Gradonačelnik Damir Jelić je honorirajući doprinos na unapređenju
građanske i političke kulture, nedavno 46-godišnjoj predsjednici
Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka Ani
Matan, docentici na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u
Zagrebu, dodijelio Medalju Grada Karlovca, što je lijepi povod za
još jedan razgovor u serijalu SpiKA.
Smatrate li da su Karlovčani pasivni građani?
- Bila sam i ja pasivna. U Karlovac sam doselila 1997. godine,
dakle imala sam tu dosta građanski neaktivnih godina. Na
aktivizam me potaknuo problem Zvijezde. U taj dio grada sam
doselila 2008. godine, mada sam odmah po dolasku u Karlovac
htjela živjeti u gradskoj jezgri, jer mi je bila prekrasna. Moj
krug prijatelja uključuje i aktivne i neaktivne građane.
Razumijem i jedne i druge i ne bih kazala da su Karlovčani
posebno neaktivni. Možda nisu pronašli motiv za aktivaciju.
Kako građane jače uključiti u javni život?
- Može ih motivirati neki konkretan problem. Dakle, građani se
mogu aktivirati tematski, ne nužno uopćeno. Drugo je što se mora
pokazati da aktivizam može doprinijeti zajednici, da ima učinak.
Radi li vlast dovoljno na tome da se građani više
angažiraju u životu lokalne zajednice?
- Da, ako govorimo o procesu donošenja Urbanističkog plana
uređenja “Zvijezda”, koji je nedavno usvojen na Gradskom vijeću,
primjerice. Doduše, nisu imali izbora, jer zakon nalaže da se
raspišu javne rasprave. Postoje različiti mehanizmi aktivacije
građana, no vjerujem da većina njih smatra da to neće uroditi
plodovima. Mehanizme niti vlast niti građani ne koriste. Velik
napor je trebalo uložit da se motivira građane na sudjelovanje u
projektu Star Voice kojeg u Karlovcu provode, a i kraju upravo
privode, Udruga za društveni razvoj KA-MATRIX, Grad Karlovac,
Udruga Polka, Veleučilište u Karlovcu i Fakultet političkih
znanosti. Grad ima kapaciteta da uradi mnogo više na motivaciji
građana da se uključe u promišljanje i rješavanje različitih
problema. Svatko živi svoj život i ima niz privatnih aktivnosti,
pa se oglušuje na javne pozive na rasprave koji se objavljuju u
tiskovinama. To nije dovoljno da ih se potakne na sudjelovanje.
Smatrate li da se građani plaše posljedica po vlastitu
egzistenciju, ako se uključe kao nezavisni subjekti u javni
život?
- Da, ali to nije samo karlovački problem. Ne strahuju za
vlastiti život, no da od neugodnosti, posljedica na poslu i
slično. Postoji i skepticizam prema angažmanu i aktivizmu –
prosječna osoba se pita što aktivist želi. Aktivizam se često
shvaća kao način promicanja osobnih interesa i nije ugodno, ako
te netko etiketira kao osobu koja aktivizmom želi osobno
prosperirati. Smatraš li da su aktivni građani aktivni iz osobnog
interesa?
Osobni interes aktivista je legitiman, no pitanje je
koliko se poklapa s općim. Drugi je problem profesionalnih
aktivista kojima je pozicija profesionalnošću kompromitirana –
gube vjerodostojnost kao aktivisti, jer im je to posao. Po logici
stvari, građanin kao aktivist ulazi iz privatne u javnu sferu
nekim povodom, da se bavi nekom konkretnom temom, a zatim se
povlači natrag u privatnu. U istinski demokratskim društvima to
građani rade bez posljedica po egzistenciju?
- Tako bi trebalo biti.
Kako je u Karlovcu?
- Pretpostavljam da postoje oni koji snose posljedice svog
angažmana.
Ima ih dosta.
- Slažem se da se zbog konstruktivnog i kritičnog javnog
angažmana pojedinca ne treba kažnjavati.
Građani se plaše posljedica, ako javno djeluju – taj
strah je očigledan?
- Može se tako kazati.
Ako postoji takva atmosfera, kako ste doživjeli dodjelu
Medalje Grada Karlovca – simboličnim iskorakom ka demokratičnijem
društvu ili cinizmom?
- Na jednoj razini je moj aktivizam prepoznat kao nešto što je
dobro za grad. To jest ili bi trebao biti poticaj svima da se
više angažiraju. S druge strane, na pragu smo lokalnih izbora, pa
se možda želi poslati poruka da vlast podržava taj tip građanskih
aktivnosti, što je također legitimno, jer u političkoj borbi
političari skupljaju političke bodove. Nisam medalju primila laka
srca, jer vlast još mora raditi na promociji građanskog
sudjelovanja u donošenju odluka, ali i na promociji fer političke
borbe. Ali na kraju svega, sretna sam i zahvalna zbog priznanja,
to je velika čast.
Jeste li zadovoljni provedbom projekta Star Voice kojeg
ste u najvećoj mjeri osmislili?
- Dijelom jesam, jer smo dobili kvalitetne podatke o tome što
građani misle da su prioriteti za obnovu u sklopu revitalizacije
Zvijezde i ti podaci će ostati kao putokaz za daljnja odlučivanja
o tom pitanju. Dobili smo vrijedne podatke i provedbom intervjua.
Mnogi su nas usmjerili na razne dokumente i zakonsku regulativu.
Grad Karlovac se mnogo angažirao, posebno je Upravni odjel za
prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša učinio mnogo na
tome da prikupi svu dosadašnju dokumentaciju na tu temu, što je
vrijedno. Nisam sigurna da sam doprinijela koliko sam mogla.
Pitanja su složena i nisam sigurna da sam ih uspjela više
približiti građanima, što je ipak bio glavni cilj – učiniti
problematiku Zvijezde bližu Karlovčanima, a revitalizaciju
učiniti transparentnijom. Ponovljena javna rasprava u sklopu
donošenja UPU “Zvijezda” je bila održana u prosincu.
Nazočilo je šest posjetitelja?
- Tako je. To nas ne može učiniti zadovoljnima.
Pohvalili ste Grad da uključuje građane u rasprave, no na
raspravi o UPU “Zvijezda” je bilo šest posjetitelja, unatoč tome
što je prije toga provedena vrlo uspješna rasprava u sklopu
projekta Star Voice, čime je dan pozitivan primjer motiviranja
građanstva za različite rasprave i različite oblike rasprava.
Ipak, kao što se vidi iz rasprave koju je nakon toga organizirao
Grad, nije prihvaćena metoda iz Star Voica i nije učinjen napor
više da se motivira građane na raspravu, da se uradi više od
onoga što forma zahtijeva?
- Slažem se. Grad i gradske tvrtke imaju profesionalce koji se
bave odnosima s javnošću i marketingom i nadala sam se da će biti
angažirani na tome da promoviraju rasprave. Dio UPU “Zvijezda” je
i odluka o načinu rekonstrukcije komunalne infrastrukture u
Zvijezdi. To su uistinu važna pitanja. Gradska tvrtka Vodovod i
kanalizacija je također trebala potaknuti građanstvo da sudjeluje
u ponovljenoj raspravi o UPU Zvijezda. Tu ipak treba biti fer i
reći da ta tvrtka jest organizirala
predstavljanje koncepcijskog rješenja vodoopskrbe i odvodnje
Zvijezde u veljači prošle godine, ali se nitko nije toga
“uhvatio”. Nije to koncepcijsko rješenje postalo tema u medijima,
nije se ništa javno problematiziralo. Ne znam kako bih to
objasnila – smatraju li građani da su rasprave beskorisne, nemaju
što za kazati ili smatraju da će rasprava prolongirati rješenje.
Jeste li dobili dojam za provedbe Star Voice projekata da
su umorni od rasprava o Zvijezdi?
- Definitivno su umorni, kao i od rasprava uopće. Ne smatra se
to korisnim za javni život i dobrobit zajednice. Žarko Puhovski
ističe kako je u južnoslavenskim jezicima filozofiranje uvreda.
Imala sam prilike to vidjeti i na sjednici Gradskog vijeća Grada
Karlovca kada smo predstavljali preporuke za dobro upravljanje
Zvijezdom koje smo iznjedrili za projekta, jer niti vijećnicima
nije bilo do rasprave. Možda su u pravu. U razgovorima,
intervjuuima i anketi se provlači stav da neće biti napretka dok
jedna osoba ne udari šakom o stol i ne odluči što će se i kako
raditi.
Što građani mogu uraditi na revitalizaciji Zvijezde, osim
da raspravljaju?
- Može se spriječiti donošenje neke odluke. Primjerice, građani
su uspješno spriječili sječu platana u Nazorovoj ulici. Drugi je
primjer sprečavanje izgradnje crkve u parku na Savici u Zagrebu.
Lakše je angažirati građane na zaustavljanju neke odluke nego ih
organizirati za konstruktivan angažman.
Zašto je bitno da građani budu uključeni?
- Ako su uključeni u donošenje neke odluke, ima veći
legitimitet i lakše se provodi. Rasprava koju smo kao metodu
primijenili u projektu Star Voice je smišljena za teme o kojima
postoji neslaganje koje nerijetko blokira donošenje odluka.
Dakle, angažiranje na postizanju konsenzusa je važno za napredak.
S blokadom se ne može napredovati.
Mogu li građani legitimirati loše odluke?
- Naravno.
Ne možemo tvrditi da je svaka odluka donesena uz
sudjelovanje građana dobra?
- Ne možemo, naravno. Ne želim gnjaviti s različitim teorijama
odlučivanja.
Slobodno ugnjavite.
- Teorijski, kada više osoba sudjeluje u donošenju odluke,
mogućnost da se donese pogrešna je manja. To se istraživalo tako
da su se grupi postavljala pitanja s objektivnim odgovorima,
primjerice, da procijene veličinu nekog grada i slično. Pokazalo
se da veći broj osoba donosi točnije odgovore od manjeg broja.
Preduvjet da to funkcionira, da postoji “mudrost u brojevima”, je
da sudionici stvaraju stavove neovisno jedni o drugima, da se
svatko oslanja na neovisne informacije i da nisu svi pod dojmom
istih informacija. Ako su ideologizirani ili jednako misle, nema
razlike sudjeluje li u odlukama jedna osoba ili stotinu.
Kako možemo znati što je dobra, a što loša politička
odluka?
- Iz perspektive vječnosti, ovog trenutka ne možemo znati. Je
li neka politička odluka dobra ili loša ovisit će o posljedicama
te odluke, a one se u trenutku donošenja ne mogu do kraja
predvidjeti.
To se ne može objektivizirati?
- Ne vjerujem da može, teško. Zato Max Weber kaže da je
politika savez sa diaboličkim silama. U politici dobra volja i
dobre namjere nisu dovoljne. Povijesno iskustvo je pokazalo da
političko odlučivanje u kojemu sudjeluje više ljudi u propisanim
procedurama uspješnije od onoga u kojemu je manje ljudi
uključeno.
Zašto imamo predstavničku demokraciju?
- Nemamo izravnu, istina.
Što su Karlovčani rekli da žele sa Zvijezdom?
- Učinkovitiji model upravljanja. Po sadašnjem, odluke se
donose na različitim adresama – u različitim gradskim odjelima,
konzervatorskom zavodu i slično. Sve se to čini neefikasnim. Ne
bih htjela više otkrivati, jer imamo 29. travnja službeno
predstavljanje rezultata.
Razotkrijete sve…
- Neću. Uglavnom, žele učinkovitiji model upravljanja.
Žele da ih se ne pita previše, nego da netko napokon
počne nešto raditi?
- Otprilike je tako. To želim i ja, da se postavi neka cigla,
zabije neki čavao…
“Pustite nas na miru i počnite nešto raditi”, poručuju
građani?
- Istina, mada i unutar toga postoje različiti stavovi koje
treba uskladiti. Postoje mišljenja da Zvijezda treba biti prostor
u kojemu treba ostvarivati ekonomsku dobit – da se razvije
turizam, da se otvaraju tvrtke… Postoje stavovi da je najvažnije
osigurati uvjete za normalno stanovanje u gradskoj jezgri, da se
uloži u obnovu i održavanje objekata i infrastrukture. To je
nefunkcionalan dio grada sa sigurnosnim problemima. Postoje dva
tipa problema koja se žele riješiti, ali su različita – normalan
život u Zvijezdi i korištenje Zvijezde kao razvojni resurs.
Koncepcijski treba razlučiti te probleme i adresirati ih. Gledala
sam na televiziji nedavno dokumentarni film o Zvijezdi u kojem je
naglasak stavljen na njezino kulturno i urbanističko značenje, na
bastionski sustav i slično. To je posebno pitanje koje nije
povezano s problemima stanovnika kojima nedostaje mjesta za
parkiranje i kojima padaju crijepovi na glavu.
Nemaju krov nad glavom, nego na glavi?
- Da. Dakle, građani traže konkretne radove, ali nisu suglasni
koji su potrebni, odnosno prioritetni.
Pola stoljeća se raspravlja o Zvijezdi, a u sklopu Star
Voice projekta je organizirana najveća rasprava o njezinoj
revitalizaciji ikada. Postoje li nerealna očekivanja od tog
projekta? Očekuju li građani da se nakon ovoga počne nešto
konkretno raditi, odnosno plašite li se da, u slučaju izostanka
revitalizacije, građani odustanu od bavljenja tom temom?
- Naravno da se plašim.
Je li to realna bojazan?
- Jest. No, realan je i problem. Ne može nas nitko optužiti za
interes da kažemo nešto na tu temu. Svaki naraštaj bi trebao dati
svoj doprinos revitalizaciji. Iz neuspjeha se također može učiti.
Ne vidim da bi se ikoga tko hoće o tome razgovarati i sudjelovati
u odlučivanju o tome trebalo osuđivati kao nekoga tko sprečava
“izravnu akciju”. To ne bi bilo fer.
U svom javnom angažmanu ste od zvijezdomana postali
zvijezdolog. Što ste naučili o Zvijezdi i o odnosu Grada i
građana prema njoj?
- Naučila sam da je uvijek bilo sukoba oko koncepcija
revitalizacije i da se od 1979. godine, pa i ranije, proteže
sukob koncepcije Zvijezde kao kulturne baštine i koncepcije
Zvijezde kao “živog” dijela grada.
Zašto je izostao učinak?
- Svih ovih godina?
Da.
- Problem je složen i planove se nastojalo formulirati kao
cjelovito rješenje. Zvijezda je i prije pola stoljeća bila u
teškom stanju. Kada je 1979. pisana analitička studija o
Zvijezdi, problem s tim dijelom grada je bila prenapučenost, što
nam danas može biti nevjerojatno. Mnogo je stanovnika Zvijezde
živjelo u neprikladnim prostorima koje je trebalo staviti u nove
i prikladnije funkcije. Okolnosti su se promijenile i danas je
problem premali broj stanovnika. Kada radiš velike, sveobuhvatne,
planove okolnosti se promijene i više dokument ne odgovara
stvarnosti. Prije tridesetak godina parkiranje nije bio problem,
a stanovnicima je jedan od najvećih danas. I današnji pristup
problemu nudi zahtjevno i skupo cjelovito rješenje. Dok se skupe
novac i energija da se ostvari promijenit će se okolnosti, pa će
se morati raditi novo. Slažem se s Borisom Morsanom da treba i
dalje raditi na koncepciji prostornog razvoja. Međutim, različite
razine rješavanja problema Zvijezde treba razdvojiti i podijeliti
na manje zadatke koji bi se mogli odraditi u predvidivom roku, na
način da ponuđeno rješenje bude prikladno i nakon proteka roka
potrebnog da se ostvari. Oružana je prije deset godina bila
zamišljena kao trgovački centar. To je doba vladavine Ive
Sanadera i velike iluzije napretka temeljem potrošnje. No, uskoro
je došla ekonomska kriza koja je takva rješenja za Oružanu
obesmislila. Presporo se donose i provode odluke i početne
zamisli gube na smislu.
Vrlo dobro ste upoznati s UPU “Zvijezda”, koji uključuje
i Konzervatorsku podlogu, koju gradonačelnik ističe kao izuzetno
važnu za revitalizaciju. Kakva je Vaša ocjena UPU-a i slažete li
se sa značenjem Konzervatorske podloge?
- Ključna je, ali ne samo u obliku dokumenta koji će poslužiti
kao uputa za obnovu zgrada. Ključna je transparentnost
konzervatorskih smjernica. Građani uglavnom smatraju da su
konzervatori nekonzinstentni i da njihove smjernice nemaju
smisla. Daju mišljenje o objektu i postavljaju zahtjeve kada se
trebaju obnoviti. Nikakva konzervatorska mišljenja ne mogu
zaustaviti propast nekog objekta. Stvara se paradoks suočavanja
ulagača u neku zgradu s bezbroj prepreka, kako se voli isticati,
dok ti isti objekti propadaju kao da nikoga nije briga. Možda su
Oružana i Velika vojarna najbolji primjer za to – godinama
propadaju, no kada bi netko te objekte krenuo obnavljati, naišao
bi na mnogo konzervatorskih pravila koja bi valjao poštovati. Ne
vidi se konzistentnost u primjeni konzervatorskih pravila.
Primjer za to je Žitna kuća. Godinama je propadala, a kada je
započela njezina obnova, konzervatori su dali niz uvjeta za to
koji nisu ispoštovani – kuća je srušena i nikome ništa. To
demotivira i demoralizira svakoga tko želi uložiti u Zvijezdu.
Slažem se da je Konzervatorska podloga važna, no iz nje treba
proizaći niz dokumenata, smjernica i uputstva primjerenih općoj
javnosti koji će biti konzistentni. Nisam protivnik konzervatora,
mada spram njih postoji opći odium. Nedavno sam razgovarala s
kolegicom koja se bavi ruralnim razvojem i koja mi je rekla da u
Švicarskoj postoje kriteriji za izgled staje, jer se vide sa
ceste i željeznice te određuju pejsaž. Konzervatorska pravila,
dakle, moraju biti konzistentna, oko njih mora postojati
suglasnost i trebaju postojati fondovi kojima će se
konzervatorskim zahtjevima moći udovoljiti.
Najavljuje se izrada Plana upravljanja “Zvijezda”. U čemu
je razlika između plana uređenja i plana upravljanja?
- Urbanistički plan uređenja kaže što se gdje smije graditi, a
plan upravljanja tko je za što odgovoran i kako će se ostvariti
projekti. Planovi upravljanja su obvezni za gradove pod zaštitom
UNESCO-a. Njihova svrha je spriječiti degradaciju baštine. Ako
je, primjerice, Dubrovnik grad pod zaštitom UNESCO-a, treba
organizirati turizam na način da ne ugrožava baštinu, a podloga
za to je plan upravljanja. Nismo u situaciji u kakvoj su taj grad
ili Split, koji također ima problema s planom upravljanja, jer je
turistifikacija potpuno izmijenila život Dioklecijanove palače.
Zahtijeva se održivi turizam. U plan upravljanja ulaze i rizici
od poplava, zagađenja i drugih nepogoda, donosi mjere koje valja
provesti za zaštitu nekog prostora. Najveći neprijatelj Zvijezde
je zub vremena, odnosno zanemarivanje. To nije slično problemima
priobalnih kulturnih i turističkih središta. No, imamo priliku
prevenirati takav tip razvoja. Zamah turizma u Karlovcu će se
dogoditi zasigurno, a prije toga možemo odrediti pravila koja će
osigurati ravnotežu između stambenog i poslovnog korištenja
Zvijezde, privatnog i javnog i tako dalje. Ako želimo da Zvijezda
bude centar grada kojeg možemo uživati, takva pravila treba
donijeti. Nedavno sam boravila u Tkalčićevoj u Zagrebu. Bila je
kultna ulica u koju se izlazilo na kavu i u provod, a bila sam
nedavno razočarana, jer nema tamo više nekadašnje atmosfere s
obzirom da terase kafića zahvaćaju ogroman prostor, a drugih
sadržaja nema. Ne bih voljela da se to dogodi Radićevoj u
Karlovcu, nego da bude uravnoteženog sadržaja. Kolega s fakulteta
me kritizira da gajim ljevičarske političke stavove, ali i
desničarsku težnju za harmonijom. Voljela bih da se postigne
harmonija u sadržaju. No, to i jest trend u upravljanju
turističkim destinacijama – da turističke destinacije imaju i
svoj svakodnevni građanski život. Postoje i drugi rizici koje
treba riješiti planom upravljanja, ne samo turistički. Kafići su
odgovorni za održavanje svog prostora i neće obnavljati krovišta.
No, netko treba. Iseliti sve iz središta Karlovca bi bila šteta.
Zato je potrebna ravnoteža sadržaja.
Da Vam je, poput Đuri Utješanoviću, pet minuta vlasti,
što biste učinili sa Zvijezdom?
- Prvo bih uvela poticaje za stanare, da popunimo prazne
prostore i omogućimo normalno stanovanje. Iz sveg srca podržavam
zamisli ravnateljice Glazbene škole Karlovac Snježane Mrljak da
razvija sadržaje povezane s glazbom u zgradi Oružane. Podržavam i
napore Veleučilišta i Studentskog centra Karlovac da stave u
funkciju druge zgrade u Zvijezdi. Radila bih s kolegama da se
osmisle kvalitetni događaji, koji ne bi bili previše napasni, ali
koji bi privlačili Karlovčane i ostale u Zvijezdu. Možda bih se
najradije povezala s umjetnicima. Znam da je slikar Alfred Freddy
Krupa imao zamisao da se u Zvijezdi otvore ateljei. Njegov kolega
Mladen Bolfek to i planira. Osigurala bih kulturne sadržaje prije
poslovnih, no ne bih da Zvijezdu s užarima i opančarima
pretvorimo u etno selo.
U kojim okolnostima ste došli u Karlovac?
- Udala sam se 1997. godine za Karlovčanina. Bila sam tada
makedonski državljanin, a uvjet za dobivanje hrvatskog
državljanstva je bio da prijavim prebivalište u Hrvatskoj. Tada
sam živjela u Budimpešti, a moj suprug Mladen je radio u
Karlovcu. Tipičan je Karlovčanin. Postoji tip Karlovčana vezanih
uz Karlovac. Mladen nije pokazivao spremnost da se odseli, pa je
odluka da se za njega udam bila ujedno i odluka da živim u
Karlovcu. Prvo smo živjeli kod njegovog brata Darka, iznajmili
stan, pa je zatim Mladen ušao u pečalbu, kako bi se izrazili moji
Makedonci, pa smo se zadužili, prodali prvi stan i kupili drugi.
Nisam uopće shvatila kakav je ovo grad kada sam se doselila.
Htjela sam kupiti stan u Frankopanskoj, a tek sam baveći se
Zvijezdom shvatila kakva bi to fatalna pogreška bila – to je stan
u pravnim i svakim drugim problemima. Zapela sam bila za taj
stan, a, srećom, prijatelji su me odgovorili, pa smo odustali od
kupnje zbog čega nas je agencija za posredovanju u prometu
nekretninama prijetila tužiti. Kupili smo nakon toga stan na
Luščiću, no Vrag mi nije dao mira i htjela sam pošto-poto živjeti
u Zvijezdi. Stoga smo se preselili u gradsku jezgru, u zgradu
preko puta Vojne bašte, gdje i danas živimo. Odličan je stan s
odličnim pogledom na šanac. Problema, naravno, ima s održavanjem
zgrade, no volim svoj kvart i svoje susjede. Nije mi, uglavnom,
pri dolasku bilo jasno zašto je tako prelijepi grad tako
zanemaren. To mi niti danas nije jasno. Jel’ tebi jasno?
Nije.
- Upoznala sam u Karlovcu prekrasne i prepametne osobe, a i
dalje ih upoznajem. Potencijala i energije ima u izobilju, no
očigledno nije postignut pravilan miks kvaliteta.
Karlovac nije jasan?
- Nije, neshvatljiv je. Ali sada mi je neshvatljiv na drugi
način nego kad sam se tek doselila. Tada sam znala samo ono što
sam mogla vidjeti “golim okom”. Parkove, rijeke, arhitekturu
izvana, drage ljude koje sam upoznavala. U međuvremenu mi je
gospodin Radovan Radovinović podario ili me uputio na puno
literature o Karlovcu na čemu sam neizmjerno zahvalna. A zahvalna
sam i tebi što si me s njim upoznao. Bez njega bih bila u još
većem mraku, a toga ne bih ni bila svjesna. Čitala sam zbornike
publicirane povodom godišnjica osnutka grada, povijesne knjige –
Dušana Lopašića, Rudolfa Strohala, Milana Kruheka, Mariju Macu
Vrbetić-Macu, memoare Imbre Tkalca, Mije Krešića i Dragojle
Jarnević, pa Stjepana Mihalića, Ivana Otta, Danka Plevnika i još
mnoge druge tekstove i monografije. Naravno i sve tekstove,
intervjue i knjige gospodina Radovinovića – “Karlovac – ulice,
kuće, ljudi” i “Zelenilo u Karlovcu”, koju je napisao s Antunom
Alegrom mlađi. Rade me uputio u povijesne lomove koje su
utjecale na Karlovac. Možda se i u nezaliječenim ranama nastalima
uslijed tih lomova krije ključ razumijevanja grada. Približno mi
je Karlovac objasnio i tekst Draženke Polović koja je, citirajući
nekoga, kazala da se svi luđaci naposlijetku vrate u Karlovac.
Srodila sam se s time, imam sklonost potrganome. Ima to svog
šarma.
Vaše rodno Skopje uživa revitalizaciju?
- Ono što se tamo događa je užasno. Skopje mi se nikada nije
sviđalo, a sada mi se sviđa još manje. Niti taj grad mi nikad
nije bio jasan. Voljela sam neka mjesta i prijatelje, ali taj
grad nisam uspjela pojmiti do kraja.
Vaša obitelj je akademska?
- Djed Gorgi Filipovski je akademik i uistinu posebna osoba.
Navršit će u svibnju 98 godina života. Posjeduje ogromnu volju.
Znadeš da i gripa u tim godinama može biti fatalna, no željezne
je discipline i volje za životom, pa se i nakon teških bolesti
poput legionele vrati “na noge”. Posjeduje poseban pogled na
svijet koji mu omogućuje da živi sve te godine normalnim životom.
Završio je agronomiju i odmah se zaposlio na fakultetu. Najviše
se bavio melioracijom tla. Makedonija ima dosta površina koje se
navodnjavaju. Jedini je živući osnivač makedonske akademije
znanosti i umjetnosti, no i njegova žena, moja baka Aleksandra,
je specifična. Porijeklom je iz jednog sela, zbjega na vrhu
planine, odakle su muškarci odlazili raditi u Grčku ili drugdje,
dok bi žene ostajale s liječnikom i svećenikom. Sva su djeca
rađana u isto vrijeme – kada su se muževi vraćali doma.
Živa je?
- Jest, ima 94 godine života. Studirala je medicinu, no
prekinula je studij zbog rata i nakon udaje. Završila je potom
višu pedagošku školu, pa je radila kao nastavnica – predavala je
makedonski i francuski jezik, no ono što ja pamtim je da se
najviše bavila djecom i unucima.
Liječnica i makedonska nacionalistica Ljuba Volčeva je
bila prijateljica Vaše obitelji?
- Jest. Bila je pedijatrica i liječila je moju majku Biljanu.
Kako je bila sama, dolazila je k mojoj obitelji na ručak.
Živjela je i radila u Karlovcu svojedobno.
- To nisam znala dok me nisi povezao s Radom, karlovačkim
sveznadarom.
Bila je supruga hrvatskog revolucionara Ante
Cilige.
- Jest.
Vaša majka je arhitektica. Karlovački arhitekt Vladimir
Petrović upoznao je nju u na jednom međunarodnom susretu prije
nego Vas u Karlovcu.
- Odlična je žena. Studirala je u Ljubljani i ima veliku strast
za tu svoju profesiju. Voli arhitekturu, dosta je radila i u
Skopju i u inozemstvu, u Iraku, primjerice. Nakon što je propala
njezina matična tvrtka osnovala je svoju s 50 godina života.
Dakle, borbena je. Bračni par Petrović, Vlado i Brankica,
arhitekti su mi, ne samo zbog mame, posebno dragi. Mogla bih
satima s njima pričati o svemu. Tata Nikola Todorčevski je u
Zagrebu studirao politologiju, pa sam krenula njegovim stopama,
jer mi je to djelovalo kao nešto strašno prestižno. Bio je u
Zagrebu za maspoka, radio na Trećem programu Radio Skopja, pa sam
romantično vezana za sve treće programe radija, a zatim u
makedonskom republičkom sekretarijatu za odnose za inozemstvom, a
nakon osamostaljenja u ministarstvu vanjskih poslova. Bio je
veleposlanik u Albaniji i Bugarskoj.
To su važna diplomatska mjesta.
- Jesu, posebno za Makedoniju. Od njega sam naslijedila
sklonost potrganome – sakupljao je kojekakve predmete kao što su
automobili, radio prijemnici i slično. Njegova strana obitelji je
također zanimljiva. Njegov otac je napustio obitelj prije no što
se rodio, a njegova pokojna majka Blagorodna je bila učiteljica.
Imam dvije sestre. Najstarija sam kćer – srednja živi u Trstu
otkako se udala za Talijana, a najmlađa će uskoro diplomirati
arhitekturu. Moja druga obitelj je velik krug prijatelja s kojima
sam odrasla i s kojima sam i dalje u kontaktu.
Koliko pratite politička zbivanja u Makedoniji?
- Nimalo.
Deprimiraju?
- Itekako. Teško mi je to pratiti, jer ne vidim smislenog
rješenja. Grozno je što u Makedoniji žive u neprestanoj
neizvjesnosti, no svi se dobro nose s time, čini mi se.
Što ste rekli premijeru Nikoli Gruevskom na
Ohridu?
- Da ima dobar parfem. Srela sam ga na štandu s knjigama. Srela
sam ga na štandu sa starim knjigama. Smatram da su svi koji
razgledavaju i kupuju stare knjige super ljudi. Nisam uopće
skužila da Gruevski stoji pored mene, no moja inicijalna reakcija
na one koji razgledavaju stare knjige je pozitivna, pa sam bila
slobodna obratiti se osobi pored mene koju sam naknadno
prepoznala kao premijera.
Što Vam je rekao?
- Ne sjećam se. Pokušavam racionalnije gledati na stvari i ne
povoditi se trenutnim dojmovima.
Može imati dobar parfem, ali ne i dobru
politiku?
- Definitivno.
Nakon završetka studija u Zagrebu ste upisali
Centralnoeuropski univerzitet u Budimpešti?
- Studirala sam tamo politologiju na postdiplomskom studiju.
Fakultet političkih znanosti shvaćam kao svoj dom. Jako sam
vezana za tu instituciju koja je bila i partner na projektu Star
Voice. Obožavam sve svoje kolege. Imala sam sreću biti student
svih tih sjajnih profesora s našeg fakulteta. Živjela sam kod
Vanje Sutlića kao i moj otac, koji je bio kum Vanji Sutliću
mlađem. Za sve to je zaslužna pokojna Elza Sutlić, supruga Vanje
starijeg, koja mi je mnogo pomogla u životu.
Što ste naučili od Stulića starijeg?
- Posjeo bi mene i unuku Koranu pa pričao svoje životne uvide.
“Kaže mi sada da skinem cipele, obujem šlape, ne hodam ovako,
nego onako… Je li to ljubav? Ako jest, neka se umre za ljubav”,
kazao nam je jednom. Njegov omiljen film je bio “Žena francuskog
poručnika” redatelja Karela Reisza. Vanju nisam slušala kao
profesora, jer je već bio bolestan, ali sam živjela u njegovoj
kući jedan semestar.
Jeste li se služili njegovom bibliotekom?
- Jesam. Nalazi se na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Imao
je u posjedu svoje, ali i fakultetske knjige koje je pribavio na
stipendijama i studijskim boravcima koji su uključivali i fondove
za nabavku knjiga. Dakle, te knjige je donio na fakultet, ali se
i služio s njima. Vanjina biblioteka je bila ogromna, prekrasna,
kao i njegova radna soba uopće. Moj otac, koji ima sklonost
starim stvarima, je pronašao snimljeno Vanjino predavanje.
Odslušala sam to i dodatno osvijestila da je bio sjajan predavač
i profesor. Tema tog predavanja su marksizam i filozofija. Sprdao
se s korištenjem marksizma u to vrijeme.
Vrednuje li se prikladno njegovo naslijeđe u akademskoj
zajednici i u rodnom Karlovcu?
- Ne, no nije prekasno.
Matica hrvatska je organizirala skup povodom Sutlićeve
90. obljetnice rođenja 2015. godine.
- Smatram da će i Fakultet političkih znanosti vrednovati
njegovo djelo.
U Budimpešti ste upoznali Sandu Kočevar, kustosicu u
Gradskom muzeju Karlovac koja je tada također studirala u
Mađarskoj?
- Jesam. Filozofkinju i karlovačku gimnazijsku profesoricu
Mojcu Rapo sam upoznala na jednoj ljetnoj školi u Krakovu. Dakle,
kada sam doselila u Karlovac imala sam već neka poznanstva,
dakako i ona koja sam stekla preko Mladena. CEU me odredio u
akademskom i osobnom smislu. Volim sredine u koje dolaze
pojedinci iz različitih zemalja. Samim druženjem s njima učiš o
svijetu, a i profesori su kvalitetni. Odlična je to akademska
institucija koja je sada pod političkim pritiskom, no vjerujem da
će se tome othrvati.