A jednog dana, kad se budu svodili računi, nemojte da vam bude neugodno kada vas budu pitali zašto niste ništa poduzeli, kako ćete opravdati sebe, kakve ste koristi donijeli građanima koji su vas izdržavali i trpjeli tolike godine.
Godina je 1971., rano ujutro tog prvog dana mjeseca listopada
nisam mogao slutiti da će ona tijekom vremena postati upečatljivo
mjesto naše povijesti, jedina misao bila mi je zauzeti što bolje
mjesto u vlaku koji će me s karlovačkog kolodvora odvesti u
Zagreb na moje prvo fakultetsko predavanje zakazano za 08,15 sati
istog dana. Pogledavam na novi sat kojeg su mi rođaci prije dva
tjedna poklonili za osamnaesti rođendan, sati je 5,45, još je pet
minuta do polaska, uskoro vlak kreće. Na Glavni kolodvor Zagrebu
stižemo par minuta iza sedam sati.
Takovih putovanja tijekom studija nakupilo se za čitavu jednu
podeblju knjigu, ništa se nije mijenjalo, isti vlak, isto vrijeme
polaska i dolaska, i isto vrijeme trajanja putovanja. Naravno,
ista je i dužina pruge koju je vlak trebao prijeći, od Karlovca
do Zagreba iznosila je točno 44 km. Nešto više od najduže
atletske discipline – maratona, koja iznosi 42,195, a koju bolji
atletičari istrče za dva sata.
Godina je 2022., slučaj je htio da se, koristeći penzionersku
povlaštenu kartu, onim istim vlakom uputim iz grada na četiri
rijeke u metropolu, ali ovaj put ne radi studija, pozvali me
prijatelji da se, zbog onemoćalih nogu, udruženim snagama popnemo
na Sljeme. Pogađate, vlak kreće u isto vrijeme, staje kod svake
“bandere”, pruga je jednako duga, a vrijeme putovanje je
isto, ipak upola kraće nego što je nama bilo potrebno da se
popnemo do Činovničke livade ispod sljemenskog TV tornja.
Prije par dana, te iste 2022., točnije 28.07., premijer
Hrvatske potpisuje Ugovor za projekt rekonstrukcije postojećeg i
izgradnje drugog kolosijeka na dionici Hrvatski Leskovac –
Karlovac. Čuvši radosnu vijest oduševljenju nema
kraja, sretan zbog tog svečanog čina, nekako mi se duša ispunila,
lice ozarilo a bogami vratio se i davno izgubljeni osmijeh.
Razlog mojeg zadovoljstva postaje jasniji kada se prisjetim kako
već 51godinu, dakle ravno pola stoljeća kako se zemlja nastavlja
vrtjeti oko svoje osi, a naš vlak i dalje grabi istom puževom
“brzinom”. Što preostaje mudrom čovjeku, nego da
zaključi: “Život je prekratak da bi putovao s HŽ-om”.
Oduvijek sam se pitao koji je svemirski razlog da je tomu tako,
zašto i mi, kao sav normalan svijet ne bi putovali vlakom brzinom
kojom se voze neki sretniji ljudi na svijetu. I dok oni u druga
mjesta vlakom putuju na posao, školu, kazalište ili obaviti
šoping za nas je vrijeme stalo, pa stoji li ga stoji.
Radije putujemo automobilima i autobusima.
Kako kaže stara narodna:” ako laže koza ne laže rog”. Primjer
prvi: nedavno su Kinezi u promet pustili novouređenu prugu
Šangaj-Peking kojom se razdaljina od 1.318 kilometra prelazi za 4
i pol sata, brzinom od 400 km/h. Primjer drugi: od Berlina do
Munchena na netom u promet puštenom vlaku brzina je iznosila 600
km/h. Primjer treći: super brzi francuski vlakovi već odavno voze
brzinom od 320 km/h. Primjer četvrti: Britanski Eurostar kroz
tunel ispod Le Manchea vozi 300 na sat.
Gdje je na toj slici ambicioznog rasta svjetskog željezničkog
prometa Hrvatska? Nigdje. Mi kao da smo se samovoljno isključili
iz europskih planova za razvoj željeznice. Primjer prvi: Danas
putovanje od Splita do Zagreba (400 km) traje bitno dulje nego
putovanje od Pekinga do Šangaja (1.318 km). Primjer drugi: U
Hrvatskoj je prosječna brzina vlakova nevjerojatnih 58 kilometara
na sat, što je tek nešto brže od parnih lokomotiva koje su
sredinom 19. stoljeća “dahtale” na pedesetak kilometara na sat!
Takvom brzinom godinama sam se vozio na studij po pruzi koju je u
razdoblju od 1863. do 1865. izgradila Mađarska državna
željeznica. To je dva puta sporije nego što voze vlakovi u
Austriji, Poljskoj, Grčkoj i Mađarskoj.
Svi znamo da je prijevoz ljudi i roba željeznicom nezamjenjivi
kotačić svake modernizacije. Dapače, stara je željezničarska
izreka da civilizirani svijet dopire do tamo gdje dopire pruga, a
povijest uči da su do sada željeznica i modernizacija uvijek išle
ruku pod ruku.
Za razliku od nas, koji u modernizaciju idemo brzinom puža zemlje
Europske unije i dalje ulažu golem novac u elektrifikaciju i
modernizaciju pruga i vlakova, a planiraju se i veliki dugoročni
projekti. Jedan takav izradio je Bečki institut za međunarodne
ekonomske studije, a riječ je o europskom projektu vlakova
velikih brzina: najsuvremenija željeznica povezala bi sve krajeve
Europe, gradilo bi se 18.250 kilometara pruge, a ulaganje je 1100
milijardi eura. U zapadnoeuropskim zemljama, Sjevernoj Americi,
Kini, Japanu, Indiji, vlakovi čine ogroman dio putničkog prometa,
pruge spajaju, što bi se reklo, “svako selo”, prijevoz je jeftin,
siguran i brz. I ekološki. Svijet je nepovratno promijenjen, a mi
u Karlovcu podižemo spomenik žabi!, nadam se samo da nam nije
takva i perspektiva – žablja.
Srećom i nas je zapalo nešto od tog predviđenog novca, Karlovac
će se, sada je to i službeno potvrđeno, povezati s metropolom
rekonstruiranim i drugim, novim, kolosijekom! Kako onda ne bih
bio zadovoljan kad pomislim da će neki novi karlovački klinci na
faks,posao ili koncert, kino sada u metropolu putovati brže i
sigurnije kao i njihovi vršnjaci diljem svijeta, budući sam
se bio pomirio s činjenicom da će naš grad ostati za sve vijeke
vjekova zaglavljen u zapučku civilizacije i izgubljen u gluposti
“povijesne zbiljnosti”.
Međutim, veselje nije bilo dugog vijeka, pokvario ga je prvi
“sluga” svih građana Karlovca kada je netom nakon potpisivanja od
sudbonosnog značaja na naš grad izjavio: “Ovo je projekt koji će
Karlovcu donijeti razvojni skok. Ovo jest nacionalni projekt i
dio Nizinske pruge, no što se tiče nas, naš grad će sada
definitivno dobiti novu dimenziju, kroz neke dvije, tri godine
mislim da će Karlovac biti još poželjniji za život nego što je
sada. Ovo je za Karlovac veliki dan”.
Naime, pročitavši navedeno obuzela me neka bezrazložna sumnja, ne
znam što me potiče na nju? Vjerojatno ljutnja, srdžba zapelcana u
meni tijekom godina koje nosim na svojim plećima, a koje su već
okusile gorčinu olako danih (i nikada neispunjenih) obećanja o
novim Zorama, o boljoj, sretnijoj i ljepšoj budućnosti u
Karlovcu, i o jednoj, nažalost, propuštenoj povijesnoj
šansi , jer kada bismo svodili račune, uza sve što nam se
dogodilo i što nam se događa, što je to Karlovac postigao i što
još nije, kakva bi bila naša ocjena karlovačkog društva nakon
30-ak godina?
Naime, trideset godina dovoljno je dugo razdoblje da bi se mogla
ispostaviti bilanca, a ona je više nego porazna. Može se opisati
u četiri riječi – povijesni debakl i urbani suicid. Grad
koji je ostao bez svega, svojih tvornica, hotela i banaka, kina,
devastiranih riječnih resursa, bez svoga identiteta, a prije
svega bez ljudi, intelektualnog potencijala i nedostatka
inovacija. Karlovac godinama stagnira, ne otvaraju se proizvodni
pogoni, radna mjesta, dok istovremeno kroz njegova ” vrata”
prolaze glavni prometni pravci za jug zemlje. Kulturna scena
odavno je na aparatima za preživljavanje i uglavnom sveden na na
Međunarodnu smotru folklora, ispijanja pive i Zvjezdano ljeto što
je ukupno gledajući ispod razine koju bi trebao imati grad te
veličine, stoga je opravdano zapitati što se to već trideset
godina događa s našim gradom?
Imam osjećaj da je Karlovac u konstantnoj adolescenciji i nikako
da postane ozbiljan grad, jer u njemu ne vidim političku opciju
koja bi vodila brigu o građanima, svi su podjednako loši. Na
važnim političkim funkcijama stalno se izmjenjuju isti ljudi koji
nemaju odgovore na temeljena pitanja poboljšanja ekonomske
situacije. Upravo riječi koje obećavaju čuda “najdalje kroz
dvije/tri godine” pokazuju da je gradska uprava još vrlo daleko
od spoznaje što rekonstrukcija postojećeg i izgradnja drugog
kolosijeka potencijalno može značiti za razvoj i prosperitet
usnulog grada.
Takvim pristupom Karlovac neće nikuda stići, strpljenja od strane
građana je bilo previše, nema se više vremena za gubljenje a
bogami ni za isprazna obećanja kao da će iz njih, po nekom čudnom
mađioničarskom triku iznići nešto konstruktivno . Iz tehničke
činjenice da će se graditi drugi kolosijek naši životi neće
postati bolji, neće se automatizmom promijeniti, čudo se neće
dogodite i u gradu se ništa neće promijeniti time što će brzi
vlak dojuriti na devastirani kolodvor.
Ne shvaćaju da im se pruža posljednja prilika za djelovanje,
takvu priliku Karlovac nema pravo propustiti, jer se ona pruža
sada i možda više nikada. Stoga je opravdano postaviti pitanje
mudrim glavama u gradskoj upravi, gospodo: osim čuda koje ste
obećali, gdje su vizije, gdje su ideje, gdje su inicijative koje
se temelje na jasnom shvaćanju nove pozicije u koju se grad na
četiri rijeke dovodi izgradnjom brzih i sigurnih kolosijeka, gdje
su planovi, ne za sutra, nego za sto godina unaprijed. Da li ste
uopće svjesni problema i izazova koji vas je zatekao?
Da pojednostavim i ogolim stvar do njene suštine,
konstatirali smo da vi sa stranačkim uhljebima i “stručnjacima” s
kojima raspolažete to jednostavno niste u stanju osmisliti
kvalitetna rješenja niti ponuditi konkretne mjere. Ako je tome
tako, a jest, zašto ne uputite apel svim karlovčanima, udrugama
građana, velikim i malim poduzetnicima, gospodarstvenicima,
neovisnim stručnjacima da se uključe u javnu raspravu o
prostornoj i urbanoj transformaciji Karlovca, istovremeno,
zašto ne kapitalizirate svoj stranački utjecaj s kojim se volite
hvalite pa natjerajte sve one koji djeluju u sklopu tijela
državne vlasti da se aktivno uključe u prostorno planiranje, od
akademske zajednice, nadležnih ministarstva, od državnih agencija
do privatnog sektora, sektora obrazovanja,interesnih skupina,
civilne i nevladine organizacije i, osobito, pojedinačne građane
sa znanjem i iskustvom. Samo na taj način, uz suradničko
djelovanje svih donositelja politike i aktera na svim razinama,
lokalnim i nacionalnim, vlak za ljepšu i prosperitetniju
budućnost zaustavit će se u našem gradu. U protivnom, putnik
namjernik na putu prema jugu Hrvatske s pravom će upitati:
“Recite mi ijedan dobar razlog da zastanem u Karlovcu?”, a svi
mi, zajedno sa spomenikom žabi, ostat ćemo zarobljeni u
žabokrečini ljudske nesposobnosti i neznanja.
Svjestan sam da to nije jednostavno, potrebna je hrabrost i
veliki rad (ne kaže se uzalud da uspjeh preko noći traje 10
godina), jer riječ je o kompleksnoj, multidisciplinarnoj zadaći
koja uključuje znanje i aspiracije različitih aktera.
Konceptualno, moja ideja polazi od činjenice da živimo u svijetu
koji se sve više urbanizira. na to Upozorava i Deklaracija
iz Quita o ” održivim gradovima i naseljima za sve” naglašavajući
u svojoj Novoj urbanoj agendi da će se do 2050. svjetsko urbano
stanovništvo gotovo udvostručiti. Razlog je jednostavan, velika
ekonomska recesija 2008., pandemija izazvana Covid-19, jasno su
pokazale da su se veća gradska područja znatno brže i bolje
oporavila od manjih mjesta i regija nastavljajući trend rasta na
tržištu rada (zapošljavanja).
Uvažavajući naznačeni trend izgradnja novog i rekonstrukcija
postojećeg kolosijeka od Zagreba do Karlovca “vrištećim glasom”
upozorava na važnost geografskog i prometnog položaja našeg
grada što nas dovodi u poziciju da kažemo: Da, grad na četiri
rijeke ima sve predispozicije za svoj prostorni i ekonomski
razvoj i održivost, i dodamo: pod jednim uvjetom – ako to zna
pretočiti u pravovremene i konkretne aktivnosti.
Činjenica da se nalazi svega na 38 km auto ceste i 40 km
željezničke pruge od gospodarskog, političkog, prosvjetnog,
trgovačkog i kulturnog središta Hrvatske od prvorazrednog je
značaja i realna osnova za hrabriju viziju njegove
revitalizacije. U trenutku kada u grad stiže druga pruga, a
država nema jasnu strategiju što to znači za Karlovac, jednako
kao i aktualna gradska vlast, mi građani niti pod koju cijenu ne
smijemo dozvoliti da budemo preskočeni u razvoju i računamo na
ljepšu budućnost, poput nekih drugih gradova u Hrvatskoj.
Pa ipak, ne treba biti naivan ili pretjerani idealist da bi se
mislilo da država može i mora učiniti više od same tehničke
izgradnja drugog kolosijeka, pitanje je kako to što vam se daje
pretvoriti u dodatnu vrijednost. Na kraju krajeva, koliko je
predmetna pruga šansa za Karlovac, smatram da je u jednakoj mjeri
to šansa i za Zagreb.
Naime, u Zagrebu se koncentrira industrija pojačana suvremenim
tehnologijama, u njemu postoje velika tržišta rada – time i
veće mogućnosti zapošljavanja, on privlači naročito
obrazovane radnike, u njemu se ostvaruje i veća zarada, sve
veći broj stanovnika pristiže , potvrđujući pravilo da
“pobjednik uzima sve (ili većinu)” i na taj način postaju sve
veći, dok gradovi, poput Karlovca, sve manji i to ne samo po
broju stanovnika već i u gospodarskom, kulturnom i društvenom
pogledu.
Ali kao što nema ruže bez trnja tako je i “pobjednik” ranjiv,
izloženi simfoniji zvukova automobila, sirena, pozadinskoj buci,
ubrzanom ritmu života, konstantnoj žurbi, stresu, prometnim
gužvama, nedostatku stambenog prostora, skupim stanovima, lošim
gradskim prijevozom, gdje god da krenete u Zagrebu ništa nije
dovoljno blizu, nedostatkom zelenih površina, problemima s
parkiranjem, nedostatku vrtića, izloženosti kriminalu,
nesigurnosti, nedostatku javnih površina za sport i rekreaciju i
nadasve visokim troškovima života.
Blizina dvaju gradova, izvanredna prometna povezanost, brzina
transfera , upućuje na ogromni potencijalni benefit koji se može
postići na obostranu korist dobro promišljenom i razrađenom
strategijom suradnje koja, po prirode stvari, mora nadići
administrativne granice.
Predložimo Zagrebu da smo u stanju ponuditi jeftiniju alternativu
za stambena ili uredska rješenja, dislokaciju manjih tvrtki,
mogućnost rada u metropoli a obiteljskog života u Karlovcu. U nas
nema prometnih špica, sve je na dohvat ruke, do škola, vrtića,
tržnih centara, zdravstvenih ustanova stiže se pješice, parkinga
ima dovoljno, sporiji je ritam života, nema previše stresa, manje
je gužve, manje kriminala i time veća sigurnost, osobito za
školarce, manje zagađenja i puno zelenila uz mogućnost odmora na
rijekama, izgrađena i dostupna sportska igrališta, i vrlo važna
stvar niži troškovi života, što može biti i te kako bitno ako
imate prosječnu hrvatsku plaću.
Dobro osmišljenom i inovativnom kampanjom prema zagrepčanima,
prema Vladi RH, brendirajmo DNK grada i predstavimo neupućenima
komparativne prednosti života u Karlovcu. Zašto uz dobar prijevoz
i niske ulazne troškove ne bi mogli privući pojedine proizvođače,
obrazovne ustanove, studenske kampuse, domove za starije, kupače
na našim rijekama.
Ovakav koncept definitivno ne želi naš grad pretvorit
u veliku spavaonicu, a još manje da bude “trabant” koji će se
šlepat uz veliki grad, upravo suprotno, snovi grada Karlovca mogu
dati početni poticaj za suradnju ili kooperativni odnos velikog i
malog grada, ali oni moraju biti pragmatično utemeljeni na
konkretnoj koristi za oba partnera. I Vlada i Zagreb moraju
biti posvećeni pronalaženju zajedničkih rješenja za projektiranje
gradova budućnosti pogodnih za život, ali inicijator svega mora
biti Karlovac kao grad koji je prirodno vezan uz veći grad s
kojim je tijesno povezan prometnicama, pronalaženjem posla,
mogućnošću obrazovanja, poduzetničkim aktivnostima, ali je i
funkcionalno samostalan, ima svoj status, i koji na određenom
stupnju razvoja može preuzimati neke funkcije metropole.
U svakom slučaju, karlovčani su ti koji moraju stvoriti
temeljni strateški dokument na temelju kojeg će usmjeriti i
snažno prezentirati perspektive budućeg razvoja, mi smo ti
protagonisti procesa promjena i upravljanja našim gradom.
Ne stoji tvrdnja da grad ove veličine i ekonomske snage nema
kapaciteta za takvo nešto.
Za početak kampanje neka se gradski čelnici neka samo prisjete:
zar Gradsko vijeće Grada Karlovac ne planira uređenje bivše
vojarne Lušćić za koje je već donijeta Odluka o izradi
Urbanističkog plana uređenja Lušćić-centar kojim se predviđa
izgradnja naselja prema najvišim standardima Novog europskog
Bauhausa; nema niti jednog stanovnika Karlovca koji se ne zgraža
izgledom Zvijezde te se zna dogoditi da dobronamjerni
turisti u čudu pitaju kada je tu rat završi? Ako grad nema snage
(novca) da obnovi svoju povijesnu jezgru postoji i drugi modeli
financiranja tim više što je 49 % objekata u javnom vlasništvu,
revitalizacijom Zvijezde ona bi mogla postati “muzej na
otvorenom” time bi se potaknuti, turističke poduzetničke
aktivnosti, ugostiteljske usluge; zar nisu započeli radovi
na rekonstrukciji zgrade Oružarne s namjerom da se tamo usele
centri regionalne kompetentnosti.
U čemu je poanta izloženog koncepta? U ideji suradnje,
partnerstva i obostrane koristi jedne metropole i manjeg grada.
Ideja satelitskog grada, starijeg je datuma i pokazala se vrlo
efikasnom. Oko Zagreba ima više gradova koji bi mogli
postati njegovi sateliti, ali ni jedan od njih ni izbliza neće
imati, naravno kada bude izgrađen drugi kolosijek, takvu
povezanost s centrom kao Karlovac. Moramo biti pametni, poduzetni
i to iskoristiti.
Uvođenjem dodatnih linija stvorila bi se međugradska linija
(inter city) s jednim zaustavljanjem u Jastrebarskom, brzinom
vlaka preko 120 km/h, polazak iz centra Karlovca i dolazak u
centar Zagreba, i obrnuto, ljudima daje mogućnost biranja
najboljeg mjesta za život i rad, temelje za kvalitetnije
obiteljsko življenje, a gospodarstvenicima, kao i ostalim
društvenim sektorima, nudi mogućnosti bez granica.
Političkim strukturama poručujem: osmislite strategiju, uključite
pojedince, sve zainteresirane, proučite sve, preorite sve što
možete,”kradite” ideje od drugih, donesite zaključke, planove ,
počnite napokon aktivno raditi na promociji svoga grada na svim
razinama vlasti-državnim i lokalnim, na svim forumima, akademskim
zajednicama, pri komorama i agencijama svih boja i fela,
probudite lijene i bezidejne mozgove, i krenite. Vremena nemate,
nije pet do 12, nego je 12 i pet, stoga nema isprika, ni milosti
za nikoga od vas ako ne budete u stanju operacionalizirati ideje
koje su rađaju dolaskom brze, sigurne, ekološki čiste i udobne
željeznice na glavni kolodvor Karlovac. A jednog dana, kad se
budu svodili računi, nemojte da vam bude neugodno kada vas
budu pitali zašto niste ništa poduzeli, kako ćete opravdati sebe,
kakve ste koristi donijeli građanima koji su vas izdržavali i
trpjeli tolike godine.