Uoči drugog kruga izbora naš novinar Darko Lisac razgovarao je kandidatima za gradonačelnika
Danas i sutra predstavit ćemo vam gradonačelničke kandidate iz drugog kuta – onog običnog, svakodnevnog. Abecednim redom krećemo s aktualnim gradonačelnikom Damirom Mandićem, rođenim u Stuttgartu 1973. godine, našim sugrađaninom od 2001.
– Da, rođen sam u Stuttgartu, no iz Njemačke smo otišli dok sam još bio dijete, prije škole, tako da sam odrastao u Metkoviću, gdje sam i završio osnovnu školu. Srednju sam upisao u Sinju, Franjevačku klasičnu gimnaziju, a zatim je slijedio studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
I onda zaposlenje u Karlovcu?
– Ne, prvo sam radio u Ivaniću, a onda sam vidio natječaj za vjeroučitelja Gimnazije Karlovac, želja mi je oduvijek bila raditi u srednjoj školi tako da sam se prijavio i dobio posao i u tom trenutku to mi je stvarno bila velika stvar i ostvarenje nekih životnih želja tako da mi je Karlovac odmah bio drag. Isprva smo par godina bili podstanari na Luščiću, onda smo otkupili stan u Grabriku.
Danas se osjećate Karlovčaninom?
– Apsolutno, supruga i ja smo ovdje pronašli dom, a naši sinovi su pravi Karlovčani. Dvojica su srednjoškolci, 17-godišnjak i 15-godišnjak, a 14-godišnjak završava osnovnu školu.
Kažete da su pravi Karlovčani, jel ima onda i prigovora na to što onaj tamo gradonačelnik nije napravio?
– O ima ima (smijeh). Najmlađi je pročitao vijest o ITU mehanizmima i sve što donose i rekao da će mi on vjerovati tek kad vidi, ne mogu ga uvjeriti da je to sad zaista to. Razumijem ga kao Karlovčanina, ali bit će.
Čime se inače bave?
– Najstariji je i nas doma jako iznenadio time što je išao na državno natjecanje iz povijesti, školuje se za hotelijersko-turističkog tehničara i nekako sam i sam propustio njegov veliki interes u tom području. Jako puno čita, malo mu je falilo da postane najčitač godine u knjižnici. Srednji je u Zajednici tehničke kulture, a najmanji trenira nogomet u Mostanju pa mi ponekad dobro dođe za jednu od rijetkih stvari na koje mogu neometano otići kao građanin, a ne kao gradonačelnik.
Drugdje ste uvijek “službeno”?
– Pa da, ja bih volio da nije tako, ali uvijek te očekuju kao u nekakvom protokolu, volio bih ponekad otići na neku utakmicu, predstavu, izložbu… supruga je veliki ljubitelj i poznavatelj likovne umjetnosti, ali isto ne želi baš na te javne događaje i biti u prvom planu pa obično ja onda moram otići kao službeni gost i donijeti joj kataloge.
Koliko ste često na ulici, u šetnji?
– Često, ali manje no što bih volio. I kod kuće sam puno manje no što bih volio, supruga je zaista u ovom periodu morala jako puno potegnuti i zahvalan sam joj na tome. Ipak, imamo tradiciju svojih zajedničkih šetnji predvečer, najčešće na Korani, iako je ovo posao koji uzima strašno puno i gotovo da nemam slobodnog vremena.
Zaustavljaju li vas tad ljudi, ispituju, hvale, prigovaraju, kritiziraju?
– Da, i koliko čujem od kolega gradonačelnika drugih gradova Karlovac je tu dosta specifičan i aktivan grad po tom pitanju. Ali isto tako moram reći da niti jednom nisam imao ni najmanju neugodnost, ljudi traže, pitaju, upozoravaju na neke stvari, ali civilizirano. I za razliku od nekih drugih stvari koje ova funkcija “oduzima” ovo me nikada nije smetalo, naprotiv, najviše se sazna baš u izravnom kontaktu s građanima.
Korana vam je najdraže mjesto u gradu?
– Je, nekako još od kada smo došli tu smo pronašli svoj kutak, prvo su bile duge šetnje na ovoj obali do drvenog mosta i natrag, danas smo češće na šetnici, ali uvijek je Korana na dnevnom redu.
Kupate li se u njoj?
– Opet, nažalost više ne. Jesam prije dok sam bio “samo” ravnatelj.
Evo, dolazi ljeto, možda ćete od ponedjeljka opet moći? Hoću reći, smatrate li Karlovac svojim gradom u potpunosti, ostajete li tu neovisno o eventualnim pozicijama?
– Da, to je sigurno. Karlovčani su ponekad i previše kritični, što je s jedne strane dobro, jer pokazuje da im je stalo do grada, ali ja sam eto imao iskustvo življenja u mnogim gradovima, uz već navedene tu su Sinj, Knin i Samobor u kojima sam služio vojsku i od svih tih gradova, uključujući Zagreb, u Karlovcu se najviše osjećam – u gradu. U zajednici. Ovdje se osjećam zaista ugodno. Ja sam, i pusti sad politiku i te priče, ja kao osoba osjećam da sam dobio samim dolaskom u Karlovac, dok nisam ni bio političar, moje mišljenje o gradu je oblikovala Gimnazija, postoji ovdje taj građanski štih, vidi se i da je kroz povijest prolazio razne mijene, dobre i loše, ali je pravi grad.
Najmlađi sin trenira nogomet, vaša obitelj porijeklom je iz Ljubuškog, djetinjstvo ste proveli u Metkoviću, sada ste u Karlovcu, sva tri kluba povezuje – rukomet. Metković i Karlovac danas nažalost nisu više u vrhu, Izviđač u BiH jest. Jeste li se vi kad oprobali u rukometu? I kad smo kod toga, je li vam David Mandić možda rođak?
– Je! Zaista, David Mandić mi jest rođak pa i zbog toga, ali valjda i zbog same te činjenice o gradovima koje si naveo volim rukomet i pratim ga. No, nikada ga nisam igrao. U osnovnoj školi sam trenirao košarku, jasno angažirali su me zbog visine, ali svidjelo mi se i išlo mi je.
Zahaklate li još danas? Jeste igrali kad u Šancu?
– Nisam, ali jesam u Grabriku, imamo koš kod naše zgrade i tamo ponekad malo pucam na koš.
Znate li da vam je i protukandidat Davor Petračić bio odličan košarkaš u mladim danima, baš kao i novi vijećnik Dimitrije Birač? Možda da napravimo neki turnir?
– Nisam znao za Davora, a za Birača jesam, vidio sam i neke njegove videe na tu temu pa mogu reći i da se, kao građani, slažemo i imamo iste želje, kao ljubitelju sporta najviše mi je žao što karlovačka košarka trenutno nije na višim granama. Što se tiče turnira, može, vjerujem da bih Davora pobijedio, a mislim da s Biračem ne bih imao šanse, ali ne bi mu bilo baš lako!
Vjeru niste zapostavili u gradonačelničkom mandatu? I što jednom kada više ne budete političar?
– Nisam, idemo redovito nedjeljom u crkvu Presvetog Srca Isusova u Novom centru. Za fratra nisam bio, preneozbiljan sam bio, ali posao vjeroučitelja volim i ne bih imao ni najmanjeg problema da sutra opet budem to. Znam da je sada i taj predmet nekako obilježen raznim nedoumicama, dvojbama, ali mislim da je vrijedan i da ima svoju širinu ako ga predaješ na takav način i ja sam se uvijek trudio biti takav. Koliko sam uspio znaju učenici.
Što da vam jedan od sinova kaže da je ateist?
– Naš izbor je uvijek naš izbor. To vrijedi za svakoga, a naravno i za moje sinove. Ne bune se, rado idu u crkvu, to je dio i naše obiteljske povezanosti i pripadnosti, ali ako će netko osjetiti neki drugačiji put, drugačije težnje… kao što rekoh, naš izbor mora biti samo naš.
Sad idu tri brzopotezna, na koja morate odgovoriti u sekundi prvom asocijacijom:
Korana?
– Foginovo.
Davor Petračić?
– Vječni suparnik.
Najbolji gradonačelnik u povijesti grada?
– Još se nije rodio, tek će doći!
Pred kraj, imate li kojeg pravog prijatelja iz oporbe?
– Trudim se sa svima biti u prijateljskom odnosu, ne bih nikoga konkretno izdvajao.
I za sam kraj, koji je vaš intimni Karlovac?
– Dok su djeca rasla, odlazak s njima na dječja igrališta, zelenilo… bio sam svugdje, ali nijedan grad mi nije pružio takav osjećaj doma.
Razgovarao: Darko Lisac