Novi Zakon o socijalnoj skrbi je kao ono svjetlo u tunelu. Upalilo se, nešto svijetli. No je li to svjetlo možebitan kraj tunela ili tek nadolazeći vlak, ostaje za vidjeti.
Tko čeka – dočeka. Nakon dvije godine najava, tako smo dočekali i
Zakon o socijalnoj skrbi, eto ga za nekoliko dana na saborskim
klupama i vjerojatnom izglasavanju. Riječ je o jednom od važnijih
zakona, zakonu koji se bavi stanjem najranjivijih skupina
društva, onima koji ovise o nama – djeci, osobama s
invaliditetom, starijima, siromašnima. I ako je lanac jak kao
njegova najslabija karika, tako mi kao zajednica vrijedimo točno
onoliko koliko smo spremni pomoći nabrojanima. Točno toliko. Ni
lipe više.
Iz perspektive skupine starijih i nemoćnih ljudi novi zakon bi
uistinu mogao značiti pomak. Za početak, u savjetovanju se čuo i
glas starijih te je ministar Aladrović pokazao da ima sluha. Što,
priznajte, nije nešto čest slučaj u Lijepoj našoj. Malo je
potrajalo, palo je i nezgodnih riječi, ali tako je to u ljubavi i
ratu. (Ljubav je namjerno na prvom mjestu, ta samo se tražio
dijalog i rat nikad nije proglašen.)
Druga stvar, imajući na umu prvotni prijedlog i nacrt Zakona o
socijalnoj skrbi poslan na savjetovanje s javnošću koji još
uvijek ostavlja niz upitnika nad glavama svih nas s prve
crte, je što nova verzija zakona ostavlja kategoriju
malih domova s potrebnom integriranom zdravstvenom skrbi
koju će si naši stariji uz pomoć obitelji ipak moći priuštiti.
Treća važna stvar – sačuvali su se smještajni kapaciteti.
Značajan iskorak napravljen je i za zaštitu starijih. Novi zakon
je uistinu poradio na represivnim mjerama za zlostavljanja i sve
ozbiljne propuste u socijalnoj djelatnosti, a dobar dio propusta
bit će, vjerujemo, obuhvaćen i novim Kaznenim zakonom. Mora biti.
Dosta je crnih kronika, i u privatnom i u javnom sektoru.
I na kraju – Akademija socijalne skrbi kroz koju će po prvi put
svi uključeni u socijalnu djelatnost imati “the mjesto”
koje će, nadamo se, raditi na edukaciji svih zaposlenih u
socijali. Možemo mi pričati o kvaliteti i podizanju kvalitete,
ali…nema kvalitete bez obrazovanja.
Iz perspektive pak onih kojih se socijalnom djelatnošću
bave, naročito u privatnom sektoru, novi zakon znači kraj
jedne neizvjesnosti. Osjećaj kao kad ti netko da Bronhi.
Lakše dišeš. Ne još sasvim smireno i opušteno, čeka se novi
Pravilnik, val poskupljenja i inflacije je pred nama, nema
adekvatnog kadra – ali ipak je lakše. Zadnje dvije godine disalo
se teško, zadnja tri mjeseca gotovo na škrge. Dvije godine se
bezobrazno i neodgovorno žongliralo našim životima pred tv
kamerama. Danas te ima, sutra te nema, pa manje ljudi, pa još
više zaposlenih kojih nema, NEMA. Pa si malo zlostavljač, pa si
ovakav i onakav…pa pandemija. Respekt svima koji nisu odustali
i ostali raditi unutar granica. Ljudi, kapa dolje!
Sve u svemu, tek smo na početku. Mnogo je toga sad pred nama,
mnogo problema (problem po javnim domovima, problem ugovora o
uzdržavanju!) za riješiti i krivih Drina za poravnati. Toliko da
na prvu daje privid borbe s vjetrenjačama. Novi zakon je kao ono
svjetlo u tunelu. Upalilo se, nešto svijetli. No je li to svjetlo
možebitan kraj tunela ili tek nadolazeći vlak, ostaje za vidjeti.
Ovo je Hrvatska i svi dobro znamo da zakon može biti tek mrtvo
slovo na tamo nekom papiru. Lakše je zakone donositi nego
provoditi. Kamo pak nadgledati njegovo provođenje. Da bi ovaj
zakon uistinu bio točka preokreta, kakvim ga sama doživljavam,
stvari će se morati mijenjati i nakon njegova izglasavanja. I
stvari i ljudi. Socijala ne može i neće funkcionirati bez
kvalitetne, dobre međusobne suradnje svih dionika. U protivnom, u
stvarnosti ćemo imati i dalje sliku sustava – kako kome, kako
što.
Sabina Angelina Latin, predsjednica Udruge za
informiranje, širenje i razvoj socijalnih usluga za starije osobe
“starKA”