Mladi karlovački atletičar Andrej Belčić ove je sezone ostvario niz odličnih rezultata, a najavljuje da je to samo početak.
Iako iz dobro poznate karlovačke atletske obitelji, postoji razlika – dok su Belčići najpoznatiji po steeplechaseu, on je specijalist za srednje pa i kraće pruge. Ulazak u atletiku nije bio posve prirodna stvar zahvaljujući obiteljskoj tradiciji, već je u nju ušao dosta kasno:
– Istina, Bruno je prvi krenuo tatinim stopama, a ja sam počeo čak i kasnije od Matka, iako je on mlađi. Počeo sam trenirati atletiku u drugom srednje, što je zapravo i poprilično kasno, ali evo, polako nadoknađujem i napredujem.
I tebe je, kao i Matka, do tada okupirao nogomet?
– Je, dosta dugo sam trenirao nogomet. Čak prvo malo i tenis, ali nogomet ozbiljnije. Zapravo me kod nogometa počelo smetati to što sam ostao mali kad su se svi drugi dosta razjačali i izrasli pa sam se osjećao malo nesigurno među svima njima haha. Atletika se, pak, pokazala kao nešto za što stvarno jesam talentiran i u biti nisam predugo mislio i “vagao” nego sam se dosta lako odlučio na to da se ozbiljnije posvetim njoj i pustim nogomet, osim naravno haklova s prijateljima.
Bruno i Matko su i doslovno krenuli tatinim stopama i briljiraju u steeplechaseu, odnosno u utrci na 3000 metara sa zaprekama, ti si se ipak odlučio na kraće discipline?
– Pa da, iako se jesam oprobao i u steeplechaseu, ali nekako je od samog početka bilo jasno da ću probati na kraćim dionicama. Jer, prvo me tata poslao da otrčim 400 metara i bio jako zadovoljan. Kasnije smo vidjeli da na 800 ide još bolje pa smo probali i 1500, no to već nije bilo tako super. U svakoj disciplini moraš biti i brz i izdržljiv, a sad je pitanje onoga što ti je jača strana, kod Brune i Matka je to malo više izdržljivost, a kod mene malo više brzina.
Student si, kako to utječe na treninge i rezultate? Reklo bi se da ne previše, jer ove godine su zaista odlični…
– Pa ne utječe, glavno je da ozbiljno radiš. Karlovac nije daleko, a i dobra je suradnja među klubovima pa je normalna stvar da mogu odraditi trening i u Zagrebu. Čujem se s tatom, on mi kaže što moram taj dan napraviti i to je to. Više putovanja je u ljepšim danima, jer preko zime Zagreb ipak ima bolje uvjete pa i puno više tamo treniram, no kada dođe proljeće Karlovac s novim stadionom ima zapravo i bolje uvjete pa tada kad god mogu dolazim doma na treninge.
Godina je počela s uspjesima upravo u zimskoj tj. dvoranskoj atletici, jesi li ih očekivao?
– Ne baš do te mjere, svima nama je u neku ruku ipak ljetna sezona ono glavno. Ali bilo je super, postao sam državni prvak na 800 metara za mlađe seniore, a na 400 sam bio treći među seniorima. I to je bila najjača moguća konkurencija, tako da sam zbilja zadovoljan, iako sam bio malo razočaran što na 400 nisam još malo stisnuo, jer sam mogao upasti i u reprezentaciju.
No, u reprezentaciju, i to seniorsku, si upao na ljeto pa i osvojio prvu reprezentativnu seniorsku medalju?
– Da, bio sam član hrvatske štafete na 4×400 metara na Balkanskom prvenstvu u Kraljevu u Srbiji. Razveselila me jako ta medalja, kao i ostale dečke iz štafete, jer nismo zapravo na nju računali, pomalo je i nas iznenadila, ali stvarno smo dobro otrčali i zaslužili je. Trčao sam na Balkanskom prvenstvu i 800 metara, ali to je jedna od lošijih utrka ove godine, možda se malo i skupilo umora, možda sam krivo ušao u utrku, ne znam što je razlog, ali i takve se utrke događaju.
Staza na 800 metara je drugačija u dvorani i na otvorenom – u dvorani je duga 200 metara pa samim tim ima i više zavoja, koliko to zapravo atletičari osjete, utječe li to?
– Nisu samo zavoji, u dvorani je i inače malo teže za trčati zbog manje zraka, zato se na atletskim tablicama rezultati u dvorani bolje vrednuju, odnosno isti rezultat u dvorani donosi više bodova nego taj rezultat na otvorenom. Meni je gušt trčati i jedno i drugo, ali mislim da će se ipak većina atletičara složiti da je glavni dio sezone onaj na otvorenom.
Ove godine si oborio i više svojih rekorda, razmišljaš li o tome gdje su granice?
– Pa ne baš, iako me svakako zanima. Ni sam nisam znao do kuda ću stići, evo mogu reći da sam u početku trčao 400 metara za 56-57 sekundi, što je tati bilo dovoljno dobro da osjeti da bi tu moglo biti nešto od mene, a sada sam već na 47 sekundi. Motiviran sam dosta, motiviraju me i suparnici, evo na 800 metara taj Bloudek…
Da, Marino Bloudek ti je zasad nedostižan, ali te i jako dobro “vuče”?
– Pa da, on je stvarno u ovom trenutku top atletičar, koji nastupa na velikim svjetskim mitinzima i tu se točno osjeti ta razlika od nekog tko je vrhunski i nekog tko ipak još nije. Na par utrka sam ga dobro pratio i baš me dobro “vukao” i do mojih novih osobnih rekorda, ali se u samoj završnici osjetila razlika, bio sam mu za petama 700 metara, ali onda sam ja već na izmaku snaga, a on je još uvijek jak. Ali, to te samo dodatno motivira, valjda ću ga barem jednom i “uhvatiti”!
Na mitingu u Karlovcu si imao i jedan zanimljiv pokušaj, odjurio si odmah na startu?
– Haha pa da, to je bila, tako, proba, to nije bilo tako važno natjecanje i tata je predložio da se jednostavno zaletim i vidim koliko ću moći. I opet, pokazalo se da je 600-700 metara bilo super, ali onda sam totalno “puknuo”, nisam još spreman za takav tempo punih 800 metara, ali vjerujem da ću i tu napredovati.
Koji su ti ciljevi?
– Mislim da je svakom tko se bavi atletikom cilj doći jednom na velika natjecanja, europsko i svjetsko prvenstvo, Dijamantnu ligu, naravno na vrhu su Olimpijske igre. Do kuda mogu stvarno ne znam, ali znam da ću se jako potruditi da se pojavim na nekom od tih natjecanja. Već sljedeće godine je Europsko prvenstvo i tata mi je ukazao da čak imam šansu da izborim plasman, puno će ovisiti o prikupljenim bodovima tokom sezone, bit će jako teško, ali šansa postoji i to me sad stvarno jako jako motivira.
To su velika seniorska natjecanja, no ti još imaš pravo nastupa i u mlađeseniorskom uzrastu?
– Da, ja sam zapravo ove sezone tek ušao u taj uzrast. Nisam uspio otići na EP, malo mi je nedostajalo do norme, ali još sam dvije godine mlađi senior i tu mislim da ako sve bude u redu sa zdravljem i bez ozljeda da bi svakako za dvije godine morao imati rezultat za EP.
Zdravlje i ozljede zasad nisu bili problem?
– Nisu, imao sam samo jednom problem s petom za koji sam sam kriv, jer sam imao nove sprinterice koje mi nisu baš bile dobre, ali sam bio uvjeren da će se “razgaziti” i previše forsirao, no to je brzo uspješno sanirano.
Studiraš arhitekturu, od kuda ta ljubav?
– Mislim da zapravo od malih nogu, a možda i sasvim slučajno je tako ispalo. Gledao sam na Discovery Channelu neke emisije o preuređivanju kuća, što mi je bilo jako zanimljivo, onda je brat upisao za arhitektonskog tehničara i sviđalo mi se i što on priča i tako sam se i ja odlučio za taj smjer. Svidjelo mi se i tijekom samog školovanja pa sam odlučio probati i na fakultetu.
Sportaši se često odlučuju za Kineziološki, baš zato da mogu ostati u sportu i nakon natjecateljske karijere, ti onda nemaš takve planove?
– Pa iskreno, ne znam! Zanima me arhitektura i stvarno mi je sve to privlačno i volio bih jednom raditi nešto u struci. Dok ću biti natjecatelj atletika će sigurno imati prioritet, dok ću napredovati i moći trčati na nekoj ozbiljnoj razini to će biti na prvom mjestu, a nakon toga sve je moguće. Trenutno možda arhitektura ima prednost, a ako se predomislim i želim ostati u atletici uvijek ima trenerskih tečajeva i slično.
A do kad planiraš trčati?
– Natjecateljski ne znam, to će ovisiti o puno toga, volio bih što duže biti u vrhu i dok će biti tako sigurno ću se i natjecati. A, trčati općenito? Do kraja života. To mi je jednostavno postao način života, ne mogu uopće zamisliti da ne trčim.
Znači, nema problema s treninzima kad je hladno, kišno…?
– Ma kakvi. Okej, normalno ako je vrijeme stvarno užasno onda odem u dvoranu, ili se snađem na neki drugi način, ali trudim se da baš niti jedan dan ne preskočim trčanje. Neki kolege i suparnici na 400 metara mi se i čude koliko trčim, jer načini treninga ili je bolje reći potrebe su ipak drugačije, a ja kad se radi kilometraža trčim najnormalnije s Brunom i Matkom koji bi u pravilu trebali trčati daleko više kao dugoprugaši. Oni trče svoje, ali i ja uz njih, samo kad je špica treninga oni možda odrade još koji kilometar više.
Imaš li uz sve to vremena i za još nešto?
– Ne baš puno. Tu i tamo za malo “plejke”, braća i ja imamo FIFA turnire, to je veliko rivalstvo!
Tko je najbolji?
– Bruno je bio najbolji, mislim da smo sada zapravo svi tu negdje.
Razgovarao: Darko Lisac