I kao što to obično biva, kad se svjetla ugase, kada nakon zdravica i čestitki svane novi, jesenjom maglom obavijen dobro nam poznati karlovački dan, što ostaje od te pompe?
Prije nešto više od dva mjeseca, u moj život ušao je akademski
slikar Alfred Freddy Krupa, taj antipod neslobodi i uznemireni
kreativac koji mi je odmah pri našem prvom susretu energično i
bez okolišanja dao do znanja da će ovogodišnja humanitarna
likovna kolonije biti sve samo ne ubitačno dosadna. Nismo se
poznavali od ranije, putevi su nam se nekako povezali, kako to
obično biva, sasvim slučajno. Naime, za vrijeme trajanja
ovogodišnje likovne kolonije GD Crvenog križa Karlovac na Viru
dijelili smo istu sobu.
Kao zaljubljeniku i površnom poznavatelju slikarstva virsko sunce
, hladovina čempresa i toplo more široko je otvorilo mogućnost da
mi akademski obrazovan likovnjak otkrije tajne zanata i proširi
likovne horizonte. Premda sam već ranije imao prilike upoznati se
s manjim djelom Krupinog opusa netremice sam ga slušao dok mi je
pričao o svom slikarstvu, tehnikama, motivima, novim likovnim
mogućnostima a nisam ga prekidao ni kada smo opušteno kao da se
poznajemo godinama razgovarali o nekim nama bliskim ali
prizemnijim životnim stvarima. Razgovarajući o potonjima prvi
utisak je bio da pred sobom imam jednog ogorčenog čovjeka,
ličnost koja je u sebi već odnjegovala i do rafirmana dovela
jedno latentno ogorčenje na okolinu.
Nisam mu upadao u riječ i protuslovio iz razloga stog što smo o
svemu imali isto mišljenje i stavove već zato što me osvojio
načinom na koji iznosi svoje poglede u tumačenje ovozemaljskih
ljudskih postupaka, naime, promatrajući ga stekao sam dojam da na
isti način kao što priča radi i svoje slike. Radio je to na način
uznemirenog, zabrinutog, ali nadasve slobodoumnog čovjeka,
služeći se rukama široko dignutim u zrak koje je ubrzo oštrim
pokretima spuštao, i tako svaki put kada je iznosio vlastitu
prosudbu o nečem do čega mu je bilo stalo da uvjeri sugovornika.
Naravno da tri dana nije dovoljno da se otvore sve teme, obećali
smo da ćemo nastaviti započeto kad se vratimo u naš grad. Između
ostalog i zato što je jedna ovozemaljska tema ostala je
nedorečena, tek naznačena, u skicama i želji da se stanje stvari
u vezi nje promjeni premda smo obojica bili svjesni da ljudi
snuju a bogovi odlučuju.
Nakon povratka u Karlovac dojmovi s Vira još se nisu ni slegli a
ime Freddyija Krupe sve se učestalije počelo pojavljivati na
portalima, čak ga je i facebook prepoznao i označio kao autora u
usponu, ne slučajno, njegovih slika bilo je u rujnu ove godine po
čitavom svijetu od Norveške, Brazila, SAD. S dva svoja rada bio
je predstavljen u poznatoj londonskoj Boomer Gallery Tower Bridge
na skupnoj izložbi “What is Art”- 6th Edition, potrebno je
istaknuti da je ovo bilo treće Krupino izlaganje u Londonu. Odmah
potom izlagao je na izložbi Equilibrium” u galeriji Artly Mix u
Sao Paolu, Brazil. Za umjetnika Krupu rujan je bio više nego
plodan, zaključio ga je s još jednom žiriranom izložbom
‘Nereprezentativno i nestvarno’ koju je organizirala Gallery four
procent, ni više ni manje nego u New Yorku.
Neupućeni, da ne upotrijebim neku težu riječ, mogli bi kazati da
je to bila samo slučajnost, i možda bi bili u pravu kada iza
A.F.Krupe ne bi stajao ozbiljan, mukotrpan, intenzivan i predani
rad na traženju vlastitog i prepoznatljivog umjetničkog izričaja
u suvremenoj likovnoj umjetnosti.
Međunarodna priznanja postavljaju njegov rad u širi kontekst,
posebice stoga jer su stizala od međusobno nepovezanih
internacionalnih stručnih žirija koji su prilikom svoje procjene
maksimalno objektivni i nepristrani. Tu slučajnosti nije bilo
mjesta jer je on svoju prvu lekciju dobio od svog djeda imenjaka,
prof. Alfreda starijeg (Alfred Josepha Krupe ,1915. – 1989.),
šleskog Poljaka, diplomanta Akademije likovnih umjetnosti u
Krakovu koji će nakon dolaska u Karlovac 1946.godine postati
jedan od najcjenjenijih umjetnika u gradu.
Iako je, sasvim logično, na početku karijere još koračao djedovim
stopama, slikajući milozvučnu simfoniju pejzaža u formi akvarela,
posebno na obalama četiriju rijeka rodnog Karlovca, prst sudbine
usmjerio je Freddija uslijed dramatičnih životnih okolnosti u
sasvim drugi umjetnički smjer i drugačiju autentičnu likovnu
poetiku.
Nakon diplome 1995. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u
Zagrebu, Freddy 1998-99. nastavlja specijalizaciju u Japanu, kao
prvi hrvatski slikar umjetnik-stipendist japanske vlade. I tu se
izravno susreće s Hakubyou monokromnim slikanjem tušem i kistom
na dudovom/rižinom papiru, bliskim japanskoj monumentalnoj
kaligrafiji, a to će iskustvo, ali doista s regresivnim
zakašnjenjem, biti presudno u njegovu umjetničkom oblikovanju: u
pronalasku autentična osobna sinteza u pristupu Dalekom istoku i
tradicionalnom zapadu, koja ga je 2018. prema riječima našeg
poznatog povjesničara umjetnosti dovela, kao jedinog ne azijskog
pojedinca, među 10 najboljih modernih slikara tušem.
Pametnome dosta.
I onda nakon sublimacije uspjeha i međunarodnog priznanja, nakon
što je svojim ilustracijama uredio posebno izdanje Društva
hrvatskih književnika kapitalnu knjigu “Suvremeni hrvatski -Nova
antologija”, nakon što mu je povodom 444. rođendana grada
dodijeljena Nagrada Gada Karlovca za životno djelo, nakon što se
odazvao pozivu i sudjelovao na ovogodišnjoj humanitarnoj likovnoj
koloniji u organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Karlovac,
nakon što njemački Opći leksikon umjetnika navodi da se Krupa
smatra vodećim predstavnikom modernog europskog slikarstva tušem
nikoga, tko poznaje njegovo stvaralaštvo i umjetnički opus nije
iznenadila vijest da je taj naš sugrađanin, taj dramatičan,
zanimljiv i nepredvidiv umjetnik iz ruku Predsjednika RH Zorana
Milanovića primio najviše državno odlikovanje za kulturu Red
Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Odlikovanje mu je uručeno, ne slučajno, ne iz puke pristojnosti i
samilosti, već iz razloga postojanja korpusa mjerljivih
rezultata; što predano radi, što daje sve od sebe da bi grad i
njegove rijeke ovjekovječio za sve nas ali i one koji tek dolaze,
uručeno mu je iz razloga što je takvim pristupom dao izniman
doprinos ne samo široj lokalnoj zajednici već i promociji
hrvatske likovne umjetnosti u inozemstvu.
I kao što to obično biva, kad se svjetla ugase, kada nakon
zdravica i čestitki svane novi, jesenjom maglom obavijen dobro
nam poznati karlovački dan, što ostaje od te pompe?
Naravno, osim unutarnjeg osobnog zadovoljstva, ne ostaje ništa
drugo do krenuti dalje za novim likovnim ostvarenjima. Znamo li
mi stanovnici ovoga grada, koji smo bili silno ponosni u trenutku
uručivanje odlikovanja, kako? A.F.Krupa i gdje? uopće stvara sva
ta svoja silna djela, kako uopće preživljava i napreduje kao
umjetnik, koje sve poslove mora raditi da bi održao svakodnevnu
egzistenciju?.
Uvjeren sam da ih stvara s gorčinom, s dubinskim nespokojem u
sebi, sa strahom što će biti sutra s njim i njegovom porodicom
jer već više od 13 godina živi kao podstanar u iznajmljenom
stanu, u stanu koji mu je ujedno njegov “atelje” i jedini prosto
gdje uopće može stvarati, gdje može sebe izraziti kao umjetnika.
Na hodniku tj. Na stubištu ispred ulaza u stan, na kuhinjskom
stolu, n bračnom krevetu ili štafelaju za koji ima mjesta tek svi
ukućani odu na počinak. Mislim da je to jednako ponižavajuće i
duboko uvredljivo za svakog umjetnika, a A.F. Krupa u svakom
smislu te riječi to jest.
Tamo na Viru ispričao mi je svoju priču, svoju verziju, kako je
došlo do toga pada u sudbinu, životnog pada cijela jedna obitelji
koja je nakon desetogodišnje sudske trakavice 2010 izbačena iz
svog stana Domobranskoj ulici broj 8 u kojem su proveli pola
stoljeća i na koncu ostali bez krova nad glavom. Pričajući mi tu
priču uznemirio me je i potresao, i štošta izrekao o samome sebi.
Shvatio sam da njegova borba za stan nije samo pitanje
egzistencije već da je to naprosto pitanje ljudskog dostojanstva
i da su njegove slike ustvari jedan emocionalni i životni
manifest koji predočuje nama, običnim smrtnicima, tematizirajući
riječne pejzaže Karlovca i okolice tehnikom nerazvodnjenog gustog
crnog tuša. Slika na isti onaj način kako sam ga doživio
slušajući ga na Viru, svojim dinamičnim, napetim, gotovo
nervoznim pokretima kista. Kad promatrate njegove slike nalazite
se u privilegiranom položaju koji vam omogućuje da u njima vidite
umjetnost i život u jednoj priči.
Za sada život Krupu i njegovu obitelj nije štedio zato su mu i
pokreti ruku bilo da crta ili priča široki, iscrtani u jednom
potezu kista, oni tvrde da cijeli postupak nezakonit, prozivaju
suce za korupciju i kriminal a o njihovom slučaju upoznate su i
domaće i europske pravne institucije. Uzalud, nekoliko generacija
obitelji Krupa je izbačeno na cestu u jednom trenu, a Freddy je s
obitelji i dalje podstanar, u više navrata obraćao se odgovornim
u Gradu, pisao i predlagao rješenja, međutim, sve do dana
današnjeg otpisao mu nije nitko. Doduše, tinjala je neka nada u
proljeće, kako mi je razočaran rekao, nakon razgovora u Uredu
gradonačelnika ali osim iskazanog razumijevanja da bi se za
obitelj Krupa našla stambena nekretnina nije se dogodio pomak.
Tako stoje stvari.
Kao legalisti ne pada mi ni na kraj pameti, i Krupinim riječima
usprkos, osporiti odluku suda i ustvrditi da deložacija nije bila
zakonita. Ne, to ne tvrdim, ali kao građani moramo se zapitati:
bismo li mi sami, da nismo u položaju promatrača nego da smo
podložni odukama koje se donose, bili zadovoljni tom odlukom? Pri
tom ne mislim na to, bismo li bili zadovoljni ishodom koju neka
odluka ima na nas osobno, nego – jesmo li uvjereni da je ona i
legitimna – a ne samo legalna.
Stoga apeliram, ne dozvolimo da život pobijedi umjetnost i
umjetnika, ne dozvolimo da A. F. Krupa, taj čuvar karlovačkog
slikarstva i njegovih veduta koje svakodnevno neumorno iscrtava,
završi poražen , ojađen i zatvoren u sebe zbog svojih propusta,
ali i zbog morbidne neodgovornosti onih koji odlučuju. Svjestan
sam da u gradu žive obitelji koje su možda i u težoj situaciji,
uostalom, ni u inozemstvu se umjetnike ne tetoši perom po turu:
dok ne uspiješ prisiljen si boriti se za svoju egzistenciju, ali
ako je netko zaslužan građanin, pitanje je da li baš mora klečati
ili puzati pred svima nama da dobije pravo na najam gradskog
stana.
Mudri i prosvjećeni ljudi koji vode kulturu našega grada morali
bi biti svjesni da u Karlovcu živi i radi umjetnik koji po svom
profilu kvaliteti umjetničkog izričaja već predodređen da može
biti priznat u London NY, ili Beču i za A.F. Krupu, koji se
nalazi u punoj stvaralačkoj snazi već formiranog i zrelog
slikara, te učine dodatni napor da mu u njegovom rodnom gradu
iznađu adekvatan trajni prostor za život i rad.