Ma možemo sutra skinuti zabilježbu tražbine, siromašni će nam i dalje ostati siromašni
Zadnjih dana, kako se počela potezati priča o zabilježbi tražbine
na prvu nekretninu kod ostvarivanja prava na zajamčenu minimalnu
naknadu, u više si navrata postavih pitanje je li moguće da sam
socijalno neosjetljiva jer se ne slažem baš s naslovima zadnjih
dana.
Ne mislim da država baš nekome otima imovinu i ne smatram da je
zabilježba sasvim na pogrešnom tragu. Posebno je ta zabilježba
potrebna u društvu koje bolje rezultate ostvaruje u traženju rupa
u zakonu nego u pridržavanju zakonskih odredbi.
Neki mehanizmi zaštite moraju postojati. I iskreno se nadam, da
ćemo prije donošenja nove odluke o poništenju zabilježbe tražbine
odnosno izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj skrbi, imati
odgovore na neka pitanja koja ovih dana nitko ne postavlja.
Primjerice, valjalo bi znati koliko je primatelja naknade koje
kači zabilježba radno spodobno, a koliko ih više ne može radom
zarađivati za podmirenje osnovnih životnih potreba. Morali bi
znati neke demografske karakteristike.
Nadalje, mora se znati vrijednost te imovine. Neprihvatljivo je
socijalna davanja vezati samo za prihodovni konto, a ne i za
imovinski. Ne bi se trebala dodijeliti ni ista visina naknade,
neki imovinski cenzus bi trebao postojati.
Također, zašto ne bismo kod zahtjeva za ostvarivanje prava na
naknadu postavljali sasvim legitimno pitanje koliko nekretnina
vrijedi ili čak pitanje je li u zadnjih godinu, tri pa čak i pet
godina unatrag potencijalni korisnik darovao imovinu ili je
prodao nekom “rođaku” znatno ispod cijene. Kao što pitamo je li
sklopio kakav ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju što
se ionako ne može nigdje provjeriti jer registra takvih ugovora
nemamo.
Svi mi imamo u bližoj okolini onog nekog kojem se pomaže jer
nema, jer ne može više sam raditi i zaraditi, onog kome uz službe
socijalne skrbi pomaže obližnje susjedstvo, ljudi iz kvarta,
nekad i cijelo selo.
I svatko od nas zna da svako toliko jedan od tih nazovimo ih
slučajeva završi na način da nakon smrti tog nekog uskrsne neki
nasljednik, često u obliku nekog nećaka/nećakinje/sestrične koje
nitko nikad nije vidio ni čuo. Ima među njima čak i oporučno
naslijeđenih budućih vlasnika.
Pa se svi zgražaju i pitaju gdje je taj do sad bio, gdje je bio
’91. dok smo nosili hranu, nosili kolače za Božić i Uskrs, dok
smo išli po lijekove, vozili kod liječnika. Sa svakim novim
slučajem pada povjerenje u socijalnu skrb ali pada i spremnost da
se pomogne opet.
Govoreći o povjerenju u socijalnu skrb, ni tu nam ne cvjetaju
ruže. Nažalost, (pre)velik dio stanovništva smatra da socijalna
davanja ne stižu do onih najpotrebitijih te da su u značajnoj
mjeri zlorabljena.
Pravedn(ij)a socijalna raspodjela, utemeljena na odgovorima
ranije nabrojanih pitanja i kvalitetnim rješenjima i programima s
uvjetima ostvarivanja koji će jamčiti da će to socijalno pravo
uistinu završiti kod potrebitih, jedini nam je alat za promjenu
javnog mijenja o socijalnoj pomoći i predrasuda o njenim
korisnicima.
Pravednija socijalna raspodjela, štoviše, nasušna je i za pravu
zaštitu korisnika. Bez toga…ma možemo sutra skinuti zabilježbu
tražbine, siromašni će nam i dalje ostati siromašni. Stvar je –
kompleksna.