Prije 50 godina je preminuo narodni liječnik Gajo Petrović. Od
živućih Karlovčana najbolje ga je poznavao njegov mlađi kolega
Nikola Paunović, koji je rođen u Velikom Liješću petog veljače
1933. godine, te koji je naslijedio doktora Petrovića u radu sa
željezničarima, a uskoro se potom prometnuo u najvećeg borca
protiv alkoholizma u Karlovcu.
Koliko ste dobro poznavali Petrovića?
- Dobio sam 1947. godine pubertetske akne po licu. Roditelji su
me savjetovali da odem na pregled kod doktora Petrovića koji je
na Baniji, do mosta, imao privatnu ordinaciju. Kad sam došao kod
Gaje na pregled nisam ništa znao o njemu. “Bit će sve dobro kad
se zaljubiš”, rekao mi je nakon pregleda. Uistinu je bilo tako.
Tada sam saznao da Gajo postoji. Svi su ga hvalili kao narodnog
prosvjetitelja, preventivca, dobrog čovjeka koji nikome iz
Karlovca i susjednih mjesta, bez obzira na doba dana, nije odbio
pomoć. Odlazilo se tada u kućne posjete. Kao mlad liječnik sam
koristio službeno vozilo s vozačem, a njega bismo često susretali
kako vozi bicikl, bez obzira na vremenske prilike. Nije se služio
mnogo tehnologijom, pa je dijagnosticirao temeljem pregleda i
povijesti bolesti. Imao je u tome uspjeha i na vrijeme je
prepoznao što učiniti. Doživio je prometnu nesreću. Nakon
oporavka sam s njime polako dijelio poslove. Bio sam već na
specijalizaciji i iz alkohologije kod profesora Vladimira
Hudolina koji me upozorio da bi na željeznici u Karlovcu trebalo
osnovati klub liječenih alkoholičara ne bismo li pomogli mladima,
pretežno neoženjenima, ovisnicima o alkoholu koji su mnogo pili i
radili velike pogreške na radnom mjestu. Alkoholizam je na
željeznici imao neželjene posljedice s mrtvima, ranjenima,
polomljenim kompozicijama i slično.
Narod niti jednog liječnika nije prihvatio poput
Petrovića?
- Nije. Započelo se specijalizirati. Odmah sam poslan na
specijalizaciju iz obiteljske medicine, primarne zaštite, pa sam
dobio naziv specijalista opće medicine. Prošli smo sve kliničke
predmete kao i drugi specijalisti, samo sažeto. Gajo nije bio
specijalist, nego liječnik opće prakse. Naknadno je započelo doba
specijalizacije, po uzoru na Zapad. U medicini se razvilo sto
vrsta specijalnosti. To ju je degradiralo. Profesor Andrija
Štampar je insistirao da kao obiteljski liječnici u primarnoj
zdravstvenoj zaštiti preventivno djelujemo i obrazujemo kako
čuvati zdravlje. Valjalo je suzbijati alkoholizam, tabletomaniju,
pušenje i narkomaniju. Trebalo je širiti učenje kako se riješiti
toga zla. Ovisnost je bolest, no industrije nisu htjele dozvoliti
da se o tome priča, pa se niti liječnici nisu htjeli time baviti.
No, kako sam zbog Gajine nesreće došao na željeznicu i tamo se
susreo s muškarcima koji mnogo piju i rade veliku štetu
željeznici, osnovao sam klub. Uprava je sankcionirala one koji su
odbili ući u klub jednom opomenom, pa drugom… Ako bi
alkotestiranje pokazalo da su pijani na poslu, dobili bi otkaz.
Jedva su dočekali da odu u kotlovnicu gdje bi do jutra popili
bocu konjaka. U vrlo kratkom vremenu bi ti alkoholičari sa
željeznice preminuli.
Petrović je radio sa željezničarima?
- Prvo je radio u Šebetićevoj u kotarskoj zdravstvenoj stanici
i doma. Uživao je veliku popularnost. Bio je omiljen. Kada su ga
1941. godine ustaše odvele, jer je bio srpske nacionalosti,
Karlovčani hrvatske nacionalnosti su se zaputili u Zagreb i
protestirali da ga vrate. I vratili su ga, ništa mu nisu
napravili.
Mirno je proživio rat?
- Jest. Iz kotarske stanice je prešao na željeznicu. Rođen je
1895. i računali su da ima iskustva, te da će kao takav moći
savladati krucijalan problem željeznice – pijanstvo. No, nije se
koristio modernim metodama, pa nije osnivao klub liječenih
alkoholičara. Ako se željezničaru ruka tresla, slao ga je na
bolovanje. Htio je do smrti skrbiti o svojim dugotrajnim
pacijentima. Bio je u glavnoj sobi, a ja u manjoj susjednoj, pa
smo se savjetovali. Dva mjeseca nakon njegove smrti sam osnovao
klub. Čudno su me gledali, jer sam bio mlad i bili su skeptični.
Nisu prihvaćali da mijenjam njihov način života. Međutim, kada su
vidjeli da su podijeljeni otkazi onima koji su odbili liječiti
se, ostali su prihvatili dolazak u klub. Sastanci su bili jednom
tjedno. Morali su točno dolaziti na sastanak i trijezni te su
morali prihvatiti da doživotno zaborave alkohol. Najteži ovisnici
su odlazili na liječenje na Rab. Tamo je također postojao klub
liječenih ovisnika. Običaj je bio da svaki od ovisnika sjedne na
isturenu stolicu koju smo u šali nazivali električnom. Na njoj je
morao iznositi istinu – kako pije, koliko, što, zašto, kakve
probleme ima u obitelji i slično. Zatim su ga stariji članovi
hrabrili i savjetovali. Nedavno je ukopan u 91. godini života
Miloš Martinović. Dolazio je na sastanke kluba i doživio duboku
starost. Njegove kolege koje su odbile liječiti se umrle bi u
roku šest mjeseci. Miloš je sačuvao mentalno zdravlje, niti kapi
alkohola više nije okusio. Uključio sam njegova sina, poznatog
sportaša, Slobodana Martinovića-Cocu u klubove mladih po školama,
jer je svaka imala đake koji su se opijali. Organizirao je
izlete, dijelio je nagrade, upriličili smo đacima predavanja o
štetnosti ovisnosti… Najbolje polaznike je čak vodio u London
gdje su držali predavanja engleskoj djeci. Dakle, da se Gaji nije
dogodila nesreća, ne bih nikada bio na željeznici.
Kakva mu se nesreća dogodila?
- Jednog dana, u 12,30 sati, je administratorici Ruži Dolanjski
rekao da ide kod jedne pacijentice u Ulicu Matka Laginje ne bi li
joj dao inzulin, jer je bolovala od šećerne bolesti. Kada je
izašao na Ulicu Banija pijani vozač je preticao i Gajo je završio
pod njegovim kamionom. Hitno je zaprimljen u bolnicu. Ambulanta s
tri tisuće kartona nije mogla mirovati, pa sam pozvan da je
preuzmem. Odmah sam prvog ožujka 1963. godine došao na željeznicu
gdje sam se zadržao do 1999. godine, a trebao sam ostati
privremeno, dok se Gajo ne oporavi.
Diplomirao je u 1913. godine u Pragu. Zašto
tamo?
- U Zagrebu još nije bio razvijen medicinski fakultet, pa se
odlazilo na studije u Beč, München i Prag. Medicinski fakultet se
počeo razvijati u Zagrebu tek kada bi se vraćali studenti iz tih
gradova, kada se u Hrvatskoj počela oblikovati ta struka.
Bio je vrlo aktivan u društvenom životu?
- Volontirao je u Crvenom križu, obučavao pojedince za držanje
predavanja. I on je predavao o čuvanju i unapređenju zdravlja,
ranom otkrivanju bolesti i jeftinom i efikasnom liječenju.
Štampar je bio u Kini gdje je, navodno, upravo on donio sapun i
time spriječio širenje proljeva, od čega su Kinezi masovno
umirali. Prije odlaska tamo, 1911. godine je počeo raditi u
Karlovcu gdje je učio kako spriječiti nastanak alkoholizma.
Njegov utjecaj je Gaju vjerojatno pratio. Komentirao je da niti
jedna tehnologija nije korisna poput edukacije o zdravlju.
Također je radio na sprečavanju različitih oblika ovisnosti.
Jedan od najraširenijih danas je klađenje, pa na Zapadu već
uvelike rade centri za odvikavanje od toga. Kladioničari su u
stanju sve rasprodati samo da se mogu kladiti.
Je li Vam doktor Petrović pomagao u stručnom
razvoju?
- Naravno. Postao bih bez njega liječnik uske specijalnosti.
Štampar je Gaji, a Gajo meni usadio svijest o važnosti savršenog
ljudskog zdravlja i njegovog očuvanja. Kažem često pacijentima da
se ne ponašaju reaktivno, to jest regresivno, nego proaktivno. To
znači da pacijent bude hrabar, ustrajan, osmišljen, da ima cilj u
životu i da bude svjestan toga da njegovi bližnji i on sam imaju
velike štete od posljedica njegova nepromišljenog ponašanja,
nebrige za zdravlje. Svatko treba upotrijebiti talent za
budućnost. Prošlost se ne može promijeniti.
Je li doktor Petrović bio duhovit?
- Povremeno se šalio s lakšim pacijentima. Bio je dobričina.
Svakome je pristupao tako da je uzimao brojne podatke temeljem
čega je dijagnosticirao.
Legenda kaže da je jednoj gospođi rekao da je za nju
najbolja kura C vitamina.
- Govorio je to pacijentima, a oni su kasnije to pretvorili u
vic. Inače, Gajo je uzeo deset starijih žena na rendgensko
snimanje. No, u mraku nije vidio o kojoj ženi se točno radi, pa
je rekao svakoj šifru koju mora zapamtiti kao što je, primjerice,
kruška, jabuka i slično. Simbolički je određivao koga snima,
odnosno na koga se odnosi pojedina snimka. No, nije znao da
rendgen strahovito zrači. Zubar Zdravko Wasserbauer me pozvao da
pogledam kako pada Gajin gornji gebis. Imao je u gornjem dijelu
čeljusti, iza nepca, izraslinu koja nije dozvoljavala da zubalo
prijanja. Odmah sam to povezao sa zračenjem i Gaju odveo
specijalistu Borisu Morsanu. Uputio ga je u kliniku na Šalati
gdje su ga zadržali. Operacijom su to pokušali odstraniti, no
nije se nakon operacije oporavio. Preminuo je od tog zloćudnog
tumora izazvanog rendgenskim zračenjem. Prostorija za rendgen
nije bila prikladna i Gajo nije koristio prikladnu zaštitu. Dobro
je poznavao socijalnu situaciju svojih pacijenata, pa je
siromašnim pacijentima davao novac za lijek ili za putnu kartu
doma. Kad je stigao jednom u kućnu posjetu i postavio dijagnozu
pacijentici, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, rekao
je: “Dat ću Vam injekciju i vidjeti reakciju”. Pitala je potom
supruga: “Od kuda je znao da sam reakcija”. Nije psovao, nego je
često izgovorio uzrečicu “Sentikola”, što znači “sveti Nikola”.
Znao je kazati da bi volio znati što će te silne pacijentice o
njemu govoriti u pogrebnoj povorci. Jedan ga je pod utjecajem
alkohola uvrijedio kazavši mu: “Dijelite ljude na vaše i naše”,
aludirajući na to da dijeli pacijente na Hrvate i Srbe, što je
bila velika neistina. “Da. Kažu da na željeznici rade propali
đaci i pijani seljaci”, odgovorio je na uistinu grubu uvredu. Bio
je posvećen očuvanju zdravlja, ranom otkrivanju bolesti te brzom
i jeftinom liječenju. Teška stanja bolesnika je prepoznao i odmah
ih slao na bolničko liječenje. Bicikl je koristio i danju i noću.
Stanovali ste na Baniji?
- Da. Osam godina sam s Banije putovao na Rakovac gdje sam
pohađao Gimnaziju Karlovac. Prve dvije godine sam bio u đačkom
domu, pa su se roditelji potom doselili u Karlovac.
Jeste li poznavali obitelj doktora Petrovića?
- Usvojili su Ranku, ratno siroče. Susretali smo se svakog
jutra. Nećak je bio filozof Gajo Petrović. Predvodio je skupinu
filozofa koja je bila oštrija prema poretku od ostalih. Borili su
se za slobodu pojedinca i pravo na jednakost, što je sve i danas
problem – jedno se priča, drugo se radi. Filozofa sam susretao na
predavanju, ali nisam bio s njime u prisnijem kontaktu. Nisam
poznavao niti njegovog brata Svetozara. Kupili su kuću u središtu
grada koja je kasnije nacionalizirana.
Privremeno ste došli na željeznicu i, silom prilika ili
neprilika, zadržali se trajno? Jeste li imali sklonosti za drugim
područjima?
- Da, došao sam privremeno, dok se Gajo ne vrati, no preminuo
je. Kada je 20. ožujka 1967. godine osnovan klub liječenih
alkoholičara, prvi takav na željeznici u Jugoslaviji, počeo se
smanjivati broj nesreća. S time je središnjica u Zagrebu bila
zadovoljna. Da nisam zamijenio Gaju, bio bih uski specijalist.
Najteže je ovo što sam radio. S time se nitko nije htio baviti.
Većina kolega nije alkoholizam smatrala bolešću.
Jesu li i liječnici pili?
- Jesu, svi su se opijali, bez obzira na profesije. Sjećam se
svećenika koji se liječio u bolnici u Vinogradskoj dok sam bio na
specijalizaciji. Morao je ribati stepenice. “Toliko sam volio
Isusa Krista, da bih za svete mise popio tri kaleža vina, pa
potom još tri i sve više…”, rekao mi je. Stoga ga je Crkva
poslala na liječenje. Ima liječnika koji su propali prerano zbog
alkoholizma. Mnogo mlađih kolega od mene je preminulo. Kirurg
osjeća smirenost nakon što popije rakiju prije operacije,
psihijatri su pili, ali su odbijali liječenje…
Je li zahtjevnije utjecati na liječnike?
- Upoznati su s negativnim posljedicama opijanja. Alkohol
oštećuje vitalne organe. Piju doma solo uglavnom pića koja im
donesu pacijenti. Čak i njihove žene postanu ovisne o alkoholu
zbog toga. Od dvije i pol tisuće alkoholičara koliko ih je prošlo
za mog staža kroz 22 kluba liječenih alkoholičara, niti jedan
nije bio liječnik.
Koje su struke najzastupljenije među
alkoholičarima?
- Sve struke su zastupljene. Školovane je teže bilo nagovarati
da pristanu na liječenje. Ako pristaneš, moraš redovito dolaziti
na sastanke, na vrijeme, ništa ne smiješ zatajiti, jer će te
susjed iz publike, primjerice, odati, ako lažeš… To smo nazvali
klubom liječenih alkoholičara, što je bio nezgodan naslov, ali je
Hudolin kazao da je najvažnije da klub postoji, jer bez njega
umiru prerano.
Kakvih je sve situacija na željeznici bilo zbog
pijanstva?
- Prometnik, primjerice, pusti vlak na vlak kroz crveno
svjetlo, pa nastane udes. A i strojovođa ne kontrolira trenutak,
jer je također pijan.
Koji je najdrastičniji slučaj alkoholičara kojeg ste
imali?
- Bilo je onih s alkoholnim demencijama. Da se to pojavi,
pojedinac mora biti ovisan i baždaren na sve veće količine
alkohola. Kad je došlo do oštećenja vitalnih organa, morao je
početi smanjivati količinu koju konzumira, a uskoro je umro.
Jedan je pohađao sastanke kluba, no nakon jednogodišnje
apstinencije je prestao dolaziti. U takvom slučaju šaljemo
patronažu da ga odvedu. No, nije htio. Pio je i pao u delirij.
Dezorijentiran u kući je vidio da ga napadaju ljudi s vilama i
batinama, dakle halucinira. Stoga je bježao prema svjetlu, a to
je bio balkon, i skočio je s 11. kata.
Kako znate što je halucinirao? Je li preživio, pa to
ispričao?
- Nije. To je moje iskustvo iz stotina primjera, mnogi su to
svjedočili. S vrata je, uglavnom, čuo galamu, vidio ljude koji mu
prijete, svjetlo koje je dopiralo izvana zamijenio je s vratima i
pao je s visine.
Kolike talente je alkohol uništio?
- Masa holivudskih glumaca je devastirana time. Osnovao sam 22
kluba kroz koje je prošlo više od dvije i pol tisuće ovisnika.
Insistirao sam da u svakom klubu budu liječnik, medicinska
sestra, socijalni radnik i, ako je moguće, psiholog. Ta se metoda
razlikuje od američke po kojoj su ovisnici dio anonimnog kluba.
Nitko ne smije slušati izvan tog kluba njihova svjedočenja. Naša
metoda je čvršća. Cijela Jugoslavija je imala prosjek od 15
litara stopostotnog alkohola godišnje popijenog po glavi
stanovnika. Jedan je pio gajbu pive svakog dana, drugi pet litara
vina, treći bocu žestice… No, nisu svi uspjeli doživjeti delirij,
neki su dobili moždani ili srčani udar, zatajenje bubrega i
slično. Alkoholičari umiru 15 do 20 godina mlađi od prosjeka
starosti opće populacije, ako ne apstiniraju. No, država o ovim
stvarima ne voli slušati, jer se gomila novca slijeva u proračun
iz kojeg dobivam mirovinu. Bio sam mobiliziran u Oluji. Na fronti
se također pilo. Na prvoj liniji su imali pića u velikim
količinama. Sjećam se jednog kojem je zbog opijanja izrezana
nekrozna gušterača nakon razvojačenja. U 700 dana 17 puta je
operiran. Molio me potom da ne branim ljudima piti. Nije problem,
ako se popije čašica šampanjca, nego flaša.
Kako su se željezničari skrivali da bi se
opijali?
- U čekaonicama su bili kiosci okrenuti ka peronu. Izvana su
klijenti kupovali artikle. Željezničari su s druge strane,
iznutra, da ih šef ne vidi, kupovali piće, pa se povukli negdje
da ga popiju. Prije 35 godina sam uspio izdati knjigu
“Alkoholizam na željeznici” u 11.000 primjeraka. Svi su bili u
čudu da je to željeznica tiskala. Podijelili smo svima besplatno
brošuru, koju sam naknadno proširio i na alkoholizam u drugim
vidovima prometa. Kontrolor leta na aerodromu je pio i skrivio
zrakoplovnu nesreću nad Slavonijom s tri stotine mrtvih. Svi su
pili, bez obzira na struku, spol i ostale razlike. Sada žene više
piju nego ranije.
Kakav je utjecaj alkohol imao na obiteljske prilike
željezničara?
- Imali smo pedesetak neoženjenih. Gajo je rekao da nema mjesta
za ženu kada se željezničar oženi za čašu.
Jeste li iskorijenili alkoholizam u Karlovcu?
- Manje je problema s time nego u ostalim gradovima. Dosta smo
se promovirali posredstvom medija. Josip Grdina bi me ugostio na
televiziji, pa bismo prošli sve te teme.
Jeste li se ikad napili u životu?
- Nikada. Rođen sam u Žumberku. Imali smo toliko vinograda da
bismo za svake berbe ubrali 40 do 50 hektolitara vina i do 500
litara rakije. Normalno, to se pilo. U selu sam poznavao sve koji
su se opijali i bježao sam od njih. Opijanje je zauzelo toliko
maha da vjerujem kako su i svjetski lideri ovisnici. Tko zna što
konzumira Vladimir Putin koji smatra da nasiljem može riješiti
probleme.
Jeste li robovali bilo kakvom poroku?
- Ne.
Jeste li pušili?
- Nisam.
Jeste li kockali?
- Na lotu sam dobio golfa.
Jednom u životu ste igrali i dobili automobil?
- Ne, igrao sam povremeno.
Za jedan porok nećemo pitati.
- Bolje ne.
Jeste li brzo vozili?
- Moja sestrična Marija, njezin suprug doktor Branko
Vukšinić, te moja supruga Stanka i ja smo se družili. U pola noći
je netko spomenuo da bismo mogli za Istanbul. Na brzinu smo se
spremili i krenuli spontano na put. Brzo sam vozio. U Plovdivu
smo prenoćili, pa sutradan nastavili. Nakon šest dana boravka u
Istanbulu smo se zaputili natrag. U šest ujutro smo krenuli.
Vozio sam cijeli dan, cijelu noć i drugog dana do 21 sat bez
spavanja. Žena, djeca i ja smo jednom prilikom bili u Zagrebu.
Pričam s njima za vožnje, odjednom je žena viknula da pazim. Tada
sam skužio da sam ušao u gradilište. Da sam nastavio, svi bismo
pali u rupu i izginuli. Spašeni smo u djeliću sekunde. Od 1957.
godine nisam u prometu niti mačku zgazio, jedino sam imao ova dva
kiksa. Otkako sam maturirao nisam koristio niti jednog dana
bolovanja – niti za studija, niti za specijalizacije, rata ili
rada.
Niti jednom se niste razbolili?
- U rujnu jedne godine smo se kupali u Dubrovniku za velikih
valova. Tada sam zaradio upalu pluća. To je bilo prije odlaska na
studij. Nakon toga sam išao kod interniste. Jedan je od tih koji
je volio popiti. Svi koji su voljeli piti su izbjegavali da se
druže sa mnom kako ne bih započeo razgovor o liječenju.
Jesu li Vas se plašili?
- Mnogo sam se zamjerao. Spasio sam jednom čovjeku život,
izvukao ga iz smrti, pa bi apstinirao. Kada mu se sin propio
došao sam mu doma i najavio da ću sutradan doći po njegova sina i
da ću dogovoriti liječenje prvo na mom odjelu, pa na Rabu.
Sutradan ujutro je potjerao sina iz stana. Mali je otišao u
Zagreb gdje se utopio, ne znam namjerno ili slučajno. Isti kojem
sam život spasio je došao na klub i pred svima kazao da sam kriv
za smrt njegova sina, jer ga nisam htio smjestiti u bolnicu. Što
da mu kažeš na to? Rekao sam istinu o tome što je bilo.
Našalite li se na sastancima klubova liječenih
alkoholičara?
- Pričamo viceve i nasmijemo se kada netko napravi kakvu
glupost. Jedan je bio agresivan, zubima škrguće i vrijeđa u
ambulanti. Izveo sam ga u čekaonicu i ispratio van. Zaključao sam
vrata za njime i ništa mu nisam rekao, jer sam vidio da je
agresivan i da nema razgovora s njime. Ako sam tisućama produžio
život, nešto sam napravio u životu.
Održavate li i dalje sastanke?
- Povremeno odem na sastanke četiri kluba koji se održavaju u
Općoj bolnici Karlovac. Susrećem dugotrajne apstinente, pa govore
o sebi, nitko ne pita za moje zdravlje. Prilično su egocentrični.
Učim europske jezike, a prije toga sam počeo obnavljati latinske
rečenice. To radim da mi “plug ne zahrđa”. Umirovljenici se
uglavnom plaše misliti. Organizirao sam predavanja ne bih li
nastavio raditi na prosvjećivanju naroda. Svi umirovljeni
liječnici koji su se odazvali pozivu da održe predavanja su i
dalje živi. Oni koji su se plašili smrti su prvi umrli.
Najvažnije je da mozak ostane aktivan. Jednom kardiologu sam
poslao pacijenta koji mi je vratio uputnicu propaljenu sa čikom.
Pitao sam ga odakle ta rupa, a odgovorio mi je da mu je kardiolog
napisao nalaz dok je pušio, pao mu je žar, pa se to dogodilo. “Ma
nemoj! Puši”, pitam. “Puna mu je pepeljara čikova”, kaže mi
pacijent. Iz tih stopa sam se uputio u bolnicu. Stariji je od
mene, školovaniji, sve zna, osim živjeti. Otvorio sam vrata i u
sobi punoj pacijenata sam se obrušio na njega: “Sramota je da
jedan kardiolog ovoliko cigareta popuši! Kako bih to trebao
protumačiti?” Osramotio sam ga, što mi je jako zamjerio. Drugi
puta kad sam došao pušio je lulu na hodniku. “Čovječe Božji, to
ti je još gore, ovisan si o monoksidu. Uvlačiš ga iz žara, truješ
se time”. Prestao je i lulu pušiti. Kad je dobio rak prostate i
otišao na 36 zračenja, pitao sam ga je li mu jasno da bi imao
stotinu metastaza po tijelu da nisam nasilje nad njime izvršio.
Priznao mi je to, ali mi nije oprostio.
Jeste li ikada preispitali smisao toga da drugima
docirate kako živjeti?
- Medicinu sam shvatio iskreno. Moj otac Daniel, koji je,
inače, rođen u Čikagu, je radio u Hotelu “Korana” kao portir.
Imao je malu plaću. Svi su se čudili da sam upisao medicinu, jer
sam bio iz siromašne obitelji. Shvatio sam da je božansko
zdravlje čovjeka najvažnije u životu, planeti i svemiru. Veliki
prasak je bio prije 15 milijardi godina. Po nekima je smišljen od
božanske svijesti. U beskraju mraka postojali su elektroni koji
nisu mogli svijetliti bez kontakta s protonom i neutronom. Sve
što je imalo težinu skupčalo se u tu zrakopraznu kuglu. Elektroni
su smišljeno napravili to da u jednom trenutku sve to prasne,
čime je postignuto to da je nastala materija, a posljedično i
biće koje će kreirati kao što je božanska svijest kreirala tu
eksploziju. U nama je dio Boga. Svi smo od Boga. Da se to
osvijesti, ne bi bilo terorizma, ratova, nasilja, pohlepe za
novcem i ostalog, ne bi padalo ljudima na pamet da se tako
ponašaju, odnosno da se ne ponašaju proaktivno, a to znači da se,
na primjer, promišljeno vozi. Nekidan je osuđen vozač koji je
ubio neke djevojke tako što je vozio suprotno od smjera kretanja
na autocesti. Da je bio proaktivan, to se ne bi dogodilo. Nitko
ne uči djecu što je proaktivnost. Svi ih uče na nagone, da slave
uz piće. Uvijek sam se zabavljao. Odlazili smo na ples, ljubili
se sa curama i slično, a nisam se opijao.
Razgovarao Marin Bakić / AktivirajKarlovac.net