Ranko nam je stao na pola puta, nismo imali izbora, morali smo ga ostaviti...
Zamislimo na trenutak nešto nezamislivo – da Duga Resa nema Mrežnicu! Ukoliko ovo čitaju Dugorešani molimo ih da te misli izbace već s ovom rečenicom kako im one ne bi ostavile trajne emotivne rane.
No, bojimo se da je ovo bio jedini način kako ilustrirati činjenicu da Duga Resa ima još jedan biser, malo je dalje od svjetala reflektora, pa zato do sada možda nedovoljno prepoznat, vrednovan i posjećen. Vinica, uz Mrežnicu i “fabriku”, nije samo najpoznatija dugoreška vizura, već je i jedno od najljepših izletišta u Karlovačkoj županiji.
Tri mosta i rijeka
Vinicu možete otplaninariti, otšetati, odgegati, gore možete odmoriti, otkartati, odigrati badminton, ona je obiteljsko okupljalište, mjesto za druženje s ekipom uz roštilj i dnevni boravak u kojem ste istovremeno i gost i domaćin. S koje god polazišne točke krenuli ne postoji način da ne ispenjete Vinicu, možete čak birati i grad i općinu odakle ćete krenuti: Dugu Resu, Karlovac ili općinu Barilović. Mi ćemo to učiniti iz Duge Rese, jer je ova ruta najpoznatija i najpraktičnija, ali na Vinici nećemo stati, idemo dalje do Martinščaka.
Dva brda približno su jednake nadmorske visine, jednake lakoće penjanja, a ovakav je pohod više od deset godina nezaobilazan, pa mogli bi reći i obavezan za svakog člana HPD-a Vinica, jer se događa četiri puta godišnje, po jednom u svakom godišnjem dobu.
Predlažemo da vozilo ostavite negdje u gradu, možda kod gradskog kupališta, ili u parku dr. Franje Tuđmana, jer ćete na taj način oplemeniti svoj pohod Mrežnicom, čije ćete mostove morat prijeći (onaj kod kupališta prema stadionu ili dva kod bivše Pamučne industrije). Uspon asfaltiranom cestom vodi Banjavčićevom ulicom koja će vam pružiti prvu mini panoramu prema Gradskom stadionu i rijeci, a onda makadamom krećete uzbrdo, stotinjak metara dalje on se pretvara u šumski put. Bez većeg napora za svega dvadesetak minuta ste gore, izlazite iz šume na proplanak, na zaravan Bilo.
3,2,1 – sad
Gore smješteni dom koji nosi ime po Mladenu Poloviću, dugoreškom planinaru i tragično stradalom branitelju u akciji “Oluja” na brdu Kestenak, je dosta dobro održavan. Oko njega su stolovi i klupe za stotinjak gostiju, no često se traži mjesto više. Kamo god se okrenuli imat ćete što za vidjeti, idemo redom, Klek, Sveta Gera, Japetić, Okić, Sljeme, pa i Petrova gora, ali za nju morate odraditi kratku šetnju prema istočnom dijelu brda. Do vrha su dvije, tri minute, kamenit je, zbog raslinja nećete doživjeti pogled iz snova, ali vrijedi ga posjetiti. Nalazi se na 321. metru nadmorske visine.
Domaćini su očekivano srdačni, a kada to kažemo znači da na Vinici nismo ostali ni gladni niti žedni. Predsjednik HPD-a Vinica Bruno Banjavčić ušao je u treću godinu mandata u Društvu koje ima oko 200 članova i bogatu prošlost. Upravljaju planinskom kućom u čijem je prizemlju kuhinjica te prostor za druženje, a u potkrovlju spavaona za 34 osobe. Otvoreni su nedjeljom od 9-17 sati, a ponekad i subotom.
– Dolazi nam veliki broj izletnika i planinara iz Duge Rese, Karlovca, ali i Zagreba. Najviše dolaze u proljeće i jesen, zimi je posjećenost slabija, a ljeti su gosti više na Mrežnici. Godišnje ovuda prođe nekoliko tisuća ljudi, nedjeljom ih bude dvjestotinjak – kaže nam Bruno Banjavčić.
Potvrđuje Bruno da dugoreško brdo ne predstavlja neki strašan planinarski izazov, ali je itekako zanimljivo obiteljima s djecom i starijim planinarima – izletnicima. Od početka školske godine ugostili su i četiri razreda iz okolnih osnovnih škola koje su ovdje imale školu u prirodi.
Anton Perušić spada svakako u starije i iskusnije dugoreške planinare, član HPD-a Vinica je više od 40 godina. Za svoje brdo kaže da je posebno jer je blizu, nadohvat ruke i s njega se pružaju prekrasni pogledi na sve stane svijeta, te zato imaju gostiju iz cijele Hrvatske, pa i iz inozemstva.
– Imamo jako puno gostiju iz Zagreba, zimi dolaze zbog snijega, ljeti su u Dugoj Resi na Mrežnici, pa također svrate, iako nešto manje. Tako da kroz sva godišnja doba ovdje ima nekoga, kaže Anton.
Tenkovi i “Pacta Conventa”
Krećemo pomalo prema Martinščaku, na susjedno brdo vodi nas šumski put, ali i četiri člana HPD-a Dubovac, koji su s nama odlučili prevaliti ovu dvosatnu rutu. Formalni vodič je predsjednik Društva Robert Lemić, iako bi to jednako kvalitetno mogla odraditi i preostala iskusna trojka, Ferdinand Kovačić i Damir Frketić, te Ranko Baždar.
HPD Dubovac spada u top deset planinarskih društava u Hrvatskoj, gledajući po članstvu i njihovim aktivnostima. Upravljaju s dva planinarska doma, onaj na Kalvariji te Vodicama iznad Sošica, imaju umjetnu stijenu u karlovačkoj sportskoj dvorani, održavaju oko 100 kilometara planinarskih staza, drže alpinističke tečajave, opću planinarsku školu te malu planinarsku školu. Pričamo o tome koračajući šumskim putem sve dublje u Vinicu. Izgubiti se tu ne možete, staza je dobro markirana i prati zapravo nekadašnje, ali i postojeće šumske puteve.
– Ovo je jedini sport u kojemu sudjeluju čitave obitelji. Ova ruta ne spada u zahtjevnu, ali je njena prednost prelijepi krajolik, praktički spajamo dva lijepa brda, a svako ima svoju rijeku, Vinica – Mrežnicu, Martinščak – Koranu. Ovo je idealno za obiteljske šetnje koje mogu biti i poučne, jer su se ovdje odigrale neke važne stvari u povijesti, od izlaska tenkova iz vojarne Logorište ispod Vinice u novijoj povijesti, pa do “Pacte Convente”, ako odemo malo dublje u prošlost, potpisane baš na Martinščaku 1102. godine kada je Ugarska zavladala hrvatskim prostorom. Tada je tamo bilo naselje koje se zvalo Gorica, a Martinščakom je nazvana puno kasnije po tamošnjoj kapelici Svetoga Martina – govori iskusni planinar Robert Lemić.
– Ovakve staze koje se protežu kroz šumu zovemo bajkovitima i čarobnima – dodaje planinar Ranko. Njemu su na leđima 73, pa zbog godina bira ipak manje zahtjevne rute, na kojima zna biti i vodič, a Vinica – Martinščak je idealna.
Ma koliko puta prošli istom rutom, uvijek valja biti na oprezu, paziti što se događa oko vas i iznad vas, krajičkom oka se držati markacija. Zna se dogoditi, kaže nam Robert, da ljudi poruše stabla na kojima su bile markacije, pa se nađete u problemu. U tom slučaju se najbolje vratiti do posljednje markirane, na način da se slijede one markirane u suprotnom pravcu.
Taman na izlasku iz šume put nam je prepriječilo jedno srušeno stablo, obilazimo ga sigurni da će taj problem riješiti vlasnik obližnjeg vinograda, jer mu je krošnja poklopila nekoliko trsova.
Zaustavili nas Rankovi grčevi
Polako nam se otvara vidik prema odredišnom brdu, sada vidimo i Petrovu goru, slijeva i sdesna su nam vinogradi, a dolje desno je prometnica kroz Belajsku Vinicu. Zapričasmo se s Robertom, pa smo produžili ravno, a ne desno opet prema šumi, promašivši tako markaciju. Srećom, dečki iza nas su bili budni. Prolazimo kraj nekadašnjeg stočnog sajma, koji će uskoro biti šuma, te zapravo ulazimo u općinu Barilović.
Pred nama je jedna neatraktivna dionica koja prolazi kroz naselje. Općenito, planinari izbjegavaju asfaltirane puteve gdje je to moguće, ovdje nije. Naš suputnik Robert je bivši vojnik, a oni zadatke shvaćaju ozbiljno, ma koliko se činili lakima. U ruksaku je zato sva potrebna oprema, rezervna roba, k tome i topla, prva pomoć, čeona lampa, karta, kompas, voda i hrana, sve za “nedaj bože”. Samorazumljivo je da na sebi ima gojzerice, šešir i mobitel s punom baterijom. Njegov posao kao vodiča je preuzeti odgovornost u slučaju bilo kakve nezgode, ili, kako kaže – olakšati posao HGSS-u.
Primjećuje da nam zaostaje Ranko, pa zastajemo da ga pričekamo, jer nikoga ne smijemo izgubiti iz vidokruga. Nažalost, čovjeka su uhvatili grčevi i ima problema s hodanjem. Taman smo izbili na cestu koja vodi prema Bariloviću, neposredno prije kamenoloma Belaj. Ranko dalje ne može. Ostavit ćemo ga ovdje i naručiti mu prijevoz. Prije toga Robert provjerava ključne stvari, ima li Ranko hlada za sjesti i odmoriti, ima li dovoljno vode u svojem ruksaku i konačno, ima li pun mobitel s njegovim brojem u imeniku.
– Imam, imam, imam – odgovara utješno Ranko.
Prirodna terapija
S njim će biti sve u redu, štoviše, dočekat će nas na klupi na vrhu Martinščaka nakon što ga “pokupi” prijevoz. Mi smo na pola puta, uskoro ćemo proći kroz niz vinograda s pogledom na Velemerić. Šuma se čini gušćom, na tlu ima blatnih lokvi, a zamjećujemo dosta neobranih kestena. Usred šume vidimo proplanak na kojemu je neobrano polje kukuruza, zaključujemo da su ga zasijali lovci kao hranu za životinje. Putem nailazimo na berače, rekli bismo baš kestena, prije nego gljiva.
Za uspon na sam vrh uključujemo se na strmi asfaltirani put. Imali smo dobar ritam, dvosatna šetnja se bliži kraju, pa vizura crkve Svetoga Martina donosi olakšanje. Sjest ćemo na klupicu i okrijepiti se, pa još malo popričati, tako završavaju, uostalom, sva planinarska druženja. Kako rekosmo, daleko je ovo od zahtjevne planinarske staze, ali, baš zato, idealna gotovo za svakodnevne šetnje. Možete njome po kiši, suncu, snijegu i svakom godišnjem dobu. Ovo je terapija za dušu i tijelo.
Piše Mario Pušić
Foto i video: Robert Fajt i Vito Butković
