"Otkazuju se koncerti pjevača narodne glazbe koji dolaze iz Srbije. Zadnje sam čuo da je otkazan koncert Dragane Mirković", kaže karlovački dožupan i potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke
“Na dnevnom redu sutrašnje sjednice Županijske skupštine su neke
tekuće stvari, eventualno izmjene potrebne radi usklađenja s
pravnim normama, dakle ništa posebno zanimljivo o čemu bi se
posebno trebalo raspravljati”, najavljuje u novom intervjuu iz
ciklus “ZOOM POLITIKON” na “Kaportalu” karlovački zamjenik župana
iz redova srpske nacionalne manjine i potpredsjednik Samostalne
demokratske srpske stranke Dejan Mihajlović.
Jesu li sjednice Županijske skupštine inače
zanimljive?
– Uobičajene su. Kada neka politička opcija ima stabilnu većinu,
predstavnička vlast djeluje ustaljeno, bez burnih događanja. To
je osnov da jedna županija u ovome slučaju može normalno
funkcionirati. Ako bi većinu činio veći broj stranaka, posebice
ako su različitih svjetonazora, bilo bi vrlo teško raditi i
nerijetko se tada događa da se takve političke strukture bave
same sobom.
Ipak, u demokraciji dogovore i kompromise smatramo
vrijednošću, a za jednostranačkog sustava se funkcioniralo
glatko.
– U teoriji bi trebalo biti kako kažete, ali u praksi to ne biva
često tako. Svjedoci smo da široke koalicije, posebice ako ih
čine svjetonazorski “neprirodne” političke opcije, svode politiku
na zadovoljavanje osobnih interesa, eventualno nekih sitnih
političkih. Tako nešto zasigurno nije u interesu građana.
U čemu vidite svjetonazorsku usklađenost koalicijskih
partnera SDSS-a i Hrvatske demokratske zajednice?
– Treba napraviti razliku između stranaka koje zastupaju interese
nacionalnih manjina i drugih političkih stranaka. Manjinske
stranke moraju voditi računa da prvenstveno zastupaju interese
manjina, ukazuju na problematiku u manjinskim sredinama i
pokušavaju s premoćnom strankom ostvariti programe koji će
popraviti status manjina, poboljšati njihove uvjete života,
zapošljavanja, školovanja, očuvanja identiteta i tako dalje. SDSS
je pravio vlast i s lijevim i s desnim strankama, dakle i sa
Socijaldemokratskom partijom Hrvatske i s HDZ-om kao strankom
desnog centra. Ne možemo govoriti o svjetonazoru manjinskih
političkih opcija u takvim okolnostima jer one zastupaju interese
manjinskih zajednica, koje pak same po sebi nisu homogene, pa i u
njima postoje podjele na političku ljevicu, političku desnicu i
politički centar.
Je li na razini županije bilo situacije da se ideološki
ne složite sa županicom Martinom Furdek Hajdin?
– S njom imam izuzetno dobru suradnju. Izuzetno dobro surađujem
sa svima u Županiji. Problemi srpske zajednice su znatno
složeniji od mogućnosti jedne županije. Srpsko stanovništvo mahom
živi na područjima u koje se godinama malo ulagalo, koja su
poprilično deprivirana i županija sa svojim kapacitetima, posebno
fiskalnim, ne može nadoknaditi nastali manjak. Država mora
napraviti značajan iskorak da se ta područja koja se gotovo sva
nalaze u prvoj skupini razvijenosti, što znači da su
najnerazvijenija, podignu na prihvatljivu razinu, pa da
stanovnici mogu reći da žive u državi koja vodi jednakog računa o
svima, a za sada to nije tako. Razlika u kvaliteti života se
najbolje vidi u gradskim sredinama. Najveći grad Karlovačke
županije je Karlovac, koji pripada sedmoj skupini razvijenosti,
od ukupno osam. Na rubnim dijelovima toga grada živi značajan
broj pripadnika srpske zajednice, a putevi su neasfaltirani, u
lošem stanju i do kuća je teško doći, stanovnici nemaju signal
niti jednog operatera mobilne telefonije, a o internetu da ne
govorimo… Ti su uvjeti, dakle, izuzetno strukturno nepovoljni,
a s druge strane će netko reći da stanovnici takvih dijelova
grada žive u jedinici lokalne samouprave koja je u sedmoj skupini
razvijenosti. Stanovnici tih dijelova grada se ne mogu javiti
niti na natječaje europskih fondova jer su ograničeni uglavnom na
prve četiri skupine razvijenosti jer, kada se i žele javiti,
dobiju odgovor da se nalaze u previše razvijenom području i da
nije prihvatljiv prijavitelj. Zamislite onoga koji nema puta,
mobitela, interneta, vodoopskrbe, a netko mu kaže da živi na
previše razvijenom području.
Govorimo o populacijski opustošenim područjima?
– Apsolutno. Imaju mali broj stanovnika i ulaganja u ta područja
djeluju velika, ako se gleda po novčana vrijednost ulaganja po
stanovniku. No, svima smo dužni osigurati minimalne uvjete za
život.
Je li onda jedan od problema to što teleoperateri,
primjerice, zaključuju da im se ne isplati graditi infrastrukturu
za petero staraca?
– Tako je. Zato postoji država. Interes teleoperatera je
prvenstveno dohodovni, ali država mora imati drugačije gledanje.
Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije treba
voditi računa o nerazvijenim područjima, o pojačanom ulaganju u
njih, da dostignu barem hrvatski prosjek razvijenosti. Imamo,
međutim, situaciju da najnerazvijenije općine i gradovi dobivaju
simbolična sredstva za kapitalna ulaganja. U tom kontekstu država
kapitalnim ulaganjem radi podizanja razine razvijenosti neke
jedinice lokalne samouprave smatra investicije od 10.000, 20.000
ili 30.000 eura. Takvi iznosi su nedovoljni da se značajno
podigne standard jednog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.
Takva politika traje godinama. Kako vrijeme prolazi,
infrastruktura je sve gora, a stanovništvo odlazi u druge krajeve
zemlje ili u ostale države Europske unije, tamo gdje su
primjereniji uvjeti za život. Tu onda ostaju stariji kojima treba
osigurati primjerenu pomoć za dostojanstven život. Službe koje tu
pomoć trebaju dostaviti imaju probleme doći do tih ljudi.
Svakodnevno hitna medicinska pomoć, pošta ili program pomoći u
kući ukazuju prvenstveno na lošu prometnu infrastrukturu, pa onda
reagiramo točkasto, zovemo za takvih situacija općinu ili grad i
zatražimo popravak puta jer je toliko loš da hitna medicinska
pomoć više ne može dolaziti. Nekad malo poprave, nekad ne poprave
uopće, pa zovete ponovno. Tako izgleda to iz dana u dan. Riječ je
o vatrogasnim mjerama i o nedostatku sistemskog pristupa
rješavanju problema. Za takva ulaganja se mora osnovati poseban
fond kao što je bio onaj za obnovu nakon potresa. Moraju se
izdvojiti značajna sredstva za deprivirana područja i osmisliti
sistemski pristup, ne samo za obnovu i izgradnju infrastrukture,
nego i za ulaganja na području obrazovanja i gospodarstva, da se
otvore nova radna mjesta, te osiguranja smještaja. Dok je bilo
više stanovnika na tim područjima, samo je novac bio problem i,
ako bi država naznačila veći iznos, problem bi se mogao
rješavati. Sada se dugo nedovoljno ulaže. Osim novca su potrebni
i ljudi za revitalizaciju tih područja. Moramo stvarati
preduvjete za doseljenje stanovništva, ponajprije radi
zaposlenja, a onda i života.
Takozvani nomadi se doseljavaju, oni koji nemaju fiksnu
adresu radnog mjesta. Nedavno je županijski vijećnik iz Možemo
Goran Ilić govorio o tome da se u Karlovačkoj županiji na
opustjelim prostorima uzgajaju konji na slobodnoj ispaši, a sada
se jako puno tih životinja ponaša poput divljih konja i
preostalom stanovništvu prave probleme.
– Imali smo jednu takvu situaciju na području Slunja. Više puta
se interveniralo s time u vezi. Kada prostor postane prazan, u
njemu oni koji nisu često časni u namjerama vide priliku i
koriste ju, a, ako imate sustav koji to tolerira, njihove prilike
koje koriste stanovništvu stvaraju neprilike, a to malobrojno
stanovništvo čine uglavnom oni starije životne dobi koji nisu u
stanju sami obraniti vlastiti životni prostor, pa traže zaštitu
od društva, a ono u nekim slučajevima ne odgovara svojoj osnovnoj
zadaći. Koliko mi je poznato, i u Lici ima situacija da životinje
puštene bez nadzora čine štetu stanovništvu.
Velika prostranstva su zapuštena i siromašna, no i
prilika su za razvoj – ulaganjem bi se značajno poboljšala
ekonomija?
– Naravno. Nije sporan broj grla koji se tamo nalaze nego način
kako se te životinje drže. Ima tamo prostora za mnogo veći broj
životinja. U pitanju je ugrožavanje tuđih usjeva i nasada,
sigurnosti prometa na cestama i osjećaj nemoći stanovništva
kojemu država ne staje u zaštitu.
Koliko je Srba u Karlovačkoj županiji?
– Ne mogu točno odgovoriti na to pitanje, a upitno je može li
itko. Imali smo 2021. godine popis stanovništva. Po rezultatima
tog popisa, u Karlovačkoj županiji je 8.600 Srba. S druge strane,
imali smo izbore za manjinska vijeća i na popisu birača 10.291
pripadnika srpske zajednice s pravom glasa. Dakle, imamo nekih 15
posto više birača nego popisanih stanovnika.
Mora li birač živjeti tu? Možda ima tu prijavljeno
prebivalište, a boravište mu je negdje drugdje.
– Postoje takvi. Isto je s popisom – mogli ste navesti da živite
na Novom Zelandu, posebice jer je popis vršen elektronski.
Drukčije su metode utvrđivanja broja stanovnika i broja
birača.
– Zasigurno nije uobičajeno da imate veći broj glasača u odnosu
na broj popisanih, i to 15 posto veći, a moramo uzeti u obzir da
maloljetni ne ulaze u popis birača. Popis nije napravljen kako
treba i samim time je taj broj Srba u Karlovačkoj županiji vrlo
upitan, a po njemu se utvrđuju prava pripadnicima manjina.
Po zadnjem popis stanovništva, Srbi više ne čine
relativnu većinu općine Vojnić?
– Tako je, izgubili su relativnu većinu, ali su dobili pravo na
zamjenika načelnika.
Dakle, bolje im je no što je bilo?
– Srpska zajednica će imati sada pravo više, iako je njihov udio
u stanovništvu manji. Do sada smo u Vojniću imali načelnika
Hrvata i zamjenika kao predstavnika manjinskog hrvatskog naroda,
a Srbi nisu imali svog predstavnika. Sad će Srbi imati pravo na
manjinskog zamjenika.
U svakom slučaju, iz popisa u popis se smanjuje broj
Srba.
– Da, to je činjenica. Pada ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj, a
broj pripadnika srpske zajednice se brže smanjuje jer su oni koji
su se vraćali u Hrvatsku bili uglavnom starije životne dobi i
stopa mortaliteta je veća.
Ima li i dalje povratka? Je li se netko od potomaka
izbjeglica odlučio preseliti u Hrvatsku?
– Kad prođe toliko godina od rata, ne možemo govoriti o povratku.
Ako se netko odluči doseliti u Hrvatsku, jednako je kao da se
odlučio doseliti u Njemačku, primjerice. Ima smisla o povratku
govoriti unutar pet godina od nekih traumatičnih pomjeranja
stanovništva.
Kad ste se vi vratili?
– Moji djed i baka su se vratili 1997. godine, pa sam dolazio
često. Točnog datuma mog povratka nema – jedno vrijeme bih bio
tu, drugo u Novom Sadu.
Hoćemo li uskoro imati Vijeće nepalske nacionalne
manjine?
– Hrvatskoj manjka radne snage i broj radnih dozvola je u porastu
iz godine u godinu. Ne bi me iznenadilo da se tu trajno nastane
onih s drugih prostora, drugih mentaliteta, drugih svjetonazora,
ali to nije čudno u svijetu. Migracije su uvijek postojale, a
područja su mijenjala i stanovnike i kulture. Nekada prostori
napreduju dolaskom novog stanovništva, a neki puta ne.
Spomenuli smo nedavno održane izbore za vijeća
nacionalnih manjina, pa i srpske. Odaziv na izbore na razini
županije je iznosio 8,47 posto, a na razini Karlovca 1,61 posto.
Koja je svrha takvih izbora?
– Manjinska vijeća su nastala temeljem Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina. Hrvatski sabor ga je usvojio jer su za
pregovora o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji značajna pitanja
bila prava nacionalnih manjina i uopće ljudska prava. Hrvatska je
dobila u zadatak podignuti razinu tih prava i Vlada Republike
Hrvatske je okupila eminentne stručnjake da pripreme tekst zakona
koji bi omogućio Hrvatskoj da u pregovaračkom postupku dođe do
razine prihvatljivosti. Prijedlog zakona je napravljen, usvojen u
Hrvatskom saboru, pa dostavljen Europskoj komisiji, a ona je bila
njime izuzetno zadovoljna. Hrvatska je tada zaključila da su
uvjeti ostvareni, no EU je tražila da se taj zakon provede u
djelo. Tada su započeli problemi. Mnoge županije nisu htjele
raspisati izbore za manjinske zamjenike župana, a bilo je
poteškoća što se tiče i samih vijeća nacionalnih manjina, no i to
se pod pritiskom odradilo i to je počelo funkcionirati. Sama
manjinska vijeća imaju za svoju funkciju savjetodavnu ulogu
općinskim i gradskim vijećima, odnosno županijskim skupštinama.
Po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, čelnici,
odnosno predstavnici tih vijeća bi trebali dobivati pozive na
sjednice predstavničkih tijela gradova, općina i županija te im
prisustvovati, ali u praksi to nije slučaj i vrlo često se događa
da se predsjednici ne pozivaju. S druge strane, financiranje tih
vijeća je vrlo šaroliko. Neke općine, gradovi i županije
financiraju vijeća nacionalnih manjina s po par stotina eura
godišnje, a neke sredine ipak i više.
Zašto Srbi nemaju povjerenja u takva vijeća, a po odazivu
na izbore za članove tih tijela je očito da nemaju?
– Morate izabrati tijelo koje se treba sastajati barem jednom u
tri mjeseca i odlučivati, a nitko nije dužan provoditi zaključke
tih tijela. Biste li se borili da budete član takvog tijela i
sudjelovali u radu takvog tijela u tim okolnostima, kada treba
trošiti svoje vrijeme, a da zaključci nikoga živoga ne zanimaju?
Jesu li Srbima te institucije uopće bitne?
– Bile bi im bitne, ako bi osjetili korist. Polovica opće
populacije, pa i manje od toga, izlazi na parlamentarne izbore, a
tada se bira vlast koja ima financijsku i operativnu snagu.
Izlazak birača na izbore je mali jer se smatra da će uvijek bit
izabran netko tko će zastupati svoj interes, a ne opći. Jedan od
razloga slabe izlaznosti na ovogodišnje manjinske izbore je što
nije bilo protuliste – bila je zastupljena samo jedna lista.
Što nam to pak govori?
– Građani se sve manje žele baviti politikom.
Je li stanovništvo Krnjaka imućno?
– Neki žive izuzetno loše, neki prosječno, neki iznadprosječno.
Što je prosjek u Krnjaku?
– Kao u cijeloj državi, ako ćemo gledati prosječna primanja.
Velik broj stanovnika, posebno ranije, je bio primatelj
poljoprivrednih mirovina, a to je iznosilo oko stotinu eura
mjesečno i to su im bili svi prihodi, pa su bili prinuđeni baviti
se poljoprivredom koliko su mogli. Situacija se sada nešto
mijenja na bolje zbog europskih fondova koji omogućavaju onima
koji se bave poljoprivredom ili drugim djelatnostima da osiguraju
sredstva posredstvom projekata i tako poboljšaju svoj status i
svoja primanja, pa tako dižu standard.
Prosječne plaće u Krnjaku su na razini prosječne plaće u
Hrvatskoj ili nešto niže?
– Nešto niže.
Živite li u Krnjaku?
– Živim.
Iskačete li tamo u društvu s bruto plaćom od 2.600
eura?
– Apsolutno. Moja plaća je definitivno iznadprosječna u odnosu na
prosjek plaća na području posebne državne skrbi jer tamo imamo i
plaće u privatnom sektoru koje su izuzetno male – plaće za
radnike sa srednjom stručnom spremom, trgovačke, plaće od 500,
600 ili 700 eura u neto iznosu koje su dominantne.
U Karlovcu je od ponedjeljka do srijede trebao biti u
organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Srpskog narodnog
vijeća održan skup “Srbi u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu” na
kojemu je trebala o prozi Branka Ćopića izlagati Snežana Šević
kojoj je 1996. godine u još nereintegriranom hrvatskom Podunavlju
izdana knjiga “Putevi nezaborava”. Oko njenog angažmana se
razvila polemika. Pod pritiskom javnosti i politike taj skup je
otkazan. Stali ste u obranu njezinog prava da istupa. Zašto
smatrate da netko tko tvrdi da su “ustaše u Vukovaru radile sve
što bolestan um može smisliti” i da su Hrvati “sotone” ima pravo
javnosti?
– Svatko tko živi u Hrvatskoj, djeluje u javnom prostoru i radi u
obrazovnom sustavu, a pritom je slobodna osoba, može djelovati,
raditi i sudjelovati u znanstvenim skupovima.
Možda joj to zakoni ne priječe, no zašto ne bismo kao
kultura stavili branu takvima na pristup javnosti?
– Prvi put sam čuo za tu njezinu knjigu kada je nastala ta afera.
Ta osoba je povukla svoju prijavu za predavanje na tom naučnom
skupu, a unatoč tome on nije održan. Ne stvara se najbolja klima
u društvu. Otkazuju se koncerti pjevača narodne glazbe koji
dolaze iz Srbije. Zadnje sam čuo da je otkazan koncert Dragane
Mirković.
Razgovarao: Marin Bakić