Martina je također još aktivna, iako sada puno manje nego prije, ali pridruži mi se ponekad. Djeca su otišla nekim svojim putem, neke je zaokupirao fakultet ili posao, neki su otišli u neke druge sportove i vidove aktivnosti i to je u redu, neka rade ono što ih veseli. Ja trčim, iako danas puno manje na službenim utrkama, više za svoj gušt.
Koliko često?
– Trudim se barem 2-3 puta tjedno, a dužina staze ovisi o puno toga, ne volim forsirati, ako nisam baš u posebnom raspoloženju ili imam puno drugih obaveza otrčim samo 4-5 kilometara, a nekad otrčim i preko 20.
Koji ti je rekord?
– Za sebe sam otrčao maraton. To mi je bila želja, nikako se nije poklapalo da se to dogodi na nekoj službenoj utrci ali sam ga otrčao sam. Što se tiče službenih utrka imam puno odrađenih polumaratona. Iako moram reći da puno više od cestovnih utrka volim trailove, kroseve, volim trčati u prirodi, volim kada ima uspona, to je dodatni izazov.
Jesi li imao i nekih zapaženih rezultata?
– Pa jesam i to je čak i malo šaljivo. Ja nikada nisam bio posebno brz, ali sam zato jako izdržljiv i jako uporan. Tako se dogodilo da sam pobijedio u ukupnom poretku jaskanske trail lige, to je bilo ako se ne varam 16 kola i bio sam jedan od onih koji su baš jako zagrizli i došao sam na sva kola, bilo je situacija i da se trči po strašnom pljusku, po blatu do koljena, ali ja dođem, odnosno dođe nas samo par i tako se skupi puno bodova (smijeh) i korak po korak na kraju sam ispao pobjednik.
Dugo si vodio i tečajeve joge…
– Jesam, ali i za to nemam baš vremena više. Tečajeve više ne vodim, a moram priznati da i sam prilično rijetko nešto odvježbam. No, tjelovježbe nikad ne nedostaje, rekao sam da trčim, volim i planinarenje, jednostavno moram nešto raditi jer bih inače izvršio samoubojstvo pisanjem. Moram imati te neke ventile. Volim i humanitarni rad, volim pomagati ljudima, trenutno sam osobni asistent jednom divnom mladiću iz okolice Generalskog Stola, vidimo se par puta tjedno, tu je važniji socijalni kontakt nego nešto drugo, ponekad igramo Monopoly ili gledamo utakmicu, ponekad odemo u Karlovac do knjižnice, ponekad ga povedem u prirodu…
Rekao si mi da si jedva sišao sa Švarče do intervjua, kako sad to uz svu tu izdržljivost i sve što radiš?
– Haha, isprobao sam najteži i najgori posao koji možeš zamisliti! Volim se nekad pomalo baviti i poljoprivrednim radovima, najčešće sam kosac kod sestre koja ima svoj OPG. Međutim, sada me angažirala za sadnju krumpira i ja stvarno ne znam kakvi se sve to mišići aktiviraju, ali nema tih maratona i planina koje su me tako dotukle kao sadnja krumpira. Evo već dva tjedna me sve boli!
Razgovarao: Darko Lisac