Neće vam nitko zamjeriti ako ova dva vrha posjetite samo automobilom. Kako god, vrijedi gore poći, kako bi rekao Massimo, samo "zbog jednog pogleda".
Iz kojega god kuta pogledali prema Svetoj Geri, situacija oko nje se čini komplicirana. Evo nekoliko primjera. Hrvatsko ime za ovaj najviši vrh Žumberka i čitave sjeverozapadne Hrvatske je Sveti Ilija, ali ga mi ne koristimo, već se služimo onim slovenskim – Sveta Gera. Slovenci taj termin, međutim, ne koriste, već ga radije zovu Trdinovim vrhom, prema svojem književniku Janezu Trdini.
Po hrptu prolazi državna granica Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Na jednoj, hrvatskoj strani Schengena je grkokatolička kapelica Svetog Ilije, a samo deset metara dalje, na slovenskoj nalazi se kapela Sv. Jere. Onda, na slovenskoj strani je 80 metara visoki telekomunikacijski toranj, na kojemu se nalaze i hrvatski odašiljači, a najveća komedija svakako je slovenska vojarna koja se nalazi na hrvatskom dijelu granice, što čak priznaju i oni sami, ali se u dobro utvrđenom objektu i dalje vije slovenska zastava.
Izbijanje na Schengen
Mi smo pronašli, međutim, jedan kut iz kojega je situacija prilično jednostavna. Kada dođete gore i pogledate na sve strane svijeta i nazdravite s ljudima koji dođu s druge strane brda, ona nevidljiva granica koja prelazi preko hrpta ledine takvom će i ostati.
Kako doći do Svete Gere? Imate više opcija, automobilom do Sošica, pa od tamošnjeg doma dalje pješice kroz nekoliko pješačkih staza ili pak potegnuti vozilom skroz do vrha, što nije sramota. Pješačenje od Sošica preko Boića trajat će oko dva sata i 15 minuta, te drugom rutom, preko Tratine nekih 15 minuta duže. Postoji i opcija iz Sekulića, od Planinarskog doma “Boris Farkaš”- uspon je nešto kraći i lakši jer uglavnom dobrim dijelom vodi po lokalnoj cesti.
Ovoga puta naš je izbor bio izbiti na Schengen u automobilu. Za tako nešto će vam trebati oko sat i pol od Karlovca. Zbog zatvorene ceste i gradnje mosta u Gornjem Pokupju, ostaje vam najekonomičnija, a praktički i jedina ruta, preko Krašića (preko Draganića ili Mahićna). Ne treba vam terenac, ali desetak kilometara makadama, koji je na dijelovima dosta blatnjav zbog vuče drva, iziskuje strpljivost, no kada dođete do vrha, shvatit ćete da vrijedi toga.
Vida i snjegović
Kad izađete iz šume stotinjak metara prije odredišta bijeli je proplanak, od snijega. Oko dvije kapelice ima ga i više, nije se uspjelo otopiti sve ono što ja palo s krovova. Dan je u tjednu i kasno je popodne, pa nismo očekivali izletnike. Ipak, netko nas je gore dočekao – mali snjegović. Nije, naravno, bio sam, kraj njega je stajala mala umjetnica Vida koja ga ja sastavila, a kraj nje njezin tata Dejan Goleš, koji nije mogao odoljeti želji svoje kćerkice da je odvede na snijeg. Iz obližnje Metlike, ovo mu je bila najbliža moguća snježna lokacija.
– Eto, malena nije mogla dočekati zimu, ovdje u gorskim predjelima je malo požurio snijeg, pa smo to odlučili iskoristiti – rekao nam Dejan. Zaigrano dijete je nakon završnog uređenja malog snjegovića počelo praviti grude i gađati tatu. Baš dobra alternativa mobitelima, PlayStationima i ostalim ekranskim novotarijama, pomislili smo dok smo ih gledali.
Dejan, naravno, nije prvi puta na Svetoj Geri, dolazi ovdje odmalena, pa i prije nego je ona postala granica, odnosno sporna točka, dviju država. U mladenačkoj dobi ovdje se igrao nogomet, derbi je, dakako, bila utakmica između Hrvatske i Slovenije. Dvije zemlje predstavljali su mladići svih dobi s obje strane granice. Sada bi se teško sastavila i jedna kombinirana momčad. No, to ne znači da je Sveta Gera pusta, dapače, vikendima je gore vrlo živo. Više je Slovenaca, jer je im je vrh bliži.
Crkva Svetog Ilije je ozidana s tri strane, s one ulazne ne, pa se slobodno može ući. Na mjestu gdje bi, i gdje je vjerojatno nekada stajao oltar je raspelo i slika sveca kojemu je kapela posvećena. U sklopu nje na istočnoj strani nalazi se malo planinarsko sklonište, no tu ćete se skloniti ako vas doista uhvati neka brutalna mećava. Čini se da su oba objekta obnavljana u isto vrijeme, dalo bi se tako zaključiti po izvedenim radovima, a kakva je povijesna važnost lokaliteta, svjedoče povijesni zapisi.
Magla svuda oko nas
Na info pločama na slovenskom jeziku zapisan je prvi spomen o crkvi Svete Jere, još u 15. stoljeću, 1447. godine., dok se gradnja Svetoga Ilije povezuje s dolaskom Uskoka u žumberački kraj stotinjak godina poslije. Prva planinarska staza ucrtana je davne 1889. godine, a deset godina kasnije uređen je i vidikovac.
Izletnici mogu predahnuti za ambijentalnim klupama i stolovima izrađenima od panjeva, a ima i onih klasičnih. U blizini je prikolica prerađena u ugostiteljski objekt. Tu je, može se zaključiti, a svjedoči nam i Dejan, glavno vikend okupljalište planinara. Samo minutu hoda dalje je vidkovac, gdje se može uzeti planinarski pečat te karta s popisom mjesta i vrhova do kojih vam seže pogled. Preudugo bi trajalo dok bi ih pobrojali. Dojmove, nažalost ne možemo podijeliti. Magla nam je uskratila onaj pogled koji zaustavlja dah, ali smo, s druge strane, dobili baš dobru mističnu atmosferu.
Sveta Gera pružit će vam dobar gušt ako je ispenjete, kao što uostalom takve gušteve pruža svaki vrh na koji se popnete, međutim, nećete požaliti ukoliko ovdje na vrh dođete automobilom. Bez obzira na hrpu političkih problema koje su isproducirale dvije susjedne države, ovo je valjda jedina točka duž čitave granice na kojoj vam nitko neće zamjeriti ako je stoput prijeđete onako migrantski i bez dokumenata. Štoviše, na drugoj strani će vas još ponuditi i pićem, ali to neka ostane među nama.
A kada odlučite poći s ovoga vrha, ne idite kući, šteta bi bilo ne svratiti prema ozaljskome kraju i to, kako bi Massimo rekao – zbog jednog pogleda. Nije da se Ozljani nisu potrudili oko svojih šetnica. Jesu, jako. Imaju tri lijepo uređene staze u Vivodini, Vrhovcu i Loviću Prekriškom. No, ako nemate vremena, morate ga pronaći makar za tu jednu panoramu i nitko vam neće zamjeriti ako tamo svratite automobilom.
Kad glavu okrenete prema Karlovcu
Ponavljamo, možete do nje doći 8-kilometarskom stazom koja započinje kod kapelice u Gornikima Vivodinskim, nastavlja preko brda iznad naselja Ferenci i tamošnje kapele Svetoga Duha, te dalje uz kleti i vinograde hodate prema Donjem Loviću Prekriškom. Posljednji uspon prema crkvi Svetoga Križa je strm i naporan, ali to je mjesto kamo ste došli po onaj pogled, a pruža vam se jedan najljepših koji možete “ubrati” u čitavom kontinentalnom dijelu Hrvatske, pogotovo ako glavu okrenete prema prema karlovačkom području.
– Tko nije bio na Loviću Prekriškom, taj se nije nagledao hrvatske ljepote – zapisao je istaknuti učitelj i pisac Davorin Trstenjak, a on je znao što govori i što piše. Tamošnja područna škola više nema učenika, ali nije napuštena. U sklopu projekta Enjoyheritage u njoj je uređen Centar za posjetitelje. I ona je dio Parka prirode Žumberak i Samoborsko gorje.
Posebnost Lovića Prekriškog je i u tome što vam može biti početna
točka u obilasku ovog prekrasnog kraja, vinograda i voćnjaka,
starih sakralnih objekata i mnogobrojnih šumskih izvora vode, a
ne samo odredište. Staze su dobro označene i sigurno će vas
odvesti na pravo mjesto, iako ga možda niste planirali
posjetiti.