Birači su otišli ulijevo, a vlast nominalno ide udesno, kaže redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Hrvatska je na pragu dobivanja nove parlamentarne većine koju bi
činili Hrvatska demokratska zajednica, Domovinski pokret, neki
predstavnici nacionalnih manjina i još poneko, a ta zbivanja
nakon održanih izbora za Hrvatski sabor zumiramo s redovnim
profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu
Goranom Čularom, predavačem na predmetima Političke stranke i
Politički sustav Hrvatske, između ostaloga.
Razgovaramo na Dan Europe i na Dan pobjede nad fašizmom.
Koje su Vam asocijacije na to?
– Cijeli svijet koji je svjestan što se događalo u Drugom
svjetskom ratu bi trebao slaviti krajnji datum antifašističke
pobjede. Neki krugovi u Hrvatskoj i dalje smatraju da se ne
treba. Ovih dana su neki politički akteri ustvrdili da je 1945.
godine Zagreb okupiran. Stajati na strani antifašizma kao
neupitne vrijednosti ne isključuje i propitivanje svih aspekata
antifašističke borbe u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji i uopće
svijetu. Znamo da se događalo ono što nije prihvatljivo iz
današnje perspektive, pa čak i u antifašističkoj borbi. Ruski
vojnici su činili užasne zločine, saveznici su potpuno nepotrebno
razarali Njemačku, atomskom bombom je ubijeno u Hirošimi i
Nagasakiju više od dvije stotine tisuća ljudi, a stotine tisuća
su ostali invalidi… O svemu tome se može otvoreno razgovarati,
ali od onoga trenutka kada se pojmi da je u takvim povijesnim
okolnostima bilo važno biti na strani antifašizma.
Povjesničar i političar Zlatko Hasanbegović je rekao
svojedobno da je antifašizam floskula i da se uopće ne spominje u
Ustavu Republike Hrvatske. Je li bio u pravu?
– U preambuli Ustava, koju je navodno pisao predsjednik Franjo
Tuđman, se vrlo jasno navodi da se baštini. Naveo je tada
različite povijesne izvore i svi su interpretirani kao da su
vodili nezavisnosti Hrvatske. Dakle, po tom tumačenju, ljudi su
prije deset stoljeća radili prema hrvatskoj nezavisnosti. To je
primjer povjesničarske interpretacije iz vlastitoga kuta i
vremena, a povjesničar tako ne bi trebao raditi. Historiografi
interpretiraju događaje iz daleke prošlosti unutar kategorija i
shvaćanja tog vremena kojime se bave, a ne svog, inače bi bilo
riječi o učitavanju aktualnih vrijednosti. Jedina tradicija koja
je označena negativno u preambuli Ustava jest Nezavisna Država
Hrvatska, a nasuprot nje je Zemaljsko antifašističko vijeće
narodnog oslobođenja Hrvatske. Potpuno jasno stoga antifašizam
kao vrijednost proizlazi iz preambule Ustava.
U preambuli se spominju i neki događaji, odnosno forme iz
feudalnog vremena. Je li stoga feudalizam vrijednost hrvatskog
društva?
– Tuđman je bio historicist, netko tko je izravno primjenjivao
neke svoje povjesničarske nalaze u politiku. Ti njegovi
povjesničarski nalazi su imali puno učitavanja trenutne situacije
i trenutnih političkih ciljeva. Svi ti dmitri zvonimiri, feudalno
razdoblje i razdoblje refeudalizacije se moraju uzeti s velikim
zrnom soli, ako se želi na to gledati historiografski. U našim
udžbenicima povijesti i dalje stoje neprovjereni podaci ili se
temelje na vrlo bazičnim elementima informacija. Prošlost je
gotovo isto toliko neizvjesna kao i budućnost.
Ruski režim se legitimira antifašizmom i poveo je rat u
Ukrajini radi toga da provede “denacifikaciju”, kako tvrdi. Je li
antifašizam danas utoliko usklađen s vrijednostima
liberalno-demokratskih društava Zapada?
– Jest. Netko se može pozivati na antifašizam iz različitih
razloga pa i s različitim argumentacijama, često i fantastičnim.
Ne možemo zabraniti nikome, pa niti ruskoj politici da rabi tu
interpretacijsku shemu za opravdanje agresivnih postupaka prema
Ukrajini. Vrlo realno možemo procijeniti koliko ta priča ima veze
sa stvarnim životom. Referiraju se na povijest Ukrajine koja je
jednim dijelom bila na strani nacista. Hrvatska ima vrlo sličnu
povijest, no i pokret otpora. Rusi se u opravdanju rata vraćaju i
na carsku Rusiju, na nešto prije pet stotina godina, tvrde da je
Zapad stalno radio na uništavanju Rusije… To prelazi granice
svakog normalnog poimanja. Kad se činilo da je naš historicizam
nevjerojatan, svjedočimo onome što dolazi iz službenih pozicija u
Rusiji.
Koliko je Europa danas podijeljena u osudi Rusije,
odnosno podršci Ukrajini, te između konfederalizma i federalizma?
Vidimo da su suverenističke opcije u Europskoj uniji manje sklone
pomoći Ukrajini, odnosno da su više sklone autoritarnom režimu u
Rusiji.
– Europa pokušava zauzeti zajednički stav protiv Rusije i to u
jednoj mjeri uspijeva. No, javljaju se kritički tonovi, a moramo
ih razlikovati od supstancijalne podrške ruskom režimu. Osim
radikalno desnih stranaka koje podržavaju politiku ruskog
predsjednika Vladimira Putina jer se to uklapa u neke njihove
antieuropske stavove, nitko drugi mu ne pruža podršku. Vrlo je
teško u Europi progovoriti kritički o odnosu Zapada prema Rusiji
bez da se tu osobu na proglasi rusofilom. Neki su njemački
generali vrlo blago na početku ruske agresije na Ukrajinu
izrazili svoje nezadovoljstvo time kako je Zapad tretirao Rusiju
unazad tridesetak godina i odmah su bili maknuti sa svojih
pozicija. Je li u Europi moguće slobodno izražavati stavove i
propitivati?
Postoji li granica dobrog ukusa do koje se može ići u
propitivanju?
– Uvijek se u ratu postavlja pitanje granica slobode. Faktički su
Europa i Sjedinjenje Države u neizravnom ratu s Rusijom. I
predsjednika Zorana Milanovića se zbog pokušaja da postavi
utoliko neka pitanja automatizmom svrstava među rusofile, što
dobro dođe predsjedniku Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a Andreju
Plenkoviću u unutrašnjoj politici. Jako je problematična
činjenica da ne možete niti najdobroćudnije pitanje postaviti bez
da vas se označi kao rusofila, a može se postaviti tisuću
pitanja, bez opravdavanja ruske agresije. Kako je došlo do toga?
Kako su se Sjevernoatlantski savez i Sjedinjenje Države odnosili
prema Rusiji? Moglo se pretpostaviti da u Rusiji žive u
očekivanju da im se da neka uloga u svijetu nakon Hladnog rata.
Putin je na početku svoje vlasti tražio da Rusija postane dio
Europske unije i NATO saveza. Amerikanci su ostali vjerni
strategiji koju je definirao Paul Wolfowitz po kojoj Rusija više
nije problem, da godišnje proizvede manje od Švicarske i tako
dalje. Ništa ne opravdava agresiju Rusije, ali se može
razgovarati i o odnosu prema njoj prije agresije. Je li ovo
vrijeme kada treba o tome povesti diskusiju? Mnogi u Europi misle
da nije i svi disonantni tonovi se u startu proglašavaju
rusofilskima. Meni je to potpuno nevjerojatno.
Možda je Portugal bio veća sila u povijesti nego Rusija
ikada, pa je pomiren sa sadašnjom ulogom.
– Imali su puno više vremena da se pomire s time.
DP i HDZ će vjerojatno oblikovati parlamentarnu većinu.
DP se proziva da su “ruski igrači”, suverenisti su, skeptični
prema Europskoj uniji, odnosno vlasti u njoj, glasali su
protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj… Hoće li premijer
biti primoran promijeniti svoju vanjsku, odnosno europsku
politiku?
– To ćemo vidjeti. DP je imao ambiciju postati dio izvršne
vlasti. To se pokazalo jačim od bilo kakvih kritika HDZ-a i
Plenkovića. DP-u su izvršne funkcije jako važne, a to se vidjelo
i na izborima 2020. godine kada je tu stranku vodio Miroslav
Škoro. To je bila tada nova stranka koja se prvi puta natjecala
na izborima i dobila 16 mandata, a već za izborne noći u njihovom
stožeru nije vladalo veselje jer su shvatili da nisu potrebni
HDZ-u. Izvršne funkcije su im prioritet. HDZ je dugo odolijevao
ispunjenju zahtjeva DP-a da Samostalna demokratska srpska stranka
bude isključena iz koalicije. Plenković je pošto-poto htio da
SDSS ostane makar simbolično u vlasti. Time je premijer htio
dokazati da nije niti za milimetar odstupio od svoje dosadašnje
politike, a čak se raspravljalo i o tome da će se DP podijeliti,
a na kraju su se ipak među sobom podijelili predstavnici
nacionalnih manjina. Bez obzira što predstavnici manjina tvrde da
su kompaktni i što se dogovaraju o kalkulantskoj podršci za
sastav Vlade, DP je uspio – nacionalne manjine su prihvatile kao
legitiman zahtjev da se iz saborske većine izbaci SDSS. Dobro je
pitanje kako će se dalje sve razvijati. Pregovori će biti
otvoreni i nakon što nova Vlada dobije podršku u parlamentu. Na
prvim okukama, nakon izbora za Europski parlament, nakon lokalnih
izbora, u bilo kojoj promjeni situacije, a vrlo vjerojatno i u
radu Vlade će dolaziti do velikih problema i nije mi jasno kako
će se razrješavati. Ne vjerujem da su HDZ i DP postigli stabilan
dogovor, što nije ništa neočekivano s obzirom na to što su si
međusobno poručivali u predizbornoj kampanji. Čeka nas trajno
repozicioniranje aktera u vlasti.
U čemu su nesukladni?
– Poprilično su nesukladni. Napravljeni su užasno veliki
kompromisi jer si HDZ nije mogao dozvoliti da ne sastavi po njima
treću, a po meni četvrtu HDZ-ovu Vladu. Predstavnici nacionalnih
manjina su od početka bili instrumentalizirani, i to svojom
voljom. Do kraja su “držali ljestve” HDZ-u. Prvo su rekli da su
kompaktni, a potom da će podržati izbor Gordana Jandrokovića za
predsjednika Hrvatskog sabora, što je vrlo jasno sugeriralo da su
od samoga početka odabrali stranu i igrali su koliko su god mogli
tu ulogu. Suradnja HDZ-a i predstavnika nacionalnih manjina se
pokazala jako dobrom. Oni funkcioniraju srodno i jako se dobro
razumiju. Hegemonija SDSS-a unutar srpskog “areala” je daleko
veća no što HDZ dominira Hrvatskom. Njihov način djelovanja je
vrlo sličan. Riječ je o jako razvijenim klijentelističkim
odnosima koji se temelje na raspodjeli javnih dobara. HDZ to radi
na velikoj sceni, a SDSS na srpskoj sceni u Hrvatskoj. To se
dobro vidjelo na primjeru uhićenja ministra prostornog uređenja,
graditeljstva i državne imovine Darka Horvata te u slučaju
potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića – arbitrarno su
raspoređivali novac hrvatskim, odnosno srpskim tvrtkama, mimo
nominalnih kriterija natječaja.
Predsjednik DP-a Ivan Penava je podnio kaznenu prijavu
protiv Plenkovića i još je nije povukao.
– Vrijeme izborne kampanje bi trebalo biti jako ozbiljno. Tada
političke stranke i kandidati pojačano kontaktiraju građane radi
izlaganja stavova i to je nešto što demokracija mora imati.
Trebalo bi s punom većom ozbiljnošću uzimati ono što politička
stranka govori u kampanji nego izvan nje. Međutim, kod nas je
stvar potpuno obrnuta i cijela kampanja služi kao tip izgovora.
Često se kaže: “Dobro, ali to je bilo u kampanji”. Kampanje se ne
shvaćaju ozbiljno. Kampanja je kod nas najneozbijniji dio
politike i za njezinog trajanja se može reći bilo što, čak više
vrijedi ono što kažete izvan kampanje, a zapravo bi one trebale
biti vrijeme kada političke stranke iznose svoje pozicije vezano
za svoj politički program i vezano za svoje ponašanje nakon
izbora. Kod nas te ne obvezuje ono što si obećao i uopće rekao u
kampanji.
Makar to ovjerio kod javnog bilježnika.
– Kod nas te ne obvezuje niti ono što si potpisao i ovjerio kod
javnog bilježnika u kampanji. Nekad si dao “časnu pionirsku” kad
si nekome htio reći da ga lažeš, a danas kažeš da si potpisao kod
bilježnika i smiješ se.
Je li zahtjev da se predstavnici jedne nacionalne manjine
izbace iz vlasti uopće legitiman?
– U osnovi jest. SDSS je ipak politička stranka. Ako jedna
stranka s drugom ne želi na bilo koji način koalirati, ne možete
joj ništa.
DP kaže da je SDSS neustavan. Po čemu?
– Ne znam tu argumentaciju. Koji god bili razlozi za izbacivanje
SDSS-a iz koalicije, legitimni su. DP isto odbija koalirati s
Možemo, kao i obrnuto. Ne možemo uskraćivati pravo političkim
strankama da određuju s kime će, odnosno s kime ne žele ulaziti u
koaliciju. To treba uzeti zdravo za gotovo ne pitajući se za
razloge. SDSS je stranka zastupljena u Hrvatskom saboru s udjelom
moći kakav ima. Uostalom, empirijski gledano, oni su u puno
moćnijoj poziciji no što sugerira njihov broj zastupnika, što
otvara pitanja treba li sustav predstavništva drugačije urediti,
a postoje i prijedlozi u tom pogledu. Sve je to za raspravu.
Možemo li konstatirati da je s koalicijom HDZ-a i DP-a
Hrvatska otišla udesno?
– Nominalno je tako. Nikad se nije dogodilo da HDZ sa strankom
desnijom od sebe formira Vladu. To je demokratski ringišpil
natjecanja na više razina na kojemu nikada ne znate točno gdje
ste. Birači su se u odnosu na 2020. godinu pomakli više ulijevo.
Možemo je reklo da će biti brana dolasku desnice na
vlast. Zašto utoliko nisu jednostavno ušli u koaliciju s
HDZ-om?
– Istina je da je Možemo od početka bilo jako za antihadezeovski
front. Nisu nikakva brana desnici. Nisu spriječili formiranje
većine HDZ-a i DP-a uz sve te uvjete, kao što je izbacivanje
SDSS-a iz vladajuće koalicije. Da su htjeli, Možemo je možda
moglo biti takva brana. Možemo raspravljati što bi njihova
predizborna koalicija sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske
donijela sa sobom. Nisu pokazali niti spremnost da se odreknu
ideološke čistoće jer su jasno rekli da neće podržati Mostov
prijedlog da Penava bude predsjednik parlamenta. Možemo legitimno
ustraje u nekim svojim ciljevima, ne želi zapustiti svoje birače
i ideološku poziciju, ali je u tom slučaju vrlo upitno na koji su
način bilo kakva brana radikalnoj desnici. Možda su drugačijom
strategijom i mogli biti takva brana, ali su postupili dosta
sebično, što je legitimno. Možemo za zajedničku stvar nije ništa
napravilo.
Pretpostavili su stranački općem interesu.
– To je legitimno. Jako su dobro radili za svoju stranku, ali je
pitanje što su dali za zajedničku stvar. Birači su u većoj mjeri
izašli na birališta, Predsjednik je kompromitirao sebe i svoju
poziciju ne bi li utjecao na bolji rezultat oporbe, predsjednik
SDP-a Peđa Grbin je abdicirao u stranci, kako je to opisao
Plenković, SDP je bio dosta galantan prema svima koji su htjeli
sudjelovati u koaliciji… Što je Možemo napravilo?
Hoće li se SDP oporaviti nakon ovog debakla?
– Ta je stranka već godinama u problemu i pitanje njezinog
oporavljanja je predmet rasprave već osam godina. Otkako je
Milanović 2016. napustio stranku nakon izgubljenih izbora nikako
ne mogu doći u oblik rada koji bi jamčio da SDP ponovno igra
ulogu kakvu je ranije igrao. Ostali su potpuno ovisni o
Milanoviću i nikada nisu smogli snage da ga se odreknu, pa čak
niti tada kada je kao nestranačka osoba preuzeo mjesto
predsjednika Republike, a na kraju su priznali da bez njega ne
mogu ništa. Nije Milanović namjerno želio uništavati SDP, ali je
činjenica da je u toj stranci napravio takve stvari da nakon
njegovog izlaska iz nje ona nije mogla pronaći način daljnjeg
rada.
Hoće li Predsjednik obnoviti mandat?
– Predsjednički izbori su tek na kraju godine i o tome se može
samo natucati bez temelja. Ne znamo što će se u međuvremenu
događati s Vladom, izborima za Europski parlament i tako dalje.
Situacija se lako preokrene, pa je nezahvalno i nepotrebno
predviđati šest mjeseci unaprijed.
POGLEDAJTE VIDEO