"Usluge će biti kvalitetnije. Time što će država preuzeti zdravstvene ustanove od županija stvara se mogućnost da se dugovi saniraju i da se poslovanje posloži tako da se novi dugovi što manje stvaraju ili ne stvaraju uopće."
Ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu i saborska
zastupnica Hrvatske demokratske zajednice, potpredsjednica Odbora
za zdravstvo i socijalnu politiku Hrvatskog sabora Maja
Grba-Bujević nam je uoči intervjua iz ciklusa “ZOOM POLITIKON” na
KAportalu, kojega s njome vodimo na temu reforme zdravstva,
ukazala na članak iz Novog lista od utorka o tome da se čeka samo
dva tjedna na holter elektrokardiograma.
Što to znači?
– Riječ je o novom projektu financiranom iz Nacionalnog plana
oporavka i otpornosti i u nadležnosti zavoda kojega vodim, a koji
ima službu telemedicine. Imati holter EKG-a znači da 24 sata
nosiš uređaj koji snima funkciju srca te koji prati razna
odstupanja, aritmije i ostalo što je važno na vrijeme prepoznati.
Po prilici se šest mjeseci čeka na holter. Vodili smo se logikom
da će se liste čekanja smanjiti, ako nabavimo više takvih uređaja
i učinimo ih pristupačnijim pacijentima. Upravo smo to i
postigli. Ta se usluga može dobiti u 40 domova zdravlja.
Telemedicinski se šalju podaci specijalistima, a onda pacijent u
svoj elektronski karton dobije cijeli nalaz. Do sada se pacijent
morao prvo naručiti u bolnici, pa tamo putovati dan ne bi li
dobio uređaj, zatim bi ga nosio 24 sata, a potom opet odlazio u
bolnicu da ga vrati, pa onda još jednom eventualno po nalaz, ako
se ne šalje elektronskom poštom. Dakle, umjesto da se putuje radi
toga u bolnicu, otiđe se u dom zdravlja. Tako smo vratili
specijalistiku u dom zdravlja, što smo i najavili kao reformsku
mjeru – pacijent dobije uslugu takorekuć na svom kućnom pragu i
nigdje ne treba putovati niti uzimati slobodne dane. Svako
putovanje iz ruralnih dijelova za Karlovac, primjerice,
predstavlja problem. Iz državnog proračuna smo osigurali
financijska sredstva da još 34 lokacije opremimo istim uređajima.
Do sada je 4.250 tih usluga pruženo od početka provedbe projekta,
a to znači da toliko pacijenata nije moralo putovati i
opterećivati bolnički sustav. Čini mi se to kao dobar iskorak
sukladan reformskim mjerama.
Reforma zdravstva je vrlo složena tema i nemoguće ju je
apsolvirati u jednom ovakvom razgovoru. Ostaje dojam da se
problemi zdravstvenog sustava neće riješiti dok je države
blagostanja.
– Slažem se da se može razgovarati o ovoj jako složenoj temi
danima. Reforma se uvijek sagledava s tri područja. Jedno se
odnosi na ljudske resurse, to jest zaposlene u sustavu, drugo na
opremu i tehnologije, a treće, što nam je posebno važno, na
pacijente. Optimistična sam. Reforme se provode vječno i nisu
vezane za jednu vlast. Kako se mijenjaju sustav i naši životi,
uvode se stalno noviteti. O mnogo toga o čemu možemo danas
razgovarati nije se znalo ništa dok sam studirala medicinu. U
Hrvatskoj se po stanovniku izdvaja 1.195 eura ili 8 posto
brutodruštvenog proizvoda za zdravstvo, a prosjek Europe je 3.562
eura. Velika je to razlika, ali to ne znači nužno da je naše
zdravstvo gore, čak i od onog u zemljama u kojima se puno novca u
tu svrhu izdvaja. Moramo gledati da se uvećava novac namijenjen
zdravstvu, ali ne tako što bi građani više izdvajali iz svojih
plaća. Iz europskih fondova će se u reformi mnogo toga moći
napraviti. Ojačat ćemo onkološki pristup pacijentima. U tu svrhu
bismo iz državnog proračuna morali izdvajati jako puno za opremu
jer je riječ o vrlo sofisticiranim uređajima, ali sad ćemo ju
nabaviti financijskim sredstvima osiguranim iz fondova Europske
unije. Time što ćemo u 25 bolnica imati 25 linearnih akceleratora
unaprijediti ćemo liječenje onkoloških pacijenata.
Vlada koju je predvodila prije desetak godina
Socijaldemokratska partija Hrvatske je sanirala bolnice. Državna
revizija je za 2022. godinu rekla da je dug bolnica rekordan. Ima
li tome kraja?
– Ima.
Kako smo sad došli do rekordnog duga bolnica?
– Nisu niti tada bolnice u potpunosti sanirane, njihova dugovanja
nisu svedena na nulu, nego su se riješili stari dugovi prema
veledrogerijama i druga izdvajanja. Tehnologija, napredovanje u
medicini, uvođenje novih postupaka u liječenju stoje, to ima
svoju cijenu. U vremenu kojega spominjete nije bilo mreže
liječenja pacijenata s moždanim udarom kakvo treba biti po
suvremenim smjernicama. Napravljen je niz centara za brzo
liječenje moždanog udara i neupitno je da je podignuta kvaliteta
usluge, ali to košta jer podrazumijeva nove ljude, novu opremu,
nove postupke… Možemo raspraviti jesu li sve usluge u zdravstvu
prikladno plaćene. Aktualnim reformskim mjerama se mijenjaju
dijagnostičko-terapijski postupci, što znači da se uvode novi s
odgovarajućom cijenom. Zdravstvenom sustavu nedostaje praćenje
ispunjenja obveza prema pacijentima, a jednako tako se treba
usredotočiti na kvalitetu usluge. Nije svejedno provodi li se u
bolnici operativni zahvat jednom godišnje ili češće. Sigurna sam
da ne biste htjeli da Vas operira netko tko jednom godišnje
izvodi operacije te vrste koja bi bila potrebna. Želimo da
pacijent kojemu treba operirati rijetkost ode u centar izvrsnosti
u kojemu će dobiti odgovarajuću uslugu. To ne ovisi o kadrovima,
nego o tome koliko često obavljaju pojedine postupke. Nije isto
obavlja li liječnik neki zahvat jednom godišnje ili jednom
dnevno.
O zadnjoj reformi zdravstva se priča od kraja 2022. Sada
je kraj 2023. Što je učinjeno u međuvremenu?
– Reforma je stalan proces, a taj izraz kod mnogih stvara
uvjerenje da je to nešto što ima početak i kraj. Nove reformske
mjere nisu nastale 2022. godine. O njima se počelo razgovarati
usporedno s izbijanjem pandemije koronavirusa. Slažem se da nas
je pandemija usporila u reformama. Krajem 2022. su ciljevi jasno
postavljeni, a 2023. je izmijenjen Zakon o zdravstvenoj zaštiti
jer se ne može ništa raditi bez zakonske podloge. U Hrvatskoj
živimo kraće od prosjeka u Europskoj uniji, a želimo živjeti duže
i to jedan od ciljeva reforme. Želimo napredak na području
liječenja kardiovaskularnih i ostalih bolesti koje se mogu
suzbijati preventivnim programima. Treba riješiti i problem
primarne zdravstvene zaštite koja mora preuzeti jaču funkciju.
Primarna zdravstvena zaštita treba raditi puno više dijagnostike
i pretraga i uopće biti više uključena u liječenje pacijenata, a
do sada je njihovo djelovanje podsjećalo na djelovanje
skretničara i sve se obavljalo u bolnici kod specijalista. Mnogo
toga se može rješavati u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. U
medicini se smatra da primarna zdravstvena zaštita treba liječiti
80 posto slučajeva, a bolnice 20 posto. Kod nas nije tako.
Predviđaju se savjetovališta u sklopu domova zdravlja, što nam
sad nedostaje jer nam malo “šteka” zdravstvena pismenost. Mnogi
odgovore na zdravstvena pitanja traže posredstvom društvenih
mreža i mrežnih pretraživača, a to nije dobro i treba poraditi na
zdravstvenoj pismenosti. U domove zdravlja se vraćaju
specijalističke ambulante za mentalno zdravlje, a vraća se i
strategija upravljanja mentalnim zdravljem. Nema razloga da se
psihološka i logopedska djelatnost obavljaju u bolnici, pa se one
vraćaju u domove zdravlja. Pacijenti se bolje osjećaju u domovima
zdravlja jer su senzibilizirani s liječnicima obiteljske
medicine. Sve se to može ostvariti dobrim upravljanjem ljudskim
resursima. Hrvatskoj je jako nedostajao prijenos ovlasti jer u
drugim zemljama savjetovališta ne vode doktori, a kod nas doktori
sve rade. Imamo visokoškolovane magistre sestrinstva i treba im
dati kompetencije da vode savjetovališta, primjerice za šećernu
bolest – pola milijuna ljudi pati od dijabetesa, pa da ih se uči
kako se barata inzulinom. Javnozdravstveni radnik Andrija Štampar
je rekao da se pacijente mora liječiti na pragu njihove kuće i
zagovarao je savjetovališta. U savjetovalištima je kompetentna
osoba koja pomaže pacijentima da se snađe u pretragama,
liječenju, primjeni lijekova i slično, dakle osoba koja bi davala
pacijentima informacije umjesto pretraživača Google.
Poznati doktor Google?
– Da.
No, liječnici nisu pretjerano zainteresirani za rad u
primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ako se ne varam. Može se, dakle,
nešto isplanirati, a onda sudariti sa stvarnošću.
– Odlično ste primijetili da je interes za rad u primarnoj
zdravstvenoj zaštiti vrlo mali, a to ima neke svoje razloge.
Primjerice, liječnik koji je radio primarnu medicinu i bio
specijalist te specijalist u bolnici su imali različite
koeficijente, što nije korektno. Specijalist koji radi u
primarnoj medicini i specijalist koji radi u bolnici sada imaju
jednaki koeficijent i to smo razriješili. Obiteljsku medicinu
treba učiniti atraktivnijom. Ako se osjećate kao skretničar koji
samo dijeli uputnice i recepte, niste stimulirani jer smo svi
školovani da liječimo. Liječnici obiteljske medicine su uvijek
naglašavali administraciju kao problem, a ona je uistinu velika.
Odlučeno je da dobiju administratora ne bi li se tim liječnicima
omogućilo da se bave pacijentom.
Često se čini da se ovlasti iz reforme u reformu
prebacuju s jednih na druge, da se stalno pretače iz šupljeg u
prazno. Što je trajno rješenje? Treba li zdravstvo
privatizirati?
– Nisam za to. Privatno treba odvojiti od javnog zdravstva, na
kojemu počiva sav naš rad. Privatnici imaju mjesto u zdravstvenom
sustavu, ali u nekim okolnostima. Treba ulagati u javno
zdravstvo, ojačati primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalistiku u
domovima zdravlja, valja ulagati u dnevne bolnice ne bi li se
pomoglo što većem broju pacijenata… Inače, domovi zdravlja i
bolnice koji šalju liječnika na specijalizaciju tu
specijalizaciju i plaćaju. Osigurali smo sada europski novac za
specijalizacije, da rasteretimo domove zdravlja koji su dobili
financijska sredstva od Hrvatskog zavoda za
zdravstveno osiguranje da pružaju zdravstvenu uslugu
pacijentima, a ne da specijaliziraju liječnike.
Što će to onda značiti za specijalizante glede njihovog
statusa s obzirom na “robovlasničke ugovore” o kojima je bilo
riječi ranije u javnosti?
– Jedna skupina u Ministarstvu zdravstva radi na usklađivanju
suprotstavljenih stajališta po tom pitanju. To je široka tema.
Radi se na tome da se nitko u tom procesu ne bi osjećao
iskorištenim i neslobodnim, a da se s druge strane osigura
zdravstvena usluga u manjim centrima. Svi bi doktori htjeli
raditi u velikim gradovima, ali moramo imati i doktora u
Cetingradu, Josipdolu ili Draganiću. Lokalna zajednica također
može uvelike utjecati na to da privuče one na specijalizacijama u
ruralne krajeve. Ako će tamo imati njihovo dijete mjesto u vrtiću
ili supružnik posao, ako će imati stan, možda će doći živjeti.
Bez toga je teško motivirati nekoga da dođe u ruralni kraj
živjeti i raditi. Moramo motivirati liječnike da se
specijaliziraju za ruralne krajeve.
Hoće li pacijenti više plaćati za zdravstvenu
zaštitu?
– Neće.
Bolnice se centraliziraju. Županijske bolnice će postati
državne, osim specijalnih, pa dugoreška ostaje županijska, je li
tako?
– Tako je.
Koja je sad bitna razlika između toga je li bolnica
državna ili županijska?
– Nastojat ću objasniti. Prvo, ne radi se o centralizaciji, nego
o funkcionalnom povezivanju. Drugo, bolnicu je nemoguće odnijeti
iz Karlovca ili Ogulina, nego će se tamo nastaviti pružati
zdravstvene usluge koje će pritom biti kvalitetnije. Bolnice
stvaraju dugove, a vlasnik ih treba i namiriti. Do sada je
županija trebala snositi dugove svojih bolnica. S obzirom da
županije nemaju financijskih mogućnosti da namire dugove svojih
bolnica, država intervenira sanacijama, pa se događaju i nepravde
kao za SDP-ove vlasti kada nisu plaćani prekovremeni sati. Sve to
treba nadoknaditi država, ali ne bi smjela za županijske
zdravstvene ustanove. Time što će država preuzeti bolnice stvara
se mogućnost da se dugovi saniraju i da se poslovanje posloži
tako da se novi dugovi što manje stvaraju ili ne stvaraju uopće.
Nadalje, bolnice će se međusobno nadopunjavati, pa nema potrebe
da se na malom prostoru usluge dupliraju. Vinkovačka i vukovarska
bolnica su međusobno udaljene manje od deset kilometara, a svaka
nudi sve moguće usluge. Tako se i stručnjaci razdvajaju. Nije
puno putovati deset kilometara za specijalističku uslugu.
SDP je upozorio da se predlaže ukidanje 60 kreveta u
Općoj bolnici Karlovac, a ravnateljica Ivana Kovačić je naglasila
da je samo riječ o prijedlogu i da Uprava sa svoje strane
predlaže da se broj kreveta smanji za 30. Imate li informaciju
više?
– Stvara se mreža bolnica koja će biti prvi puta predstavljena na
javnom savjetovanju od 30 dana kada će se moći davati primjedbe i
prijedlozi. Zatim će se opet otvoriti rasprava, a nakon toga će
to razmotriti i o tome će odlučivati Vlada Republike Hrvatske i
potom prijedlog odlazi u Hrvatski sabor na dva čitanja.
Dakle, daleko smo od odluke?
– Bit ćemo daleko kada prvi puta ugledamo mrežu o kojoj govorimo.
Sada se spominju nacrti i promišljanja. SDP je mogao reći i da je
namjera da se povećaju kapaciteti dnevne bolnice, broj stolaca.
Želimo veći obrtaj pacijenata, da svi pravovremeno dobiju svoju
uslugu.
Smanjuje se broj kreveta, a povećava broj
stolaca?
– Da jer se različito radi – kada legneš u bolnicu, zauzmeš
krevet, pa se danima rade pretrage, a drugi pacijent u taj krevet
ne može. Nismo spomenuli objedinjavanje javne nabave, a to je
bitno. Sada svaka za sebe bolnica kupuje opremu, potrošni
materijal, kolica za voziti pacijenta i slično. Sasvim će se
drugačija cijena na tržištu ostvariti kada kupujemo tisuću takvih
kolica, primjerice, nego kada svaka bolnica kupuje po dva komada
za sebe. Objedinjenom javnom nabavom ćemo sigurno dobiti manju
prodajnu cijenu, manje će se platiti, pa će se novac moći
usmjeriti u nešto drugo što je potrebno, umjesto da “curi”.
Razgovarao: Marin Bakić