"Projekt je kompletno volonterski, nikada nitko na njemu nije bio zaposlen niti dobio kunu, mi, dapače, poput Robin Hooda, gledamo uzeti novca gdje ga ima, i kroz ono što je najesencijalnije - hranu - vratimo tamo gdje je najpotrebnije"
“Ako ne možeš nahraniti stotinu njih, nahrani samo jednoga – rekla je tako Majka Tereza, jedna od najvećih humanitarki prošloga stoljeća, kada su je pitali – “Majko, kako postati bolji čovjek?!”
Pet prijatelja iz Križevaca osnovali su udrugu i nazvali je Avadhuta te prije 18 godina stigli u Karlovac. Ako bi naziv udruge preveli sa sanskrta to bi zvučalo “poput vjetra”, lagano i nenametljivo, ali postojano i korisno. Iz njih je doista vrijedan društveni angažman koji je iznjedrio vegetarijansko-veganski restoran “Vege klub Chandra”, a on dalje projekt “Ručak za sve”, po čemu su postali prepoznatljivi. To su ljudi koji su do sada nahranili više od 67.000 ljudi, a to je sve samo ne mala stvar. Ovdje, ako ćemo vjerovati Majci Terezi, a nemamo razloga ne vjerovati joj – prvenstveno imamo posla s jako dobrim ljudima.
Duhovnost i sjajni recepti
Družina se malo osipala, ali ostalo je njih dvoje, Domagoj Tkalčec i Adrijana Lesić, koji su, može se to reći, ovdje odlučili pustiti korijenje, jer su svoje životne partnere pronašli u Dugoj Resi, Domagoj arhitekticu Anamariju, a Adrijana umjetnika Leonarda. Vrijeme je da upoznate ove krasne ljudi i njihov rad, koji će predstaviti Domagoj, predsjednik Avadhute.
Iz svojih Križevaca Domagoj je prvo otišao za Zagreb, gdje je studirao veterinu, a onda se vratio u svoj grad da bi odslužio civilni vojni rok. Poslije toga je došao u Karlovac, koji je prije 14 godina zamijenio Dugom Resom.
– Nekoliko gradova je bilo zanimljivo, no izabrali smo Karlovac kao mjesto za naše daljnje djelovanje, jer je bio najbliže Zagrebu i nije bila razvijena duhovna scena. Imali smo svoju udrugu kroz koju smo željeli biti potpuno neovisni i prezentirati drevno vedsko znanje i tehnike meditacije – govori Domagoj.
Uzeli su u najam prostor na Korzu, zapravo s druge strane koja gleda prema promenadi, te u studenom 2006. godine otvorili svoj centar, koji je radio narednih pet godina. Ponudili su Karlovčanima svoje duhovno znanje, ali i sjajne recepture specijaliteta koje su radili još u Križevcima.
– Dosta ljudi se učlanilo u udrugu jer im se svidjela hrana, pa smo nastavili kuhati i u Karlovcu, a 2011. godine smo ušli u prostor Male urbane zajednice u Haulikovoj 22, koji je prije bio korišten kao hotel za samce, a zgrada je bila u suvlasništvu Grada i MORH-a. U prostoru nije bilo nikoga tri godine, nama se činio zgodan za nastavak rada, međutim, zbog kompliciranih vlasničkih odnosa nije nam baš išlo u pribavljanju dozvola za tako nešto, pa smo ga jednostavno “skvotirali”. Pregovori s Gradom trajali su devet mjeseci – kaže nam Domagoj, dodajući da i danas osjećaju posljedice nesređenih vlasničkih odnosa, jer sami moraju održavati i ulagati u derutnu zgradu, koju s njima kao najmoprimci dijele KA-Matrix, Studio 23 te Dubovački streličari.
Tko će se najesti trave?
Kako su vas primili Karlovčani? – pitamo ga. – Pa, bilo je zanimljivo. Recimo, dolaskom u Karlovac napravili istraživanje i procijenili da u gradu ima oko 500 vegetarijanaca, što je dosta. No, kako oni u u pravilu nemaju previše izbora za izaći i vani nešto pojesti, naučeni su doma sami kuhati. Lokalni vegetarijanci i vegani i danas čine samo 5% naših članova. Dobar dio ostalih bio je skeptičan, a bilo je i ismijavanja poput: “Vi doista mislite otvoriti restoran koji će nuditi jela bez mesa? Tko će se toga najesti, kao da travu jedemo”. No, stvari su se počele mijenjati kada smo ljudima na ulici počeli besplatno dijeliti hranu kroz projekt “Ručak za sve”.
“Ručak za sve” je njihov humanitarni i najvažniji projekt, startao je u Karlovcu isto kada i oni, prije 18 godina, a u osim u našoj županiji, radili su ga u Sisačko-moslavačkoj, Koprivničko-križevačkoj i Varaždinskoj županiji. Pravila su jednostavna – vegetarijansku hranu koju sami sprave dijele ljudima u potrebi na ulici.
– Krenuli smo od ideje promocije vege-hrane, te smo aplicirali projektnu ideju preko javnih natječaja Županije i Grada kako bi skupili novac za što više obroka. Drago mi je što su u lokalnoj upravi prepoznali vrijednost projekta, jer nas redovito financiraju godinama iz Županije, Grada Karlovca i Grada Duge Rese. Zahvaljujući donacijama građana, privatnih tvrtki, te sredstvima iz nacionalnih i EU fondova do sada smo podijelili oko 67.000 obroka na ulici. Postali smo mali interventni tim koji reagira kada se negdje ukaže potreba. Naše ciljane skupine su ugrožene skupine građana, siromašni, beskućnici, umirovljenici, a hranu može probati, naravno, tko god želi – kaže nam Domagoj.
Ljudi su u početku, dodaje, reagirali svakako. Za razliku od restorana, u koji se dolazi ciljano i s namjerom da se jelo kupi, na ulici je stvar drukčija, može im prići tko hoće. Nikada nije bilo problema, najveća “neugodnost” koju su doživjeli bio je komentar poput ovoga: “Kaj vi s tim travama, dajte nam mesa!”
Ručak za sve
– Ali, u samo nekoliko godina smo postali prepoznatljivi. Danas, kada preko medija najavimo akciju, redovito nas na lokaciji čeka barem 20 do 30 ljudi, spremni i s posudama i prije nego dođemo. Biramo najfrekventnije lokacije, u Karlovcu smo na tržnici, kako bi bili dostupniji svim građanima – navodi on.
Valja reći i da su na potresom pogođenom području bili među prvim kuharskim ekipama koja je tamo došla besplatno kuhati – u Glini su se našli prvo jutro nakon strašnog potresa, a Petrinju i Sisak su posjetili više puta. Posljednjih 14 godine se posebno potrude pred Božić, jer im je bitno da i siromašniji građani osjete da je nekome do njih stalo. Na meniju su tada popečci od cikle, chutney, ispeku hrpu domaćeg kruha, te neki slatkiš, uz klasičnu hranu.
U njihovom restoranu je situacije malo drukčija, udruga je neprofitna, pa jelo ne smiju naplaćivati, ali po meniju gost može ostaviti 6 eura donacije. Iz tog iznosa pokrivaju se troškovi, dobit koja ostane koristi se za nove projekte, a barem jedan od 6 doniranih eura za obrok, opet se vraća na ulicu preko projekta “Ručak za sve”.
– Tvrtke bi to nazvale društvenom odgovornošću prema zajednici, mi zapravo želimo ljudima koji kod nas ostavljaju novac, nakon što podmirimo svoje troškove, vratiti dio tog novca opet ljudima, onima kojima je potrebno, tako da naši članovi, odnosno gosti i sami, a da toga nisu ni svjesni, pomažu zajednici – objašnjava Domagoj, dodajući da takvih podupirućih članova imaju oko 750. Često održavaju tečajeve kuhanja zdravih vege jela, organiziraju radionice spremanja zimnice te ugošćuju kuhare iz drugih restorana, kako bi njihovi članovi mogli kušati nešto novo.
Imaju dnevne menije, a trude se da obrok bude uravnotežen po
nutricionističkim pravilima, da bude šaren, pa se tu svakako nađe
žitarica, mahunarki, puno povrća, salata, chutney od banana koji
im je svojevrsni brend, a onda i razne delikatese – poput
popečaka od cikle, pohanog celera, popularne Chandrine pizze,
empanada, samosa…
Kako je tijekom pandemije restoran zatvoren, nikada nije otvoren
za primanje gostiju, jer, govori Domagoj, predstoje im neka
ulaganja u prostor. No, od tada on i Adrijana svakoga dana
spremaju hranu za van, dnevno to bude oko 40 obroka, koje sami
dostavljaju.
Kada spravljaju “Ručak za sve” potreban im je veći angažman, pa im se tada redovito pridružuju volonteri. Imaju ih oko 80, a od toga ih je 20 stalno aktivnih, uglavnom mladih ljudi.
– Projekt je kompletno volonterski, nikada nitko na njemu nije bio zaposlen niti dobio kunu, mi, dapače, poput Robin Hooda, gledamo uzeti novca gdje ga ima, i kroz ono što je najesencijalnije – hranu – vratimo tamo gdje je najpotrebnije – opisuje slikovito Domagoj.
Udruga je prije u svojem imenu nosila “promicanje indijske kulture i vegetarijanstva”, no s vremenom je postala promicatelj “multikulturalnosti i zdravih stilova života”. Također, kroz godine više ne njeguju duhovne programe, već su se članovi udruge fokusirali na restoran.
Mali Mika završio na zidu
I na kraju svega, Domagoj i Adrijana postali su Dugorešani,
da ne kažemo Dugareščani.
– Paše mi taj dugoreški opušteni “mood”, ono kad usred ljeta u
gradu nema nikoga, jer su svi na Mrežnici, nema puno stresa, nema
trzavica, a još mi više odgovara specifični karakter ljudi –
iskrenost, jednostavnost, srčanost direktnost. Takvi su barem oni
koje sam ja upoznao – smije se Domagoj.
Duga Resa je bila domaćin nekoliko njihovih međunarodnih projekata jer su od 2014. do 2020. godine provodili projekte “Erasmus +”, a ideja je bila dovesti mlade ljude iz raznih zemalja EU u Dugu Resu i pružiti lokalnoj zajednici duh multikulturalnosti. U sklopu Erasmusa su imali dva projekta: “Open your Heart” i “Solidarity on the streets”. U svakom projektu je Dugu Resu posjetilo više od 40 mladih ljudi iz Litve, Estonije, Bugarske, Španjolske, Italije, Portugala.
– Mladi korisnici su bili totalno oduševljeni Dugom Resom i projekti su ispali super. Trudili smo se nekako ih angažirati, recimo, onaj mural koji je naslikan na pročelju zgrade kod OŠ Vladimir Nazor, “Little Mike” ili “Mali Mika” slikalo je 60 klinaca pod vodstvom Lenija Lesića – govori Domagoj Tkalčec.
Majka Tereza albanskih je korijena, rođena u Skoplju 1910. godine, prije smrti u indijskoj Kalkuti izrekla je još jednu sjajnu misao: “Nismo svi stvoreni za velike stvari, ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi”. Avadhuta i njezini vrijedni članovi napravili su korak dalje – s puno ljubavi rade velike stvari!