"To je naročito tako nakon što su se uspjeli riješiti Viktora Gotovca koji je bio preuzeo zagrebačku organizaciju. On je predstavljao jedino svjetlo na kraju tunela. Imao je širok tim oko sebe koji je shvaćao što su potrebe Zagreba. Protivili su mu se oni koji su bili dobro uhljebljeni u Zagrebačkom holdingu kod druga Milana Bandića."
“U Ogulinu nemamo problem s tučama, nego s poplavama, a ovo je
ljeto prošlo bez njih. Narod uživa u automobilizmu – priprema se
već treća utrka, a posjećuje ih i po tisuću do dvije tisuće ljudi
– na Sabljacima se narod kupa i sve je u redu”, opisuje ogulinsko
ljeto vijećnik u Županijskoj skupštini Karlovačke županije iz
redova Socijaldemokratske partije Hrvatske Ivan Vuković.
Kakve se automobilističke utrke održavaju?
– Ogulin je i ranije bio automobilistički zanimljiv. Svjetski kup
je vratio taj sport u Karlovac, a u Ogulinu su se vozili reli
Jugoslavije i brdske utrke. Na njih asocira vozač Niko Pulić, a
bio je i ove nedjelje u Ogulinu.
Kad je već ljeto, a more je blizu, pitao bih jesam li
pogrešnog dojma da dobar dio Ogulinaca, a možda čak i većina,
smatra povijesnom greškom to što se Ogulin našao u Karlovačkoj
umjesto u Primorsko-goranskoj županiji.
– Ogulin je uvijek bio dio brdske Hrvatske, a do mora imamo 75
kilometara stare ceste, a još i manje novim. Za prve Jugoslavije
državna granica je bila na Sušaku, a Ogulin je bio sjedište
županijske jedinice koja se protezala od Slunja do Bakra. Za
Nezavisne Države Hrvatske Ogulin je bio sjedište Velike župe
Modruš. Nakon Drugog svjetskog rata Ogulin je bio kotar i
gravitirao je prema Rijeci. Za zajednice općina Rijeka je
pripadala Ogulinu kao brdskoj Hrvatskoj. Za Domovinskog rata su
se oblikovala zapovjedna vojna područja po austrougarskoj vojnoj
organizaciji, dakle tamo gdje su bile krajiške pukovnije određena
su sjedišta županija. Da bi Karlovačka županija opstala, morala
je imati dva ili tri jača grada i tako smo odjednom postali B
liga u okruženju u kojemu nikada u povijesti nismo bili – nikada
nismo potpadali pod Karlovac, pa se javljaju animoziteti.
Prirodno gravitiramo prema šumi, a preko šume prema Kvarneru.
I Vi ste se školovali u Rijeci?
– Da, završio sam Fakultet za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci, a
onda sam silom prilika, nakon avanture po brodovima i zaposlenja
na željeznici, tražio doškolovanje na Prometnom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Interesantno je da sam diplomirao prije
rata.
Bili ste pomorac?
– Jesam. Na Pomorskom fakultetu sam studirao komunikaciju i imao
sam se pravo ukrcati na brod kao radio-telegrafist. Uglavnom sam
putovao u Sjevernu Ameriku i Japan.
Koliko dugo ste brodili?
– Ukupno četiri godine. Nisam bio samo u Južnoj Americi i
Australiji, a sve drugo sam prošao. Sjećam se inflacije u Meksiku
od 50 posto kad smo bili u Meksičkom zaljevu.
Pjesma preporučuje da “Idemo u planine”. Bježe li
Ogulinci na Klek i Bjelolasicu?
– Na Klek se ide standardno – to je sat uspona. Šuma je također
redovita destinacija. Kad nešto janjičarimo, janjičarimo u šumi.
A Bjelolasica kao Bjelolasica – imala je svoje zlatno vrijeme
nakon Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, da bi onda nastupili
rat i devastacija, a sada se čeka.
Nema ništa na Bjelolasici?
– Ima nešto privatne inicijative s kućama za odmor, pa svrate
Purgariljosi iz Zagreba na proputovanju za more, ali to nije ono
što bi trebalo biti, a treba biti sustav cjelogodišnjeg turizma u
šumi, u Gorskom kotaru, kojemu Bjelolasica i pripada, no ona je
devastirana, pa se teško uključuje u tu priču. Nadamo se da će
slovački kapital na Bjelolasici uroditi plodom i da će se nešto
ozbiljnije tamo početi događati. Preko brda si na crikveničkoj
rivijeri za pola sata lijepo uređenom županijskom cestom.
Ako se ne varam, na zadnjoj sjednici Županijske skupštine
županica Martina Furdek Hajdin je kazala da će slovačkim
ulagačima Županija karlovačka uskoro izdati građevinsku dozvolu.
Jeste li upućeni u kojoj je fazi taj projekt?
– Projektna dokumentacija je izrađena. Svaki projekt koji se u
Hrvatskoj provodi je podložan birokratskom teroru. Primjerice,
dobijemo velik bespovratan novac Europske unije za rekonstrukciju
pruge Draganić – Hrvatski Leskovac, a onda nam na tri od ukupno
11 objekata “vise” građevinske dozvole jer neki tamo birokrati
nisu stigli sve obraditi. Županicu izuzetno cijenim jer je
tehničke struke i zna isto kao i ja da se polovica poslova u
Hrvatskoj radi bez obzira što građevinske dozvole još nisu gotove
– bitno je krenuti raditi. Bjelolasica ima šanse, samo je pitanje
koliko će to biti financijski potkovano.
Primijetio sam da županicu nerijetko pohvalite na
sjednicama Županijske skupštine i spram nje izražavate
poštovanje, ali da baš nemate jako dobro mišljenje o njezinoj
zamjenici Vesni Hajsan Dolinar. Jesam li to dobro
shvatio?
– Jeste. Mi iz tehničke struke se razumijemo kada o nečemu
govorimo, a oni obrazovani na području društvenih znanosti samo
lijepo pričaju – vole pričati. Zato se nerijetko posvadim s
dožupanicom jer volim slušati konkretne stvari, a ne
pripovijetke. Primjerice, postavio sam bio pitanje kada će se
urediti parkiralište Opće bolnice i bolnice branitelja
Domovinskog rata u Ogulinu jer je to županijsko vlasništvo i
Županija je dužna to financirati s obzirom da je bolnica locirana
na jednoj prohodnoj ulici koja ide kroz Ogulin, a sada, na
primjer, sinovi bakica koje dođu na preglede iz Brinja ili
Drežnice nemaju gdje parkirati. Radovi ni danas nisu nastavljeni,
stoje četiri mjeseca, a dožupanica je bila obećala da će se to
riješiti s novcem dobivenim od središnje države, da bi onda još i
dodala da je usluga u toj bolnici na visokoj razini. Pa nisam
niti pitao na kojoj razini je usluga u bolnici – i mora biti na
visokoj. Nakon toga se ne pojavi na dvije sjednice Županijske
skupštine. Kako da je ozbiljno onda shvatim?
Rekli ste da je oko bolnice kaos, pardon, ne, rekli ste
da je kolaps.
– Tamo su i kaos i kolaps. Ne znam razumijete li Ogulin s glavnim
pravcima sjever-jug i jug-sjever. Dakle, ulazite s jedne strane i
samo dvije ulice imate da prođete pokraj Frankopanske kule i
izađete iz grada. Jedna od te dvije ulice je županijska, a druga
je državna. Bolnica je na državnoj ulici, a županijsku je
Županijska uprava za ceste prebacila Gradu Ogulinu na održavanje
te ograničila teretni promet radi nekog mostića koji nije
napravljen zbog čega sav taj kamionski promet ide kroz ulicu gdje
je bolnica. Tamo dolaze pacijenti sa svih strana, a nemaju gdje
parkirati, a tamo je i veće naselje. Županica razumije kad
iznosim te probleme, a dožupanica priča bajke.
Ogulin je grad bajki.
– Bajke prolaze u Ogulinu, ali ne kod Ogulinaca.
Što Vam je županica rekla u vezi tog problema?
– Tražila je intervenciju države. Uvjeren sam da će uspjeti
projekt obilaznice oko Ogulina, radi interesa tvrtke Bjelin,
progurati kod ministara.
Zašto je ŽUC prebacio tu cestu koju ste spomenuli Gradu
na odgovornost? Mora li Grad to uopće prihvatiti?
– Nema izbora. ŽUC nema na raspolaganju velik novčani fond. Nisu
samo na području Ogulina prebacili ceste na upravljanje lokalnoj
samoupravi – isto su napravili u Dugoj Resi, Karlovcu i Ozlju.
ŽUC se rješava troška, da bi poslovali pozitivno. Županijska
uprava za ceste ima prihode isključivo od trošarina, a to je
nedostatno za obujam prometnica koje moraju održavati.
Jeste li zadovoljni ŽUC-om? Primjedbe su da ulažu više
tamo gdje je Hrvatska demokratska zajednica na vlasti nego tamo
gdje nije. Jeste li stekli takav dojam?
– Pa to je i logično – ulažeš tamo gdje ribe grizu. Možemo se
boriti protiv toga koliko hoćemo, ali i mi ulažemo tamo gdje
mislimo da je bolje. To je pravilo politike, a politika je sustav
vođenja odlučivanjem temeljem interesa nas na vlasti, a ne
pučanstva. Dok god dobivate izbore, na pravom ste putu. Tako se
ponaša i HDZ u Karlovačkoj županiji.
Dakle, treba čitati Niccola Machiavellija i držati se
toga što kaže?
– Trebalo ga je čitati u gimnaziji, sad je kasno.
Jeste li u mirovini ili ste i dalje zaposlenik HŽ
infrastrukture?
– Kako je došlo do smjene vlasti, HŽ infrastruktura mi je dala
nemoralnu ponudu – posao u pola cijene sata rada no što sam imao
ugovoreno. Da se ne bih sudio s njima, napravili smo džentlmenski
dogovor i do kraja godine sam u fazi otkaznog roka.
Onda možete govoriti i slobodnije o željeznici?
– Uvijek sam slobodno govorio o svemu.
Zašto se ulaganja u željeznicu mjere u milijardama
kuna?
– Velike su obnove pruga Rijeka – Zagreb – Budimpešta i Zagreb –
Maribor i to se financira novcem Europske unije. Sve što
projektiramo pregledava neovisna agencija Europske unije JASPERS.
Ona može imati prigovor na cijenu rada ili kvalitetu projekta, a
i ne mora. U standardima cijena izgradnje kilometra nove pruge
ima svoju vrijednost u Portugalu, Rumunjskoj ili Hrvatskoj –
svuda je isto. Kada je tvrtka Bechtel gradila autocestu za
Dalmaciju, u prvoj fazi posla ta je tvrtka bila financijski
investitor. Komercijalni krediti koje je Hrvatska tada naručila
su iznosili deset milijuna američkih dolara za kilometar, a za
ministra Božidara Kalmete 40 milijuna. Da nisu šest puta farbali
tunel sveti Rok, ne bi nitko niti znao koliko je love smuljano.
Kod željeznice sve košta – prugu Zagreb – Rijeka koja je
izgrađena 1874. treba “vratiti” u 21. stoljeće. Bijesan sam što
je nismo projektirali za kretanje vlaka od 200 kilometara na sat,
nego na 160 kilometara na sat, pa sada iz Karlovca u Zagreb ne
možete putovati brže od 140 kilometara na sat. Dakle, mora se
osigurati novac za projekt i raspisati javnu nabavu za odabir
projektanta, da bi se projektiralo godinu i pol, a zatim slalo
JASPERS-u na pregled i, ako oni kažu da je projekt u redu,
raspisujete javnu nabavu za izvođenje natječaja i oni “padaju”
barem dvije godine jer svatko piše žalbu. Primjerice, radio sam
na rekonstrukciji dionice pruge Dugo Selo – Križevci, što je
ulaganje od 1,250 milijardi kuna – osam godina je proteklo od
projektiranja do potpisa ugovora s izvođačem radova. U osam
godina su se promijenile tri državne vlasti.
Zašto je sve tako mukotrpno?
– Jednostavno se ne može ubrzati. Sad su tri varijante kuda s
prugom od Karlovca dalje. Hoće li se ići izravno na Krk bušenjem
tunela kroz Malu Kapelu? Tko će to platiti? Hoćemo li
rekonstruirati postojeću prugu s ugradnjom drugog kolosijeka do
Oštarija? Hoće li se raditi korekcija pruge do Rijeke? Sve se to
i dalje istražuje, izrađuju se studije utjecaja na okoliš,
strateški planovi i drugo. U Rijeci imamo 1,2 milijuna
kontejnerskih jedinica, a uopće nemamo manipulativnog prostora
jer je Rijeka grad na brdu, pa sada bušimo brdo ispod Zameta da
bismo došli na Kukuljanovo gdje ćemo napraviti veliki
kontejnerski terminal. Alternativa tome je u Omišlju graditi
kontejnerski terminal za 1,2 milijuna kontejnerskih jedinica, a
tamo je već LNG, treba graditi novi most i tako dalje. Dakle, to
je toliko složeno da to ne može riješiti jedna vlast.
Je li Vas iznenadilo što Strabag kao izvođač na
rekonstrukciji kolosijeka i izgradnje novog između Hrvatskog
Leskovca i Karlovca prijeti raskidom ugovora?
– Nije, to je očekivano. Strabag je dobio posao prije godinu i
pol, a cijena materijala je “otišla u nebesa”, pa traži korekciju
ugovora, a i mi tražimo to onda od Europske unije koja to i
financira. Sad se pregovara. U svakom slučaju, oni rade.
Nije, dakle, problem u tome što ne bi dobili svu
dokumentaciju?
– Nije. Nešto se mora navesti.
Kada će se to ulaganje ostvariti?
– Za desetak godina – neće prije. Bio sam u prilici otvoriti
radove na dionici Dugo Selo – Križevci 2016. godine. Nakon šest
godina 80 posto posla je po prilici izvedeno, a sad slijedi fini
posao – nije to samo napraviti prugu, nego sigurnosni i
komunikacijski sustav, nadzore… To je sofisticirana
tehnologija.
Koliko im je trebalo u 19. stoljeću da izgrade prugu
Zagreb – Rijeka?
– Četiri godine.
U čemu je sad “fora”?
– Tada si imao 40 gradilišta, primjerice, od Karlovca do Rijeke i
svaki dan se radilo na jednoj točki, pa se samo spajalo, a sad se
krene s jednog mjesta, pa se čekaju dozvole za različite objekte,
a onda se jedinice lokalne samouprave sjete da bi se mogla
izgraditi još neka cestica, pa se nanovo projektira i ne radi se
cijelom dužinom.
Putuje li netko od dužnosnika u sustavu Hrvatskih
željeznica – vlakom?
– Ne. Bio sam 2015. godine član uprave zadužen za infrastrukturu
i organizirao sam kolegij svih direktora iz Hrvatske u Rijeci, a
samo sam ja stigao vlakom.
Koliko ste putovali?
– Kad sam studirao između Ogulina i Rijeke sam putovao dva sata,
a sada taj put traje do tri.
U Moravicama postoji željezničarska škola.
– Preostala je iz sustava kada su se specifična željeznička
zvanja stjecala u okviru tehnoloških cjelina. Dakle, do Moravica
putujete u brdo, a onda od Moravica do Budimpešte nizbrdo. To je
bio kolodvor na kojemu su se radili servisi i gdje se mijenjala
vuča. Postojala je tamo potreba za školovanjem prometnika,
signalno-sigurnosnih tehničara i elektroničara te strojovođa. No,
Moravice su izgubile značaj otkako se ne vrši izmjena lokomotiva.
Dakle, do Moravica smo imali njemački sustav vuče, a od Moravica
ka Rijeci talijanski.
To su različiti naponi?
– Tako je. Svaka europska država ima svoju mrežu i svoje
lokomotive, pa su se one morale mijenjati kad bi dolazilo do
prelazaka na drugu mrežu, a sada se više to ne radi otkako je
sustav u cijeloj Hrvatskoj ujednačen.
Koji je sustav prevladao?
– Njemački. Kako se Europska unija otvorila, izgubila unutarnje
granice, direktivama se nastoje izjednačiti sustavi na čitavom
njezinom području. Minimum standarda će biti da imamo
višesustavne lokomotive, a maksimum da jednom lokomotivom
putujete od Splita do Norveške, primjerice, pod istim naponom.
Očekuje se da će se taj standard utvrditi za 15 do 20 godina.
Kakve su perspektive željeznice u Hrvatskoj? Jesu li đaci
koji se školuju za željezničara promašili profesiju?
– Oni koji se školuju za strojovođe i prometnike će uvijek imati
kruha. Sada smo u fazi liberalizacije tržišta. Prije deset godina
smo otvorili svim operatorima Europske unije mogućnost da prevoze
robu u Hrvatskoj, a do tada je HŽ cargo imao monopol, da bi u
ovom razdoblju njegovo poslovanje “palo” za 40 posto. Oni koji su
došli u Hrvatsku prevoziti robu, traže radnu snagu. Onaj tko je u
Zagrebu, primjerice, završio školu za prometnog tehničara može
biti prometnik, skretničar, manevrist, otpravnik ili vlakovođa.
Nije pogriješio niti onaj tko se obrazovao na području
elektrotehnike jer željeznička infrastruktura podrazumijeva i
kvalitetnu sofisticiranu tehnologiju koju treba održavati. Ove
ili sljedeće godine liberaliziramo i putnički prijevoz i puno će
operatera izvana doći na našu mrežu. Primjerice, doći će tvrtka
RegioJet iz Češke koja nudi vlak s osamnaest vagona za prijevoz
između Praga i Rijeke. Dakle, ovi s 18 vagona prevoze Čehe i
Čehinje u Rijeku, a mi kažemo da nema putnika. Pa nema jer ih
nismo privukli. Netko od Praga do Rijeke putuje za 50 eura, a
koliko je sad karta od Ogulina do Zagreba?
Ako se liberalizira putnički promet, bit će više
vlakova?
– Naravno, jer se kupuju trase, a, kad se već kupuju, morate
imati putnike jer ćete u suprotnome propasti. Jedna trasa je,
primjerice, polazak vlaka iz Zagreba za Rijeku u 9 sati, a druga
trasa bi bila, nadalje, polazak u 11 sati.
SDP je ove godine predložio posthumno generala Petra
Stipetića za Nagradu za životno djelo Županije karlovačke, što je
najviše županijsko priznanje, a HDZ je za isto bio predložio
generala Pavla Miljavca, također posthumno. Manipulira li se
time?
– Povijest bolesti kaže da sam prije tri godine predložio
Stipetića za Nagradu za životno djelo, pa su preglasavanjem to
odbili i to priznanje dodijelili jednom drugom uglednom Ogulincu.
Dakle, kandidiranje Stipetića nije odgovor na prijedlog da se to
priznanje dodijeli Miljavcu, nego je obratno. Bili smo napustili
i sjednicu Županijske skupštine jer nismo mogli prihvatiti da se
jednog generala uspoređuje s drugim. Obojica su mogla dobiti
Nagradu za životno djelo. Manipulirali su prijavama, a naša je
čista. U zadnji čas su “uvalili” prijedlog za Miljavca, a
Stipetiću su rekli dodijeliti to priznanje dogodine.
Miljavac je predložen nakon smrti – ona je izravan povod
za prijedlog da mu se dodijeli Nagrada za životno djelo.
– Pa i Petra smo predložili nakon njegove smrti. Ne radi se o
licitaciji generalima, nego isključivo o tome da se Stipetića
diskreditira kao generala zbog toga što ima prošlost u
Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Da smo predložili Mirka Norca,
većina bi usvojila prijedlog.
A Miljavac nije bio u JNA?
– Ima prošlost u poduzetništvu, a možda je završio školu
rezervnih oficira – ne znam – ali Stipetić je kao general-major
JNA prešao u Hrvatsku vojsku na poziv predsjednika Franje
Tuđmana. Uvijek je postojao antagonizam časnika koji su došli iz
JNA, a imali su mozak, ćuku i školu, te onih što su došli iz
Legije stranaca i kojekakvih austrijskih birtija. Nikome ne
osporavam zasluge, ali se ne može usporediti generala koji radi
plan napada kako se to radi u akademijama i generala koji viče
“‘Ajmo za mnom”, pa mu neprijatelj pobije polovicu vojnika, kao
što se dogodilo kod Petrinje.
Upravo se Stipetiću predao 21. kordunski korpus Vojske
Republike Srpske Krajine. To je valjda jedini takav čin za svih
ratova iz vremena raspada Jugoslavije.
– To samo govori o Stipetiću. Sjetite se slike američkih vojnika
kako dižu američku zastavu na otoku Iwo Jima. Ta je slika
obilježila Drugi svjetski rat. Naš je rat obilježila slika
predaje zapovjednika 21. kordunskog korpusa Čede Bulata
Stipetiću, svome nadređenom u JNA. Fantastična je slika i kada je
Tuđman ljubio hrvatsku zastavu u Kninu. Sve te slike ostaju u
pamćenju. General Ante Gotovina nikad nije osporavao zasluge
svojim operativcima koji su došli iz JNA, kao što je, primjerice,
Rahim Ademi. Miljavac je i meni zapovijedao. I on i Stipetić
zaslužuju Nagradu za životno djelo Županije karlovačke.
Ove godine je po proceduri za slanje prijedloga radi
dodjele priznanja…
– Da pričamo o proceduri? Procedura je onakva kakvu je propisao
onaj tko raspisuje natječaj, pa je onda taj meritoran da ocijeni
je li se procedura propisala. Ma nemoj?!
Imali smo ove godine u Karlovcu bizaran slučaj kada se
gradonačelnik Damir Mandić u svojstvu predsjednika Gradskog
odbora HDZ-a javio na poziv građanima da kandidiraju osobe za
javna priznanja, pa je on i kandidirao likovnog umjetnika Alfreda
Krupu mlađeg za Nagradu Grada Karlovca. Uvažavajući Krupu i ne
sporeći da zaslužuje nagradu i da je taj prijedlog bio dobar,
načelno je upitno bi li gradonačelnik trebao sudjelovati u takvim
javnim pozivima namijenjenima građanstvu. Zar se uistinu očekuje
da Gradsko vijeće Karlovca u kojemu HDZ čini većinu odbije njegov
prijedlog, bez obzira koga predložio? No, to je samo digresija.
Uglavnom, 2020. ste nakon parlamentarnih izbora dali ostavku na
mjesto predsjednika Županijske organizacije SDP-a i to je rijedak
primjer davanja ostavke zbog izbornog rezultata. Jeste li to ikad
požalili?
– Nisam. Ponio sam se onako kako se ponašam cijeloga života. Ako
sam nešto pošteno odradio, a birači me za to nisu nagradili, ne
mogu opet tražiti njihovo povjerenje tvrdeći da sam se sada
obrijao i da sam sada ljepši. Izgubio sam tu utakmicu. Malo je
nedostajalo da uđem u Hrvatski sabor. Više se na čelu stranke
nisam vidio i otvorio sam mogućnost drugima. A tko su drugi? Pa
tko je najuspješniji SDP-ovac u Karlovačkoj županiji? To je
gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović. Kada smo birali novo
županijsko i gradsko vodstvo nisam se kandidirao niti za jednu
funkciju jednostavno zato što sam izgubio te parlamentarne
izbore. Nova priča je otvorena novim kadrovima u Karlovačkoj
županiji – Domitrovićem u Ogulinu i Dragicom Malović u Karlovcu,
te gradonačelnicom Siska Kristinom Ikić Baniček i drugima.
Kada ste davali ostavku gotovo pa proročanski ste
najavili “bitku do istrebljenja” u SDP-u.
– Eto, svjedočite bitki. Imam toliko iskustva da “njušim krv”. U
SDP-u, kao i u svim strankama osim HDZ-a, koji kontrolira
članstvo, imaju istu bolest – Hrvatska socijalno-liberalna
stranka se raspala kada je postajala ozbiljna opozicija HDZ-u, pa
se Vlado Gotovac izdvojio sa svojim suradnicima i osnovao
Liberalnu stranku, a Dražen Budiša je ostao predsjednik HSLS-a.
Isto se dogodilo u SDP-u. U toj stranci su neki stari drugovi već
bili nanizali četiri ili pet zastupničkih mandata u Hrvatskom
saboru – pokraj Nenada Stazića niste mogli doći na listu za
parlamentarne izbore, a ima mlađih koji žele na te liste, pa mora
doći do sukoba. Sad je nastao sukob kada se išlo osporiti pravo
predsjedniku stranke da slaže liste za izbore. No, ako smo ga već
izabrali na to mjesto, treba mu to pravo i omogućiti. Predsjednik
je onda one koji su ga osporavali stavio na zadnja mjesta na
listama, pa je svatko otišao svojim putem. Ovo je sad definitivno
kraj SDP-a kao ozbiljne opozicijske stranke, naročito nakon što
su se uspjeli riješiti Viktora Gotovca koji je bio preuzeo
zagrebačku organizaciju. On je predstavljao jedino svjetlo na
kraju tunela. Imao je širok tim oko sebe koji je shvaćao što su
potrebe Zagreba. Protivili su mu se oni koji su bili dobro
uhljebljeni u Zagrebačkom holdingu kod druga Milana Bandića,
dugogodišnjeg gradonačelnika. Uplašili su se za svoje pozicije i
torpedirali Gotovca kao moguću konkurenciju predsjedniku SDP-a
Peđi Grbinu i drugima. Grbinu ne preostaje ništa drugo nego da
složi listu za parlamentarne izbore tako da za nositelje stavi
one koji su dobili izbore u svojim sredinama i da se nada dobrom
rezultatu SDP-a po izbornim jedinicama, a HDZ-ov veteran Vladimir
Šeks se prekrajanjem izbornih jedinica potrudio da taj uspjeh ne
bude naročito značajan.
Razgovarao: Marin Bakić