Naša današnja sugovornica je profesorica-savjetnica hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji Karlovac.
Neposredan povod je skorašnji filmski festival, jedan u nizu, koji je donedavno predstavljao jednu od izrazitijih karlovačkih dihotomija (grad bez kina, s izuzetno aktivnom filmskom scenom), srećom uz obnovljeno kino Edison to više nije slučaj. No, to ne znači da su festivali postali “višak”, baš naprotiv…
– Booktrailer film festival je jedan stvarno sjajan projekt, do kojeg smo došli gotovo slučajno, a ja još većom slučajnošću. Gimnazija Karlovac je uvijek otvorena za različite vrste međunarodne suradnje i s tom talijanskom školom iz Brescie prvo smo bili u partnerstvu na jednom prirodoslovnom projektu. Onda se pokazalo da oni imaju još jedan jako zanimljiv projekt u drugom području, a to je upravo Booktrailer film festival. Prvo je za njega trebala biti zadužena kolegica Jelena Despot, no ona se potom zaposlila u Bruxellesu i fino mi je došla, tresnula hrpu papira na stol i rekla “evo, ovo je sad tvoje” (smijeh). I što ću, preuzela sam. I drago mi je.
Što je zapravo Booktrailer film festival?
– Kao što mu i ime govori, riječ je o festivalu kratkih filmića u kojima učenici rade “trailere” za knjige. U Italiji projekt traje već 17 godina, a u Hrvatskoj je sada peta godina, a sudjeluju i Poljska, Bugarska, Španjolska i Rumunjska.
Karlovac je nositelj projekta u Hrvatskoj?
– Točno, odnosno Gimnazija Karlovac. Ja sam koordinator za Hrvatsku, dakle riječ je o festivalu koji je na našoj državnoj razini otvoren za sve škole.
Kakav je interes?
– Interes je jako dobar, ove godine imat ćemo 15 filmića, ali moram reći da je prijava uvijek i puno više, međutim pravila su dosta stroga i striktna pa se nažalost često događa da moramo odbijati neke prijave, jer nisu posve poštivali propisana pravila. Interes raste, a vjerujem da će rasti i još više, jer mi smo u samom početku bili dosta pogođeni pandemijom. Kada je projekt krenuo, krenula je i pandemija pa smo prve dvije godine bili samo online, onda smo jedno izdanje imali u mikrokinu Gimnazije u strogo ograničenim uvjetima, tek prošle godine smo u Gradskoj knjižnici imali prvi pravi festival. Ono što je možda zanimljivo za spomenuti je da dominiraju strukovne škole, s jedne strane ljudi bi možda očekivali da će najveći interes postojati u gimnazijama, ali s druge strane nije to ni tako čudno, jer u raznim strukovnim školama i postoje srodni programi. Recimo, mi u Karlovcu imamo stvarno ogromnu potporu od Kinokluba Karlovac, a učenicima je uvijek na raspolaganju i kolegica Petra Vinski i polaznici gimnazijske videodružine, no to je već potreba da ti netko pomogne, dok s druge strane Srednja škola Duga Resa ima svoj smjer medijskih tehničara i vrhunsku opremu s kojom svake godine naprave neki zaista odličan film.
Kakav je zapravo tijek samog festivala? Što se događa nakon državne razine?
– Dakle, prvo imamo državnu razinu, ove godine festival će se održati 22. ožujka u Kinu Edison, koje nam je također izašlo u susret na svaki način. Tu će biti prikazani svi filmovi i žiri, koji uvijek čine ljudi iz svijeta filma i povezani s filmskom kulturom, odabrat će najbolje. Ove godine po prvi puta će i publika glasati za svoju nagradu, ali što se tiče žirija oni će izabrati tri najbolja filma koji onda idu na međunarodni festival u Bresciu.
Je li bilo uspjeha i na međunarodnoj razini?
– Je. Moram naglasiti da filmovi iz drugih zemalja konkuriraju samo za tri nagrade, dok ih ukupno ima i više, no neke su namijenjene samo domaćim, odnosno talijanskim filmovima. Naši filmovi konkuriraju za europsku nagradu, zatim za nagradu publike, kao i za posebnu “acessibility award” koja je namijenjena filmovima koji su prikladni i za osobe koja imaju određena ograničenja, primjerice za slijepe i slabovidne. Upravo u toj kategoriji nagrađen je naš karlovački gimnazijalac Jure Šebalj, a jedne je godine i učenica iz Pule dobila nagradu publike.
Rekla si da festival iz godine u godinu raste, rastu li i potpore?
– Eh, to je naravno uvijek najveći problem. Moram reći da u lokalnoj zajednici imamo veliku potporu, imamo je u samoj Gimnaziji, zatim od Kinokluba, Gradske knjižnice, Kina Edison, a na kraju i od samog Grada i Županije. Nažalost, iako mi nije jasno zašto, jer ovo je zaista vrijedan projekt i međunarodna suradnja, zasad nema razumijevanja od strane niti nadležnog ministarstva niti Agencije za odgoj i obrazovanje. Nadam se da će se to promijeniti, a cilj nam je i da se ovaj festival uvrsti u program državnih školskih natjecanja, jer on to zapravo i jest. Od organizacija koje djeluju na državnoj razini potporu imamo od Hrvatskog filmskog saveza.
Mnogi profesori ističu kako je danas problem nagovoriti učenike na čitanje, pomaže li ovaj festival u tome?
– Vjerujem da pomaže, iako su vjerojatno skloniji sudjelovanju oni koji već jesu zainteresirani za čitanje.
Kako se onda boriti s tim problemom? Postoji li on uopće?
– Postoji, naravno da postoji. Ali, nema druge nego pokušati na neke druge načine doprijeti do mladih, a načina uvijek ima. Recimo, uvela sam jednu stvar za koju ni sama nisam znala kako će funkcionirati, odabrala sam jedno kraće djelo, donijela im na blok sat i rekla – “danas čitamo”. Kako mislite čitamo? Tako, prvo svi skupa čitamo, onda ćemo o tome pričati. Iskreno, nisam imala pojma što će misliti o tome i kako će to dočekati, ali na kraju se dogodilo da me sami pitaju kada ćemo opet čitati.
I sama si bila gimnazijalka, kakva je razlika između satova hrvatskog onda i danas?
– Velika, ali i svijet se jako promijenio, kao i navike djece. No, danas imamo slobodu i mogućnost potruditi se na neke druge načine. Što je i bolje, meni se sviđa novi kurikulum koji daje i djeci i profesorima nešto više slobode, jer ne možeš doći djetetu u prvom srednje i staviti mu da čita Odiseju i Ilijadu ili Juditu i misliti da će ga to privući čitanju i lijepoj književnosti. Danas je vrlo malo obaveznih naslova, sve ostalo je na slobodu izbora. I onda možeš i kombinirati. Svakako da mislim da je vrijedno i važno da se učenici upoznaju s Juditom, ali sam im dala da prvo pročitaju Gavranovu Juditu, nakon koje su kroz ipak jedno njima prihvatljivije djelo stekli saznanja o čemu se tu radi, a onda smo prešli na Marulića. Imali smo, zatim, satove s autorima koji se uvijek vrlo rado odazovu, recimo “online” gostovanja su nam imale Maša Kolanović i Olja Savičević Ivančević, a Ivana Bodrožić nam je i uživo gostovala u suradnji s Muzejom Domovinskog rata, sa svojim romanom “Hotel Zagorje”. Uz to, pak, ide i odlična predstava na koju ću ih povesti i sve to čini da im je na kraju lakše i draže i pročitati djelo. Jedno je kad vidiš da je autorica obična simpatična žena, s kojom možeš pričati o bilo čemu, a drugo je kad zamišljaš tamo neke autore koji pišu s guščjim perom (smijeh).
Čitaš li ti još uvijek?
– Čitam, čitam užasno puno. Trenutno sam najviše zaokupirana domaćim autorima, ne samo hrvatskim, već u širem smislu iz takozvane “regije”. Jako sam voljela Bekima Sejranovića, sve njegove knjige, a vodio je i sjajan festival književnosti Imperativ u Banjaluci. Njegova partnerica Sanela Babić mi je odličan informator o tome što se događa u književnosti na ovom području, trenutno sam, recimo, oduševljena Darkom Cvijetićem i njegovim romanima, posebno “Što na podu spavaš”, koju ću ipak zadržati za sebe u ovom kontekstu u kojem pričamo, jer mislim da bi srednjoškolcima ipak bila preteška. Ne bježim od toga da im predstavimo stvarnost, naprotiv, upravo mi je i cilj da im pokažem realan svijet i realan život, ali treba to napraviti postepeno, ne odmah brutalno “u glavu”.
Pišu li gimnazijalci? Postoji li kakav literarni klub, radionica? Pitam te to zato jer naša sjajna mlada pjesnikinja Marija Skočibušić, često ističe tvoje mentorstvo kao jako važno u njenoj karijeri? Nazire li se neka nova Marija?
– Pa, prije svega, Marija Skočibušić je dijete za koje je divno ako ga dobiješ jednom u životu. Kažem dijete, jer je dijete bila kada je došla u Gimnaziju, sada je, naravno, već mlada žena, studentica. Marija je čudo i teško je očekivati da ću imati sreću da doživim još jedno takvo čudo. Oko tog mentorstva ili pomoći mislim da i ne treba puno pričati, jer to bi nam trebao biti i glavni zadatak kada vidimo nekog nadarenog. Drago mi je da sam joj mogla pomoći i zato jer je baš u tom dijelu imala nekih neugodnih iskustava prije, kada je na Županijskom Lidranu dobila kritiku da piše prezrelo za svoje godine i slično, sve to je utjecalo da se još malo više zatvori, ali dala sam sve od sebe da se opet otvori i hrvatska književnost dobila je divnu pjesnikinju. I danas se mi čujemo kada treba, pozove me na kavu pa onda pretresamo sve što je napisala… A, što se tiče literarne družine ili tako nečeg, nažalost nema, ali postoji čitateljski klub koji su pokrenuli sami učenici.
Imala je sreće da je na tebe naletjela…
– Ja sam imala sreće da sam na nju naletjela. Valjda i ona. I ne samo na mene, sretna okolnost je da se nešto prije pojavio i etablirao i Tomislav Augustinčić koji je isto divan dečko i uvijek joj je rado pomagao.
Njemu nisi predavala?
– Ne, njemu nisam. Ali nikada ne znaš na koga ćeš ostaviti dojam. Ja se stvarno trudim da razumijem tu djecu, bez obzira na razlike koje možda imamo. Evo, sad kad razmišljam o tome jako mi je drago kada se sjetim Alberta Gajšaka, koji je bio zainteresiran za sasvim druge stvari, ali smo na kraju stvorili jedan iskren i lijep odnos u kojem je on vidio da ja cijenim “njegovo” pa se potrudio cijeniti “moje”, iako je već tada bilo jasno u kojem će smjeru krenuti.
Booktrailer Film Festival je pred nama, a neposredno iza nas je Nacionalna kviz liga, na kojoj su gimnazijalci postigli stvarno sjajan uspjeh. I opet si ti tu u prvom planu?
– Nisam ja, oni su! A, što se tiče mentoriranja i koordiniranja, tu mi je lijepo sve to uvalio dragi kolega Bruno Vojvodić iz Ekonomsko-turističke škole, koji se prvi uključio u tu priču i onda pozvao i mene kako bi se uključila Gimnazija, ali od “malo mentoriranja” je ispalo tu na kraju i koordiniranje, proktoriranje, svašta nešto. Ali, šalim se malo, sve je to lijepo na svoj način i bude ti drago kada vidiš da dobro ide. Moram se zahvaliti i Carpe Diemu koji nam je puno pomogao ustupanjem svoje Prostorije.
A, išlo je stvarno dobro?
– Išlo je stvarno dobro, pogotovo našoj najboljoj gradskoj ekipi Tićulica Džouns, koju čine četiri učenika iz mog razreda i Luka Lenuzzi kojem sam prvom pristupila, jer znam da je njegov otac pokretač kvizaške scene u gradu. Inače je bilo čak osam ekipa iz Gimnazije ove sezone, dvije iz Medicinske te po jedna iz Ekonomsko-turističke i Prirodoslovne škole, voljela bih da sljedeće godine bude još više, a pogotovo da se malo više uključe djevojke, jer njih zasad ipak fali. A, što se rezultata tiče, da, na startu je bilo čak 308 ekipa u cijeloj Hrvatskoj, sva kola je odigralo njih 289, a naši dečki su na kraju na velikom finalu u Šibeniku bili fantastični šesti. Stvarno kažem fantastični, oni su bili malo i razočarani jer su za neku glupu greškicu ostali bez petog mjesta, ali njihov plasman je izuzetan, pogotovo iz razloga što su mlađi od gotovo svih ekipa za jednu godinu, većinom su to maturanti, a oni su “trećaši”. I to nije bezveze, jer pitanja su prilagođena srednjoškolcima, ali ima i onih koja su iz programa četvrtog razreda tako da je bilo stvari do kojih oni jednostavno još nisu došli.
Jesi li se i ti “zagrijala” za kvizove? Imaš li još neke interese koje moramo spomenuti?
– Pa da znaš da jesam! Testiramo se Bruno i ja uz njih, i uz ova neka filmska događanja idu popratni kvizovi, nisam još baš na toj razini da bih se uključila u pub kviz ligu, ali s vremenom, tko zna? A, od ostalih stvari svakako moramo spomenuti kazalište, jako volim kazalište, jako često idem na predstave, a volim i učenike povesti kada je prilika i moram reći da jako dobro reagiraju. Naprimjer, išli smo na “Črnu mati zemlu” pa su se neki i pitali je li to možda preteško, je li primjereno… Je, primjereno je. Svijet nije ružičast. Ako poslije predstave koja se dotiče pedofilije i silovanja svi imaju knedlu u grlu, pola ih plače, svim dečkima podrhtava brada, onda je itekako primjereno. I ponosna sam na njih kako su to prihvatili i kako su rastumačili predstavu i kako su pričali o tome na satu nakon toga.
Na pitanje “kakva si kao profesorica” zapravo smo odgovorili kroz cijeli ovaj razgovor, ali kakva si po pitanju strogoće?
– Pa to bi oni puno bolje odgovorili. Mislim da se mora znati tko je profesor, a tko je učenik, ali i da se moramo obostrano poštivati i “primjećivati”. Obavezno radim evaluaciju na kraju školske godine u kojoj mi mogu slobodno napisati što im se sviđalo, što nije, što predlažu… jasno, u okvirima i granicama, kažem im i sama da mi ne mogu napisati “ne želimo imat lektiru” jer ih to sigurno neću poslušati. Ali, osluškujem i slušam drugo, slušam što im se svidjelo, što možda nije, nije mi problem korigirati se u onome u čemu se mogu korigirati, a da ne pati predmet.
A ocjene? Jesi li kad nekog srušila na godinu?
– Nisam, danas je to i puno teže. Ne da bih htjela (smijeh). Ali, prije svega od gimnazijalaca i gimnazijalki ipak očekujemo da nisu potpuno nezainteresirani i kad onda imaš dodatne sate za one koji imaju lošije ocjene, kad provedeš 10 sati s nekim “jedan na jedan” pa… onda, ako i nakon tih 10 sati ti ne možeš dovesti tog učenika ili učenicu do minimuma potrebnog da prođe razred, onda je možda i u tebi problem. Nisam imala takvih slučajeva.
U Gimnaziji si od početka radnog vijeka?
– Ne, radila sam sedam godina u OŠ Žakanje, što je bilo jedno drugačije, ali jako lijepo iskustvo, sviđalo mi se tamo. Tadašnji ravnatelj Dane Ugarković me također puno naučio oko pristupa učenicima, rijetki su ljudi koji su baš pozitivan autoritet, koji i kad ti upute kritiku ti im samo možeš zahvaliti, a on je bio baš takav. Nakon Žakanja sam došla u Gimnaziju, ali u prvoj godini samo na 8 sati pa sam paralelno radila i u OŠ Dubovac. Nakon toga se ukazala prilika za puno radno vrijeme u Gimnaziji i, evo, sad kad razmišljam to je bilo 2004. godine, znači slavim 20 godina!
Slobodno vrijeme, ima li ga?
– Ima uvijek. Preselili smo nedavno u kuću pa sad imam svoj vrt što mi je bila velika želja, tako da mi je i to preokupacija. Šetnja sa psima, joga… i koncerti, suprug je glazbenik kao što znaš, a i ja sam uvijek voljela dobru glazbu pa rado odemo na koncerte. Evo za ovu godinu sam nabavila karte za Lenny Kravitza, Simple Minds i Duran Duran, s tugom sam morala odustati od Kings of Leon u Linzu, jer u to vrijeme imat ću puno posla oko državne mature…
Razgovarao: Darko Lisac