"Građani su pokazali veći stupanj ozbiljnosti od dva glavna politička aktera u Hrvatskoj", smatra predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.
Na izborima za Hrvatski sabor održanima u srijedu Hrvatska
demokratska zajednica s partnerima je osvojila 61 mandat,
Socijaldemokratska partija Hrvatske s partnerima 42, Domovinski
pokret s partnerima 14, Most 11, Možemo deset, Istarski
demokratski sabor i Nezavisna platforma Sjever međimurskog župana
Matije Posavca po dva, koalicija Fokusa i Republike jedan,
Samostalna demokratska srpska stranka tri, a izabrano je još pet
predstavnika nacionalnih manjina.
O tim rezultatima i postizbornim perspektivama razgovaramo u
intervjuu iz ciklusa ZOOM POLITIKON sa 69-godišnjim političkim
analitičarom Božom Kovačevićem, po struci profesorom filozofije i
sociologije, koji je politički veteran Hrvatske
socijalno-liberalne stranke, pa Liberalne stranke, nekadašnjim
saborskim zastupnikom i od 2000. do 2003. godine ministrom
zaštite okoliša, koji je pet godina, do 2008., bio hrvatski
veleposlanik u Rusiji. Danas je ovaj autor više knjiga predavač
na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag
Hammarskjöld u Zagrebu.
U dnevnom listu 24 sata je u vremeplovu objavljen podatak
da je BBC 18. travnja 1930. objavio da nema nijedne vijesti
vrijedne emitiranja, pa da puštaju glazbu. Danas više ne živimo u
takvom vremenu i sve je vijest – i najveća banalnost i najveća
glupost dolazi na naslovne stranice.
– Živimo u informacijskom dobu u kojemu su informacije predmet
trgovine i medij kojim se ostvaruju interesi. Kada je riječ o
Hrvatskoj, bilo je ovih dana vrijedno pratiti vijesti i doznati
kako su se građani opredijelili o ponuđenim političkim opcijama,
a sad ćemo vidjeti što će predstavnici tih opcija odlučiti.
Izbori su bili raspisani za 17. travnja, a HDZ je isticao
da je to Svjetski dan cirkusa. Jesu li prošli takvom
tonu?
– Prošli su u ozbiljnom tonu, za razliku od priprema za izbore i
za razliku od onoga što je obilježilo protekli mandat –
cirkusantski odnosi predsjednika Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a
Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića.
Svoje državničke dužnosti su u potpunosti podredili osobnim
animozitetima. S obzirom na to kakav je njihov odnos bio za
cijelog prošlog mandata i u kakvom tonu se odvijala kampanja,
načinom na koji su održani izbori možemo biti zadovoljni. Građani
su pokazali veći stupanj ozbiljnosti od dva glavna politička
aktera u Hrvatskoj.
Što nam govori podatak da je odaziv na izbore visokih
62,31 posto?
– Govori nam o visokoj motiviranosti birača da izađu na izbore,
da pokušaju pomoći onoj političkoj opciji za koju su se
opredijelili, da su glavni akteri u izbornoj kampanji uspjeli
pobuditi i one koji do sada nisu izlazili na izbore da na te
izbore izađu. Ovaj izborni rezultat je stanovito iznenađenje s
obzirom na visoku izlaznost. Uobičajena je pretpostavka da HDZ-u
odgovara niska izlaznost jer imaju disciplinirano biračko tijelo.
Ispostavilo se da su za izlazak na izbore bili motivirani i oni
koji su se naknadno opredijelili za HDZ, kao i oni koji su se
opredijelili protiv HDZ-a. Ta povećana izlaznost nije dovela do
bitne preraspodjele u odnosima između stranaka. To jest
iznenađenje i to predstavlja uspjeh HDZ-a, premda je po broju
osvojenih mandata slabiji u odnosu na prošle parlamentarne
izbore. Uspio je ostati uvjerljivi relativni pobjednik. Ako
pogledamo prvih pet lista po broju osvojenih glasova, prva, treća
i četvrta su desne političke opcije, a druga i peta lijeve.
Krajnja ljevica nije izborila mjesto u Hrvatskom saboru, a
krajnja desnica je treća po broju osvojenih mandata. Domovinski
pokret i Most su dvije verzije HDZ-a. Te su opcije protiv
Plenkovićeva HDZ-a, a DP je za HDZ kao nacionalnooslobodilački
pokret, dakle za ono što je ta stranka nekoć bila, dok je Most za
onakav HDZ kakav nikad nije bio, a to je HDZ bez korupcije.
Zašto je DP ekstremna desnica?
– To je očito problem za premijera koji je uspio HDZ profilirati
kao stranku desnog centra, “poslušnog člana” Europske pučke
stranke, a uspjesi otpadnika od HDZ-a, osobito DP-a, dakle
zagovornika HDZ-a kakav je nekoć bio, su za Plenkovića
zabrinjavajući, no otvara mu kao relativnom pobjedniku više
vjerojatnosti da može sastavljati Vladu no što bi to mogao neki
mandatar SDP-a.
Slažete li se s premijerom da postoji govor mržnje
usmjeren ka HDZ-u?
– Donekle, no to treba staviti u kontekst. Premijer i HDZ se
predstavljaju kao oni koji pristojno razgovaraju sa svima, a
pritom Plenković ne zanemaruje samo ono što je za
aktualnog sata na sjednicama Hrvatskog sabora upućivao oporbenim
zastupnicima, nego i svoje uvelike ignorantske postupke prema
stajalištima javnosti i argumentima zdravog razuma. Ako se
sjetimo kako je odgovarao na pitanja opozicijskih zastupnika i
zastupnica, možemo ustvrditi da nikad nije niti pokušao
odgovoriti na neko njihovo pitanje, nego ih je uvijek nastojao
eliminirati argumentima ad hominem. Postupci premijera se svode
na potpuno ignoriranje ustavnih obveza i obzira prema javnosti s
jednim jedinim argumentom, da može činiti što hoće jer ima iza
sebe 76 zastupnika kojima može narediti kako da glasaju. Riječ je
o autokratskom stilu vlasti. Budući da je na tome insistirao,
dakle na tome da ne posluša niti jedan savjet i niti jedan
prijedlog, izazvao je animozitet. Dio opozicijskog repertoara bi
se mogao nazvati govorom mržnje, ali se može reći da je odgovor
na njegovu praksu mržnje, ignorancije i potpunog obezvređivanja
činjenice da u Hrvatskom saboru postoji i opozicija te potpunog
ignoriranja eksplicitnih odredbi Ustava koje mu kao premijeru
nalažu da s Predsjednikom surađuje na području obrane, nacionalne
sigurnosti i vanjskih poslova. Premijer je bezbroj puta javno
izjavio da ga ne zanima što Predsjednik misli i da s njime neće
razgovarati o onome o čemu bi po Ustavu trebao. Ono što naziva
govorom mržnje bih nazvao radije izrazom očajanja opozicije zbog
toga što je bila izvrgnuta takvoj bezočnoj ignoranciji.
Možemo je reklo da ne želi s HDZ-om u koaliciju, kao i
Fokus, SDP, Most… Što je problem s HDZ-om da s njime ne žele
koalirati?
– Problem su dosadašnja bahata ignorantska praksa premijera
Plenkovića i pristajanje saborske većine na to da im upravlja,
kao da Hrvatski sabor odgovara Vladi, a ne obrnuto, kako predviđa
Ustav. To ignoriranje i vrijeđanje opozicijskih zastupnika je
uvjetovalo i takva stajališta. Most je političko djelovanje
ponajprije utemeljio na istraživanju korupcije i nastojanju da se
ona iskorijeni. Nikola Grmoja iz Mosta je bio predsjednik
Antikorupcijskog vijeća i nastojao je iskoristiti sve
parlamentarne mehanizme radi rješavanja problema korupcije, a HDZ
je poduzeo sve da ga u tome onemogući. Vrlo radikalna stajališta
Mosta koja tu stranku diskvalificiraju iz poslijeizbornih
pregovora o stvaranju koalicije su posljedica HDZ-ove zlouporabe
moći. Znamo da je Most već dvaput bio u koaliciji s HDZ-om i
pretpostavljam da ne bi voljeli i treći put dovesti HDZ na vlast,
pa je vladajuća stranka upućena podršku tražiti u DP-u, jer je to
HDZ kakav je nekad bio, te među pojedinim zastupnicima
nacionalnih manjina. Znamo da je uvjet DP-a da predstavnici
srpske manjine ne mogu biti u vlasti, ali se nisu izjasnili o
drugim zastupnicima manjina i možda bi Plenković mogao pristati
na taj kompromis, uz jamstvo da će se kao premijer pobrinuti da
se i dalje poštuju prava svih nacionalnih manjina.
HDZ je možda primoran koalirati s DP-om, a usklađen je
politički s Europskom pučkom strankom i predsjednicom Europske
komisije Ursulom von der Leyen. Čega će se prije odreći, većine u
Hrvatskom saboru, pa da se ide na nove izbore, ili pozicije
unutar Europske pučke stranke i pozicije Hrvatske unutar Europske
unije?
– Ne vjerujem da bi se premijer htio odreći međunarodne pozicije
HDZ-a. Ako ne uspije složiti saborsku većinu, izgledni su novi
izbori. Šanse da predsjednik Milanović formira Vladu su
minimalni, za to bi trebalo formirati saborsku većinu. DP je
jasno poručio da je svjetonazorski bliži HDZ-u negoli SDP-u i
pretpostavljam da ne bi pristali sudjelovati u Vladi u kojoj SDP
igra glavnu ulogu, ali ako tvrdokorno ostanu protiv umjerenog
HDZ-a i insistiraju na tome da se transformira retrogradno, pa
opet postane nacionalnooslobodilački pokret, premijer to ne bi
mogao prihvatiti, pa mi se čini da bi bila puno veća vjerojatnost
raspisivanja novih izbora. Najvjerojatnije će Plenković uspjeti
sakupiti neku saborsku većinu. Znamo da je HDZ vješt u
pronalaženju takozvanih žetončića, ako već ne u plasiranju
žetončića unutar redova drugih stranaka.
Koliko je moguće da sklepa većinu zaobilaženjem DP-a i
suradnjom s manjim partnerima?
– To mi se čini manje vjerojatnim od dogovora s DP-om.
Posavec je u izbornoj kampanji iznio stajališta koja nisu u
skladu s HDZ-ovim programom. Fokus je i nakon izbora poručio da
ne želi ući u Vladu s HDZ-om. Put za stvaranje saborske većine za
koji me pitate bi bio vrlo mukotrpan i HDZ bi primoravalo na veće
ustupke nego za koalicije s DP-om koji bi se zadovoljio time da
predstavnici srpske manjine ne budu dio izvršne vlasti, odnosno
neprovođenjem ratificirane Istanbulske konvencije, što i jest
dosadašnja praksa HDZ-a.
Što bi značilo za zemlju, ako bi se pristalo na izričite
zahtjeve da predstavnici Srba ne sudjeluju u vlasti?
– To bi ponajprije za premijera osobno bilo krajnje neugodno jer
se do sada oslanjao na podršku tih zastupnika i to mu je
pribavljalo europsku legitimaciju. S druge strane je pokazao da
je spreman posegnuti za praksama koje baš nisu europske, što se
tiče vladavine prava, koja ponajprije podrazumijeva poštivanje
Ustava. Ako netko od prvog dana svog mandata nije poštivao Ustav,
to je premijer Plenković. Njegovi dosadašnji postupci se uvelike
razlikuju od njegove europske retorike. Ako bi predstavnici
srpske nacionalne manjine insistirali na tome da njihovo
nesudjelovanje u izvršnoj vlasti predstavlja neku vrst
diskriminacije – a ne mora nužno biti riječ o diskriminaciji – to
bi za Plenkovića bilo prilično neugodno opterećenje. No, i u tom
slučaju može jamčiti poštivanje manjinskih prava. Treba ih
zajamčiti, neovisno o tome tko formira saborsku većinu.
Možemo je pozvalo da sve stranke koje su se protivile
vlasti HDZ-a podrže SDP-ovu manjinsku Vladu, a u isto vrijeme i
da ne želi desnicu na vlasti. Nije li to kontradiktorno? Što je
ljevici problematično u koaliranju s HDZ-om, ako je on već
umjeren i na tragu U. von der Leyen?
– Svjedočimo priličnoj polarizaciji koja isključuje uspostavu
odnosa kakvi bi bili normalni da ne postoji takva polarizacija.
Svakoj stranci je prirodno stalno da ima utjecaja na vlast. Mala
je vjerojatnost da bi se ostvarili prijedlozi Možemo jer bi takva
Vlada SDP-a i možda još poneke manje stranke s izrazitom manjinom
u Hrvatskom saboru bila prepuštena hirovima stranaka koje je u
parlamentu podržavaju. Te bi stranke tada imale vrlo velik
utjecaj na oblikovanje državnog proračuna i donošenje zakona, kao
da su dio koalicije, a možda i veći. Bilo bi poučno imati
manjinsku Vladu samo zato da se političari, osobito oni u
izvršnoj vlasti, nauče što znači biti odgovoran prema Hrvatskom
saboru. No, takva bi Vlada bila izrazito nestabilna i izrazito
kratkog vijeka zbog mogućnosti da se stranke lako udruže na
pojedinim politikama suprotstavljanja takvoj izvršnoj vlasti. HDZ
bi vrlo teško podnio manjinsku Vladu koju čini politička stranka
sa znatno manje osvojenih mandata u Hrvatskome saboru no što on
ima.
Je li se oporba previše fokusirala na korupciju i je li
ona najveća prijetnja? Jednu ličnost iz moderne svjetske
povijesti uzimamo za ideal-tip zla u politici, a uopće nije bila
korumpirana.
– Korupcija je ozbiljan problem našeg društva, no relativna
većina građana je pokazala da je ne smatra glavnim problemom.
Most je postao stranka jedne teme, ona koja se fokusirala samo na
jedan problem i time se profilirala kao moguća osvetnička
stranka, a širok krug onih koji pripadaju HDZ-ovoj
klijentelističkoj mreži su se osjetili ugroženima od takve
političke opcije. Most bi trebao uznastojati u borbi protiv
korupcije, ali i proširiti krug tema o kojima ima jasno određena
stajališta. Oni imaju jasno određeno stajalište o potrebi
angažmana vojske na državnim granicama, ali bi se time Hrvatska
izmaknula iz konteksta europskih zemalja i pokazala da nije
sposobna kontrolirati granicu. Osim toga, u podlozi takvih
prijedloga je nezdrava ksenofobija koja zanemaruje u potpunosti
činjenicu da emigranti u velikoj većini nisu zlonamjerni
teroristi ili pokvarenjaci koji žele koristiti našu socijalnu
pomoć, nego su oni koji zbog nesreće bježe iz svojih zemalja. U
redu je spriječiti ilegalne migracije, ali je previše
ekstremističko stajalište proglasiti rat migrantima. Ako bi Most
nastavio borbu protiv korupcije, a u drugim stajalištima ako bi
bio fleksibilniji, možda bi proširio svoju izbornu bazu. Ta
stranka je trenutačno HDZ-u neprihvatljiv partner zbog
traumatičnog iskustva iz njihovih prethodnih koalicija i zbog
toga što je Most radikalniji no ranije. Oni su uspjeli
isposlovati Vladu u kojoj šef HDZ-a ne bi bio premijer i vidjeli
smo da je bila kratkog vijeka. U najgorem slučaju za HDZ, odnosno
za premijera moglo bi se dogoditi da DP pristane na koaliciju, uz
uvjet da Plenković ne bude premijer. To je za Plenkovića, dakako,
neprihvatljivo, ali je pitanje koliko bi onih u HDZ-u koji žele
da ta stranka formira vlast, pristalo na to, da se oslobode
tereta jedne osobe, što je bio problem u slučaju Tomislava
Karamarka, na temelju čega je Plenković dobio unutarstranačke
izbore. Ako se dogodi da Plenković ne uspije oblikovati saborsku
većinu, a ostali HDZ-ovci dobiju obećanje od DP-a da će pristati
na hadezeovskog premijera, ali da to ne bude postojeći, Plenković
ne bi bio premijer. Takva mi mogućnost izgleda malo vjerojatnom,
ali je ne valja isključiti iz razmatranja. Tonski snimak
Plenkovićeva obraćanja stranačkim aktivistima ne bi dospio u
javnost da u HDZ-u ne postoji jaka skupina koja takvom njegovom
politikom nije zadovoljna.
Je li Predsjednik napravio medvjeđu uslugu SDP-u i
sebi?
– Pridonio je polarizaciji i tome da od onih koji možda nisu
planirali izaći na izbore izađe jednak broj i pristalica i
protivnika HDZ-a. Da je postupio umjerenije, možda bi veća
izlaznost donijela veću korist lijevom centru. Posljedica njegova
angažmana je raskid SDP-ova dogovora s Fokusom, Radničkom frontom
i IDS-om – da su svi bili na istoj listi SDP-ova koalicija bi u
nekim izbornim jedinicama osvojila više glasova. Milanović je
doprinio rastu popularnosti SDP-a, ali je smanjio koalicijski
potencijal te stranke. Osviještene glasače SDP-a, one koji iz
uvjerenja glasaju za tu političku opciju, je zbunio stavovima jer
većina njegovih stajališta iz ove kampanje je bila takva kao da
je kandidat DP-a, a ne SDP-a za premijera s obzirom na to da je
iznosio ksenofobne, protueuropske i mizogine stavove. Sve je to
dio javnosti moglo zbuniti i možda je to u maloj mjeri
pridonijelo povećanju glasova za Možemo.
Je li sebi ugrozio izglede na predsjedničkim
izborima?
– Predsjednik je nepredvidljiv i to je jedino sigurno kod njega.
Jasno je da je njegov prvi cilj onemogućiti da Plenković bude
idući premijer. Možda bi Milanović i pristao na to da on osobno
ne bude predsjednik Vlade, ali mu je primarni cilj da postojeći
više ne obnaša tu dužnost i to bi moglo zakomplicirati situaciju
u ovim pregovorima oko formiranja parlamentarne većine.
Predsjednik se po Ustavu ima pravo savjetovati s predstavnicima
svih parlamentarnih stranaka, ali je već unaprijed dao do znanja
da neće biti neutralan, nego vrlo pristran, a to je nezdravo. Kao
što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović onemogućila
formiranje SDP-ove Vlade s Mostom, Milanović bi mogao bitno
otežati put Plenkoviću u ostvarivanju većine. Jasno je da kao
sudionik predizborne kampanje Predsjednik neće samo pokušati
dobiti stajališta predstavnika parlamentarnih stranaka, nego će
nastojati utjecati na njihove stavove.
Može li to biti razlog za opoziv Predsjednika?
– Ako toliko oteža formiranje većine i ako je niti sam ne može
formirati, oblikuje se tehnička Vlada koju imenuje i raspisuju se
novi parlamentarni izbori. Najvjerojatnija je opcija da se
formira saborska većina pod vodstvom HDZ-a, druga je mogućnost da
bilo koji mandatar dobije većinu, pa da se raspišu novi izbori i
tek treća opcija po vjerojatnosti je mogućnost da SDP formira
neku koaliciju.
Je li Predsjednik svojim postupanjima u predizbornoj
kampanji stvorio dovoljan razlog za pokretanje postupka njegova
opoziva, odnosno može li se taj razlog stvoriti njegovim
postupanjem nakon izbora?
– Njega može opozvati samo Hrvatski sabor. Ako se u parlamentu
konstituira desna većina, ne može se ostvariti njegov plan da
postane mandatar i da nova većina može pokrenuti postupak
opoziva, no za opoziv je potrebna dvotrećinska većina zastupnika.
Na stranu odnosi snaga u Hrvatskom saboru, je li
Predsjednik ispunio te uvjete?
– Ako bi došao netko s potpisima 76 ili više zastupnika, a ovaj
bi mu odbio dati status mandatara, moglo bi se govoriti o kršenju
Ustava koji točno propisuje da Predsjednik daje mandat za sastav
Vlade onome tko ga je uvjerio da može oblikovati saborsku većinu.
Prikupljeni potpisi su dokaz da takva većina postoji. Ako bi
Predsjednik u tom slučaju uskratio mandat za sastav Vlade, oni
koji tvore većinu u Hrvatskom saboru bi mogli nastojati stvoriti
dvotrećinsku radi opoziva. I to je prilično nevjerojatno danas.
No, ako bi postojao dovoljan broj zastupnika kojima bi važnija
bila stabilnost države i formiranje Vlade u što kraćem roku,
Predsjednik bi se izložio opasnosti smjene. To je jedna od
opcija, ali četvrta po vjerojatnosti.
Slažete li se s Borisom Rašetom iz 24 sata da je SDP
kratica za Stranku dugotrajnog propadanja?
– To je realna mogućnost za SDP, osobito ako Milanović ne izbori
i drugi mandat za predsjednika Republike jer se njihova velika
očekivanja ipak nisu ostvarila.