Sve što je čovjeku ikada trebalo za život, voda, šuma i plodna zemlja, ovdje je na jednom mjestu. Treba li čuditi što je Plaški prepun arheoloških ostataka iz vremena Japoda?
Ako za Malu Kapelu možemo reći da razdvaja Liku i Gorski kotar, onda ove naše dvije prekrasne regije Državna cesta D-42, spaja. Njezine krajnje točke su u Primorsko-goranskoj i Ličko-senjskoj županiji, a najvećim dijelom prolazi kroz Karlovačku, spajajući u svojih 90 kilometara Vrbovsko i Plitvička Jezera preko Ogulina i Josipdola. Uglavnom je koriste stranci koje navigacija usmjeri prema Plitvicama ili bikeri koji vole zavojite i ne previše prometne ceste.
Tri fenomena
Nakon ove reportaže ćete imati dobre razloge da svoje putovanje prema biseru kontinentalnog turizma – Nacionalnom parku Plitvička jezera ili proputovanje prema moru namjerno usmjerite ovim putem i zastanete na putu kojim bi možda prošli ne osvrćući se. No, ne samo da bi se trebali osrvrnuti, recimo na lijevo, prema Domu kulture gdje je održano Drugo zasjedanje ZAVNOH-a, ili desno prema kamenoj “Učioni” koju je pohađao Milutin Tesla, otac genija Nikole Tesle, nego vas pozivamo da zastanete jer vam se u samo 10 minuta vožnje nude tri fenomena: Izvor rijeke Dretulje, jedne od najčišćih rijeka na svijetu, jezero Sinjac, sa svoja 203 metra drugo najdublje hrvatsko krško jezero te Blaćansko jezero, jedno od samo 30 svjetskih primjera estavele.
To dakako nije sve, nećete požaliti ako se popnete na jedan od šest ili sedam okolnih humaka pa bacite oko na čitavu Plaščansku dolinu i udahnete rijetko čujan mir. Upoznat ćete zanimljive ljude. Mi smo, eto, izabrali Branka Šupicu, povratnika u rodni kraj iz Nizozemske, čovjeka velikoga znanja i još većega srca, koji se skrasio u “dolini svojeg sna” i sa suprugom Danijelom vodi “Atelje Janja Gora”. Romantičarski, skoro pa hipijevski, njihovo imanje nadomak Plaškom otvoreno je za sve ljude dobre volje. Dojmove ćemo ispričati na kraju našeg jednodnevnog izleta koji započinjemo u središtu mjesta. Šetnja ne traje duže od 10 minuta, ali je Branku to bilo sasvim dovoljno da nas zasipa zanimljivostima.
– Od rata je stajala devastirana, a onda smo 2004. godine organizirali čišćenje te pokrenuli inicijativu da ovdje jednom nastane Zavičajni muzej. Znate kako to ide, kultura je uvijek na zadnjem mjestu, ali kreće se ipak, prije dvije godine je zgrada dobila privremenu zaštitu, sada je u vlasništvu Općine, a mi imamo gotov plan kako bi izgledala jednom kada bude obnovljena. Osim Zavičajnog muzeja ovdje bi smjestili Turistički ured, prostor za udruge i kreativne radionice. Zašto ne i knjižnicu koja je smještena u Dječjem vrtiću prebaciti ovdje, prostor je bogom dan za tako nešto – mašta Branko. Priča nam o toj nekedašnjoj školi na čijem pročelju još stoji natpis “Učiona”. Pohađao ju je, kako rekosmo, Milutin Tesla. I kasnije je navraćao u Plaški vodeći za ruku znatiželjnog Nikolu.
Antifašistički turizam
Nasuprot je crkva Vavedenja presvete Bogorodice izgrađena 1755. godine, koja je bila saborna, katedralna crkva, odnosno središte Gornjokarlovačke eparhije koje je obuhvaćalo Liku, Gorski kotar, Kordun i Banovinu. Crkvu u kojoj se kršćanstvo slavi na pravoslavni način projektirao je nepoznati kranjski inženjer katolik, a izgradili su je radnici islamske vjeroispovijesti iz Sarajeva.
– Prilikom rekonstrukcije crkve, tamo negdje 1910. godine su otkrili da je crkva imala dvostruki svod. Kada bi krenula invazija Turaka, prije bijega su na tom tajnom mjestu ljudi ostavili vrijedne stvari. Evo, tu malo dalje je bio Parohijski dom, ali su ga srušili negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća, malo dalje se počela graditi škola. Inače, na plaščanskom području su pronađena dva stećka, kažu da je jedan bio ogroman pa ga nisu mogli transportirati te da je ostao ovdje. Možda baš u nekom podrumu kasnije zatrpanih temelja toga Parohijskog doma, to je nešto za istražiti – govori Branko dok prolazimo kraj spomenika Vladimiru Nazoru, koji se nalazi u neposrednoj blizini. Odmah dalje je Dom kulture, izgrađen je prije stotinjak godina kao Sokolski dom, u kojemu je danas smješteno kino, najznačajniji događaj “pamti” 1943. godine, kada je ovdje održano Drugo zasjedanje ZAVNOH-a. Radi se o dosta važnom događaju za modernu Hrvatsku, jer je tamo potvrđena odluka, “Proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija pod talijanskom okupacijom” Izvršnog odbora o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.
Ima ovdje još materijala za razvoj tzv. “antifašističkog turizma”, u centralnom mjesnom parku 2016. godine ponovno su postavljene obnovljene biste šestorici narodnih heroja NOB-a, Branka Latasa, Steve Čuturila, Rade Šupice, Gaje Bunjevca, Roberta Domanya i Drage Štajbergera, koje su u taj park bile postavljene 1972. godine, a tijekom Domovinskog rata su oštećene ili su nestale. Umjesto od bronce u “Ateljeu Janja Gora” napravljene su ručno od gline, pa vjerojatno zbog toga neće biti atraktivne sakupljačima sekundarnih sirovina, te bi mogle zaživjeti.
Pogled s Japage
Dosta je bilo “muvanja” po Cimitaru, kako Plaščani nazivaju svoj centar mjesta. Ime je dobilo po groblju (eng. cemetery), koje je nekada bilo baš tu, pa su ga izmjestili. Sjedamo u auto i za pet minuta smo na sljedećoj lokaciji – izvoru rijeke Dretulje. Nije tako, ali dojam je da smo u tih dva, tri kilometra puta iz središta mjesta do podkapelske hladovine barem pet stupnjeva Celzijevih otišli u minus od onih ugodnih 15 na plaščanskom suncu.
– Evo je, naš ponos i naša dika – zadovoljno govori Branko pokazujući na hladnu ljepoticu.
Izvire praktički iz čistog kamena. Odmah na izvorištu je vodocrpilište za Plaščane, malo dalje je podignuta brana, gdje je na njezin pogon radila pilana te mlinica. Nakon ujezerenja zbog brane dalje se preko meandara jednim koritom slijeva kroz polje cretova tvorivši prava močvarna staništa. Popeli smo se na obližnje brdo Japagu samo da to vidimo. Pratimo je pogledom prema gradu, tu prima pritoku Vrnjiku, pa skupa dalje nastavljaju i odlaze u podzemlje kao ponornice.
– Kako se je samo zaštitila cretovima i močvarom. Nekada su ljudi iz sela imali puteljak preko nje, prečicu prema gradu tako što bi na nju prevalili brvno, dvije jele i preko njih daščice – kaže Branko.
Sve što je čovjeku ikada trebalo za život, napominje, voda, šuma i plodna zemlja, ovdje je na jednom mjestu. Treba li čuditi što je Plaški prepun arheoloških ostataka iz vremena Japoda?
Priča o utopljenom volu
Idemo na jezero Sinjac, moramo se vratiti na državnu prometnicu i krenuti prema Saborskom, pa se dva kilometra od središta mjesta s nje skidamo na mjesnu prometnicu i ulazimo u mjesto koje se zove Jezero. Speleoronioci izmjerili su mu dubinu od čak 203 metra, a pritom su potvrdili svima dobro poznatu priču koja se još od 1936. godine prenosila s koljena na koljeno, onu o volovima koji su upali u ovu dubinu.
– Priča je kazivala da su volovi, vukući kola puna drva, potrčali napojiti se na jezeru, ali ih je na nizbrdici teret pogurnuo preko ruba obale, te su završili u vodi i počeli tonuti. Jedan se vol izvukao, a drugi je potonuo s teretom – govori Branko.
Na 45. metru dubine jezera kola su zapela za hrid, posvjedočio je to ronioc koji je prije pet godina istraživao jezero, zavrtio je kolo, te je čak vidio i glavu potonulog vola. Zbog izrazito niske temperature kroz cijelu godinu i na mjestu gdje svjetlost više ne dopire ostala je dobro sačuvana.
Da bi došli do Blaćanskog jezera i njegova fenomena, koji se barem jednom godišnje puni i prazni, moramo se opet vratiti na glavnu cestu i krenuti prema Plitvicama. Preko uzbrdice i nekoliko zavoja parkiramo desno uz cestu. Jezero više nije jezero, prazno je jer ova godina nije obilovala snijegom a nije bilo ni kiša. Da jest, svjedočili bi obilju vode i života, najdublja dubina izmjerena je od čak 19,4 metara. Branko jako dobro poznaje ovaj fenomen, jer je odrastao u susjednom selu. Tada je formalno jezero bilo na administrativnom području općine Plaški te su ga zvali Jezero Begovac po susjednom Begovcu, a danas je to selo, isto kao i Blata, po kojem su ga također nazivali, u sastavu Saborskog.
Zmajevo jezero
Voda kreće iz Male Kapele, u planinskim pećinama su čak četiri jezera u kojima se skuplja tekućica u vrijeme velikih kiša ili kod topljenja snijega i onda odatle ispuni čitavu dolinu, govori on. Stručnjaci su utvrdili da kod velikih voda dođe do velikog izlijevanja. U sušnom dijelu godine voda koja se skupi u planini otječe kao ponornica. Voda koja napuni Blaćansko jezero kroz sifon se prelijeva u nekoliko kilometara udaljeni Sinjac.
Između dva velika rata tadašnja elektroprivreda planirala je ovaj fenomen iskoristiti za gradnju hidrocentrale, čak su izbetonirali glavni odvodni tunel, ali se od projekta na kraju odustalo. Posljednje istraživanje tamo je provela jedna međunarodna speleološka ekipa 2006. godine, kada su ustanovili postojanje i četvrtog planinskog jezerca, gdje su utvrdili veliku koncentraciju ugljičnog-dioksida. Voda je izuzetno mekana, u sebi ima malo otopljenog kalcija i magnezija te ima malu gustoću. Plivačima je zato potrebna jako dobra kondicija jer se lako potanja. Branko zna da se tamo utopilo dosta ljudi, u njegovoj mladenačkoj dobi jezero je uzelo život i dvojici mladića koji su bili njegova generacija.
– Jedan je bio snažan, sportaš i u dobroj kondiciji, svi su se pitali kako mu se to moglo dogoditi. Jednostavno je zaplivao, potonuo i više nikada nije isplivao, prisjeća se Branko. Ovisno o godini, voda bi se u jezeru zadržavala i do kolovoza, a u pravilu bi nestala u proljeće. U tim godinama bi mještani orali plodna polja, a dobro su služila i lokalnoj mladeži za nogometne utakmice.
– U danima kada bi se povlačila ta zadnja voda kroz sifon i nestajala, sav živi svijet bi pohrlio tamo, od roda do zmija. Za fotografe bi to bio pravi raj, govori naš vodič.
Postoje i dvije legende o nastanku jezera. Jedna govori da je nekada na polju rasla gusta hrastova šuma, koju je odnijela voda uslijed strašne oluje, začepila podzemni sifon u koji je utjecala i tako je nastalo jezero, a druga, kazuje da je u jezeru viđen zmaj. Bit će da je priča krenula iz susjednog sela Ogrizovići, koje i danas zovu – Zmajčeki.
Grijanje na 1500 stupnjeva
Na okrijepu i pauzu odlazimo u Janju Goru na Brankovo imanje. Ovaj dio Plaškoga počeli su naseljavati ljudi iz čitave Hrvatske, pa i svijeta, koji tamo traže mir i suživot s prirodom. Prvi Brankov susjed nedavno je postao rođeni Dugorešanin Marin Rendić, poznati chef, vlasnik zagrebačkog “Apetita” koji tamo, ured ničega, planira otvoriti ekskluzivni restoran s domaćim namirnicama.
Brankovo imanje nastalo je na nedovršenoj vikendici obitelji njegove supruge, na koje se, nakon 12 godina života u Nizozemskoj vratila čitava obitelj. Onako na prvu, izgleda kao mala komuna. Atelje ima svoju unutarnju, ali i vanjsku galeriju, tu su mjesto našli eksponati koji su bili izloženi na izložbi na Plitvičkim jezerima te u karlovačkoj Aquatici na temu vode koja je prikazana u različitim materijalnim oblicima. U njoj je sudjelovalo pedesetak umjetnika iz cijelog svijeta, ali dalje se postav u NP Krka nije selio zbog pandemije.
Branko je posebno ponosan na peć na drva koju je s prijateljem zidao 2013. godine od teške šamotne opeke pristigle iz Belgije, gdje se srušilo nekoliko sličnih peći. Palili su je deset puta. Može izdržati temperaturu i do 1500 stupnjeva Celzijevih, a za keramiku koju u njoj peku dovoljno je i 1300. Ovakve peći nazivaju se anagame, a Branko i Danijela svojoj su dali ime – Janjagama.
– Poanta takvih peći je da se na keramiku ne trebaju stavljati glazure, odnosno glazura je pepeo, on se na 1250 stupnjeva počinje topiti i sam se pretvara u glazuru. Što duže smo iznad te temperature to će se više nataložiti pepela i stvoriti te glazura. Loženje traje između 24 i 48 sati, ne smije se otvarati dok temperatura ne padne na ispod 100 stupnjeva, a za tako nešto treba čekati do šest dana – govori Branko.
Prije paljenja dolaze mu umjetnici iz Hrvatske i svijeta te na paljenje donose svoje predmete, jer za svako unutra stane na stotine komada, ovisno, dakako, o njihovoj veličini. Od svakog umjetnika se uzme jednaka količina radova, a u pravilu u peć stanu svi pristigli.
Vjetrić koji je promijenio sve
Na Brankove životne odluke direktno je utjecao Domovinski rat. Njega je zatekao na proputovanju Europom stopirajući, tada je imao 22 godine. Njegov izbor je bio da ne uzima pušku u ruke, ni na jednoj od sukobljenih strana, pa se skrasio u Nizozemskoj, a tamo mu se uskoro pridružila Danijela, s kojom je bio u vezi. Ostali su živjeti u Haagu. Tamo je radio sve i svašta, kaže, nakon tečaja dizajna zaposlio u poduzeću gdje je radio pripremu za tisak sve do 2003. godine, kada su se vratili. Danijela se bavila umjetnošću, slikala je i radila je u jednoj robnoj kući. Jednom dok je biciklom putovala na posao jedne zgode ju je “pokupio” automobil. Srećom, prošla je samo s natučenjima. Jedna prijateljica iz Dubrovnika, koja se bavila keramikom, donijela joj je komad gline da ga koristi kao oblog. Tada je Danijela shvatila treću dimenziju umjetnosti i posvetila se izradi predmeta od gline odnosno keramike. Završila je tamo dva tečaja, a jednu godinu je provela na akademiji. Dobro su svladali jezik, lijepo se uklopili u zapadnjačko društvo, kupili i vlastiti stan a onda – preselili u Plaški.
– Zašto smo se vratili je pitanje koje nam i danas svi postavljaju? Imali smo odluku “nikad više”. Onda je došla 1998. godina, kada smo došli u prvi obilazak, godinu kasnije opet, i onda je počeo raditi neki crv. Za povratak nismo imali nijedan valjani razlog, ponajmanje ekonomski, najmlađe od troje djece imalo je tek dvije godine, ja otvorio firmicu za web dizajn. A sve se odigralo ovdje, u blizini. Bio sam na godišnjem i pomagao prijatelju prevesti neke čeke. U jednom trenutku ga čekam na nekoj livadi i odjednom zapuše neki vjetrić, pogledam oko sebe svu ovu ljepotu i taj mir i sam sebe zapitam: Pa, zašto ja ne živim ovdje? – kaže Branko, dodajući da ljudi iz našega podneblja odlučuju na temelju emocija a sjevernjaci na temelju razuma.
Ideja je tada počela kuhati, i bilo je pitanje vremena kada će obitelj spakirati kovčege. Dogodilo se to vrlo brzo. U prvom trenutku smjestili su se kod Brankove sestre u Opatiji, dok nisu uredili sadašnju kuću u Plaškom. Žive od vlastitog rada, unikatne keramike koju prave Danijela i Branko, ne pomišljajući na neku masovnu proizvodnju, te su domaćini brojnim umjetničkim kolonijama.
Brankove tajne
Ako se na vrijeme najavite Branku, rado će vas provesti svojim Plaškim, otkriti sve njegove skrivene tajne i ispričati sve što vas zanima, baš kako je to učinio s nama.
tekst: Mario Pušić
foto; video: Robert Fajt
FOTO GALERIJA…
POGLEDAJTE VIDEO…