Božić je došel nam vesel, vsakomu sreće donesel v sela i grade i gaj, meni takaj!
Stihovi su to meni dragoga pjesnika Dragutina Domjanića
Božić je zapravo prekrasna priča ne samo o Bogu koji je čovjekom
postao. To je priča koja je više od štalice, jaslica, pastira i
tri kralja. Priča je to o nama, ljudima, našim sudbinama, našoj –
ljudskoj povijesti. Zapravo drama sa snažnom porukom.
Priča, drama je to kojom počinje nova povijest. Ona ne počinje u
centrima moći, u takozvanim osvještenim, urbanim krugovima,
počinje na periferiji svijeta na betlehemskim poljanama,
pastirskom skloništu u prisustvu jedne žene, muškarca, nekolicine
pastira. Tu se rađa nada svijeta.
Oko toga djeteta kada odraste neće se okupljati krema društva i
tada će do njega i oko njega biti mali, siromašni ljudi. Preko
njih i po njima pokrenuti će preobrazbu svijeta; otvoriti vrata
nade i perspektive, očovječenja čovjeka.
Drugi čin ove priče, drame odvija se na dvoru kralja Heroda koji
prvi u povijesti uočava opasnost koje ovo dijete nosi po njega i
sve silnike svijeta i odluči u korijenu satrti opasnost. I uvijek
je tako bilo u povijesti, Isus je uvijek opasnost za silnike.
I treći dio ove priče su mudraci s istoka kao predstavnici svih
naroda i religija.
Priča o Božiću tako je slojevita, uzvišene poruke, a opet tako
jednostavna, ispunjena nadom i radošću, hrana za dušu i srce.
Priča je to i za one koji vjeruju i one koji ne vjeruju jer je
tako ljudska i topla. Priča za sve ljude.
Donosi novu sliku o Bogu, o čovjeku, o tome da nemoguće može
postati moguće. Bog je ušao u ljudsku povijest na drugačiji način
nego što su to činili poganski bogovi. Priča je to da čovjek nije
slučajno tu neko određeno vrijeme, pa onda nestane u
ništavilu…čovjek je Božja milina.
Sjećam se golubovečkih rudara u mojoj rodnoj župi sv. Ane u
Loboru…promatrao sam ih kao dječak na polnoćki dok su iz srca i
svega glasa pjevali: Narodil nam se kralj nebeski… ta lica
ogrubjela od teškog rada, te ruke velike ko lopate, a niz lice im
tekle suze…to je nešto, što nosite cijeli život…podsjetili su me
na pastire sa betlehemskih poljana….
I kada mi danas govore da treba Božić izbjegavati najprije kao
riječ, a onda slijedi i drugo, mogu reći da to nije istina. Božić
je inkluzivan blagdan, un uključuje ljude svih boja, svih jezika
i nacionalnosti, vjera i nevjera. ON JE BLAGDAN SVIH LJUDI.
Douglas Murry u svojoj knjizi; “Ludilo gomile” govori o tome da
živimo u postmodernom vremenu u kojem je došlo do kolapsa velikih
priča religije i političke ideologije, a njihova mjesta zauzele
su križarske želje za ispravljanjem pretpostavljenih nepravdi.
Božić nadilazi sve ograde, on je baština svih.
Na polnočke su dolazili su ljudi svih vjera kao i oni koji nisu
bili vjernici, svi su stajali jedni uz druge. Svi su osjećali da
je to nešto važno.
U ova vremena, vremena iskušenja, budimo jedni drugima nada,
radost. Darujmo jedni druge vremenom, osmjehom, lijepom riječi,
nije važno tko je koje nacije, vjere ili nevjere – svi smo mi
djeca Božja, Isusova braća i sestre – svima nam je potrebna nada,
ljubav, toplina.
Lovro Zaplatić Pit