"Treba doći do dubinskog preispitivanja. Liberalni međunarodni poredak je očito gotov", ocjenjuje
S izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu Petrom Popovićem, autorom knjiga “Prijepori
u teorijama međunarodnih odnosa” i “Kriza međunarodnog poretka
21. stoljeća”, koji predaje na predmetima “Uvod u studij
međunarodne politike”, “Teorije međunarodnih odnosa” i “Svjetski
diplomatski odnosi u prvoj polovici 20. stoljeća” zumiramo stanje
u svijetu koji djeluje sve opasnije, a s obzirom na to da nas je
potopio toplinski val uvodno ga pitamo o odnosu klimatskih
promjena i međunarodnih političkih odnosa.
Jesu li vrućine koje proživljavamo odraz klimatskih
promjena?
– Naravno. Klima se mijenja uslijed smjera industrijskog razvoja
unazad 120 godina. To nije upitno. U političkom smislu je upitno
kako izvesti tranziciju, odnosno diversifikaciju energije, bez
toga da se klima dodatno uništava. Zagovornici zelene tranzicije
u pravilu prešućuju da je diversifikacija skupa i da prelazak na
obnovljive izvore energije oštećuje okoliš. Na države i
međunarodni poredak se stvara pritisak. Međunarodna energetska
agencija (IEA) sa sjedištem u Parizu je nedavno objavila
statističke podatke koji govore o tome u kolikoj se mjeri nakon
invazije Rusije na Ukrajinu pojačala ta tranzicija – 40 posto
svih solarnih panela ikada izrađenih izrađeno je u godinu dana od
agresije iz 2022. Do te godine je svaki 25. automobil bio
električni, a danas je svaki peti. Države će se morati tome
prilagoditi, a koja to odbija ispada iz igre. To je problem
velikih sila, naročito Narodne Republike Kine jer je jedan od
glavnih izvoznika solarnih panela i minerala nužnih za zelenu
tranziciju. Radi se na tome da se Europa energetski u potpunosti
odvoji od Ruske Federacije, mada iz te zemlje i dalje stiže plin,
a čak se i uvećao uvoz u odnosu na 2022., a onda se postavlja
pitanje odakle će Stari kontinent dobivati taj energent, a baš
mjesta na nove izvore i nema. Europska unija je s Ukrajinom u
lipnju 2021. potpisala ugovor o eksploataciji resursa potrebnih
za zelenu tranziciju, a šest mjeseci nakon toga je započela ruska
invazija. U sjevernoj Africi je unazad četiri godine bilo devet
državnih udara s potpisom ruske paravojne organizacije Wagner i
jedino je utoliko ostala Kina, a Sjedinjene Američke Države vrše
pritisak na EU da se svijet podijeli na autokracije i
demokracije, kako je to američki predsjednik Joe Biden
formulirao, a Kina spada u suprotni tabor. Neki biznisi su stoga
bili uništeni. BMW je poslovao u Kini i kada je međuparlamentarna
skupina o Kini koju je predvodio američki republikanski senator s
Floride Marco Rubio izvijestila da se u toj zemlji koriste roblje
i dječja radna snaga, mada nijedna relevantna institucija nije
dokazala istinitost tih tvrdnji, biznisi su se morali od tamo
povući. Europa je stoga dosta stisnuta i u problemu.
Jesam li dobro shvatio da je uvećan uvoz ruskog plina u
EU od agresije na Ukrajinu iz 2022.?
– Da, ali ne izravno. Turska uvozi isključivo Mađarskoj, a za
Njemačku stiže plin preko Azerbajdžana koji velikim dijelom
dolazi iz Rusije.
Zašto?
– Nema drugog izbora. Amerikanci su imali plan koji je originalno
bio onaj američkog predsjednika Baracka Obame, a podrazumijeva da
cijena nafte ostane na nekoj normalnoj razini, pa da se Europi
prodaje plin iz Amerike, Katara i raznih drugih mjesta samo radi
toga da se EU odvoji od Rusije i za taj plan je bilo ključno da
se napravi nuklearni sporazum s Iranom – dogovorom s Irancima oni
bi odustali od izrade atomske bombe, a zauzvrat bi im se maknule
sankcije čime bi se tržište naftom uravnotežilo. Ta je ideja
propala za vlasti Donalda Trumpa, a vjerojatno nije samostalno
donio takvu odluku nego je to odredio netko vezan za stare naftne
interese u Americi koji se nalazio u njegovom bližem krugu.
Biden je to pokušao popraviti, ali neuspješno jer se Iran osilio
i njegov utjecaj se sada prostire od Jemena, Iraka, Sirije,
Libanona, pa do same Palestine i utoliko postoji s njima ogroman
problem. Iran stoga nije više bio zainteresiran za bilo kakav
sporazum, a Biden je htio učiniti to da se oslobodi ta nafta kako
bi se on u potpunosti fokusirao na zelenu tranziciju u Americi.
Uvođenjem zakona o rezanju inflacije je doveo Europu na koljena
jer se ogromnim subvencijama poticalo tvrtke da dođu raditi u
Ameriku i time se ugrožava opstanak Europe. Utoliko Europa nema
drugog izbora nego posredno kupovati plin od Rusije.
Dakle, Amerika ugrožava opstanak Europe, mada su
saveznici, ako sam shvatio.
– Ugrožava je i u sigurnosnom smislu. Jedan od većih mitova
vezano za agresiju Rusije na Ukrajinu je da je do toga došlo zato
što se Sjevernoatlantski savez (NATO) širio na istok, a time i
Amerika. Invazija je izvedena jer se Zapad povlačio – u tome su
Rusi dobili priliku. Kap koja je prelila čašu bilo je povlačenje
iz Afganistana 2021. Istovremeno je Francuska izbačena iz
pomorskog dogovora s Australijom. Tada je francuski predsjednik
Emmanuel Macron počeo govoriti o nuždi osnivanja zajedničke
europske vojske, ostvarenja strateške i energetske sigurnosti.
Zato je u ožujku 2023., na zgražanje Amerikanaca, s predsjednicom
Europske komisije Ursulom von der Leyen putovao u Kinu, kako bi
tamo objasnio nuždu diversifikacije i da se može surađivati u
vezi minerala, ali na fer način – varanje na tržištu se veže za
kineski tip poslovanja. U tom kontekstu se stvaraju “geopolitičke
komisije”, kako to zove U. von der Leyen. Namjera je
pozicionirati Europu kao samostalnog igrača i kao partnera drugim
regijama koje bi bilo ključne za energetsku neovisnost i
sigurnost, a to se teško ostvaruje. Inicijativa Global Gateway, u
prijevodu Globalni prolaz, je trebala dati ključan smjer
kretanja Europe prema Africi, a to se nije moglo ostvariti zbog
već pretjeranog utjecaja Kine i Rusije na sjeveru Afrike i već
spomenutih državnih udara. Macronu se prigovaralo kad je rekao da
će slati vojsku u Ukrajinu, da je to neminovno, što je istina.
Čak će i Marine Le Pen iz Nacionalne fronte morati to razmotriti,
ako pobijedi na predsjedničkim izborima 2027. godine. Ovisnost
Njemačke o ruskim energentima, što se gradilo još od Hladnog
rata, drži Europu ovisnom o Ruskoj Federaciji. Temelj francuske
energetske neovisnosti su nuklearne elektrane i sada ih Rusi
stežu svugdje gdje se eksploatiraju resursi potrebni za nuklearnu
energiju – u Nigeru, u departmanu Mayotte, Novoj Kaledoniji i čak
s Kazahstanom u kojemu su rusi postali većinski vlasnici tvrtke s
kojom su Francuzi potpisali ugovor. Zato Macron govori o
Europi kao samostalnom akteru koji će se samostalno suprotstaviti
Rusiji.
Znači li to da će i Hrvatska kao članica NATO saveza ući
u rat s Rusijom?
– Nezahvalno je nagađati u kojem smjeru bi se dalje nastavilo s
tim odnosima, ali se jedno mora krajnje ozbiljno shvatiti i o
tome moramo početi razmišljati, naime to što Rusi kažu da su u
ratu s “kolektivnim Zapadom”. Bilo kakva eskalacija može doći
samo s područja Ukrajine, kao što je ovo osvajanje Kurska, ili od
Francuza, Poljaka, Britanaca… To bi značilo uvlačenje NATO
saveza u rat, a samim time i SAD-a, što Amerika neće dozvoliti –
u to sam definitivno siguran. SAD neće ni pod razno dozvoliti da
se uđe u rat s Rusijom oko nekih granica na istoku koje
Amerikance uopće ne zanimaju.
Koji su principi međunarodnog poretka ugroženi ruskom
agresijom na Ukrajinu, odnosno zašto je Amerika uopće angažirana
oko Ukrajine, ako kažete da je u pitanju istočna granica koja
Amerikance ne interesira?
– Treba razmotriti koliko su Sjedinjenje Države angažirane.
Nedopustivo je izazvati takvu sigurnosnu krizu u Europi
osvajanjem jedne zemlje samo zato što je pretpostavka u Kremlju
bila da će ukrajinska vlast pasti za dva dana i da će se
uspostaviti marionetski režim, a da se onda to pretvori u krvavi
rat.
Prije toga je anektiran Krim.
– Jest, a nitko nije reagirao.
To je prva aneksija nekog teritorija nakon Drugog
svjetskog rata.
– Da. Tada je na vlasti u Njemačkoj bila Angela Merkel koja je to
samo formalno osuđivala. Sredinom 2015. je njezin ministar
vanjskih poslova govorio da Rusiju treba primiti u članstvo
skupine G-8 radi razgovora, a sve je to bila politika Sjevernog
toka. Još 2005. godine, u vrijeme kada je Rusija bila hibridno
uključena u ratovanje u Ukrajini, je nekadašnji poljski ministar
vanjskih poslova Radosław Sikorski takav stav Njemačke nazvao
novim paktom Ribbentrop – Molotov. Kasnije se uvažavalo
upozorenja iz Poljske i baltičkih zemalja da mira s ruskim
režimom neće biti dok ne obnovi ruske imperijalne granice.
Američka pomoć je jako suzdržana. Postoji nekoliko razloga zašto
se Amerikanci ne žele potpuno uključiti u taj sukob i zašto ne
žele da eskalira. Jedan od razloga je strah od nuklearnog rata.
Drugo, osnovni problem im je Kina, a ne Rusija – ako su Rusima
priznali granice na istoku 1945. i 1975., zašto ne bi i 2025.? Od
toga bi ujedno imali i koristi jer bi se takvim ocrtavanjem
granica slabili njihovi potencijalni konkurenti, uključujući i
Europu, a da ne govorimo o egoističnim poslovnim interesima
vojno-industrijskog kompleksa.
Predsjednik Biden je bio diplomatski vrlo angažiran uoči
invazije Rusije na Ukrajinu 2022., a i dalje je to jedna od
glavnih tema u američkoj politici.
– Jedno je što se govori u javnosti, a drugo je ono što piše u
nacionalnim sigurnosnim strategijama koje svake godine objavljuje
Bijela kuća. Ako pogledate nacionalnu sigurnosnu strategiju u
posljednje dvije godine, vidjet ćete da je prvi problem od
nacionalne sigurnosti Kina, drugi stanje demokracije, a tek na
trećem mjestu je Ukrajina. Norveški ministar obrane je bio
upozorio da bi se moglo pogoditi nekoliko naftnih izvora u
Rusiji, što bi dovelo tu zemlju u ozbiljan problem s obzirom na
to da bi ekonomske sankcije tada doista počele djelovati. Zašto
to nije urađeno, ako je cilj da se sankcijama Rusiju onemogući u
ratovanju i primora na pregovore? Jedan od zaključaka je taj što
bi tako nešto dovelo do porasta cijena nafte i inflacije u
Americi, i to u izbornoj godini, što je njima nedopustivo.
Što bi značilo za svjetski poredak, ako bi ruski
predsjednik Vladimir Putin uspio u svom naumu?
– Što je Putinov naum? Cijela se Ukrajina ne može zauzeti.
Putin gleda samo da se izađe iz rata jer Rusija ne može
pobijediti Ukrajinu, nego se tek diplomatski može navesti tu
zemlju da pristane da joj se amputiraju teritoriji i da bude
nekakva demilitarizirana tampon-zona između Istoka i Zapada. Za
svjetski poredak spasa nema. Uzmimo za primjer odnos Amerikanaca
spram Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda.
Kada govorimo o tim sudovima govorimo o multilateralnim ugovorima
više od stotinu zemalja, dakle govorimo o međunarodnom pravu, a
to što Amerikanci nisu potpisnici govori o njima. Ako takvi
sudovi na temelju ozbiljnih dokaza o zločinima u Ukrajini podignu
optužnicu protiv Putina i ako ga nakon toga posjeti kineski
predsjednik Si Đinping i ako još održi i samit s afričkim
zemljama u Sankt Petersburgu te forum slobodnih nacija u Moskvi s
predstavnicima 62 zemlje, postavlja se pitanje o kojem poretku je
više riječ jer to znači da više nikakve pravne norme ne igraju
ulogu. Paradoksalno, Putin bi mogao posjetiti Sjedinjene Države
jer one nisu potpisnice ugovora o uspostavi tih sudova. Treba
doći do dubinskog preispitivanja. Liberalni međunarodni poredak
je očito gotov, no mora opstati barem Povelja Ujedinjenih naroda.
Očito je da dolazi do regionalizacije. Postojat će razne regije
koje nisu kompaktne. Ne možemo reći da postoji kineska sfera. U
javnosti se pogrešno govori o multipolarnom svijetu jer pol
pretpostavlja hegemoniju, a ona je točno granično ocrtana i
postoji utoliko teritorijalna sfera djelovanja, kao što je u
Hladnom ratu bilo. Danas je svijet multipleksni. Ne možemo reći
da kineska sfera utjecaja završava u nekom azijskom moru gdje
Amerikanci imaju bazu, ako postoji kineska baza u Đibutiju. Na
sjeveru Afrike je formalno frankofonska organizacija, tamo su
istovremeno Afrička unija i Ekonomska zajednica država zapadne
Afrike (ECOWAS), a prisutni su tamo i Kinezi i Rusi. Čija je to
sfera utjecaja? Doći će do preklapanja u mnogim rubnim
područjima. Gdje će tu biti Europa s geopolitičkim ambicijama?
Koliko god EU jača na vrhu, toliko se stvara antagonizam među
državama-članicama. Brexit je ujedinio Europu, ali time nije
riješen problem zbog kojega je Velika Britanija istupila iz EU –
on opstaje.
Koji je to problem?
– Centralizacija. Zbog nje su Britanci otišli iz EU. Osnutak
europske vojske djeluje kao logično rješenje, ako se NATO
povlači, pogotovo ako Trump pobijedi na izborima u Americi, mada
je taj savez ojačan novim članicama i invazija Rusije na Ukrajinu
mu je dala nov smisao, ali u principu je riječ o organizaciji
koja gubi svrhu, ako dođe do sigurnosnog odvajanja SAD-a i
Europe. Nije pitanje tko će financirati tu europsku vojsku jer EU
uvijek iznađe novac, nego je pitanje kako će se odlučivati. Ako
se ne bude moglo odlučivati jednoglasno, jači blokovi država će
nadjačati slabije koji će se potom buniti i prijetiti izlaskom iz
EU.
Kakva je uloga Afrike u svijetu i hoće li jačati posebice
s obzirom na klimatske promjene jer se upozorava da bi zbog toga
još više migranata s tog kontinenta prema Europi?
– Mjesta odakle dolaze migranti nisu prošla industrijalizaciju i
imaju jak prirodni prirast. Afrika ima mladu populaciju koja
raste i utoliko je taj kontinent definitivno budućnost. Zbog jake
kolonijalne hipoteke i mržnje Francuzi ne mogu odlaziti tamo
promovirati partnerstva, no da dođe bilo tko drugi iz EU, bila bi
to već druga priča. Kada je Francuska predsjedala Europskom
unijom 2021. godine održan je velik skup na kojemu se govorilo o
inicijativi Global Gateway po kojoj bi EU surađivala s Afrikom,
ali ne na temelju pomoći nego jednakog partnerstva. Ako
kolonijalne zemlje išta mrze, mrze riječi pomoć i razvoj. Za njih
to nije ništa drugo no maskirani rasizam koji im tobože pomaže, a
radi iskorištavanja. Afričke zemlje žele iskreno partnerstvo,
zajednička poduzeća i zajednička ulaganja. Ako je budućnost
iskreno partnerstvo u ravnopravnom odnosu, dolazi se do problema
veoma čvrstih europskih standarda transparentnosti poslovanja i
korupcije, vladavine prava i slično. Gura se i besmislena woke
agenda, da se uvažavaju seksualne manjine i tako dalje, a
polovicu afričkih država čine vojne diktature. Tako dolazi do
ozbiljnog otpora. Polovica od oborenih režima u Africi za
državnih udara od 2020. godine nisu bili demokratski, nego
poluvojne diktature i državni udari su se dogodili zbog
unutarnjih sukoba moći, a onda se uključio Wagner, pa je tako
izgubljena cijela prilika za koju ne znam kako bi zaživjela jer
Europa njih uvjetuje, a treba Afriku upravo zbog problema
migracija. Afrika se mora razviti, da Afrikanci ne bi morali
migrirati u zemlje Europske unije.
Predajete o svjetskim diplomatskim odnosima u prvoj
polovici 20. stoljeća, a tada su se zbila dva svjetska rata.
Vidite li paralele tog razdoblja s današnjim?
– Ne samo da je puno paralela, nego i uzroka. Uzmimo za primjer
Mir u Brest-Litovsku iz 1918. Znamo da je Njemačka pomogla
boljševicima na čelu s Vladimirom Iljičom Lenjinom da prijeđu u
Rusiju radi povlačenja te zemlje iz Velikog rata. Njemački
general Max Hoffmann je u Brest-Litovsku ponudio tegobne uvjete
mira, kako se to kaže u svim knjigama. Kada pogledate što su ti
tegobni uvjeti podrazumijevali, vidite da je to karta današnje
istočne Europe i to je ono preko čega Rusi danas ne mogu prijeći.
Ruska propaganda tvrdi da je širenje NATO saveza na istok
nastavak posla kojega nije završio nacistički vođa Adolf Hitler,
da je to nova 1941. i slično, no to je krivo. Postoji ipak
paralela s 1918. godinom jer je u Njemačkoj došlo do ozbiljnog
sukoba između predstavnika civilnih i vojnih vlasti oko toga što
da se radi s Ukrajinom tijekom pregovora u Brest-Litovsku. Vojni
vrh je govorio da Ukrajinu treba anektirati radi žita jer narod
gladuje s obzirom na blokadu. Njemačka politika je upozorila da
bi se aneksijom Ukrajine dobilo dodatnih 40 milijuna ljudi i da
se vlast u Njemačkoj ne bi mogla uspostaviti bez Ukrajinaca. To
me podsjeća na priču o brzom primanju Ukrajine u Europsku uniju.
Ne znam kako bi takav primitak potpuno razorene zemlje pomogao
njoj, a postoji bezbroj načina kako može odmoći Europi. Kako u
tom slučaju politički organizirati EU s desecima milijuna novih
građana koji žive u potpuno drugim uvjetima od ostalih u Europi,
razoreni ratom i korupcijom, koja je bila problem i u predratnom
razdoblju? Nadalje, tada bi se dobila i čvrsta granica s
Rusijom, čega se njemačka civilna vlast 1918. plašila. Ako bi
postojala čvrsta granica EU s Rusijom, morala bi postojati i
europska vojska. Njemačka civilna vlast je predlagala na kraju
Prvog svjetskog rata da se prizna Ukrajina kao nezavisna država,
pa da se onda s njom rade ugovori o izvozu žita. Na to je
rješenje njemačka vojna vlast pristala, što je shvatio Lav
Davidovič Trocki kao boljševički pregovarač, proglasio “ni rat ni
mir” i propast pregovora, vremena više nije bilo i vojska je
anketirala Ukrajinu. Do kraja godine je Njemačka izgubila rat. To
je jedna od paralela s tim razdobljem. Ako bi Ukrajina po brzoj
proceduri bila primljena u EU, Europa bi morala imati svoju
vojsku. Ukrajina ne može ući u NATO, a niti Amerikanci za to nisu
pretjerano zainteresirani jer im nije na vrhu prioriteta pitanje
granice na europskom istoku.