Mladi Karlovčanin obožava ekstremne sportske izazove - danas nastupa na PH u biciklističkom usponu, a sljedeći vikend na 12-satnom trkačkom ultramaratonu.
Uz sport je Karlo Pudina vezan od malih nogu, no počelo je “konzervativnije”, običnim sportovima poput nogometa. Iako me odmah demantira i kaže da je krenulo i puno ranije…
– Pa skoro da mogu reći da se sportom bavim od kada znam za sebe. Stvarno sam počeo jako rano i drago mi je zbog toga, nikada mi to nije bio teret, već uživanje. Dakle, nogomet nije bio prva sportska ljubav, u nogomet sam došao nakon šest godina treniranja rukometa, a došao sam kao limač! Onda znaš kako sam rano počeo (smijeh).
Znači, rukomet je bio prvi?
– Recimo, iako sam već sa 3-4 godine nastupao za vrtić u skoku u dalj! Ali, da, rukomet je prvi sport koji sam ozbiljnije trenirao kroz rukometnu školu. Onda me počeo sve više privlačiti nogomet, malo sam razmišljao hoću li u Karlovac 1919 ili Ilovac, na kraju sam završio u Karlovcu i onda je trebalo odlučiti što mi najbolje odgovara. Prvo su me pitali “čiji sam” pa kad sam im rekao onda su me stavili na beka, da nastavim obiteljsku tradiciju. Odigrao sam tako jednu utakmicu i onda sam im sam rekao da bih ja htio biti golman. I od tada sam na golu.
Prošao si zapravo sve selekcije do seniorske?
– Da, do kadeta sam bio u Karlovcu 1919, onda nakratko u Ilovcu pa sam se opet vratio u juniorskom uzrastu u Karlovac 1919. Kada sam upisao fakultet razmišljao sam što bih, čak sam se jedno vrijeme mislio prijaviti u NK Varaždin, no opet, oni su prvoligaška ekipa, dobro posložena, ne znam koliko bih se uopće mogao nametnuti kao netko njima nepoznat. Onda mi je Darko Hrastovčak, koji mi je bio golmanski trener u Karlovcu, predložio futsal kao opciju koju je vidio kao povoljnu za mene. U Varaždinu u tom trenutku nije bilo seniorskog kluba pa sam se javio u Novi Marof koji ima drugoligaša, u prošlosti i prvoligaša i veliku futsal tradiciju, brzo smo se dogovorili i tako sam postao futsal vratar.
Još si to ili?
– Do ove sezone sam bio, sada sam jednostavno morao na “prisilnu” pauzu, jer uz sve druge obaveze pati fakultet, nešto sam morao žrtvovati, iako se nadam i vjerujem da ću se vratiti bilo nogometu bilo futsalu. Jako bi mi bilo drago da se u Karlovcu opet pokrene futsal, da trenutno postoji klub to bi i meni bilo idealno rješenje, jer ove godine na faks odlazim samo na ispite pa sam veći dio godine u Karlovcu.
No, sad dolazimo do tih drugih “obaveza”, a one su poprilično naporne i iscrpljujuće, barem ovako kada gledamo sa strane. Baviš se biciklizmom i trčanjem, ali u prilično teškim disciplinama, od kuda ta ljubav prema pomicanju granica?
– Krenulo je gotovo sasvim slučajno. Osim što sam igrao nogomet, u srednjoj školi sam položio i za nogometnog suca i vodio sam 70-ak utakmica svih mlađih kategorija. E sad, suci stalno moraju istrčavati neke norme, a naravno da sam i kao golman imao trkačke treninge, ali ipak znatno manje nego igrači u polju i onda sam počeo malo trčati zbog kondicije. Onda se nekako poklopila i pandemija, prestanak svih sportskih natjecanja, pa sam sjeo i na bicikl. I tako, trčanje i biciklizam su bili jedina prilika za bavljenje sportom, a s vremenom je to postala i prava velika sportska ljubav i želja da iskušavam svoje granice i napravim što više i što zahtjevnije rute. Biciklom sam prvo išao od Karlovca do Duge Rese i natrag, izbjegavao šume i brda, a sada bježim od asfalta. Prva atletska utrka mi je bio naš Karlovački Cener, a sada se spremam za ultramaraton u 12-satnom trčanju koji me očekuje za tjedan dana.
To ti je prvo takvo natjecanje?
– Nije, prošle godine sam nastupao i na 24-satnom maratonu, no vrlo specifičnom, jer se zapravo radilo o trkačkim usponima na Ivančicu. To je bilo jako zanimljivo natjecanje, na kojem sam doduše imao i dosta pehova, ali nisam se predavao.
Izdržao si 24 sata?
– Pa, da, s tim da moram reći da je to natjecanje bilo specifično u tome da nitko nije morao trčati 24 sata bez prestanka. Trajanje je bilo 24 sata, a sad, koliko puta ćeš se uspinjati je bilo na tebi. Meni je dobro krenulo, ali sam negdje u 2-3 ujutro imao nezgodu i pao u provaliju duboku sedam metara. Dobro sam se natukao, liječnici su mi čak rekli da ne smijem više trčati, ali nakon što sam se malo odmorio, kad je počelo svitati, mene je uhvatilo da nastavim.
I onda si opet pao?
– Da, ali ovog puta u provaliju duboku samo četiri metra (smijeh). No, sve se to izdrži, bilo je jako zanimljivo, na kraju sam odradio sedam uspona.
Ovo što te očekuje naredni vikend je slično?
– Ne, to nije riječ o usponima, to je baš prvenstvo Hrvatske u 12-satnom trčanju, dakle cilj je u 12 sati pretrčati što više. Start je na stadionu Mladosti u Zagrebu, nakon čega se trče krugovi u tom dijelu grada.
Nema odmora?
– Klasičnog odmora ne, ali dozvoljeno je hodanje, a svi natjecatelji imaju pravo i na usluge masera.
Međutim, sad smo “odlutali” u atletiku no tebe već ove nedjelje očekuje i jedno zahtjevno biciklističko natjecanje?
– Da, riječ je o nacionalnom prvenstvu u mountain bike biciklizmu, ali na uspon. Dakle, imamo start u Markuševcu, a cilj kod Planinarskog doma Hunjka, riječ je o usponu od 12 kilometara i upravo to je glavna karakteristika ove utrke, jer se radi o kontinuiranom usponu. Uz mene iz našeg karlovačkog MTB kluba T-Rex nastupaju i Domagoj Milaković i Boris Basta.
E vidiš, nisam te pitao za koga nastupaš u trkačkim disciplinama?
– Isto za T-Rex! Nema smisla sad da budem član sto klubova, tako da i kada trčim jednostavno se prijavim kao član T-Rexa.
Rekao si da je prva trkačka utrka bio Karlovački Cener, a biciklistička?
– Tu sam se možda čak malo i preračunao na početku, ali na kraju me baš to i motiviralo. Prva utrka na koju sam se prijavio je bio Rabac, izuzetno teška utrka po kamenjaru, ali i osjećaj na kraju je bio poseban. Ubrzo su slijedile Plitvice, gdje sam osvojio i treće mjesto u kategoriji što mi je bila dodatna motivacija da se ozbiljnije posvetim treninzima i biciklizmu.
Treće mjesto ti je vjerojatno i najveći uspjeh dosad, ali ne ovo na Plitvicama, već ovogodišnje u Izraelu?
– Pa da, sigurno. Ima još lijepih rezultata, ali ovo je bilo jako međunarodno natjecanje, čak i puno jače nego što smo očekivali. Naime, tamo sam išao kao dio ekipe Sveučilišta Sjever i trebalo je to biti studentsko natjecanje, ali kada smo došli tamo postalo je jasno da je to puno ozbiljnije natjecanje i da tu ima podosta biciklista koji sa studiranjem nemaju nikakve veze. Bilo mi je i prvi puta da vozim etapnu utrku, vozile su se tri etape, ali na kraju je stvarno sve ispalo odlično. Bio sam treći, a kakva je bila konkurencija najbolje govori to da je pobjednik bio aktualni državni prvak Izraela. Izraelac se plasirao i na drugo mjesto, a ja odmah iza njih.
Rekao si da ima još lijepih rezultata pa da ih spomenemo…
– U biciklizmu bih izdvojio to da sam ovog ljeta postao državni prvak u kategoriji XCO Sport, bio sam treći u Kupu Hrvatske. Od trkačkih natjecanja uskoro počinje Samoborska zimska trail liga kojoj se jako veselim i na kojoj branim naslov pobjednika.
Nakon svega ovog neizostavno pitanje je – kakav si s plivanjem? Odnosno, razmišljaš li o triatlonu?
– Haha, da, to me često pitaju. Plivanje je tako, li-la, iako sam na faksu osvojio četvrto mjesto, no tu svakako moram još raditi. Triatlon kao takav mi nije pretjerana želja, ali jest onaj najveći – Ironman. To mi je definitivno jedan od najvećih ciljeva, zbog kojeg ću svakako morati poraditi pojačano i na plivačkom dijelu.
Kolike su točno relacije u Ironmanu?
– Četiri kilometra plivanja (preciznije 3,9), 180,2 kilometra biciklom i za kraj maraton, odnosno 42,2 kilometra trčanja. Ironman je natjecanje koje je najbitnije završiti, svatko tko ga završi je – Ironman. No, meni ipak to nije jedini cilj, zato i kažem da moram poraditi na plivanju, jer volio bih ipak imati i neki primjetan plasman, recimo prošle godine je posljednji natjecatelj trebao oko 17 sati i on je apsolutno jednako Ironman kao i svi drugi koji su završili. Pobjednik je imao 8 sati, a ja bih volio doći do nekog vremena od 9 i pol sati, mislim da to mogu.
Koliko treniraš dnevno?
– Biciklizam treniram svakodnevno, trčanje otprilike svaki drugi dan. To je zato jer mi biciklistički trening puno pomaže i za trkačku kondiciju, dok obrnuto baš i ne vrijedi. Uz to radim i dodatne vježbe izdržljivosti. Kada se tome doda i gaming, na kraju ispadne da često dnevno treniram i 10 do 12 sati.
Gamingom se također ozbiljno baviš?
– Pa prilično ozbiljno, da, žao mi je što u Hrvatskoj to još uvijek nije prepoznato kao atraktivan i zanimljiv sport.
Pa, ti si svakako dobar primjer da gejmeri nisu samo nekakvi ljudi koji se ne mogu pomaknut iz fotelje…
– Naravno! Natjecanja u eSportu u svijetu su izuzetno popularna, kod nas to još uvijek malo zaostaje, ali vjerujem da će i to doći na svoje. Osobno najviše igram Fortnite, Valorant i World of Tanks i, eto, dok mnogi to smatraju nečim neozbiljnim, u gamingu sam ostvario i svoje prve zarade.
Imaš i posao?
– Da, radim trenutno kod Busaka.
U biti, to pitam jer mi nije jasno kada sve stigneš?
– Haha, ne spavam.
Stvarno, koliko spavaš?
– Najozbiljnije, jako malo spavam, 3-4 sata mi je dosta.
Studiraš građevinarstvo? To je, tako, “naletilo”, ili se baš planiraš baviti time?
– Planiram, volim građevinarstvo, našao sam se u tome. I svakako se vidim u njemu u dogledno vrijeme. Jasno, kada bi se otvorila neka mogućnost profesionalnog bavljanje gamingom ili nekim drugim sportom, građevinarstvo bi malo pričekalo, ali generalno me privlači. Radim i ovako sam za sebe neke nacrte i dizajne stanova, kuća… pa jednom ako se budem time bavio, imam već i ponešto gotovo za ponuditi.
Bavio si se i aviomodelarstvom?
– Jesam i to. To je isto malo na stajanju, no sada imam želju izraditi jednu ozbiljnu jedrilicu, s kojom bih možda mogao i do europskog ili svjetskog prvenstva. Općenito, da me pitaš koja mi je najveća želja, onda je to da jednom predstavljam Hrvatsku na nekom velikom natjecanju, nije važno u čemu.
Tata je vjerojatno najpoznatiji karlovački frizer pa te moram pitati – je li i tebe naučio svom zanatu?
– Je, kad on treba frizera to onda najčešće obavimo brat ili ja. Snalazim se.
Fašnik?
– Uh. Ono što tata radi je super, genijalno je, rado mu pomažem i cijeli taj događaj je meni zbilja jako lijep. Ali ja se ne volim maskirati.
Ni ja. Eto, također dajem svu podršku legendarnoj Fašničkoj republici Grabrik, samo da se ne moram ja maskirati… Nego, što ti sad slijedi?
– Nakon ovih natjecanja koja smo već spomenuli kreće također već spomenuta Samoborska zimska liga u trčanju. Moram se malo ozbiljnije posvetiti fakultetu, gaming je uvijek aktualan, volim fotografiranje, nadam se da ću pronaći vremena i za neki foto izlet, moram se malo potruditi i oko svog YouTube kanala… i posla i zabave uvijek ima!
Očito je da si veliki zaljubljenik u sport, stigneš li na pokoju utakmicu?
– Jako slabo nažalost. Pratim sve karlovačke klubove kroz vijesti, ali nemam vremena za otići na utakmice (nakon razgovora se ipak srećemo na utakmici Dubovac Gaze i splitskom BM 07, op.a.). Moram spomenuti i da sam veliki fan Barcelone, član sam Barcelona Balkan fan kluba, imamo i redovita okupljanja, nedavno smo bili u Sarajevu, za njihovu stranicu radim i novinarski posao, objavljujem vijesti i slično.
Jesi li ih kad gledao uživo?
– Nisam nažalost, ali to mi je isto velika želja, volim jako i Arsenal pa se nadam jednom finalu Lige prvaka Barcelona-Arsenal da to odradim u jednom potezu (smijeh).
Tko ti je domaći favorit?
– Hm, Dinamo, Karlovac i Istra!
Razgovarao: Darko Lisac