Nakon što smo jučer “iz drugog kuta” predstavili Damira Mandića, danas predstavljamo drugog kandidata za gradonačelnika Karlovca, nezavisnog Davora Petračića. Rođen u Karlovcu 1965. godine, školovanje je započeo u OŠ Dragojla Jarnević, a dalje prepuštamo riječ njemu…
– Upisao sam Ekonomsko-turističku školu, ali sam se kasnije prebacio u Građevinski centar “Zvonko Brkić” u Zagrebu gdje sam završio za građevinskog tehničara, a potom sam upisao Građevinski fakultet, gdje sam diplomirao na Organizaciji građenja.
Sve je išlo glatko?
– I je i nije. Na prijemnom sam bio 30. ispod crte i sa puno nervoze sam pratio to pomicanje crte, srećom “pala” je dovoljno. Onda sam se uozbiljio i završio sam fakultet među prvima iz svoje generacije. Radio sam u Elektri, Beti, a ’92. sam otvorio i prvu tvrtku Dabar s dvojicom kolega i bile su situacije u kojima se radilo i paralelno, kad se stiglo.
Što ste radili?
– Svašta, zimi smo “na ruke” uređivali klizalište na tadašnjem “Partizanu”, ljeti smo imali birtiju na Foginovom koju bi dobili u najam, a zauzvrat smo uređivali obalu i rijeku. Onda je krenuo posao s aparatima za kavu, ako se ne varam prvi smo ih imali na ovom području, u Krašu je postavljen prvi, odmah tih dana i u Dugoj Resi u Pamučnoj industriji.
Da li je iz Dabra proizašao Petračić projekt d.o.o.?
– Ne, radio sam još u AB Gradnji, bio sam šef gradilišta benzinske na Turnju, škole u Kamanju… onda sam dobio mononukleozu i to me dosta usporilo, zatim jedan projektni biro u kojem sam puno napredovao, nažalost nije baš napredovala i moja plaća (smijeh)…
Domovinski rat?
– Bio sam u HV-u u više perioda, bio sam u pontonskoj inženjeriji, nisam si ni zbrajao dane, to su bile mobilizacije više puta na kraće periode, ovisno o potrebama. Ne radim famu od toga, svi smo trebali napraviti sve što se moglo.
Kako danas ide posao? Kada smo dogovarili razgovor bili ste u Crikvenici, znači ne radite samo po gradu i županiji?
– Ma kakvi, radi se posvuda, bilo da je riječ o vještačenju, bilo da je riječ o upravljanju zgradama, grijanju…
Djeca su vam već praktički odrasla, hoće li se priključiti firmi?
– Vrata su im otvorena, ali ne, otišli su drugim putevima. Sin ima 23 godine, radi diplomski iz računarstva, završava FER. Kćer je učiteljica razredne nastave od 1. do 4. razreda osnovne škole, uglavnom radi po zamjenama, radila je od stare škole na Dubovcu do Bregane, ali u zadnje vrijeme se “udomaćila” u školi u Svetom Martinu pod Okićem, njoj super, meni isto drago, ali manje dobro je što mi je prisvojila auto (smijeh).
Nemaju tamo neku sobicu za učiteljicu kao u stara vremena?
– Nemaju nemaju, ali problem su te veze kod nas, nema šanse da dođe nekim normalnim prijevozom do škole.
Dok smo još u poslovnim vodama da pitam kako ide projekt Velike vojarne?
– Projekt ide, interesa ima, ali štopa nas malo pandemija, malo sporost birokracije. S jedne strane bi već rasprodali sve stanove da je sve teklo normalno, ovako netko tko je iskazao interes prije pandemije je dosad vjerojatno već našao drugu opciju. Ima dosta nelogičnosti u tim procedurama, a već smo mogli svi skupa, uključujući dakako i Grad, prihodovat od toga.
Igrali ste košarku, Mandić kaže da bi vas pobijedio?
– Haha, ne vjerujem da Mandić zna s kim bi se sreo na terenu. Počeo sam u osnovnoj kao i on, tad je bila i ona već novinska vijest “Prvaci bez koševa” kada smo osvojili školsko prvenstvo iako u Dragojli nismo imali koševe. Igrao sam u pionirima i kadetima Željezničara, bili smo ozbiljna i dobra ekipa. Te visoke najradije dobijam 1 na 1, ma ne bi imao šanse. Birač možda, kažeš da je bio dobar? To nisam ni znao, ajde on je mlad, a ja sam sad još nespreman nakon korone, ali ne priznajem ni njemu da je bolji. Iako, ne smiješ nikoga podcijeniti, sjećam se još iz košarkaških dana kada smo jednom došli na Švarču, mi ekipa iz grada, zezamo ih “koliko ćete fore da vam damo”, a oni nas nabiju tako strašno…
Još haklate? Na stranu sad posljedice korone, i osobne i sve mjere…
– Haklam, ali češće nogomet. Ima jedan problem kod bivših košarkaša, a to je da su dosta nabrijani, pobijediti sam htio kada sam bio aktivan košarkaš, sada se idem družiti, rekreirati, to je lakše s nogometnom ekipom, bivši košarkaši su nekako i dalje jako željni pobjede, igra se “na nož”, nije mi to gušt.
Igrali ste i nogomet?
– Jesam, u “Tehničaru” i to u vrijeme kad je bila super generacija, Busić, Baršić… krenuli smo od 3. općinske pa došli do Međuopćinske. Uglavnom sam igrao obranu, tu i tamo bi me prekomandirali u vezu.
Obitelj Petračić zapravo potječe iz Petrinje?
– Da, ima nas još i u Petrinji, a jedna grana je otišla za Karlovac, i to preko Istre, gdje mi je tata po direktivi poslan, radio je na opismenjavanju stanovništva, onda istim putem za Karlovac, gdje je predavao matematiku i zemljopis na “Loli” dok ’71. nije nadrljao nakon Hrvatskog proljeća, iako nije ništa posebno skrivio. Poslije je predavao tjelesni i bio je aktivan dosta u sportu, bio je atletski sudac, odbojkaški sudac, član SOFK-e…
Često spominjete Koranu, je li vam to najdraža karlovačka lokacija?
– Bez konkurencije, tko ne koristi Koranu taj jednostavno ne koristi i ne zna Karlovac. Kako imam puno posla meni za godišnji skoro i ne treba nikakvo putovanje, kad sam na godišnjem Karlovac mi je kao more, to je nešto neopisivo ugodno i lijepo, kad zađem u parkove kod kazališta pa polako kroz drvorede do Korane.
Ipak, sada živite bliže Kupi…
– Volim ja i Kupu i promišljam je, naravno, ali Korana je ipak Korana. Kupa bi po meni trebala biti neko noćno središte, oživjeti obale, oživjeti i samu rijeku, možda kroz neke platforme s dobrim restoranom, a tu bi moglo biti i krajnje pristanište Žitne lađe. Nedavno sam šetao Kupom onom šetnicom baš dolje uz rijeku i svima preporučam da to naprave, vidi se grad iz jedne sasvim druge perspektive.
Zvučite vrlo emotivno kad pričate o Karlovcu?
– Pa za mene je Karlovac najbolji grad, ili da budem precizniji, može biti najbolji grad. Može me ljutiti puno toga, znam da možemo puno bolje i žaloste me i frustriraju neke stvari, ali opet kažem, s druge strane, imamo nevjerojatne prednosti, nevjerojatan potencijal i ja to vidim i osjećam svakog dana.
Jeste li se okupali u sve četiri rijeke?
– Joj pa naravno da jesam! Ali sigurno ne znaš da sam se okupao u sve četiri u istom danu! Bio je to prijedlog mog sina, on mi je predložio da napravimo tu turneju, naravno da mi se svidjelo i tako smo ih u jednom danu obišli sve četiri.
Što radite u slobodno vrijeme?
– Ma nemam ga baš puno, evo već su me i djeca doma počela pitat “tata kad ćeš napokon doć doma”. Volim pogledati neki film kada imam vremena, volim i čitati, i to stručnu literaturu, možda je nekom čudno, ali mene opušta.
Sad idu tri brzopotezna kao i vašem protukandidatu, dakle nema razmišljanja, samo prva asocijacija:
Korana?
– Kupanje.
Najbolji gradonačelnik Karlovca u povijesti?
– Banjavčić i Boljkovac.
Damir Mandić?
– Vjera.
Protukandidata sam pitao ima li prijatelja iz oporbe, vas pitam imate li prijatelja iz HDZ-a?
– Nemam, to je zapravo nevjerojatna činjenica. Nemam problema s tim da je netko u HDZ-u, ali jednostavno se baš nikada nije dogodilo, to je i čudno. Zapravo, imam jednu prijateljicu, ali to je sve. Valjda jednostavno ne možemo kliknuti.
I za kraj, koji je vaš intimni Karlovac?
– Cijelog ga volim, ali znaš i sam odgovor što je na prvom mjestu: Korana.
Razgovarao: Darko Lisac