Zanimljivo da si nitko nije dao truda, ili pak nije imao znanja, ili ga jednostavno nije bilo briga jer gleda vlastiti interes, napraviti tranziciju iz sustava lovnog turizma bivše države u neovisnu Hrvatsku
Kao rođeni Karlovčanin koji sam dio djetinjstva, u lijepim
osamdesetima, proveo u tadašnjem hotelu “Korani”, i to bilo da
sam išao na probu tatinog benda ili na sok u “Caffeteriu”, i to
posebno u jesensko – zimskom dijelu godine, u sjećanju su mi
ostali redovni susreti s lovcima koji su ondje boravili. Inače,
priča o lovnim turistima Talijanima koji su ostavljali devize u
Karlovcu je toliko puta ispričana i pričana među Karlovčanima, da
takva činjenica pokazuje da ne postoji Karlovčanin koja je tada
živio u Karlovcu a da se toga ne sjeća.
Također, oni koji nisu dovoljno upućeni u čitavu materiju mogu na
to reći: “Pa to je ubijanje jadnih životinja!” ili slično, no
stvari su se umnogome promijenile i lovni turizam više nije samo
tako lako moguće svesti u jednu rečenicu dok je Karlovac sa
svojim potencijalom za taj oblik turizma ostao isti ili bolji, no
više neiskorišten.
Ipak, ono što je mene osobno, kao pasioniranog lovca i lokal
patriota zanimalo, je činjenica kako je moguće da je nakon
Domovinskog rata sve stalo, te da su lovni, a i ribolovni
turisti, koje sam u isto vrijeme 80-tih “žicao crve” ispod
željezničkog mosta dok su lovili ribe, prestali dolaziti u
Karlovac.
Unosna grana turizma
Odgovor na to pitanje, zašto lovnog turizma u Karlovcu više nema
u toj mjeri, trebao bi biti jednostavan, i po često izrečenom
modelu: “Rat je kriv i ljudi su zaboravili na Karlovac kao takvu
destinaciju!”, no u stvarnosti priča ima poprilično složenu
tranzicijsku pozadinu.
Da bi došao do podataka i objašnjenja, trebalo je doći do
informacija preko ostataka pisanog materijala iz toga vremena,
koji nije bio baš lako dostupan, i to posebno onaj dio podataka
koji se odnosio na financijske pokazatelje, te preko ljudi toga
vremena koji su radili i organizirali ovu unosnu granu
kontinentalnog turizma u Karlovcu.
Na tom tragu se svakako valja vratiti malo u prošlost bivše
države i sagledati način kako je i koliko lovni turizam donosio
prihoda tadašnjem gospodarstvu. Ondašnja tvrtka “Yugotours”,
osnovana 1969. godine u Beogradu na adresi 43 Narodnih Heroja,
nalazila se u vlasništvu tadašnje države i nudila je mnoštvo
turističkih paketa među kojima je bio i lovni turizam u Karlovcu.
Model koji je bivša država napravila preko centralne tvrtke
“Yugotours” baziran je po modelu gdje je svaka lovačka udruga
davala 30% divljači (kombinacija sitne i krupne divljači) za
potrebe lovnog turizma a 70% je ostajalo za matične članove
udruga.
Dotok deviza
Realno, takav model “neovisnosti” pokazuje fiktivno “davanje
divljači na upravljanje lovstva lovačkim društvima” dok je država
uzimala ozbiljan postotak novca što je razumljivo s aspekta
davanja prema državi u bilo kojem političkom sustavu. Za
informaciju tada kao i sada divljač je bila i ostala i dalje u
vlasništvu države. Nadalje, tako zarađeni novac od lovnog turizma
(devize – njemačke marke) su tadašnja lovačka društva iz Karlovca
slale natrag u Beograd. U Beogradu bi se pak devize prebacivale u
ondašnje dinare da bi se od toga iznosa 8% vraćalo natrag
udrugama za unaprjeđenje lovstva uz dodatna sredstva koja je
davala općina na godišnjoj razini. Ljudi pak, koji su na lokalnim
razinama nadgledali lovni turizam i protok deviza u Karlovcu su
bile su osobe od visokog povjerenja tadašnjih državnih struktura,
naravno i dio ondašnjih obavještajnih službi. Uz to su morali
dodatno proći tečajeve stranog jezika, najčešće talijanskog, a uz
sebe su kao savjetnike imali školovane ljude kojima je lovstvo
bilo struka.
Valja napomenuti da su se svakako najveći prihodi, posebno na
karlovačkim ravničarskim terenima ostvarivali od sitne koje su se
dodatno ispuštale u svakoj udruzi, te srneće divljači. Kapitalna
jelenska divljač u to vrijeme nalazila se unutar Lovno šumskog
gazdinstva “Jelen Beograd” i bila je namijenjena visoko
rangiranim političarima i odabranoj klijenteli što je detaljno
opisao Danilo Todorović u knjizi “Tito, lov, politika”.
Dobronamjerni “kvazi patrioti”
Među posljednjim aktivnim svjedocima toga vremena, kada je lovni
turizam donosio veliki novac lokalnoj karlovačkoj zajednici bio
je, sada pokojni, Karlovčanima poznat Martin Jendrašec. Do
gospodina Jendrašeca sam uspio doći kroz jedan određeni vremenski
period preko prijatelja koji nam je organizirao susret. Pokojni
Jendrašec, inače umirovljeni oficir JNA, zatim časnik Hrvatske
vojske zadužen i u radu obavještajne zajednice, u to vrijeme u
bivšoj državi bio je zadužen za organizaciju lovnog turizma i
kontrolu novaca koji je od njega stizao u grad Karlovac. Ono što
mi je pokojni Jendrašec u dva vrlo detaljna i iscrpna razgovora
dao na uvid, su bile informacije iz kojih je lako bilo iščitati
kako je i koliko tadašnja država prihodovala od lovnog turizma,
koliko je radnih mjesta imala, koliko je brinula o tome da se on
provodi i koliko se novaca slijevalo u Karlovac i okolicu.
Ovo sve navedeno, moram naglasiti, posebno za one “dobronamjerne
kvazi patriote” koji bi to mogli lako “spinati” ili izokrenuti
zbog potpuno drugih i drugačijih, uglavnom ne dobronamjernih
pobuda i sitnih osobnih interesa, nije izrečeno da bi se hvalio
tadašnji sustav kao superiorniji i bolji, nego kao pokaz onima
koji kažu da im je stalo do razvoja Lijepe Naše. Ujedno pisac
ovih redaka je poprilično demokratski i prekooceanski orijentiran
te smatra da čak modeli upravljanja u ovom resoru u Hrvatskoj
mogu biti slični onima u Americi a to je osobno pokazao na
primjeru regulacije hrvatskog sokolarstva po modelu sličnom onome
u Americi koji je pred neki dan postao i dio UNESCO-ve kulturne
baštine čovječanstva.
U sjećanju mi je ostala i velika buka i negodovanje pojedinaca
kod izrade prve u Hrvatskoj Strategije razvoja lovnog i
ribolovnog turizma Karlovačke županije koju je jedina u Hrvatskoj
donijela pred koju godinu sada likvidirana razvojna agencija
“Karla” d.o.o. i pitanje zašto je toliko galame izazvao jedan
takav regionalni dokument. Realan razlog protivljenja i
negodovanja su činjenice i istina koja su kroz taj dokument
pokazale apsolutno nečinjenje ništa na ovom potencijalom punom
području, pa kako kaže ona stara poslovica: Napad najbolja
obrana!
“Yugotours” – “Crotours”
Također je zanimljivo da si nitko nije dao truda, ili pak nije
imao znanja, ili ga jednostavno nije briga jer gleda vlastiti
interes, napraviti tranziciju iz sustava lovnog turizma bivše
države u samostalnu i suverenu hrvatsku državu gdje bi se
stvorila nova radna mjesta a lokalna karlovačka zajednica, kao i
druge u Hrvatskoj, bi mogla imati vrlo ozbiljnu financijsku
korist. Tu se postavlja pitanje da li pojedinci koji bi to mogli
ne znaju što je patriotizam, mada se svojim srcem kunu u njega,
ili to nije interes.
Pojednostavljeno rečeno, da je netko samo “Yugotours” nazvao
“Crotours”, barem onaj hrvatski dio, i uz tada već postojeće
kontakte prema tim turistima dio financijskog kolača od lovnog
turizma nastavio trasirati u Karlovac nakon Domovinskog rata, ne
bi se doveli do onoga što imamo danas – odnosno nemamo ništa mada
potencijal koji je postojao ostao je isti ili je još bolji. Oni
koji kažu da je to bilo nemoguće, u najmanju ruku izokreću
istinu.
Kao jedan mali primjer sjetio sam se organizacije prvog Kupa
“ALKA”, kup prijateljskih gradova Allesandrie i Karlovca tamo
2009. godine, gdje se takmiče psi ptičari bez odstrjela divljači
a hitac puškom se simulira startnim pištoljem. Na istoj toj prvo
organiziranoj “Kup ALKA” manifestaciji, na moj upit jednom
od sudionika, inače lovcu iz Italije, koliko me sjećanje služi
zvao se i vjerujem još se uvijek zove Carlo Ziello, zašto više ne
dolazi u Karlovac kao lovni turista sa svojim prijateljima,
odgovor je bio: “Pa više nas nitko nije zvao niti je išta bilo
organizirano kao ponuda.”
Strateški dokument
Ipak, ovdje svakako moram naglasiti da ovakvi neiskorišteni
potencijali nisu pogreška koju treba pripisati nekome iz
lokalne zajednice i nekome tko participira u stvaranju lokalne
turističke ponude, veći problem leži u generalno nezavršenoj
tranziciji ovog unosnog dijela gospodarstva u periodu koji traje
već više četvrt stoljeća te dodatno otežava razvoj ruralnog
prostora umjesto da stvara nova radna mjesta i generira dobit. Da
i to ne bi ostalo pusto slovo na papiru, konkretno mi u Karlovcu
kroz aktualni strateški dokument razvoja “Lovnog i ribolovnog
turizma Karlovačke županije” imamo i priliku lobirati za
oformljivanje jedne ovakve agencije za bavljenje ovim unosnima
oblicima kontinentalnog turizma koji ostatku razvijene zapadne i
istočne Europe donose milione da se oformi u Karlovcu.
U ovom sektoru za kraj valja dati informaciju da je taj
“Yugotours” radio sve do 2007. godine (https://en.wikipedia.org/wiki/Yugotours) i većinu
turista, dovodio upravo Hrvatsku i to na Jadran. Vjerojatno da je
netko želio da se nastavi razvijati lovni turizam u Karlovcu do
2007. godine je to svakako mogao.
Pitanje je, dali je netko želio da taj unosni dio turizma za
Karlovac stane, ili je to jednostavno stvar slučajnosti, valja
ostaviti da svatko prosudi sam….
Karlovac ima Alku
Samu ideju i naziv “Kup ALKA” Šegrt je smislio spajajući prva
dva slova prijateljskog grada Allesandrie u Italiji i našeg
Karlovca. Razlog tome je što Alessandria ima veliki značaj u
momentu stvaranje samostalne Hrvatske države. Upravo je u
karlovačkom prijateljskom gradu Allesandriji u Italiji, svjetski
poznati lovac i lovni kinolog iz Istre, Hari Herak, u rujnu 1991.
godine pobijedio na prestižnom svjetskom natjecanju lovačkih pasa
ptičara te je na pobjedničkom tronu odbio podići jugoslavensku
zastavu te je prvi podigao hrvatsku zastavu. Na našu sreću, isti
gospodin Herak je i sudac na lovnim natjecanjima na Karlovačkoj
ALKA-i.