Spikamo s Denisom Mikšićem – Mikšom, s jednim od ključnih
aktera nezavisne/progresivne scene u Karlovcu.
Kad bi imao velikog sponzora voljnog financirati što god
poželiš, koje glazbenike bi doveo u Karlovac?
Koncerte koje volim gledati gledam u drugim gradovima, većinom u
Zagrebu. Više-manje je zadovoljavajuće ovo što sad radimo s
Udarom groma – jednom godišnje festival nezavisne glazbe s
popratnim programima. Uglavnom se radi o hardcore punk metal
bendovima. Već znamo koga bismo zvali kada bismo imali više novca
– uz nove bendove koji redovito “touriraju” Europom, stara
provjerena imena za koje se raspituje dosta mladih i starih
Karlovčana. Recimo, doveli bismo legende njemačkog thrash metala
Sodom. Ne slušam ih već dugo, no dosta Karlovčana kaže da bi ih
rado vidjelo. Uz njih bilo bi zanimljivo vidjeti Darkthrone,
Sleep, Electric Wizard, a od domaćih Hazarder, jedno od
najznačajnijih imena posljednjih godina na ovim prostorima. U
cijeloj poplavi festivala u Hrvatskoj teško je konkurirati
etabliranim festivalima kao što je InMusic, Zagreb Calling i
slično na kojima nastupaju Slayer, Anthrax, Mastodon i drugi
veliki bendovi. Zgodno je što radimo mali DIY festival uoči
godišnjih odmora, “od scene za scenu”. To je mjesto okupljanja
ekipe s nezavisne glazbene scene iz Hrvatske, Slovenije, pa čak i
šire.
To je više zadovoljstvo nego posao?
Festival je započet iz ljubavi i volje. Kao organizatore bih
spomenuo svog dugogodišnjeg prijatelja Dalibora Capana i mladog
Dominika Mrgana, važnog aktera nove hrvatske DIY punk scene, te
kolege iz Udruge za društveni razvoj KA-MATRIX i brojne
prijatelje i volontere koji nam pomažu. Dalibor često zna reći da
smo mazohisti, jer ne radimo festival zbog novca, nego iz zabave
i želje da okupimo one izvođače za koje držimo da vrijede na
domaćoj sceni. Nema tu profita, samo minusa kojeg nastojimo
smanjiti donacijama. Udar groma je mjesto okupljanja
zainteresiranih za tu vrstu kulture i taj tip društvenosti. Nismo
opterećeni financijama, pa se ulaznice prodaju po popularnim
cijenama. Imamo i različite štandove na kojima se prodaju
proizvodi iz kućnih radionica, besplatan kamp i ostalo što je
uobičajeno na takvim mjestima.
Što je DIY?
Skraćenica za Do It Yourself ili Uradi sam u prijevodu na
hrvatski jezik. DIY se ovdje isključivo temelji na ljubavi prema
toj glazbi. Komercijalan dio priče je u tom kontekstu jedino
otežavajući. DIY scena je namijenjena onima koji vole takav način
rada, više je od same glazbe, način razmišljanja. Važno je da se
scena održava i da se događanja provode mada se već se odavde
pojavljuju imena koja mogu puniti veće dvorane. I Metallica je
krenula iz prostora poput Male scene Hrvatskog doma, a danas je
stadionska atrakcija, dok su AC/DC krenuli iz neke australske
garaže u pustinji.
Tko od sudionika Udara groma ima takvu
perspektivu?
Imali smo u gostima dosta imena. Neki su se opredijelili trajno
za DIY i ne vjerujem da će napuštati taj koncept, mada ima
bendova kao što su Ponor iz Zagreba koji pune klupske prostore.
Da se radi o britanskim ili američkim bendovima sa skupom
promocijom, mogli bi se dodatno dignuti. Pitanje je, naravno,
žele li to. Slično je i s zagrebačkim bendom Mašinko. Dobro
kotiraju po zagrebačkim klubovima. Privukli su mnogo ljudi na
prvom izdanju Udara groma. Svi koji iole znaju nešto o ekstremnoj
glazbi znaju da je Bolesno grinje koje ćemo vidjeti ove godine u
svjetskom vrhu nezavisne žestoke glazbe.
Tko će još nastupiti?
Prve dvije godine miješali smo stilove – punk i metal. Ove godine
smo to odijelili. Dva su promotora i svaki radi svoju večer. Prva
će biti više pankerska, a druga za ekstremnije metalce. Prve
večeri moći ćete vidjeti Celetoids, bend “ekipa s Kvatrića”, koji
pune klubove kao što su Attack, Močvara, Klaonica… Uz njih tu
su Modern Delusion, prava poslastica za sve postpankere,
ljubitelje Joy Division i Killing Joke. Druge večeri tu su Katran
i Decomposing Entity iz Zagreba, već spomenuto Bolesno grinje, te
nove zvijezde DroptheHammer iz Pule.
Pod etiketom “Mračnjaštvo” izdaješ albume na
kasetama?
To je ideja kolege Mrgana. Zaljubljenik je u taj medij. Neki od
mlađih možda niti ne znaju kako izgleda audio kaseta i čemu
služi. Prevarili bi se da su kasete “mrtve”. S druge strane
vinili su skoro obaveza za izdavanje svakom bendu koji drži do
sebe. Većina bendova više ne izdaje CD-ove, nego glazbu
distribuiraju na vinilima i kasetama, a svoje digitalne datoteke
nude na internetu.
Izdali ste album benda Left to Starve?
Zadovoljstvo mi je što smo “kliknuli” s tom novom mladom ekipom
iz Karlovca i Duga Rese. Toliko su svirali po Hrvatskoj da su
postali poznati i van granica. Odradili su trotjednu europsku
turneju u dvadesetak velikih europskih gradova, a za ovu godinu
već planiraju novu – jednomjesečnu. Koliko se glazbenika iz
Karlovca može pohvaliti takvim uspjehom?
Naklada albuma je rasprodana?
Sve smo kasete prodali. Treba izdati nove.
Gdje nabavite kasete uopće?
Recikliranjem. Ratko Pogačić je imao barem tisuću kaseta dječjih
zborova i nije više znao što napraviti s tim. Skladištio ih je,
selio iz ureda u ured… Uzeo sam te kasete stare 20 ili 30
godina, podijelio tetama po vrtićima i svima koje poznajem, pa
svi sada imaju albume Resica i Cicibana. Nisam znao što ću s
preostalom gomilom, Ratko je rekao da ih bacim u kontejner, a
onda se pojavio Mrgan koji je predložio da presnimimo te kasete.
Izdali smo tako i album dugoreško-karlovačkog benda Arsta. Mislim
da smo sada pri kraju, od Hrvatske do Švedske distribuirali smo
preko tisuću kaseta.
Tko je osmislio ime etikete?
Nisam htio na svom Facebook profilu “spamati” s klipovima s
youtubea, pa da ne gnjavim druge napravio sam novu stranicu koju
sam zbog interne zezancije nazvao “Mračnjaštvo”. Naslov je
odgovarao jer smo uglavnom dijelili glazbu bendova koji imaju
crno-bijele omote. S vremenom smo okupili 300 ili 400
pretplatnika za koje trenutno imamo nagradnu igru – dijelimo
ulaznice za koncert Monolord u Attacku koji rade prijatelji iz
Rijeke. Iz zezancije smo s Left to Starve napravili Mračnjaštvo
Records i izdali njihov album. To se jako dopalo novom
karlovačkom naraštaju rock entuzijasta, te prijatelja u Rijeci,
Zagrebu, Puli…
Što je Radio-stranica “Mir”?
Jedan davan projekt na kojem sam radio kao član i zaposlenik
Udruge za kreativni razvoj “Domaći” u partnerstvu s udrugom UKE
iz Križevaca. Pokrenuli smo osnivanje mreže internetskih
radio-stanica. Plan je bio pokrivati eter 24 sata i sedam dana u
tjednu programom s interneta. Prije desetak godina to nije bilo
toliko popularno ni uobičajeno kao danas, što zbog cijene, što
zbog brzine interneta. Sad gotovo svi imaju “pametne telefone” s
flat internetom pa možeš besplatno slušati radio preko tog
uređaja. Htjeli smo da potrošači postanu i proizvođači programa.
Svi imaju nešto za kazati. Možda su zato toliko i popularne
tribine u Karlovcu. Ljudi vole čuti nekog stručnjaka ili
političara u živo, što ima za reći, ali mu i odmah postaviti
pitanja. Tako se otvara forum za raspravu.
A i neki političari su mračnjaci.
Možda su fanovi Mračnjaštva.
Prije deset godina si imao prvi community radio kod
nas?
Pa da. Nismo htjeli toliko koristiti taj termin uobičajen u
Sjedinjenim Američkim Državama. To je radio zajednice. U
Hrvatskoj imamo javne radijske postaje no one ne ispunjavaju
svoju funkciju. Izlaze li u javnost, osim što emitiraju glazbeni
i informativni program? Radio treba izaći na cestu, potrebno je
razgovarati s građanima o problemima, pustiti ih da slobodno
pričaju kako bi donositelji odluka mogli osjetiti “bilo naroda”.
Kakav ste program stvarali?
Mješovit. Radio sam govorne emisije razgovarajući sa zanimljivim
ljudima o temama vezanima za nezavisnu kulturu, politike za
mlade, ekologiju i slično. Bila je to baš otvorena platforma s
ozbiljnim govornim emisijama, ali i eksperimentiranjem sa zvukom,
škripanjima, DIY koncertima.
Kakva oprema je potrebna za internetski radio?
Za osnovno emitiranje dovoljan je samo laptop odnosno stolno
računalo i priključak na internet. Veći problem je server, na
koji se priključuju oni koji program žele slušati. Važno je da
taj server može podnijeti da se na njega priključuje istovremeno
više korisnika. Postoje komercijalni serveri koje unajmljuješ no
mi smo se povezali s kolegama u Brazilu i Amsterdamu koji na
svojim sveučilištima imaju servere namijenjene upravo tome da
prihvaćaju male, nezavisne i aktivističke radio stanice.
Radio si i na klasičnoj radio postaji.
Htjeli smo dio programa s interneta emitirati i na javnom radiju,
Hrvatskom radio Karlovcu. Pet-šest godina smo uređivali emisiju o
civilnom društvu i mladima Sektor 3.
Zašto se prestali s emitiranjem?
Zasitili smo se i okrenuli se novim projektima. Šest godina smo
jednom tjedno proizvodili program.
Ali, zarađivao si dvije do tri tisuće eura po
emisiji?
Da, no to je postalo premalo.
Izdaješ godinama Planet magazin. No, više ne tiskano
izdanje?
Lani je izašao broj 49. Malo smo to prorijedili.
U biti si medijski mogul?
Može se reći. Imali smo izdavačku kuću, Planet magazin,
internetski radio, FM radio, čak smo i neko vrijeme imali
televizijsku emisiju. Nešto kao Mediaset Silvia Berlusconija.
Kad si odlučio osnovati Planet magazin?
Davno je Malom scenom Hrvatskog doma upravljao Studentski
kulturni centar “Braća Radić”. Tiskao se Bilten SKUC-a koji je
govorio isključivo o progrmaima na maloj Sceni i u SKUC-u. Kad
sam preuzeo brigu o biltenu htio sam ga tematski proširiti.
Krajem 90-ih bio je popularan surf-rock i psychobilly čiji su
članovi inspiraciju vukli iz starih trash SF i horror filmova
tipa “Plan 9 from Outer Space” prema kojem smo preimenovali
bilten u Plan 99. Postajalo je apsurno da sa svakom novom godinom
mijenjamo ime i logotip, pa smo dodali u naslov simbol “et” ili
“monkey” kojeg koristimo u adresama elektronske pošte, stoga je
novo ime bilo Plan.et (@). Na Radio Karlovcu nekoliko godina
Mario Grdošić i ja vodili smo emisiju Urban Planet. Imali smo
večernji termin i emisija je bila vrlo slušana. Radio su u tom
terminu palili oni koji su izlazili na Malu scenu koja je dobro
funkcionirala. To je bila društveno-kulturno-zabavno-informativna
emisija za mlade i sve koji se tako osjećaju. Najviše smo se
usredotočili na informacije o glazbi i pričama s lokalne urbane
scene. Prepričavali smo što je bilo vikend prije na Maloj sceni i
najavljivali što će biti sljedećih dana, te događanja u Zagrebu
ili drugdje. Scena je dakle imala svoj medij. Telefon je bio
otvoren, imali smo nagradne igre, dijelili smo majice, CD-ove i
drugi promotivni materijal koji je stizao iz Sjedinjenih Država.
Kako si uspio tako dugo održati Planet magazin? Nije mala
stvar izdavati tiskani medij umalo 20 godina.
Do sada smo izdali 49 brojeva. Prvo je to bio fotokopirani fanzin
u nakladi sto primjeraka. S prvim donacijama povećavali smo
tiražu, počeli tiskati magazin pa smo dosegli nakladu od dvije
tisuće primjeraka. Kako se SKUC rasformirao, Domaći su nastavili
s izdavanjem PLANeta kao medija za mlade. Od 2014. godine PLANet
izdaje KA-MATRIX kao internetsko izdanje uglavnom posvećeno
lokalnoj aktivističkoj sceni. Razmišljali smo treba li i to
ugasiti, započeli nove projekte i ostvarili nova partnerstva, pa
i s portalom Aktiviraj Karlovac. Ima li smisla imati nekoliko
portala koji se bave istom stvari?
Dapače.
Tekstove pišu iste osobe, pa imamo projekt Star Voice. Bavimo se
urbanim temama Karlovca i kroz Planet magazin i kroz Star-KA
portal i kroz Aktiviraj Karlovac, a i KAportal prati te teme.
Nije li to zasićenje medijskog prostora?
Nije. Što više medija, to bolje. Domaći su organizirali
umalo deset godina festival Nepokoreni grad koji je bio inkubator
za današnje aktiviste u nezavisnoj kulturi. Kako je
započeo?
Festival započinje sa željom da se dovedu zanimljivi umjetnici,
grupe i programi koje smo vidjeli ili upoznali a koji bi se
odvijali u neiskorištenim prostorima u gradu. Tamo negdje 2004.
godine htjeli smo pokazati da nije Karlovac na kraju svijeta,
kako ima i publike i umjetnika koji žele drugačiju kulturu. Od
samoga početka smo se usredotočili na nezavisnu ulturnu scenu,
one koji rade s ograničenim sredstvima i izvan institucija.
Začetak tog festivala bio je 2005. godini kada smo s internetskim
radijom organizirali multimedijalni projekt u Centru za mlade na
Gazi, da bi 2006. počeli raditi u središtu grada. Koristili smo
prostore kafića, primjerice u Amadeusu smo imali projekcije i
predavanja. Dakle, dovodili smo za ono vrijeme neuobičajena
kulturna događanja u, za kulturu, neuobičajene prostore. To je
teže nego da smo radili konvencionalna događanja, jer je bilo
potrebno organizirati infrastrukturu i produkciju, brinuti se o
vremenskim prilikama i neprilikama, ishoditi dozvole i slično, a
sve uz ograničena financijska sredstva. Na Nepokorenom gradu je
uz domaće nastupio čitav niz međunarodnih gostiju. Nakon
završetka festivala znali smo reći da je to zadnji, jer
organizacija iscrpljuje, no ubrzo, nakon rekuperacije krenuli smo
s pripremama za iduću godinu.
Nepokoreni grad je bio pravi ulični festival koji je
stvorio nov ambijent u gradu?
Čini mi se da jest. Nisu sva događanja bila iznimno posjećena, no
imali smo predstave u režiji Marija Kovača na Velikoj promenadi
koju je gledalo nekoliko stotina posjetitelja, pa hit predstavu o
životu Nikole Tesle koja se održala u atriju
Ugostiteljsko-turističke škole u Radićevoj. Zadnjih par godina
smo na “buvljaku” na Promenadi imali po pedesetak izlagača iz
čitave zemlje. Prvi smo počeli organizirati večeri elektroničke
glazbe u devastiranoj zgradi Hotela “Korana” i tada smo se prvi
puta upoznali s ekipom iz LED kolektiva. Sada su etablirani i zna
se za njih i izvan Karlovca, a tada su bili mladi ljudi koji se
bave rubnim područjem elektronike, što nam je bilo zanimljivo.
Koliko dugo je djelovao Centar za mlade na Gazi?
Otvoren je u svibnju 2003. godine.
Jesi li zadovoljan krajnjim ishodom?
Prostor ima solidnu infrastrukturu i dobro je uređen i opremljen,
no lokacija je bila jedan od glavnih problema.
Udaljen je pet minuta od Korza.
U svim hrvatskim gradovima, osim u Zagrebu, postoji problem što
korisnici ne žele u većoj mjeri ići na događanja koja nisu u
samom središtu, pogotovo ako se radi o zbivanjima koja nisu
masovna događanja tipa sportskih susreta, koncerata, partija.
Super je to što radi Knjižnica za mlade, nalazi se u središtu
grada, u pješačkoj zoni, svima je “pod nosom”, ljudi su se na nju
navikli, a dodatno je prednost i što je dio Gradske knjižnice
“Ivan Goran Kovačić”. Tribinama i drugim događanjima koja se
održavaju u Knjižnici za mlade uporno raste posjeta.
A i Banjavčićeva ulica, odnosno onaj njezin dio ispred
knjižnice, je odlična pozornica, što je dokazala udruga
Kunstbunker Duga Resa.
Stalno pričamo da je Zvijezda odumrla, a Knjižnica za mlade to
donekle demantira.
Dakle, Gaza je loša lokacija za nešto kao što je centar
za mlade? Kako može funkcionirati u Grabriku, koji također nije
središte grada?
Zgrada u kojoj se nalazi Centar za mlade u Grabriku ima
vjerojatno više stanovnika od čitave Gaze. Drugo, različiti su
profili stanovnika Grabrika i Gaze, u Grabriku je mnogo više
mladih ljudi s djecom. Uz to ne smijemo zaboraviti da je Centar
za mlade Grabrik projekt Grada Karlovca, nalazi se u gradskom
prostoru i ima određenu financijsku potporu i stabilnost kroz
gradski proračun, a kroz godine se programski profilirao i okupi
stalnu ekipu koja tu djeluje. No, da se sad ne igramo sociologa,
vratimo se na pitanje zašto je Gaza predaleko. Sama gradska
četvrt je super, mogla bi čak biti nešto kao elitno naselje s
malim obiteljskim kućama koje uz svu ostalu infrastrukturu ima
potrebu i za društvenim domom. Što se tiče središta, izgleda da
je danas gradsko središte onaj mali plato ispred Kauflanda, tamo
je najveća koncentracija ljudi. Od nedavno, druga “gradska špica”
upravo je u Grabriku. Primjer lokacije koja je “blizu a daleko”
bio je klubski prostor udruge Spirit unutar bivše riječke
tvornice motora “Rikard Benčić” koji se nalazi nasuprot
željezničkom kolodvoru. Riječani su uporno govorili da je daleko
iako se nalazi par stotina metara od Korza. Također u Rijeci, u
nekadašnjem skladištu Ivexa na Delti bilo je do nedavno sjedište
članica Saveza udruga Molekula. Riječani opet kažu: “Pa gdje je
taj Ivex?!” mada se nalazi 200 metara od Hrvatskog narodnog
kazališta “Ivan plemeniti Zajc”. Vraćam se opet na Knjižnicu za
mlade – lokacija joj je najveća prednost dok je galerija
Studentskog centra Karlovac mogla više zaživjeti što se vidi na
izložbama koje su dobro posjećene.
Sadržajan prostor gradite u Maloj urbanoj zajednici? Neki
dan ste završavali u njezinom dvorištu pozornicu. To je bilo na
desetu obljetnicu postojanja KA-MATRIX-a, u kojoj si
aktivan.
Pozornica je dio projekta “Dvorište zajednice” koji smo lani
započeli. Želimo da to dvorište postane okupljalište onih koji
žive i rade u Zvijezdi i drugih građana koji ovdje dolaze, mjesto
sa zelenom površinom, nešto kao izletište u središtu grada.
To je bivše boćalište?
Boćalište je bilo zapušteno pa su organizacije-korisnici prostora
razmišljale što uraditi s time. Pri završetku smo prve faze
uređenja izradom male pozornice, još slijedi plato pozornice za
predstave i druge programe, te treninge Plesnog studija 23 koji
također djeluje u Muzi. Dvorište zajednice u MUZA-i bi moglo
postati dobar generator oživljavanja ovog dijela Zvijezde.
Nema problem kao što je imao Centar za mlade na Gazi, da
je “predaleko”?
Nema, ali ima drugi, zgrada je u dosta lošem stanju, te nema
središnji, zatvoreni zajednički prostor. Djelomično smo to
riješili s Info shopom, svojevrsnom kombinacijom nezavisne
knjižnice, čitaonice, projekcijske dvorane, galerije i dnevnog
boravka koji bilježi sve veći interes kod različitih grupa
građana. Tu se sastaje, dogovara, okuplja službeno i neslužbeno,
učenici dolaze učiti ili pripremati ispite i seminare. Prednost
Muze je lokacija i velik broj organizacija koje u njoj djeluju te
broj korisnika. Svi dani u tjednu su nam popunjeni različitim
događanjima. Aktivan je Vege klub Chandra koji vodi udruga
Avadhuta, KA-MATRIX ima svoje sjedište i vodi Info shop u kojem
je sve više aktivnosti, svoje urede tu ima i Centar za civilne
inicijative, Studio 23 održava plesne i joga treninge, tu je ured
ZAKUD-a Karlovačke županije, održavaju se okupljanja Kaoperative,
Orpheus održava tečajeve gitare, a posebna priča su Dubovački
streličari koji svakodnevno održavaju treninge za svoje članove i
zainteresirane građane. Trenutačno razmišljamo kako riješiti taj
nedostatak velikog zajedničkog prostora koji bi poslužio za
različita veća događanja kao što su izložbe, radionice i
predavanja pa se snalazimo – izložbe postavljamo u hodnicima ili
vege klubu Chandra, a veće radionice provode se u plesnoj dvorani
Studija 23. Uskoro će, s toplijim danima, zaživjeti ponovno i
dvorište.
Je li Hibridni grad svojevrsni nastavak
Nepokorenog?
Ne bih rekao. Hibridni grad bavi se nezavisnom kulturom i
povezivanjem raznih disciplina i profesija, usmjeren je na
korištenje javnih prostora u društveno kulturne svrhe i uključuje
direktno različite grupe građana u promišljanje,
samoorganiziranje i djelovanje na lokalnoj kulturnoj sceni. Često
surađujemo sa stručnjacima, arhitektima i urbanistima… Izdvojio
bih Platformu 9.81, prijatelje iz Umjetničke akademije iz Splita,
imamo dugogodišnju dobru suradnju s Gimnazijom Karlovac,
zagrebačkim Autonomnim centrom Attack, Riječanima iz Molekule,
aktivistima iz pulskog Rojca i ekipom iz UKE-a koji žive u
Lovincu u Lici… Osim toga program se proteže tijekom cijele
godine, nije ograničen samo na sedam dana. Povezujemo različite
struke na temama kako osmisliti društveni i kulturni život i na
koji način povremeno koristiti javne prostore u gradu. Muza je
postala odlično sjedište odnosno stožer tog procesa.
Kakav razvoj nezavisne kulture u Karlovcu
priželjkuješ?
Dosta se priča o društveno-kulturnom centru, dakle centru nove
društvenosti i nove kulture u gradu.
Što to znači?
Osigurati prostor gdje se mogu okupiti mali i nezavisni
kulturnjaci, društveni aktivisti, ali i građani koji žele
kreativnije provoditi slobodno vrijeme. Ideja je da konzumenti
postanu proizvođači. Primjer za to su razne radionice na kojima
se traži od prisutnih da sudjeluju u pravom smislu riječi, da
nauče nešto novo, promišljaju društvo u kojem žive, osmisle i
proizvode nešto. Važno je promišljati, osmišljavati i pokretati
projekte i proizvoditi sadržaje za sebe. Dakle, po uzoru na
europske gradove i centre Karlovcu nedostaje centralno mjesto
gdje bi se kreativno koristilo slobodno vrijeme, da to bude
mjesto okupljanja koje ne ovisi o platežnim mogućnostima građana.
To bi bilo u Hrvatskom domu?
To je jedna od lokacija. Trenutno je druga Muza, a tu su još
Grabrik, Knjižnica za mlade, Gaza. Ti prostori mogu djelovati
usporedno i povremeno zajedno kakva je praksa u razvijenim
dijelovima Europe.
Jesi li zadovoljan procesom pridobivanja takve funkcije
za Hrvatski dom?
Možda je spor, no ipak bih rekao da, s obzirom na ljudske i
financijske kapacitete, ide svojim tokom. Mogli smo više
napraviti, a mogli smo i manje. Prva faza obnove Hrvatskog doma
bi bila sanirati postojeće stanje, da zgrada dodatno ne propada,
druga bi bila urediti lijevo krivo i podrum, uz djelovanje Male
scene, te osiguravanje velike dvorane za povremeno korištenje.
Treća faza bi podrazumijevala dodatnu izgradnju krila zgrade, što
je bilo predviđeno prvim planovima. Za to ne vidim u skoro
vrijeme veće potrebe a osobito ne sredstva – bojim se da bi samo
sredstva za održavanje te zgrade bila previsoka za lokalni
proračun. Velika dvorana može biti konzervirana i statički
ispravna, a korištena povremeno za koncerte i druge događaje.
Daleka je budućnost kada bi to mogao biti stalno klimatiziran
prostor sukladno suvremenim uvjetima. U bogatijim europskim
gradovima je to moguće.
Jesi li zadovoljan razvojem sadržaja na Maloj sceni
otkako je obnovljena?
Još smo 2013. godine kao Kaoperativa reagirali uređenjem tog
prostora. Da je postojala prava komunikacija s budućim
korisnicima moglo se to puno bolje uraditi. Dobili smo tada
dvoranu u kojoj se nije moglo organizirati ništa kako se spada,
kutiju od gipsanih ploča s očajnom akustikom. Akustika je idućih
godina sanirana priručnim sredstvima, po DIY principima od strane
samih korisnika, volontera udruge Studio 8 i zajedničkim
sredstvima koja su namaknule udruge iz KAoperative. Ove godine
smo kupili spužve za bolju akustiku. Ne izgleda pretjerano
estetski, ali se konačno mogu održavati koncerti, partiji,
rasprave, radionice u koliko-toliko normalnim uvjetima. S druge
strane, to više nije multifunkcijski prostor, jer se ne mogu
raditi izložbe, plesne priredbe i treninzi ili programi za
najmlađe. Scena je sad donekle uređeni klupski prostor no to se u
najvećoj mjeri i pokazalo kroz proces programiranja. Nije još
zaživjela onako kao u 1990-ima, pitanje je i hoće li, no sigurno
neće izgledati onako kako je to bilo ranije. Jedan razlog tome je
i gubitak kontinuiteta, priču sad praktički od nule razvijaju
većinom novi, mladi koji se jedva sjećaju kako je to nekad bilo.
Tako u Zagrebu znaju reći da im nedostaje “Kulušić”. Ma kakav
“Kulušić”? Treba to ostaviti prošlosti i gledati prema naprijed.
Što se tiče programa na Maloj sceni, važno je da ga stvaraju sami
korisnici. Kaoperativa je tu upravitelj i prikuplja sve interese
i programe, koordinira i izrađuje kalendar događanja i brine o
prostoru, dok organizacije, inicijative i pojedinci stvaraju
programe.
Koncept koji zagovaraš je “proizvođač i potrošač
istovremeno”?
Da.
Koji te društveno-kulturni centar impresionirao?
Najdraži mi je “Rojc” u Puli koji je u svjetskom vrhu. Napuštena
vojarna, kao što su karlovačke na Starom placu, skvotirana je čim
ju je vojska napustila, udruge su samoinicijativno naselile
prostor. Unutar Rojca postoje punk, trance i reggae klubovi,
limena glazba, plesne organizacije, nezavisno kazallište, vrtići,
igraonice za djecu, klub navijača, razni sportski klubovi,
branitelji… Dakle, vrlo je šarena ekipa tamo. Svi funkcioniraju
i žive u toj zgradi. Grad Pula u početku nije bio najsretniji
time što su udruge to zauzele, no gdje smjestiti 110
organizacija? Grad to podupire financijski i priča se razvija.
Oduševila me politika u Luevenu u Belgiji, gradu poznatom po
industriji piva. Tu djeluju dva društveno-kulturna centra, jedan
u bivšem robnom terminalu, Opek, dok je drugi, Stuk, smješten u
zgradama svučilišta. Opek ima dvorane za ples, predstave, izložbe
i kreativne radionice. Na krovu je prostor koji se povremeno
koristi za koncerte i partije. Zanimljivo je kako svi
društveno-kulturni centri imaju svoju kantinu gdje se može jesti
i piti dobra kraft piva po povoljnim cijenama. Na taj način spaja
se samoodrživost i javno financiranje. Ovakve centre u najvećoj
mjeri financijski podupire lokalna vlast, dok ih zajednica na
veliko podržava i koristi. To ima veze i s flamanskim
mentalitetom.
Zašto si se vratio iz Nizozemske?
Imao sam tada dvadesetak godina. Vratio sam se iz mirnog
holandskog života u ratni Karlovac. Sedam dana nakon povratka
našao sam se u uniformi bez oznaka i u automobilu prema
položajima na prvoj crti.
Kako ti je bilo tamo?
Super. U Nizozemskoj sam živio u Emmenu, uz povremene odlaske u
Groningen i Utrecht kod prijatelja. Obilazili smo izložbe i
ostala umjetnička događanja poput art-sajmova. To me oborilo s
nogu, prvenstveno zbog produkcijske razine. To je bilo daleko
iznad onoga što se moglo vidjeti u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Moji
holandski prijatelji bili su dobro povezani s različitim
kulturnim radnicima i umjetnicima, može se reći da su bili dio
tog miljea, pa sam puno vidio, bio na raznim događanjima. Ubrzo
sam i sam upoznao nove ljude pa sam redovito posjećivao koncerte
i druga događanja, ponajviše u Groningenu.
Jesi li radio tamo?
Boravio sam godinu dana tamo i radio na raznim društvenim i
kulturnim događanjima kao što su sajmovi oldtimera ili
antikviteta, tzv. antique show. Posebno se sjećam sajma u Zwolleu
koji se održavao u katedrali. Naši nizozemski prijatelji su u
Karlovcu voljeli obilaziti staru kramu gdje su za tek nešto kuna
znali kupovati stvari koje se na takvim sajmovima prodaju po
znatno većim cijenama. Osobito velik interes bio je za limene
igračke proizvedene prije Drugog svjetskog rata.
Kada si se vratio?
U ljeto 1992., kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini.
Zašto nisi ostao u Nizozemskoj?
Nema dana da se to ne pitam. Te 1992. godine igrao sam biljar u
jednom kafiću u Utrechtu, a dan kasnije dolazim u Karlovac pod
općom opasnosti i odlazim u vojarnu, dobivam uniformu,
kalašnjikov… Mogu li si tako nešto današnji dvadesetogodišnjaci
pojmiti? Jednog dana si u Nizozemskoj u pank klubu, a sedam dana
kasnije čeka te autobus koji odvozi vojsku u nepoznatom pravcu.
Što si izvukao kao pouku iz rata?
Najbolje bi bilo da ga nije bilo. Krajem osamdesetih odslužili
smo vojni rok u JNA, Ante Marković, savezni premijer, učvrstio je
tečaj dinara, društveni život je bujao, bilo je sve više
koncerata, stidljivo su krenuli prvi rave partiji, u Zorin domu
je gostovao Željko Malnar, s tadašnjim bendovima smo krenuli
svirati po drugim gradovima i republikama… Još 1991. smo
sjedili u Kavalu preko puta vojne komande i pili kavu, ništa nije
mirisalo na rat. Mladi danas, a osobito oni u Europi ne znaju što
je to i bolje da niti ne saznaju.
Kako je izgledalo odsluženje vojnog roka?
Na početku su nam rekli: “Zapamtit ćete samo lijepe trenutke, a
ružne zaboraviti”. U Dravogradu je bio neki poručnik,
“bezbednjak”, pročitao sam da ga je srpski sud optužio za ratni
zločin na Kosovu 1999. godine i da je dobio 14 godina zatvora.
Lik je bio baš pravi protostaljinistički tip – od brkova,
frizure, odjeće, držanja. Radio sam pod njegovim zapovjedništvom
u zapovjedništvu graničnog odsjeka. To je bilo 1988. godine kada
su počela suđenja Janezu Janši i još trojici zbog odavanja vojne
tajne tjedniku “Mladina”. Pitam jednog oficira: “Druže kapetane,
dajte recite šta je to Mladina otkrila, kakva je to vojna
tajna?”. “Ne smem da vam kažem”, odgovorio je. Čitali smo Mladinu
i nitko od obične vojske nije pronašao nikakve spektakularne
tajne. Očito je tu bila otkrivena neka strašna tajna, planovi
obrane od strane agresije, broj vojnika na karauli ili tek kakvu
hranu vojnici jedu. Bilo je, kad iz ove perspektive gledam, tu
previše paranoje od nepostojećeg neprijatelja.
Što ste jeli?
Na karauli je bila dobra hrana. Kuhar je bio profesionalac, neki
panker iz Koprivnice, koji je znao od sljedovanja složiti odlične
obroke. U Dravogradu je zato bila katastrofalna klopa.
Kako te se 2014. godine dojmila Nizozemska?
Došli smo organizirano i ciljano. Posjetili smo više društvenih i
kulturnih centara i razgovarali s voditeljima tih prostora.
Primjerice, nekadašnja srednja tehnička škola u Amsterdamu
preuređena je u centar koji ima hostel s kafeterijom u kojoj rade
bivši zatvorenici. Šezdesetak umjetnika nakon završetka akademije
u tom istom centru ima svoje stanove i ateljee. Centar se nalazi
dijelu grada u kojem žive većinom imigranti, a spaja nezavisnu
kulturu, turizam, mlade, aktivizam… Drugi centar u kojem smo
bili, Melkweg, jedan je od najpoznatijih svjetskih scenskih i
klubskih prostora u kojem nastupaju imena poput Bad Religion,
Busta Rhymes, Anti-Flag, ex-Strokes. Uz to rade sjajne partije,
imaju kazališnu dvoranu sa 700 sjedećih mjesta. Treće mjesto koje
bi izdvojio je NDSM – veliki centar napravljen unutar nekadašnjeg
brodogradilišta ukome se nalaze brojni stdudiji, ateljei, klubski
i ugostiteljski sadržaji, studentski dom sagrađen od brodskih
kontejnera, buvljak. Sjajno je koliko Amsterdam i Nizozemska drže
i koliko investiraju u kulturu.
Trebamo se ugledati na Nizozemsku?
To sam oduvijek govorio.
Ili da se Nizozemska ugleda na nas?
Koliko bi joj trebalo da dođe na našu razinu? Nešto što je kod
nas normalno, njima je čudnovato. Primjer su ta zapošljavanja
preko veze, politička, vjerska, ideološka podobnost… Oni to ne
shvaćaju. Nizozemski umjetnici djeluju u imigrantskoj četvrti, u
avangardnom prostoru u kojem rade bivši zatvorenici. Sve to
odlično funkcionira. Jako mi se sviđa i Belgija, osobito Lueven
koji je super grad.
Po uzoru na te gradove bi i u Karlovcu trebalo osloboditi
stvaralačku energiju?
Tako je. Prilikom jednog razgovora s profesorom Vladimirom Layom
rekao sam kako bi trebalo dovesti umjetnike u Karlovac. Super je
što u Dugoj Resi postoji srednja škola u kojoj se obrazuje mlade
na području novih medija i dizajna. To bi se u Karlovcu moglo
podići na akademsku razinu, da svake godine dođe i upiše se
stotinjak kreativaca, dizajnera, multimedijskih umjetnika, koji
će tu učiti i dignuti grad. Veleuličište ima tri tisuće studenata
i jedna je od najboljih stvari koje su se dogodile u Karlovcu
nakon rata. Potrebno je studente više uključiti u život grada,
ndam se daće se to promijeniti s otvaranjem smještajnih
kapaciteta studentskog doma. U Loevenu studenti, mladi
intelektualci, sudjeluju u životu i obogaćuju ga svojom energijom
i kreativnošću dok se u Amsterdamu hvale kako imaju najveći
postotak djelatnika u kulturi po broju stanovnika na svijetu.
Karlovac bi se mogao odrediti kao grad kreativnosti i kulture,
bez obzira bila ona nezavisna ili institucionalna, avangardna ili
klasična – mjesta ima za sve.
Razgovarao Marin Bakić