U ono doba kad se na more iz Karlovca starom riječkom vozilo najmanje tri a često i više sati, u minijaturnim automobilima natrpanim ne samo stvarima nego i djecom, u putnoj kalkulaciji za većinu je redovno bio i ručak na putu. Da putnici budu mirni i da umjesto bombona ne jedu “dramamine”, trebalo je napuniti trbuščiće, pa je tako nerijetko “padala” janjetina u Zdihovu, pohane žabe u Lokvama i obično na putu prema doma, lagani odmor od morske prehrane u Jarčem Polju. Danas se svi vozimo autocestom, brže se stiže, a ako mama ne stigne napraviti sendviče, tu su Fresh Corneru i McDonalds. OMG.
Tako je i vaš gastro špijun prije nekoliko desetljeća s roditeljima često putovao na tom pravcu, a iz nekog razloga dobro se sjeća upravo obroka u Motelu Dobra na obali ove karlovačke rijeke, tek nekoliko kilometara od Duge Rese. Je li to baš bilo na putu do mora ili obratno, ili tek jedan od obiteljskih izleta to sad i nije bitno, no tada su ti ćevapi bili veliki, debeli i slasni, prilog je bio ručno rezani a ne smrznuti pomfri, kao i ajvar za finu fleku na dječjoj majici. Crno bijeli kruh na kvadratnom tanjuru sa žigom ugostiteljskog OUR-a nikad nije bio primamljiv, a palačinke s eurokremom su uvijek bile najbolje na svijetu.
Trgnuli se iz ljetnog sna
Od osamdesetih se puno toga promijenilo, gosti su postali zahtjevniji no restoranska ponuda čini se baš i nije previše evoluirala, barem što se tiče ovih naših krajeva. Nedavno su gastro eksperti Kulta Plave kamenice posjetili Motel Dobru, napisali zanimljiv osvrt, pa u vašem Gastro špijunu kliknuli okidač da se trgne iz ljetnog sna i na licu mjesta provjeri kako se tamo danas jede i pije.
Već sam pogled s ceste prema mostu i restoranu na obali rijeke Dobre obećava, odmor je za oči, jedino malo ugođaj kvari nastamba koja je nekad bila benzinska pumpa. Bilo bi dobro da je i dalje tu, svakako korisna za putnike po staroj cesti.
Motel je prije petnaestak godina posve obnovljen, ima tek nekoliko soba no dobro je znati da u okolici Duge Rese ima još jedno mjesto gdje putnik namjernik može odsjesti i odmoriti. Unutrašnjost ugostiteljskog objekta nije ništa posebno, pomalo više naliči na menzu nego restoran, ali sve bi se to moglo brzo nadoknaditi s ubacivanjem više detalja koje bi udahnule novi šarm. Za oko su nam odmah zapele fotografije motela iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, o da, to je baš dobar uvod da se zaokruži nekad davno započeto gastro putovanje.
Na urednoj terasi s dvadesetak stolova odmah primjećujemo da nema stolnjaka, no osim sretnih spremačica motela koji ih ne moraju prati, zabavu imaju i gosti, jer su stolovi plastificirani s vizurama karlovačkih rijeka. Morali smo posebno potražiti meni, jer s koronom je čak i ovdje tehnološki napredak dao svoj obol, pa je za kompletnu restoransku ponudu dovoljno skenirati QR kod na ćošku stola. Naravno za to je potrebno imati pametni mobitel, ali, budimo realni – tko ga danas nema. No nas više pali “old school” spika pa smo tražili klasični meni, no zavirili smo i u onaj digitalni. Zanimljivo, na klasičnom meniju nije bilo pića, pa se za našu znatiželju pobrinula simpatična mlada konobarica. U ponudi su samo industrijska piva, no naš izbor je pao na njemački pšenični Erdinger. Šteta što su bila samo tri hladna, pa je četvrti član našeg društva koji je malo zakasnio morao i za aperitiv popiti gemišt. Tko mu kriv.
“Madaleine” ćevosi
Možda restoranska ponuda i nije toliko napredovala, ali obično se mi kao gosti volimo tješiti da jesmo, pa smo umjesto onih dječačkih “madeleine” ćevosa ipak izabrali, čini se, specijalitet kuće koja leži na samoj obali rijeke.
Riblja plata je bila pravi izbor što se i pokazalo nekih sat vremena kasnije kad smo se toliko najeli da nije bilo mjesta ni za drugu litrenku solidne Krauthaker graševine iz Kutjeva u kombinaciji s mineralnom. Htjeli smo probati i neko crno vino, no u ponudi je bila samo Frankovka od Belja pa smo odustali. Prva pomisao, pa zar je tako teško kontaktirati nekog od lokalnih vinara i njihovu ponudu uvrstiti na vinsku kartu. U današnje vrijeme pomalo je smiješno da restorani ovog tipa nemaju u ponudi niti jedno domaće (hrvatsko) craft pivo, no to je sad možda i neka druga priča.
Čak tri pastrve (dvije baby i jedna mama) našle su se na ovalu, dva velika pohana odreska soma, doduše samo jedan file smuđa, no valjda su nam to u kuhinji kompenzirali s većim brojem pastrva, hrpom blitve i krumpira, te zapečenog povrća. Možda su se kao uljez s riječnom ribom na plati pojavile lignje, no tko bi to zamjerio, a posebno ekipa koja je sa strane (za svaki slučaj) naručila još tri porcije lignji, redom – pohane, sa žara i punjene sa šunkom i sirom. Pala je i još dodatna porcija pekarskog i blitva – krumpir kombinacije. Često ugostitelji premalo pažnje daju ovim jednostavnim ali jako finim prilozima, pa pekarski zna biti prepečen i suh, a blitva i krumpir previše “smiksani”. No u Dobri, ako se odlučite za ove priloge, sigurno nećete pogriješiti. Dakako da je smješak na gladna usta dodatno izazvala velika zdjelica puna tartar umaka kojeg nije prifalilo, te košarica puna finog kruha (bijelog), čini se možda i domaćeg.
Omjer cijene i kvalitete
Pastrve odlično pečene, nije baš da nam prije dolaska na tanjur plivaju pod nogama kao u restoranima na Rastokama, ali u svakom slučaju dobar izbor jer su sasvim korektne. Smuđ je za mnoge najbolja riječna riba, nije baš prečesta na jelovnicima, pa je svakako preporuka da se proba u Dobri, kao i pohani som. Nema tu onog ne baš popularnog mirisa mulja specifičnog za riječnu ribu, nego je meso bijelo i čisto, taman posoljeno i lagano. Lignje klasika, patagonijske, ali fino pečene u sve tri varijante. Možda bi punjene mogle biti malo sočnije, ali tko nam je kriv kad smo se odlučili da ovu morsku deliciju pomiješamo s običnim sirom i šunkom u crijevu s mesoreznice. U svakom slučaju treba i njih dobro zaliti umakom od češnjaka i maslinovog ulja, te kod svakog zalogaja utopiti u tartar.
Cijene nisu morske, ali nisu ni preniske, no s obzirom na količinu i kvalitetu, rekli bismo u normalnim okvirima. Ostaje dojam da se od riblje plate za dvoje koja košta 300 kuna komotno mogu fino najesti i tri odrasle osobe, pa čak i četveročlana obitelj s manjom djecom. Naravno to ovisi o tome koliko ste gladni i kapacitetu ponaosob, ali i koliko se konzumiraju prilozi i kruh. U ponudi su i dvije plate “a la Dobra”, također predviđene za dvije osobe. Mesna i roštilj plata. Prva ima dva komada vratine, dva zagrebačka, dva ražnjića, pavurski krumpir, povrće na žaru i rižu te stoji 280 kuna. Na drugoj su pak dva komada carskog mesa, dvije pečenice, dvije pljeskavice punjene sirom, dva šiš ćevapa, pekarski, šampinjoni na žaru, mladi luk i sezonsko povrće, sve zajedno po cijeni od 250 kuna. Nismo probali, ali ako nas put ponovo nanese u Jarče Polje, zašto ne. Cijene lignji koje smo probali po porciji su slične. Na žaru su 70 kuna kao i punjene, pržene 60 i pohane 65. Cijena ribe “a la card” je 250 kuna za kilogram, isto za pohanog soma te pastrvu i smuđa na žaru.
E da, ćevapčići. Cijena je 48 kuna, a u kombinaciji s lepinjom 55. Vi birate.
POGLEDAJTE FOTO GALERIJU…