"Imamo ozbiljnu šansu da se transformiramo i moj je jedini cilj da sudjelujemo u toj transformaciji. Ako je moja kandidatura za predsjednicu stranke pokrenula taj proces, zadovoljna sam"
Sociolog Dragan Bagić je ustvrdio da je malo članova
Socijaldemokratske partije Hrvatske čulo za Sanju Major, koja je
jedan od šest kandidata za predsjednika te stranke na izborima
koji će se održati 14. rujna, pa smo ovu sociologinju i
kroatisticu pozvali na razgovor ne bismo li više saznali o njoj i
ne bismo li s njom zumirali stanje te stranke i
socijaldemokracije u Hrvatskoj.
– Čini mi se da je unazad mjesec dana ipak nešto više ljudi u
SDP-u i izvan te stranke čulo za mene. Članica sam 17 godina, i
to aktivna, ali nepoznata. Od 2012. do 2017. sam bila tajnica
Foruma žena, pa sam imala pauzu do 2022. kada sam se bila
kandidirala na izborima u Forumu žena te postala njegova
potpredsjednica. Članica sam, dakle, od 2007. godine. Sudjelovala
sam i u kampanjama, djelovala na štandovima, pisala i razgovarala
te sam uopće svašta pokušavala, a konačno sam se sada odvažila za
to da kažem i nešto otvorenije što mislim i što me tišti u vezi
SDP-a.
Zašto si ostala članica SDP-a?
– To je kao biti u lošoj vezi – nisam zadovoljna i sretna te
stalno očekujem da će se nešto promijeniti nabolje, da ću uspjeti
promijeniti stranku ili da ću se naviknuti na to da je takva
kakva jest, pa ću postati ravnodušna članica. Vidjet ćemo kako će
završiti cijela ova priča, a moja kandidatura je pokušaj da
aktivno doprinesem transformaciji SDP-a i čini mi se da je
potaknula promjene. Ako ništa drugo, imamo više kandidata na
izborima, a to je bio moj prvi motiv za kandidaturu. Nadam se da
ćemo razgovarati o programskim odrednicama, o tome što bi SDP
trebao biti, što bi trebao činiti i za što bi se trebao zalagati.
Je li se SDP ponašao oholo prema bazi i jesi li se kao
članica osjećala zapostavljeno?
– Većinu vremena u SDP-u sam aktivna članica i zaista sam se od
početka trudila nešto učiniti, ali je najveći problem to što SDP
nema što ponuditi članovima i članicama, posebice ne onima koji
entuzijastično dođu u stranku i nastoje doprinijeti. Komunikacija
je i vertikalno i horizontalno otežana i ne događa se mnogo toga
na terenu. Stranke uglavnom žive u predizbornom periodu i tada su
svi mobilizirani. Povjerujemo tada da smo i mi bitni, a to
povjeruju i građani i građanke. To nam daje nadu da nismo
napušteni. Naši su glasači vrlo kritični i kažnjavaju nas za
propuste. No, imamo stabilnu glasačku podršku koja nas više ili
manje nagrađuje i glasači nas nikada nisu toliko kaznili da
padnemo na tlo. Ovo je i prilika da se uz samo male preinake
politika i ideja možemo približiti glasačicama i glasačima i
ponovno osvojiti vlast. Možemo je popunio prostor koji je SDP
napustio. Vidi se da građani žude za progresivnim politikama koje
unazad desetak godina nismo nudili.
Isplati li se članu SDP-a rad na terenu, u bazi? Postoji
li vertikalna mobilnost, odnosno postoji li netko tko će
vrednovati takvo zalaganje?
– Primarni osjećaj pripadnosti i očekivanje, zapravo nada da
radiš nešto dobro radi promjene zajednice nabolje su jedine
koristi od svega toga. Pozicija je premalo i ne bih utoliko
govorila o tome isplati li se stranački rad. Imamo 21.000
članova, a ranije smo ih imali mnogo više, no i ta brojka
predstavlja snagu. Ne možemo računati na to da će svi članovi u
svakome trenutku biti aktivni, no pokušavaju nešto napraviti.
Otkako sam najavila kandidaturu zaprimam pozitivne reakcije, ali
i izraze konsternacije oštrinom mojih riječi, ali to mi je
razumljivo s obzirom na to da nisu navikli na takav način
razgovarati i da nisu navikli tako nešto čuti iz svojih redova.
Morat ćemo poraditi i na terenu, ne samo s građanima i
građankama, nego i podići moral u članstvu te ga uvjeriti da se
isplati biti članica i član SDP-a.
U Karlovcu cijela organizacija SDP-a ima stotinjak
članova, a samo Mladež Hrvatske demokratske zajednice oko četiri
stotine. Što govori taj nesrazmjer?
– Mogla bih biti jako bezobrazna i reći da se radi o
klijentelizmu, društvenim anomalijama koje više niti nisu to,
nego pravilo. Voljela bih da se to promijeni, da mladi prestanu
razmišljati o tome da im članstvo u bilo kojoj političkoj stranci
može donijeti profesionalni napredak. HDZ od mladih dana
regrutira svoje članstvo. Sve proizlazi iz obiteljske dinamike.
Tradicionalno se opredjeljujemo lijevo ili desno, što ovisi o
obiteljskom naslijeđu i obiteljskim preferencijama. Stoga
i ovoliki broj članova Mladeži HDZ-a u Karlovcu kada uzmemo
u obzir ukupan broj članova i članica te stranke. SDP nikada neće
biti masovna stranka poput HDZ-a, ali bismo trebali podići broj
članova. Bez jake baze, onih koji rade lokalno, ne možemo
očekivati bolje rezultate.
Kako motivirati nekoga da se učlani, ako ne s nekim
obećanjem?
– Jedna je kolegica nedavno postavila tezu da valja prvo povećati
broj članova i članica radom na terenu, a da se tek potom
razgovara o socijaldemokratskim politikama. Smatram da treba
činiti upravo obrnuto. Jedino novim progresivnim idejama možemo
privući one koji u nama sada ne prepoznaju politički faktor koji
može nešto učiniti za njih. U najavi programa i u dopisu kojega
sam poslala predsjednicima i predsjednicama lokalnih organizacija
sam istaknula o čemu bismo trebali razgovarati, a dobivam
pozitivne reakcije, ali i pokude da sam previše radikalna i
progresivna te da bi SDP trebao biti točno tu gdje jest, a čini
mi se da je generalan stav da bi to trebao biti centar. Čula sam
i da ne bismo trebali ići više ulijevo, nego nam je HDZ oduzeo
prostor i teme. Kako iz toga ne izvući pouku i poruku da bismo se
trebali mijenjati i da bismo trebali otkrivati neke nove niše te
progovarati o u društvu ne toliko popularnim temama. Najviše
zamjeram SDP-u nedostatak hrabrosti i ideja, a čini mi se i
goriva da sve to pokrene.
Ako se HDZ toliko približio SDP-u, zašto je SDP toliko
nesklon koaliciji s HDZ-om?
– Oni su naš arhineprijatelj. Nikad nećemo doći u situaciju da
govorimo o velikoj koaliciji. Strašno mi je što smo za svrgavanje
HDZ-a s vlasti bili spremni pregovarati i s onima s kojima nikada
ne bismo smjeli sjesti za stol, a to je Domovinski pokret,
ekstremna i radikalna desnica. Toliko nam je HDZ trn u oku da smo
bili spremni pogaziti svoje svjetonazore. Politički cilj nam ne
smije biti samo svrgavanje HDZ-a s vlasti, bez obzira koliko
koruptivan bio.
Ako se pojavila ugroza u obliku DP-a, nije li bilo
logično sklopiti s desnim centrom koaliciju? Ispada da u SDP-u
vladaju tolika mržnja i netrpeljivost spram HDZ-a da bi se i s
krajnjom desnicom koaliralo protiv njega. Nije li to
apsurdno?
– Osim HDZ-a i SDP-a nitko nije niti obnašao vlast, a ni HDZ ne
može više to sam činiti, pa mora sklapati koalicije, u čemu su
vještiji od SDP-a koji je bio dvaput u prilici obnašati vlast i
to se događalo onda kada je HDZ doveo državu na rub
funkcioniranja. Oba puta kada smo došli u priliku obnašati vlast,
lideri su bili otišli – umro je Franjo Tuđman i Ivo Sanader je
završio u zatvoru. Poklopilo se, dakle, nekoliko stvari i SDP kao
stranka ne smije koalirati s HDZ-om jer bismo tako izgubili
smisao da smo drukčiji, a i politički i programski gledano u
ovome trenutku ne postoje jasne programske razlike. HDZ je postao
stranka koja i kroz ratificiranje Istanbulske konvencije vodi
računa i o ženama, za koronakrize je pokazao da provodi socijalne
mjere radi očuvanja radnih mjesta, sada najavljuje i novi Zakon o
tržištu rada, širi se raspon naknada za nezaposlene i prema onima
koji sklapaju sporazumni otkaz ugovora o radu… To su sve teme
koje je SDP trebao gurati, a nije. Kada predlažem nešto na Forumu
žena, često se govori da je to previše progresivno i da ne
postoji mogućnost da se to prihvati, a potom HDZ provede
socijaldemokratsku politiku bez problema, dok se mi zatim čudimo
zašto nismo nešto slično predložili. Ne vjerujem da će doći do
takve velike koalicije, osim u slučaju neke nacionalne ugroze. Na
posljednjim parlamentarnim izborima bih digla ruke od svega i ne
bih se uključivala formiranje bilo kakve većine, kao što je
postupilo Možemo.
S jedne strane je HDZ preuzeo vaše politike, a s druge i
Možemo.
– Da, to je ono o čemu stalno govorim. SDP se treba osloboditi
okova jednomodificiranih neoliberalnih koncepata, vratiti se
socijaldemokraciji i početi razmišljati i korak dalje od toga.
Navela sam dvadesetak točaka u programu. Imamo dvije stotine
tisuća stranih radnika i radnica i procjena je da će ih do 2030.
biti od četiri stotine tisuća do pet stotina tisuća. Moramo
razmišljati o njihovoj integraciji te o tome da takav priljev
stranih radnika i radnica snižava cijenu rada. Plaće u javnom
sektoru su 39 posto veće nego u privatnom. Zaista se radi o
velikom nesrazmjeru i s obzirom na negativne demografske trendove
imat ćemo ogroman problem. Svjedočimo porastu nasilja prema
stranim radnicima i radnicama. To su, dakle, realni problemi.
Stariji kolega je govorio da se socijaldemokracija treba
radikalizirati onoliko koliko su se radikalizirali i društveni
problemi. Cijelo vrijeme kaskamo za nečime. Postali smo reaktivna
stranka i ne razmišljamo o tomu što raditi nego kako reagirati na
pojave. Zapostavili smo suradnju sa sindikatima. Nove generacije
radnika i radnica nemaju pojma o svojim pravima. S obzirom na to
da češće mijenjaju poslove nego što je to činila čak i moja
generacija, a pogotovo od generacije naših roditelja, možda mladi
misle da se niti ne trebaju upoznati sa svojim radničkim pravima,
ali to je nešto što bismo kao socijaldemokratska stranka trebali
objasniti. Radi se i o povećanju plaća i jačanju prava u
privatnom sektoru. Cijela Europa govori o uvođenju
četverodnevnoga radnog tjedna, a čak i japanska vlada poziva
radnike i radnice da malo “stanu na loptu”, da naprave balans
između privatnog i poslovnog i čak zagovaraju kraći radni tjedan,
a to nikada nismo uveli u javni prostor kao temu. Mladi se u
Hrvatskoj osamostaljuju s 33,4 godine i to je najstarija dob u
cijeloj Europi odlaska iz roditeljskog doma, a to je zato što ne
postoje mogućnosti osamostaljivanja. Dakle, siguran i dobro
plaćen posao, mogućnost osamostaljivanja i sigurna egzistencija
su ključne teme o kojima bismo trebali razgovarati. Zanemarili
smo u potpunosti starije, a radila sam u domu za starije sedam
godina i upoznata sam jako dobro s time da su stariji platili
najveću cijenu uvođenja kapitalizma. Moja majka ima mirovinu od
tristotinjak eura. To nije dovoljno nizašto. U jednom trenutku će
svakome do nas trebati smještaj za starije i treba poticati
deinstiticionalizaciju i programe pomoći u kući kako bi
osoba što duže ostala u svojoj obitelji i zajednici, no većini će
biti potreban institucionalni smještaj zbog bolesti ili drugih
razloga, a to si ljudi ne mogu priuštiti. Nedostaje, dakle,
priuštivog smještaja za starije. Smještaj u privatnim domovima
stoji između tisuću i pol do dvije tisuće eura i čitave se
obitelji moraju uključiti u zbrinjavanje starijih. Ima, dakle,
cijeli niz problema o kojima uopće ne govorimo.
To su realni problemi, no javnost najviše zanimaju
nerealni, kao što je odnos prema Drugom svjetskom ratu. Baviš li
se time u svojemu programu?
– Bavim, i to je prvi korak ka socijaldemokratizaciji stranke, a
to je odmak od udvorničkog odnosa i kompleksa zbog naslijeđa
komunizma i odnosa prema radikalnoj desnici s kojom ne dijelimo
svjetonazorske i političke ciljeve. Imam problem s ustaškim
usklikom “Za dom – spremni”. Trebali bismo se kao stranka kloniti
svakog oblika nacionalizma, šovinizma, seksizma i diskriminacije
spram svih koji žive na marginama. Ne bismo utoliko
trebali pristati na bilo kakve kompromise. Taj element
svjetonazora i vrijednosti za koje se zalažemo je jedino što nam
je preostalo, a to smo bili spremni pogaziti pregovorima s DP-om
za sastavljanje saborske većine.
Hoćete li ostati vjerni tekovinama antifašističke borbe,
ako postaneš predsjednica SDP-a?
– Previše smo opterećeni prošlošću. I dalje nismo razriješili
odnose iz Drugog svjetskog rata, a bojim se kada će nam doći na
red i suočavanje s onime što se događalo u Domovinskom ratu.
Voljela bih da se odmaknemo od uloge vječne žrtve. Treba
poštivati sve što se dogodilo. Kada govorim o braniteljskoj
populaciji, govorim o tome kako im pomoći. Pripadnici te
generacije sada imaju od 50 do 70 godina. To su ljudi koji su
najveći dio svog života proveli zarobljeni u prošlosti i koji
nikada nisu dobili priliku niti da se rehabilitiraju od rata niti
da ih se uključi opet u društvo. Trebali bismo se zaista kloniti
vezivanja za ono što nas drži zatočenicima vlastite prošlosti.
Trebali bismo gledati kako pomoći socijalnim, zdravstvenim i
obrazovnim politikama, dakle objektivno, nepristrano i sa željom
da izgradimo zdravo i funkcionalno društvo.
Je li Tvoj otac bio branitelj?
– Jest.
Je li stradao u ratu?
– Jest. Ne volim o tome govoriti, naročito javno. To je nešto što
me određuje kao osobu. Nikada nisam imala problem s društvom i
nikada nisam bila sklona militarizaciji društva i nacionalizmu.
Nedavno je preminuo naš stranački kolega Predrag Fred Matić koji
je pokazao kako treba voljeti Hrvatsku. Takvima se zaista divim.
Bio je ratni junak, ali i žrtva rata iz kojega je izašao sa
željom da živi normalan, zdrav i funkcionalan život. Nastojao je
učiniti nešto dobro za Hrvatsku i nakon rata i voljela bih da
više ljudi bude upoznato s njegovim djelovanjem i ostavštinom.
Sigurna sam da bi takav bio i moj otac. Rat mijenja ljude i nitko
ne može znati kakav će izaći iz rata. Treba pomoći ljudima, no,
nažalost, zakasnili smo s ratnom generacijom kao i s generacijama
koje su uslijedile. Mlade treba odgajati na činjenicama što je
bio Drugi svjetski rat, što predstavlja poklič “Za dom – spremni”
i što je bio Domovinski rat i za što smo se borili. Izašli smo iz
rata, ali rat nije izašao i dalje iz mnogih od nas.
Tvoj otac je poginuo na karlovačkom području.
– Da, u Generalskom Stolu.
Žarko Puhovski kaže da Siniša Hajdaš-Dončić ima najveće
šanse da pobijedi na izborima za predsjednika SDP-a, ali svi su
analitičari primijetili Tebe kao osvježenje. Kakve su
perspektive? Hoćeš li pobijediti Hajdaš-Dončića.
– Uporno me upozoravaju da ne smijem govoriti da neću pobijediti,
a ja uporno nastojim biti realna. Od čiste autsajderice sam se
prometnula u ozbiljnu protukandidatkinju i da su mediji
pozitivno reagirali na ono što sam govorila posljednjih mjesec
dana, što me ne čudi kada se pojavi novo lice i kada govori
drukčije od mejnstrima te kada ima tri suvisla argumenta. Da nije
bilo medija, ne bi niti šire članstvo čulo za mene. Ako sam i
sumnjala u kapacitet članstva za promjenama, unazad mjesec dana
sam drugačije počela razmišljati. Imamo ozbiljnu šansu da se
transformiramo i moj je jedini cilj da sudjelujemo u toj
transformaciji. Ako je moja kandidatura pokrenula taj proces,
zadovoljna sam. Utoliko moja pobjeda i nije nužna za promjene.
Jako mi je drago da je kolega Zoran Paunović dobio priliku
sudjelovati u izborima za predsjednika SDP-a. Bilo je potpuno
suludo da se kao novi član sa stažem od tek dvije godine može
kandidirati za gradonačelnika Makarske uime SDP-a, a da mu se na
unutarstranačkim izborima to onemogućuje jer nema staž od pet
godina. Ta je podrška ispravljena, no nisam sigurna koliko je taj
proces i dalje valjan jer je takva odluka i dalje na snazi na
izborima za članove Glavnog odbora i Predsjedništva. Sada imamo
ozbiljnu priliku da otvoreno razgovaramo o idejama i programima.
Ukupno je šestero kandidata. Hoće li se održati
debata?
– Hoće. I dalje nisu utanačeni detalji. Za sada su u najavi dva
sučeljavanja – u Splitu i Zagrebu. Vidjet ćemo hoće li ih biti
još, pa i u medijima. U petak će biti na televiziji Večernjeg
lista.
Je li nužno SDP-u napraviti odmak od politike
predsjednika Zorana Milanovića?
– Jest. Zbog takvog sam stava dobila najviše medijske pozornosti.
Jasno sam se odredila o njegovoj ulozi u SDP-u i nakon odlaska iz
stranke. On je nesumnjivo s SDP-om napravio velik rezultat,
odnosno SDP s njime, no uz njega smo se udaljili od
socijaldemokratskog koncepta i socijaldemokratskih vrijednosti.
Već smo se trebali emancipirati, no to jako teško ide, a
vjerojatno je problem u nedostatku liderskog kapaciteta. Na
zadnjim parlamentarnim izborima smo se skrivali iza njegovih
“snažnih i muževnih pleća” jer nismo imali dovoljno jak
socijaldemokratski program, a u njegovom nedostatku nam je dobro
došlo da ga istaknemo za premijera, što je bilo protuustavno, po
svim tumačenjima. SDP je u temelje hrvatske države ugradio
uvođenje višestranačja 1990-ih godina i prelazak s
polupredsjedničkog sustava na parlamentarnu demokraciju. Ustavnim
promjenama iz 2000. godine je odvojena predsjednička funkcija od
stranačke pripadnosti i Milanovićevom intervencijom na
parlamentarnim izborima je prekršen Ustav.
Razgovarao: Marin Bakić