Demokracije nije bilo ni u Gradskom vijeću, jer apsolutna većina nije opravdanje za stav prema kojem u četiri godine baš ništa što je oporba predložila u korist grada - nije vrijedilo.
Nakon puna četiri mandata, ili poštenije rečeno tri po volji glasača, jer onaj 2005. osiguran je bezočnom i sramotnom krađom, HDZ više neće imati apsolutnu većinu u karlovačkom Gradskom vijeću. Bilo bi jako dobro za grad (neovisno o tome koga inače simpatizirate) reći da je za to zaslužna sjajna oporbena predizborna kampanja, no to bi bilo netočno i više je riječ o kazni HDZ-u za sve ono što nije učinjeno u proteklom razdoblju.
Nepošteno bi bilo reći da u protekle četiri godine nije učinjeno ništa – radilo se ponešto, za razliku od dva Jelićeva mandata: obnovljen je atletsko-nogometni stadion, sanirana “brza cesta”, komunalno uređene Šebetićeva i Vitezovićeva, kao i dobrim dijelom Rakovac, pokrenuti su (presporo, ali ovog puta zaista) projekti obnove Edisona, sanacije vrelovoda, poslovna zona Gornje Mekušje polako se popunjava, nastaje Centar Nikola Tesla… no HDZ se nije ni najmanje, unatoč obećanjima i najavama gradonačelnika, odmaknuo od svog nepotističkog stila vladanja gradom u kojem su svi koji nisu članovi stranke – građani drugog reda. Demokracije nije bilo ni u Gradskom vijeću, jer apsolutna većina nije opravdanje za stav prema kojem u četiri godine baš ništa što je oporba predložila u korist grada – nije vrijedilo.
Sve to moralo je biti barem djelomično kažnjeno pa i jest, a da nije potpuno krivac je što neiskusna, što dezorganizirana, što (politički) mlada, a što ponegdje i potpuno nesuvisla oporba. Ne valja nekoga obeshrabriti odmah na početku političkog djelovanja, no “predizborna kampanja” (jednostavno ne može bez navodnika) SDP-a bila je jednostavno katastrofalna i možda je presudni krivac za to što promjena vlasti nije bila i potpuna. Riječ je dobrim dijelom o mladim i neiskusnim ljudima, većinom dobronamjernima, a neki od njih zasigurno su i potencijal za budućnost, ali ako žele učiti kako ne valja raditi najbolje će to učiniti promatrajući svoju ovogodišnju kampanju. Jedan kolega, i sam vrlo aktivan i u aktivističkom i povremeno u političkom životu grada, a posve oporbeno nastrojen, kazao mi je u privatnom razgovoru (pa zato nije imenovan) da njihov neuspjeli vrtićki performans (dakle ne samo vrtićki već neuspjeli vrtićki) ispred Edisona najbolje govori o političkoj razlici SDP-a i HDZ-a danas. SDP radi to što je već to bilo (sjedenje na podu i gledanje crtića) dok HDZ (presporo i prekasno, ali ipak) rješava pitanje Edisona. No, pred njima je vrijeme, svakako tu ima i potencijala i kvalitetnih ljudi kojima vrijedi vjerovati da će istinski i iskreno raditi za grad.
Srećom po SDP, a, tko zna, možda i nažalost po njega, bili su u koaliciji s Davorom Petračićem koji je jedini bio izrazito konkretan po pitanju programa za poboljšavanje života u gradu. Petračić može i ne mora biti nekome simpatičan, ponekad mu definitivno nedostaje takta u odnosu s javnošću pa i političkim suparnicima, ali taj dio mu se neizostavno mora priznati. Ima nekoliko vrlo jasnih i preciznih ideja koje bi nesumnjivo poboljšale kvalitetu života u gradu koji ima potencijal biti u samom hrvatskom vrhu, a tavori u prosjeku, što je još gore kada uzmemo u obzir da je riječ o hrvatskom prosjeku.
U spomenutoj koaliciji bili su i posve nevidljivi u kontekstu kampanje Reformisti i HSS koji možda kroz Predraga Pavlačića ima priliku ponovno postati koliko-toliko relevantna stranka, nakon što ju je na rub provalije dovela Sanja Katić čuvenim “padom na slapu” spomenute 2005. godine, a s tog ruba u provaliju i definitivno gurnula Marina Kolaković.
Možemo! i Nova ljevica uspješno su zajahali na valu zagrebačkog trenda iako su se formirali debelo prekasno, a potom se i dosta mučili oko toga tko će zapravo biti kandidat za gradonačelnika ili kako se pokazalo gradonačelnicu pa kasnili još malo više. Neiskustvo je uzrokovalo nekoliko nepotrebnih “živozidaških” ispada na društvenim mrežama pa i nesuglasice s nekima koji bi im trebali biti prirodno skloni, ali decentno i odmjereno, a opet čvrsto zalaganje Draženke Polović za bolji i pravedniji grad, kao i marljiv aktivizam Dimitrija Birača rezultirali su s četiri mjesta u vijeću, što je ugodno iznenadilo i njih same.
Domovinski pokret na gradskoj je listi očito uspješno nadvladao probleme koje je dijelu potencijalnih glasača predstavljala istaknuta uloga višedesetljetnih hadezeovaca u vrhu stranke koja se predstavlja kao – drugačija. Na listi tih problema nije bilo, jer na vrhu su bili dosad politički potpuno neaktivni Alenko Ribić i Danko Butala (poznat brojnim Karlovčanima i kao vrstan fizioterapeut i iz stare cijenjene umjetničke gradske obitelji), koji su i došli do vijeća. U kojem bi mogli činiti i prevagu kad se sve zbroji.
Napokon, jedno mjesto dobili su i umirovljenici, a jedino iznenađenje bit će ako njihov predstavnik u vijeću ne bude glasao za baš svaki HDZ-ov prijedlog.
Što se tiče ostalih – Probudi je uz svu dobronamjernost zapravo minirao oporbena nastojanja. Zaista je bilo teško očekivati da će doći do izbornog praga pa su po d’Hondtovoj metodi pogodovali HDZ-u. Živi zid i HNS opravdano su kažnjeni, svako po svojim zaslugama, za dosadašnji rad, a na samom dnu je HSP koji je očito postao potpuno irelevantna stranka u hrvatskom političkom životu.
Što nas čeka u Vijeću? To je ključno pitanje, a situacija je takva da svi zajedno imaju idealnu prigodu pokazati da im je stalo do Karlovca i boljeg života svih nas, jer većinu neće imati nitko. Oporba je i najavljivala takav stav čak i u slučaju svoje apsolutne pobjede pa ima priliku pokazati svoju iskrenost, a HDZ će na to biti prisiljen pa možda i oni ustanove da “ne boli” poslušati i druge i njihove ideje. Presudno će biti kako će se postaviti DP, a prema predizbornim najavama i općoj situaciji na hrvatskoj političkoj sceni zaista je teško vjerovati da će biti HDZ-ova glasačka mašinerija, jednako kako zasigurno neće biti u tijesnim odnosima s Možemo!. No, u načelu neutralno trebali bi se postaviti svi i zajednički raditi na boljitku grada i pravednijem gradskom društvu. Svjetonazori su nebitni kada je u pitanju većina ključnih i gorućih gradskih problema. Svakako – sve to lako može otploviti i u kaos. Na 21 gradskom vijećniku u novom sazivu zato je ogromna odgovornost, ali je pred njima i lijepa prilika. Mogu ostati zapamćeni kao najbolji i najuspješniji saziv Gradskog vijeća, zapravo još od hrvatske neovisnosti, a mogu se pokazati kao kaotična skupina kojoj su na umu ipak druge stvari, a ne iskrena borba za bolji grad i bolji život svih nas. Za nadati se da ćemo svjedočiti ovom prvom.