S velikim igračkim iskustvom koje uključuje godine u Bundesligi, ali i počasti kao što je umirovljeni dres u Austriji, naš sugovornik vratio se u Karlovac i počeo - rad s djecom.
Vrijeme posljednjih godina nekako brzo prolazi, postoji i teorija koja taj osjećaj povezuje s pandemijskim razdobljem, no to je za neke druge teme. Uglavnom, kada sam planirao ovaj razgovor imao sam dojam da Sedmerac postoji najviše 2-3 godine, još se sjećajući kada me današnji sugovornik prvi puta zamolio da napišem nešto o njihovim prvim nastupima, ali istina je da klub djeluje dvostruko dulje. Još je mlad, ali sada već ima i dovoljno iskustva…
– Da, djelujemo već punih šest godina, a što se tiče rezultata, tako onih natjecateljskih, a još više onih što se tiče rada s djecom, mislim da možemo biti vrlo zadovoljni. Sedmerac je jedna mala, ali čvrsto povezana i vrijedna zajednica koja je puno postigla vlastitim zalaganjem, a kada to kažem svakako mislim i na roditelje naše djece, brojne prijatelje koji uskaču u pomoć…
Koliko je djece u klubu? Jesi li zadovoljan tom brojkom?
– Ukupno oko 95, s tim da imamo jednu izdvojenu grupu u Draganiću u suradnji s tamošnjom osnovnom školom. Brojkom sam zadovoljan, dovoljna je za ozbiljan rad, a istovremeno još nismo dosegnuli neke maksimalne kapacitete pa su naša vrata još uvijek otvorena zainteresiranoj djeci. Sada smo na ljetnoj stanci, a s treninzima ćemo početi negdje sredinom ili krajem kolovoza i svi su dobrodošli. Imamo šest stručnih i osposobljenih trenera tako da sa stručne strane također nema nikakve brige.
Radite samo s dječacima ili?
– Ne, dobrodošle su i djevojčice iako trenutno imamo samo muške ekipe što se tiče natjecateljskog dijela, ali imamo već i uzrast minića u kojem curice mogu igrati, a razmišljamo i o pokretanju baš ekipe djevojčica ako će biti mogućnosti, no zasad ih ipak nije toliko. Znači, curice su dobrodošle, ali sada ih je 4-5 i normalno da onda ne možemo napraviti ekipu od toga, ako se u dogledno vrijeme stvori neka jezgra od barem 10 djevojčica vjerujem da ćemo krenuti i u tom smjeru.
Koje sve selekcije imate? I postoji li neko dobno ograničenje za početak treniranja rukometa?
– Kao što sam rekao, prvi su minići, to su selekcije 2014., 2015. i 2016. godišta, za koje još ne postoje neka ligaška natjecanja. S onim najmlađima u početku radimo više u smislu nekih sportskih igraonica, a onda polako počinju i prvi turniri. U natjecateljskom sustavu imamo selekcije U11 i U13, sada smo zapravo u razmišljanju što učiniti sljedeće godine jer iz Hrvatskog rukometnog saveza stižu najave da će se uz ove dvije selekcije pokrenuti zasebno natjecanje za U12 pa moramo dobro odvagnuti isplati li nam se raditi i treću selekciju ili ćemo ipak zadržati ove dvije i orijentirati se na njih. Što se samog treniranja tiče, kažem, 2016. je najmlađa kategorija, dakle ako me netko baš pita što savjetujem rekao bih da bi bilo dobro pričekati do negdje sedme-osme godine djetetovog života, ali nećemo odbiti ni mlađe, naš najmlađi član trenutno je petogodišnjak!
Sada postojite već šest godina, to su relativno mlade selekcije, što se događa kada ih prerastu, planirate li i starije selekcije, u dogledno vrijeme možda i seniore?
– U pregovorima smo s Dubovac Gazom, za koje vjerujem da će se uspješno i realizirati oko toga da mi nastavimo rad sa U11 i U13 selekcijama dok bi nakon toga djeca nastavljala u tom klubu u U15 i U17 selekcijama. Vjerujem da bi to koristilo i nama i njima i da nema neke potrebe da svi imamo sve selekcije, što je i puno veći trošak, ako kroz ovakvu suradnju opet možemo osigurati kontinuiran rad. Što se tiče seniora moj je stav da Sedmerac nikada neće imati seniorsku ekipu. Sve ovo smo pokrenuli zbog djece i to će uvijek biti naš osnovni cilj rada. I čemu onda seniori? Uostalom, grad ima premijerligaša HRK Karlovac, ima Dubovac Gazu u 1. ligi Jug i to je i više nego dovoljno, mislim da bi to da se mi sad guramo u neku drugu-treću seniorsku ligu zapravo bilo potpuno suvišno pa i na neki način nekorektno prema djeci. Samo bismo uzeli dio sredstava klincima, a to mi nije ni na kraj pameti. Siguran sam ni ikom drugom u klubu.
Osobno sam stava da su u radu s djecom rezultati sporedni, no ipak, ima i njih?
– Ima. Evo ove godine U11 ekipa je izborila državnu završnicu i osvojili smo osmo mjesto što je, mislim, jako dobar rezultat. Zapravo i najbolji od svih karlovačkih mladih selekcija, odnosno jednako tako osma je bila i ekipa RŠ Karlovac u U13 kategoriji, a ujedno su to i jedine dvije ekipe koje su bile na državnoj završnici. Ne volim se baš žaliti na takve stvari, sve je to sport i dio priče, ali imali smo i peh da nam se u prvoj utakmici ozlijedio jedan od ponajboljih igrača i vjerujem zapravo da ova ekipa ima potencijal i za još malo više od tog osmog mjesta, kojim smo svakako jako zadovoljni.
Puno djece trenira rukomet, ali rezultati u mlađim kategorijama su ipak u padu. I ti si bio u generaciji koja je bila u samom državnom vrhu?
– Istina. Doduše, moja generacija nije baš išla do samog vrha, ali bili smo u top 5, a nešto prije nas su bile generacije koje su osvajale čak i naslove kadetskih i juniorskih prvaka države. Zašto je došlo do svojevrsnog pada ne bih posebno želio komentirati, činjenica je da je točno da i dalje puno djece trenira rukomet, pa mogu samo reći da će ozbiljan stručan rad sigurno dovesti i do rezultata.
Kada si ti počeo s treninzima? U biti, budući si visok ravno 2 metra, jesi li se odmah našao u rukometu ili si probao i košarku?
– Ne, nisam košarku nikada trenirao. Trenirao sam nogomet, bio sam golman i bilo je okej, ali za moj ukus u nogometu je bilo previše blata (smijeh). Tako sam ipak odabrao rukomet s kojim sam krenuo u petom razredu, isprva sam bio vanjski igrač, a onda sam na jednoj utakmici zaigrao pivota i tadašnji trener kadetske reprezentacije je počeo vikati “Torgovanov, Torgovanov” (smijeh) i tako sam postao pivot, a ubrzo ušao i u reprezentaciju.
Je li bilo uspjeha s reprezentacijom?
– Baš u to doba nažalost nismo uzeli nijednu medalju na ovim najvećim natjecanjima, iako smo uvijek bili dobri, ali osvojili smo naprimjer srebro na Partille Cupu, koji je najveći svjetski rukometni turnir za mlađe kategorije.
Imao si dosta jaku klupsku karijeru, uključujući i njemačku Bundesligu, gdje si sve igrao i možeš li odabrati najdražu sredinu?
– Nakon Karlovca sam prvo otišao u riječki Zamet gdje me zvao naš Karlovčanin Đovi Čavlović, bio sam kratko i u Medveščaku, a onda sam prvo otišao u Austriju gdje sam igrao za Bregenz, a nakon toga je uslijedio i prvi odlazak u Bundesligu u Willhelmshaven. Zatim sezona u Sloveniji u Kopru i onda ponovno Bundesliga i Göppingen. Nakon toga Ribnica u Sloveniji i za kraj karijere Švicarska – prvo Zurich i onda St. Gallen.
Pretpostavljam da je Bundesliga ipak vrh?
– Pa s jedne strane je, svi oni koji prate rukomet znaju kako to izgleda u Njemačkoj, to je jedna posebna priča, na svim utakmicama su dvorane pune do vrha, nema praznog mjesta u dvorani, pa kada uđeš u npr. jednu Köln Arenu i vidiš koliko te ljudi došlo gledati jednostavno ne možeš igrati slabo. Njemačka Bundesliga je sigurno jedno nezaboravno iskustvo i kada bi se gledalo isključivo po razini samog natjecanja sigurno je vrh, ali meni je ipak u najdražem sjećanju ostao Bregenz. Dakle, opet Bundesliga, ali austrijska. Prije svega, bili smo jako dobra klapa, imali smo odlične rezultate, u mom boravku tamo smo osvojili tri naslova prvaka, zatim i oni su meni pokazali veliko poštovanje, a na kraju i čast, jer nakon mog odlaska “umirovili” su dres s mojim brojem i to je stvarno nešto na čemu moraš biti zahvalan i ponosan. A, na kraju, u Austriji je rukomet također dosta popularan, nije to baš na razini Njemačke jer su i dvorane bile puno manje, ali bile su pune, ljudi su pratili klub, navijali, osjetio se interes. Toga nije bilo jedino u Švicarskoj, njih izgleda zanima samo hokej i donekle nogomet, rukometa čak gotovo da i nema izvan njemačkih kantona, a tamo isto nije bio neki golem interes, bile su male grupice onih koji prate klub i to je to.
Ova tri naslova s Bregenzom su jedine titule ili je bilo još nešto?
– Imam i osvojen slovenski kup s Koperom.
Ostao si u rukometu, ali kako i sam kažeš, orijentiran si na djecu, pratiš li uopće seniorski rukomet?
– Jako slabo, mogao bih reći i gotovo uopće ne osim reprezentacije, a sada je to i dodatno pojačano, a opet je povezano i s ovim o čemu smo upravo pričali. Naime, još jedan razlog što mi je Bregenz ostao najdraži u sjećanju je da sam tamo možda i najviše naučio o rukometu od tadašnjeg trenera, a to je Dagur Sigurðsson, s kojim sam jedno vrijeme i igrao kada je došao u klub, a nakon toga nam je bio trener i mogu samo reći da je apsolutno vrhunska osoba i vjerujem da će napraviti odlične stvari s hrvatskom reprezentacijom samo ako mu damo povjerenje i vremena. Vjerujem da već i na Olimpijskim igrama može napraviti dobar rezultat, ali ne bismo smjeli na osnovu tog jednog rezultata donositi konačne zaključke ako eventualno ne bude u skladu s našim očekivanjima. Inače, u prijateljskim smo odnosima i obećao mi je da će doći i na trening Sedmerca pa evo, čekam ga!
Da se vratimo onda još malo i na Sedmerac, kakvi su opći uvjeti rada, gdje imate treninge?
– Snalazimo se. Sigurno bi nam dobro došlo još nekoliko termina, ali nije ni toliko kritično. Uglavnom treniramo u Šumarskoj i drvodjeljskoj školi, ponekad u OŠ Dubovac, a plaćamo si i jedan termin u Ekonomsko-turističkoj školi. Kada je lijepo vrijeme smo vani. Trudimo se iskoristiti i što više prilika za odigravanje turnira i druženje naših klinaca s drugim malim rukometašima, evo sada smo odradili i već pomalo tradicionalni kamp u Selcu…
Za novce bolje da ne pitam, jer njih nedostaje svima?
– Jasno. I volio bih da je bolje, ali u ovom nismo zbog novca i praktički svi volontiramo, ako mi je nešto neugodno onda mi je neugodno to kako su plaćeni ili bolje rečeno neplaćeni naši treneri, ali oni su isto tu iz velike ljubavi prema rukometu i jer vjeruju u ovu priču. Za djecu se trudimo da što manje to osjete, iako bez pomoći roditelja ne bi bilo ništa moguće. Ali se trudimo barem uzvratiti, evo baš to Selce, rekli smo roditeljima da ne šalju djecu s novcem. Pomažu nam cijele godine, na njima je sada bilo da dođu, da se zabave, da treniraju, a sladoled, sok i pizzu ćemo im kupiti mi. Meni je to jedino što mi je cilj, raditi što bolje s djecom i što manje ih opteretiti troškovima. Trudimo se svi skupa, pomažu nam i prijatelji, ali i polako skupljamo sredstva kada imamo jasan cilj, primjerice sami smo si kupili kombi za prijevoz na utakmice, sada polako skupljamo za drugi. To će nam puno značiti, jer nažalost mi smo i u toj “teritorijalnoj” podjeli završili u zapadnoj skupini s Istrom i Kvarnerom i putovanja su uvijek bila velik trošak. Da igramo u istoj skupini kao zagrebački klubovi, što bi po meni bilo prirodnije, troškovi bi bili puno manji, ovako kad moraš otići do Poreča, Umaga, Pule… sve ispadne puno skuplje.
Razgovarao: Darko Lisac