Kolege liječnici koji su s njime radili u karlovačkoj bolnici za
doktora Borisa Vrgu će naglasiti da je izuzetno stručan pulmolog,
staložen, koji zanatski pristupa medicinskom problemu, ali se i
snalazi inovativno, ako situacija to zahtijeva. Naglašavaju i da
vrši izvrsnu bronhoskopiju. No, Vrga nije samo liječnik, nego i
ugledan književnik, poglavito haiku-pjesnik, i likovni publicist.
Kao kulturni stvaraoc surađuje s najuglednijim pojedincima i
kolektivima u hrvatskoj kulturi, a prvenstveno je časopisom
“Kupa”, kojeg izdaje i uređuje, prisutan u karlovačkom kulturnom
životu. Da bismo porazgovarali s ovim 63-godišnjim liječnikom
zaputili smo se u – Petrinju. U tom banovinskom mjestu živi i
radi.
Pulmolog ste, ali i liječeni pušač. – Odviknuti,
svjesno i namjerno.
Mnogima bi moglo zazvučati čudno da je pulmolog
pušač. – Počeo sam pušiti kao srednjoškolac, pa nastavio
i na Medicinskom fakultetu, gdje se mnogo puši. Najviše se pušilo
na sekcijama iz anatomije, u sali gdje smo secirali leševe.
Pušilo se i zbog toga što se mnogo učilo noću, pa se tako
održavala budnost, pilo se mnogo kave i slično. Danas se vrši
strahovita kampanja protiv pušača koja nema previše učinka, a
možda čak ni osnove, pogotovo ako govorimo o uzrocima raka pluća
koji su i dalje znanosti nepoznati. Istina je da se rak pluća
pojavljuje češće kod pušača, no to samo znači da je pušenje važan
rizični faktor i da znanstvenim metodama i dalje nitko nije
dokazao izravnu uzročnu povezanost između pušenja i pojave raka
na plućima.
Prvi puta čujem tako nešto. – O tome se na
ovakav način ne govori jer je ipak dobro da se o pušenju zbori
kao o rizičnom činitelju za razne vrste raka, na primjer pluća,
grla, jednjaka i slično i da ljudi ne puše, tim više jer iza
antipušačke kampanje nerijetko stoji kapital, stoje oni koji
smatraju da bi se smanjenjem broja pušača smanjili troškovi
zdravstvene zaštite…
A i povećala bi se radna produktivnost… – Ne
samo to, nego bi se uštedjelo i proračunska sredstva, pa bi
poslodavcima, iliti po starome kapitalistima, ostalo još više
novca. Činjenica je da nemamo pravih preventivnih akcija protiv
pušenja sugerira jednu pomalo licemjernu opasku, a ta je da
nekome možda i odgovara da pušači umru prije mirovine i da je
uopće ne dobiju ili ne uživaju predugo. Na pojavu bolesti dišnog
sustava utječe opće zagađenje zraka, a ne samo pušenje, dakle
industrijska zagađenja, a posebice zagađenja koja uzrokuju
ispušni plinovi automobila. Nevjerojatno je da se o tome ne
govori dovoljno. Prevladavanje automobila na električni pogon bi
trebalo čim prije postati naša stvarnost. Kada je zabranjeno
pušenje u bolnicama, bilo mi je nezgodno s pacijentima dijeliti
skrovišta da bismo poskrivečki uživali u cigareti. Nadalje,
pacijentima govorim da prestanu pušiti, pa je prikladno da dam i
osobni primjer. Znamo da je alkoholizam mnogo opasnija bolest od
ovisnosti o pušenju, jer napada mnogo veći broj sustava
organizma. Ne sjećam se više podatka o tome koliko moždanih
stanica ubije prekomjerno konzumiranje alkohola. Znamo i da je
alkoholičar sklon asocijalnom ponašanju, da ne funkcionira na
radnom mjestu niti u obitelji gdje je nerijetko i nasilan.
Više je na leđima nego na nogama? – Nerijetko je
i baš tako. A opet nemamo kampanju protiv alkoholizma. Zašto?
Možda zato što je netko izračunao da od proizvodnje i prodaje
šljiva, grožđa, vina i rakije živi mnogo pojedinaca i obitelji, a
od duhana mnogo manje, jer se nešto duhana proizvodi u Podravini
i u Rovinju gdje se nalazi jedina hrvatska tvornica cigareta.
Dakle, kampanju protiv pušenja provodimo strogo, a protiv
alkohola ne, makar pušač puši i zbog toga da bi povećao
koncentraciju, odnosno da ne zaspi, ako radi noćnu smjenu.
Njegova produktivnost je, dakle, barem na kraći rok veća. Sad će
početi tiskati i simbole smrti na kutijama cigareta, a smatram da
ne treba pušače na takav način plašiti.
Je li pušenje štetno? – Jest, no imamo
ekscesivne pušače s potpuno zdravim plućima. Ima onih koji puše
čitav život bez oštećenja plućne funkcije. Osim pušenja i
cigaretnog dima u nastanku bolesti respiratornog sustava,
pogotovo raka, ali i opstruktivnog bronhitisa, takozvanog KOPB-a,
važni su i drugi čimbenici kao što su genetski, socioekonomski,
izloženost prašini, industrijskim plinovima, infekcijama ili neki
drugi.
Dakle, postoji veza između pušenja i raka pluća?
– Postoji, jer je pojava te bolesti daleko veća među pušačima.
Čak 85 posto raka pluća razvija se u pušača i bivših pušača. Rak
pluća je oko 1910. godine bio tako rijetka bolest da se
pronalazila samo na obdukcijama i da su se profesori koji su
pisali knjige iz interne medicine ispričavali studentima što im
pišu o tako rijetkoj bolesti. Nakon sto godina rak pluća je
postao jedna od najčešćih bolesti u našoj populaciji. I ranije se
pušilo, možda ne toliko, a možda i kvalitetniji duhan, no još
jednom ponavljam da su važni uzročnici bolesti i ispušni plinovi
motornih vozila koji su po kemijskom sastavu slični dimu
cigarete. Prije je rak pluća bila muška bolest, no u današnje
vrijeme mnogo žena od toga oboljeva, što se tumači posljedicama
njihove emancipacije, jer su s većom ravnopravnošću i one počele
više pušiti.
Pobornici zabrane pušenja na javnom mjestu upozoravaju na
pasivno pušenje. Dakle, aktivni pušači truju pasivne. A po
liberalnoj doktrini, sloboda jednog pojedinca je omeđena slobodom
drugog. Dakle, pušači ugrožavaju druge. To nije slučaj s uživajem
u alkoholu. – Taj argument stoji. Na tri ili četiri
popušene cigarete jednu popuši pasivni pušač, dakle popuši
četvrtinu kutije na jednu popušenu kutiju. Argument da samo 15
posto duhanskog dima neposredno udišu sami pušači, a ostalih 85
posto odlazi u zrak koji udišu djeca i ostali nepušači se mora
poštovati. No, u obiteljima s roditeljem alkoholičarom vidimo
dvije krajnosti – potomci su ili alkoholičari ili su zakleti
antialkoholičari. Prema tome, samim time što mlađi naraštaj vidi
da otac pije, prihvati tu naviku. No, identifikacijski moment
postoji i kod pušenja. Zašto netko počinje pušiti? Da se
identificira sa starijim? Da pokaže da je zreliji no što izgleda?
Pušenje ipak nije samo socijalni čin, jer nikotin ima medicinska
djelovanja koja nisu zanemariva, dapače izazivaju navikavanje i
ovisnost.
Kada se govori o tome uvijek treba spomenuti najvećeg
antipušača u povijesti Adolfa Hitlera. Bio je zakleti protivnik
pušenja pa iz tog razloga njegova domovina Austrija i dalje
dozvoljava uživanje u duhanu na javnim mjestima. – Mnogo
je svjetskih umova pušilo.
Još više neuma. – No, mnogo je znamenitih
pušilo, primjerice Winston Churchill, Fidel Castro, Ernesto Che
Guevara, Diego Maradona ili Josip Broz Tito. Pušili su uglavnom
kubanske cigarete čiji dim se ne uvlači u dišni sustav. Postoje
pušači lule, čak i klubovi pušača lula, njihova natjecanja…
Nedavno je bila organizirana izložba hrvatske likovne umjetnosti
na temu pušenja.
U Gliptoteci u Zagrebu? – Da. Vidjelo se tamo
koliko je pušenje raširena društvena pojava i koliko su pušači
intrigantni kao motiv za umjetnička djela. Je li se pušenje time
propagiralo? Ne bih rekao. Pušenje je pitanje osobne slobode i ne
bismo trebali zadirati u to, ako ta sloboda ne zadire u tuđu. Ne
može se nekome zabraniti pušenje, jer je to stvar njegova osobnog
opredjeljenja. Živimo u takvom komunikacijskom sustavu da ne
postoji osoba koja ne zna da je pušenje štetno. Moj profesor
Matko Marušić je izričito napisao da je pušenje vjerojatno
štetno, ali da to na znanstvenoj osnovi nitko do danas nije
dokazao.
Bora Đorđević je upozorio na paradoks da je “kod nas”
marihuana zabranjena, a pušenje duhana dozvoljeno, dok je u
Nizozemskoj obratno. Stoga je zaključio da su Nizozemci jadni,
jer “moraju da puše čiste džojnte”. – Slažem se s njime.
Kaže ujedno da trava može biti štetna, ako nije
kvalitetna. – Pa i to je točno. Činjenica je da filter
cigarete nisu umanjile broj oboljelih. Jesu li filter cigarete
farsa? Koja je uloga filtera, ako…
…ne filtrira? – …ne zadržava nikotin i ne
uklanja katran?
Šaljem Vam pozdrave doktora Bore Vitasa, Darka Jerinića i
Josipa Žunića. – A lijepo, hvala im na sjećanju i
pozdravima. Josip i ja smo skupa studirali. Bio je jako vrijedan
i ambiciozan student, što se i vidi po njegovim dostignućima u
struci. Na karijeri mu uistinu prijateljski čestitam. S Jerinićem
sam bio u vrlo korektnim profesionalnim odnosima, a doktor Vitas
je pokazivao interese i izvan medicine, pa nas je to i dodatno
zbližilo. I danas debatira o Zvijezdi, pisao je o kinima u
Karlovcu, propagira biciklizam i tako dalje.
Nekidan mu je izašlo pismo u Večernjem listu u kojem se
zalaže da se Gimnazija Karlovac imenuje po Nikoli Tesli. Je li
Vam to prihvatljiva ideja? – Apsolutno. Tesla je ipak
pohađao tu školu. Bila je na Rakovcu dugo kuća u kojoj je
stanovao. Mislim da je 1950-ih godina fotografija te kuće
objavljena u Karlovačkom tjedniku, a nalazi se i u knjizi “Stari
Karlovac” Radovana Radovinovića. Više te kuće nema. Nema bolje
nominacije za tu gimnaziju od toga da se nazove po Tesli.
Vidite li problem u odnosu Karlovca prema činjenici da je
Tesla u njemu živio i školovao se? – U Karlovcu mnogo
toga, pa niti to, nije dovoljno vrednovano. U Karlovcu je mnogo
gotovo nepoželjnih osoba.
Jedna od tih osoba je i Tesla? – Očigledno jest,
jer nije iskorištena spomenuta činjenica, pogotovo danas kada
čitav svijet slavi Teslu. Ne bi se trebalo stati samo na tome da
se karlovačkoj gimnaziji, koja ima dugu tradiciju i kroz koju je
prošlo mnogo pametnih, da ime po Tesli, nego bi trebalo možda
napraviti i neku spomen-sobu da se izloži dnevnik, prikažu
njegove ocjene, reproducira fotografija kuće u kojoj je živio,
predstavi njegove profesore, izlože predmeti iz fizikalnog
kabineta i slično…
Nešto se na tom planu i radi… Primjerice,
rekonstruirana su učila iz tog vremena upravo ove
godine. – Karlovac bi se mogao afirmirati kroz Teslu.
Stanko Tomašić je također nepoželjna osoba u Karlovcu. Veliki je
pisac, romanopisac, dramatičar, pjesnik-avangardist, prevoditelj
i polemičar koji je započeo čuveni sukob na ljevici. Napadao je
Miroslava Krležu u časopisu “Socijalna misao”, kojeg je uređivao
Božidar Adžija, da nije marksist i tako dalje. Poznato je da je
Karlovčanin Stanko Lacić pisao kao znanstvenik o sukobu na
ljevici, no i to da on u svojoj knjizi nije pridao inicijalnu
ulogu Tomašiću, iako je upravo on rodonačelnik tog sukoba. Osim
toga, Tomašić je jedan je od naših prvih filmologa. Bio je šef
Državne filmske centrale Kraljevine Jugoslavije i kao takav se
bavio profesionalizacijom filma. Unatoč svemu tome, nema ulicu u
Karlovcu.
Rođeni je Karlovčanin? – Nije. Rođen je u Novom
Vinodolskom. No, živio je u Karlovcu s prekidima od svoje desete
godine i umro je u Karlovcu. Živio je i u Zagrebu i u Beogradu,
no Karlovcu je posvetio feljtone ukoričene u knjigu “Kroz grbave
ulice”, napisao je dramu o Vjekoslavu Karasu koja se na
karlovačkoj kazališnoj sceni rijetko ili uopće ne igra.
Svojedobno je tvrdio u Vjesniku u srijedu, nekoć vrlo popularnom
i kvalitetnom listu, da Karas nije napravio samoubojstvo.
Službeno se smatra da se Karas ubio jer Karlovčani nisu cijenili
njegova djela i jer je pao u depresiju zbog neuzvraćene ljubavi –
bio je nesretno zaljubljen u Irenu Türk. Tomašić je u VUS-u
1950-ih godina tvrdio da postoji mogućnost da je Karas bačen,
gurnut u Koranu, a da su to učinili emisari Omer-paše Latasa,
zapovjednika turske vojske. Karas je poslan da portretira Latasa,
što je u jednom proznom djelu opisao i Ivo Andrić. No, izgleda da
je imao i obvezu da za obavljanja tog zadatka izvuče neke
informacije o Latasovim planovima i o njegovoj bosanskoj politici
koja je itekako zanimala bečki dvor.
Bio je špijun? – Tomašić tvrdi da je i Karas bio
jedan od bosanskih emisara bana Josipa Jelačića i Ivana
Kukuljevića Sakcinskog o kojima je u svojim tajnim izvještajima
pisao tadašnji austrijski konzul na Omer-pašinom dvoru. Izgleda
da je i Karas imao zadatak da pokuša izvući neke podatke korisne
bečkom dvoru, no Latas ga je prokužio, poslao svoje agente koji
su Karasa gurnuli u rijeku, zbog čega se utopio, jer nije znao
plivati.
Karasovo ubojstvo nije bilo izraz Latasove likovne
kritike? – Nije, jer u tom slučaju vjerojatno ne bi
došlo do stvaranja većeg broja grafika s Omer – pašinim likom
koje je sam Karas u kamen urezao i distribuirao po Hrvatskoj.
Kada Tomašić tvrdi da uzrok njegove smrti nije samoubojstvo on
navodi tri indicije za njegovu smrt – samoubojstvo, nesretan
slučaj i spomenutu likvidaciju. Zanimljivo je da u svojoj drami
“Legenda o Karasu” Tomašić nije razvio teoriju koju je iznio u
VUS-u, nego ustaljenu teoriju o samoubojstvu iz očaja zbog
neuzvraćene ljubavi i zbog toga što Karlovčani nisu naručivali
njegove portrete. Ne zna se gdje je Karasov grob, jer su se
samoubojice u to vrijeme pokapale bez obilježja. U svezi njegove
smrti zanimljiva je notica koju je u “Narodnim novinama” iz 1858.
objavio karlovački dopisnik, a koja navodi kako su za njega
mrtvoga zvonili samo u pravoslavnoj crkvi, mada je bio katolik.
Opisujući njegov sprovod, spomenuti dopisnik tvrdi da se je Karas
utopio nehoteći, spominjujući kako su mu njegovi prijatelji na
dubovačkom groblju pjevali mrtvačku pjesmu koju je i sam Karas
često pjevao po čemu se može zaključiti kako su mu pričom o
nehotičnoj smrti simpatizeri i poklonici, na primjer Ljuboje
Lopašić, ipak uspjeli osigurati građansku sahranu.
Imaju li Tomašić i Lopašić argumente za svoje
teorije? – To je otvoreno pitanje. Tomašić je mnogo
radio u arhivima, jer je autor zanimljivog teksta o plovnosti
Kupe i naučne studije o historiji hrvatskih književnih listova.
Pretpostavljam da je Tomašić imao neke argumente za svoju
hipotezu. Je li mu neke argumente pružio Andrić kada je pisao o
portretiranju Latasa, koji je inače poturčeni pravoslavac s
područja Plaškog? No, znam da se povodom Tomašićevog teksta u
VUS-u javila autorica monografije o Karasu Anka Simić-Bulat.
Rekla je tada da nema saznanja o onome što Tomašić iznosi,
navodeći kako ostaje nejasno zašto je do likvidacije došlo tek
1858. kada je Karas živio na dvoru Omer-paše 1851. A Tomašić pak
ne navodi svoje izvore.
Je li netko predložio da se Tomašića vrednuje u Karlovcu,
odnosno način kako da se to učini, a da je to onda
odbijeno? – Čini mi se da je Radovinović predložio da se
po Tomašiću imenuje jedna ulica, kao i po Slavku Mihaliću i
Josipu Filipu Vukasoviću. Znam da je napisao prijedlog-elaborat.
Koliko mi je poznato, taj prijedlog nije usvojen. Prije četiri
godine u izdanju nakladničke kuće “Dora Krupićeva” objavljena su
Tomašićeva izabrana djela “Salon milostive Kle i druge književne
pikanterije”. Građu je počeo za to skupljati Branimir Donat, no
nije dovršio, jer je preminuo. Njegova supruga me zamolila da
nastavim, jer sam sa Donatom često pričao o Tomašiću. Dakle radio
sam na izdavanju tih izabranih djela. Dobili su novac
Ministarstva kulture za tiskanje i trebalo je knjigu brzo izdati,
kako se dotacija ne bi morala vraćati. Imao sam rok od dva ili
tri mjeseca. Preuzeo sam taj zadatak i pronašao Tomašićeve
tekstove. Čak sam pronašao i njegovu dramu u rukopisu “Tena” koju
sam kasnije objavio u cjelosti u časopisu “Kupa”. Uspio sam
napisati i esej za potrebe tog izdanja. Iako je Matica hrvatska
iz Karlovca jedan od suizdavača te knjige, Tomašićeva sabrana
djela nikada nisu promovirana u Karlovcu. Dakle, ako govorimo o
nepoželjnim osobama, to govorimo utemeljeno. Ne znam točne
razloge zašto to izdanje nije predstavljeno u Karlovcu, no smijem
reći da spomenuta činjenica ne služi Karlovcu na čast.
Je li riječ o svjesnom ignoriranju Tomašića ili o
javašluku? – Nemam dovoljno argumenata da bih tvrdio da
se radi o svjesnom negiranju Tomašića. Rekao bih prije da se radi
o nedovoljnoj brizi za našu kulturnu baštinu. I Đorđe Petrović je
još jedna nepoželjna osoba, iako je bio vrhunski akvarelist u
okviru bivše Jugoslavije. Barem jedno njegovo djelo ima gotovo
svaka karlovačka obitelj. Širio je čitav život visoke standarde o
vrijednostima akvarelne slike i popularizirao akvarelni medij, a
unatoč tome, izvan manjinskog konteksta, nije organizirana niti
jedna njegova izložba u Karlovcu punih 25 godina. Napisao sam
opsežnu monografiju posvećenu njegovom akvarelnom opusu 2012.
godine. U karlovačkim medijima nikad nije spomenuta niti je ikada
organizirana njezina promocija u Karlovcu. Od 1990. nije mu u
Karlovcu napravljena retrospektivna izložba niti memorijalna
nakon smrti.
Kako to tumačite? – Ne znam to protumačiti.
Jeste li s njime ikada pričali o tome? – Nisam.
Postavio sam u Petrinji 2014. njegovu memorijalnu izložbu, ali
ponovno u manjinskom kontekstu, u organizaciji Srpskog kulturnog
društva Prosvjeta. Karlovac ima dostatan broj izložbenih prostora
za koje su neki pretplaćeni, ali među njih očito ne spada i
Petrović. Mjerodavni bi trebali povesti računa i o njegovu opusu,
da se oda pijetet i značaj njegovom djelu. Kao likovni ambasador
Karlovca, Petrović je to zaslužio.
Postoji li “službeno uho” u Karlovcu koje Vas sluša,
uvažava? – Prije godinu ili dvije ili tri dobio sam od
Grada poziv – uz ostale intelektualce – da dam prijedlog kako
oživjeti kulturni život. Čini mi se da je to potaknuo
dogradonačelnik Dubravko Delić. Predložio sam sadržaje koji bi
trebali imati više mjesta u kulturnoj promociji Karlovca.
Što ste predložili? – Ne sjećam se više.
Što biste danas predložili? – Da se uvaži
Radovinovićev prijedlog o imenovanju ulica. Drukčije bih osmislio
spomen-sobu Stjepana i Slavka Mihalića u Gradskoj knjižnici “Ivan
Goran Kovačić”. Ne bih je osmislio kao mjesto u kojem se
održavaju samo zavičajne čajanke, nego bih je uistinu uredio kao
spomen-sobu. Znam dosta pojedinaca koji posjeduju dovoljno
materijala o Mihalićima koje bi dali ili jeftino prodali
knjižnici za izloške. Time bi se od te sobe stvorio kulturni
punkt.
Bi li na Gazi mogla biti ta spomen-soba? – Mogla
bi u njihovoj kući. No, ne znam koja je njezina današnja sudbina.
I sam imam dokumentarnog materijala za tu svrhu. Što se tiče
kulturnih programa koje sam predlagao, ticali su se demografske i
urbane revitalizacije Zvijezde.
Eto nas na vječitoj temi… – Dobro da je da se
i toga dotaknemo. Zvijezda je nedvojbeno građevinska,
civilizacijska, povijesna i kulturna vrijednost Karlovca koja
izaziva mnogo prijepora u javnosti, jer nema jasnih ideja kako da
se oživi, kako da se taj važan dio grada oplemeni sadržajima, a
ponajprije živim ljudima. Otkopavanje šančeva i gradnja bedema
bilo bi djelovanje po liniji manjeg otpora, jer bismo na taj
način uništili povijesne slojeve koji su se nataložili od gradnje
tvrđave do danas. Oni koji se zalažu za tu svojevrsnu urbanu
nekrofiliju očito nemaju invencije i ne znaju iskoristiti
postojeće i zadane gabarite, nego moraju iskopavati nešto…
Vraćati Zvijezdu u prvobitno stanje za mene je jednako
neutemeljeno kao da netko pokušava oživjeti nekadašnji riječni
promet rijekom Kupom.
Zašto ne? – To je nemoguće. Da je moguće, taj
plovni put ne bi nikada ni zamro. A zašto su šančevi zatrpani? Pa
zbog epidemije malarije.
U to se vrijeme nije zaprašivalo komarce. – Nema
veze. I danas imamo masu bolesti koje prenose komarci. Sigurno
ste čuli za groznicu zapadnog Nila. Dakle, niti s te strane to ne
bi bilo pametno. Radovinović je predlagao da se na više mjesta
naprave brončane makete Zvijezde koje bi prikazivale kako je
Zvijezda izgledala i temeljem čega bi se turisti mogli upoznati
sa Zvijezdom kakva je nekada bila te to uspoređivati sa sadašnjim
stanjem. To je dobra ideja. Administrativnim mjerama se brzo može
vratiti život u Zvijezdu. Na Starom placu bi se mogla otvoriti
ekološka tržnica kako bi seljaci mogli svoje proizvode, voće,
povrće, cvijeće, mliječne i drugo prodavati samo tamo i nigdje
drugdje. Zabranio bih da se to prodaje na tržnici u Novom Centru.
Kako biste to zabranili? – Administrativnim
mjerama.
Stavili bismo rampu? – Ne, samo bismo osigurali
kvalitetniju ponudu na Starom placu.
Može se seljacima dati besplatan zakup gradskog
prostora. – Da i to, ne bi im trebalo naplaćivati
placarine. To su nužne poticajne mjere. Drugo, trebalo bi
premjestiti Galeriju “Vjekoslav Karas” iz Novog Centra u
Zvijezdu.
Ne sviđa Vam se postojeći prostor? – Ne radi se
o tome. No, u tu galeriju se slabo odlazi. U Zvijezdi su sada
studenti, pa bi mladi počeli dolaziti u galeriju, ako se
premjesti u gradsku jezgru.
Možda idealistički gledate na to… – Nema
drugog načina. Dovlačenje živih ljudi na Zvijezdu je ključ
njezine reanimacije i demografske revitalizacije.
Ne viđamo baš one koji su došli u Karlovac studirati, po
događanjima. – Zato što im je Novi Centar daleko, a
vjerojatno im je i nesimpatičan jer između njega i novih dijelova
bilo kojega hrvatskoga grada nema razlike.
Ima događanja i u Zvijezdi. – Ima, ali možda
nisu dovoljno oglašeni. Karlovac mora revitalizirati Zvijezdu.
Josip Vaništa je predlagao da se osnuje u njoj nekoliko malih
galerija. Jedna bi mogla biti posvećena Ljudevitu Šestiću s 20
ili 25 njegovih djela, i to sve slike s karlovačkim motivima.
Gradski muzej Karlovac ima deponirano mnogo djela
likovnih umjetnika, no nisu izložena… – Da, jer nema
stalnog postava. Paviljoni poput Katzlera trebaju također
funkcionirati. Ne treba biti samo taj jedan, treba ih još
nekoliko otvoriti, da se Zvijezda reanimira.
Morana Rožman u Katzleru radi deset godina
besplatno. – Treba uvesti poticajne mjere za takve
radnje, da ne plaćaju komunalije i najam. To je način
oživljavanja prostora. Nemoguće je to učiniti bez vraćanja
građana, a ne samo turista. Turist će doći i proći u istom danu.
Zvijezdi trebaju oni koji će tamo živjeti svakodnevno. Građani će
participirati, ako im se ponude zanimljivi sadržaji.
Gaza kao studentski grad, Zvijezda kao umjetnička četvrt,
a Mekušje kao olimpijska… Postoje takve ideje. – Može
i to, naravno. U Zvijezdi bi trebalo obilježiti i sve kuće u
kojima su znameniti živjeli i/ili djelovali. Mislim da je Tomašić
živio u Bencetićevoj. Važno je takve lokacije obilježiti kako bi
se konačno netko zapitao kako je jedan mali grad dao toliki broj
ličnosti od formata, a sada Karlovac s pedesetak tisuća
stanovnika nema više toliko kapacitiranih.
Kako to tumačite? – Nije to samo bolest
Karlovca. Evo, i Split od toga pati.
Splitu fale Miljenko Smoje, Momčilo Popadić, Toma
Bebić? – Tako je. Bez njih splitski festival zabavne
glazbe nije više ono što je bio. Nema niti Anatolija Kudrjavceva
niti Zdenka Runjića. Nema toliko kapacitetnih osoba koje bi mogle
zamijeniti one koji su otišli. To su bili splitski oriđinali.
Isti je problem u Dubrovniku. Nema više slikara koji bi
zamijenili sjajne dubrovačke koloriste Ignjata Joba, Đuru
Pulitiku, Antuna Maslu, Ivu Dulčića… Nešto se promijenilo. I
Karlovac je imao svoje oriđinale, na primjer Karasa i Dragojlu
Jarnevićevu. Jedan od njih bio je i slikar Nikola Mika Dragarić,
slikar i glazbenik Boško Gagić, Stjepan Mihalić, kolporter Josip
Kraus
Dubrovnik je postao velika provincija? – Zbog
robovanja turizmu.
Ali i geografski je odsječen… – To je istina.
Činjenica je da su Dubrovčani prodali kuće u centru grada i za to
kupili velika imanja u zaleđu, jer su u tome vidjeli priliku. I u
Dioklecijanovoj palači je sve podređeno turizmu. Par stotina eura
stoji noćenje u Splitu. Plašim se da bi se to dogodilo kada bismo
radili samo na izgradnji povijesnog dijela priče o Zvijezdi.
Nije moguće imati i ovce i novce? – Moramo se
odlučiti što želimo. Znam koji pojedinci forsiraju rekonstrukciju
izvornog oblika Zvijezde. Primarno je vratiti život tamo. Kako to
ostvariti? Kažete da sam idealističan kada govorim o studentima,
a sam sam kao student u Zagrebu odlazio u kazališta, pa u
Studentski centar gdje su bili galerija, kino i restoran i tamo
smo se okupljali. Ako se sve to uspostavi u Zvijezdi i studenti
bi se više uključili u kulturan život. Uzmimo i primjer kina.
Karlovac ne može riješiti problem zgrade kina Edison, prvog
namjenskog kina izgrađenog na području bivše Jugoslavije. Tu
zgradu su projektirali vrhunski arhitekti Edo Schön i Bruno
Bauer. Maketa te zgrade se izlaže na izložbama. To je kino koje
je imalo art-dekoovske osobine. I sam sam u njega zalazio. Koliko
već govorimo o njegovoj obnovi i stavljanju u prezentacijsku
funkciju? I dalje se nismo pomaknuli s mrtve točke. Zašto je
tako? Gradu sam između ostalog predložio da se u Gradskom
kazalištu “Zorin dom” jedne godine rade premijere drama
karlovačkih autora. Zašto se ne bi konačno prikazala Tomašićeva
“Legenda o Karasu”? Stjepan Mihalić je napisao četiri ili pet
drama, Miroslav Feldman je izuzetan dramatičar, kao i Marijan
Matković. Dakle, samo od djela karlovačkih dramatičara se može
napraviti cjelogodišnji repertoar. Znam da je bila predstava
nadahnuta Matkovićevom dramom “Igra oko smrti”, no treba i druga
njegova djela postaviti na scenu. Takvi sadržaji dižu razinu
urbane samosvijesti i gradskog ponosa kod Karlovčana.
Pate li Karlovčani, karlovačko građanstvo, od raskoraka
između nekadašnjeg i današnjeg značaja Karlovca? –
Postoji sukob između karlovačke prošlosti i sadašnjosti, između
bogate urbane tradicije i ovoga što danas imamo. Isto tako,
Karlovac je izgubio nekadašnju ekonomsku moć, tvrtke koje su
financirale kulturna događanja i sadržaje. Najgore je što je
Karlovac izgubio građanski sloj. Sa svim svojim značajkama
kulturnog grada i sa svom svojom tradicijom Karlovac je imao moć
brze asimilacije. Ako je netko došao u Karlovac s Korduna ili iz
Pokuplja, morao je prihvatiti uzuse gradskog života, inače bi bio
izoliran. Danas imamo situaciju da urbani došljaci nameću svoje
uzuse ponašanja i načine života domicilnom stanovništvu.
Gdje to vidite? – To vidim na primjeru Karlovca
koji je prihvatio dosta useljenika, ali i na primjeru Petrinje.
Kako se to manifestira? – Ne zanimaju ih
kulturni sadržaji, cjelovita duhovna nadgradnja. Eventualno ih
zanima vjerski život. Ne poznaju, pa stoga ni ne poštuju,
tradiciju Karlovca. Postoje intelektualci koji je poznaju i drže
do nje. No, teško ih je okupiti. To je zadaća časopisa kojeg sam
pokrenuo ne bismo li pokušali oblikovati drugačiji pristup našim
gradovima i našoj pokupskoj regiji.
Karlovac ima bogatu intelektualnu tradiciju, što je jasno
ako počnemo nasumično navoditi imena kao što su Stanko Lasić,
Georgij Paro, Josip Vaništa, Ivo Vejvoda, Većeslav Holjevac…
Možemo nabrajati do besvijesti. Je li Grad toga svjestan i što
može napraviti da se, kako kažete, Karlovac afirmira i kroz tu
tradiciju? – Grad bi trebao poticati i afirmirati
programe koje mu ovakvi intelektualci sugeriraju. Na karti
kulturnih zbivanja Karlovca je previše minornih sadržaja,
raspršeni su, a nedostaje i kritička ocjena pojedinih zbivanja.
Vidim da “Kupa” ocjenjuje zbivanja, i to doslovno – od
jedan do pet… – Da, baš kao u školi. Uveli smo
ocjenjivanja baš iz razloga da bismo ukazali na potrebu
vrednovanja. Imamo medije, ali se oni ne bave kritikom, osvrtima.
S političke strane se pokušava dati svakome mrvice da bude što
više zadovoljnih, no nismo napravili vrijednosnu skalu sadržaja i
prioritete. Ako bi nam prioritet bio da 2017. odigramo drame
četiri karlovačka dramatičara, zna se tko bi to morao
realizirati. Ne smije se više dozvoliti propast niti jednog
važnog kulturnog sadržaja. Koranski park skulptura je,
primjerice, upropašten. Imamo časopis “Svjetlo” kojeg izdaje
Matica hrvatska u kojima rijetko surađuju intelektualci onoga
tipa koje ste maloprije nabrojili.
Jeste li “Kupu” počeli izdavati kao opreku
“Svjetlu”? – Jesam, ali ne samo karlovačkom “Svjetlu”,
nego i sisačkim “Riječima”, Vidio sam da postoji dosta kulturnih
sadržaja o kojima se u ovim časopisima za kulturu uopće ne piše.
Piše se o preživjelim političkim, uglavnom “matičarskim” temama i
vojnim akcijama, koje se detaljno opisuju, kao u vojnom časopisu,
čemu tu nije mjesto jer oduzima prostor kulturi za koju je
časopis nominiran.
Kultura se može i šire shvatiti. – Može, ali
ipak govorimo o usko određenom području. Ima dovoljno drugih
časopisa u kojima se mogu objavljivati teme koje nisu s područja
kulture u užem smislu pojma. Zato, recimo, postoje vojni i
politički časopisi. Vrhunac apsurda je bio kada u “Riječima” nije
bilo niti riječi o izložbi grafika Pabla Picassa koja je održana
u Sisku. Shvatio sam tada da je sve to promašeno i da treba
učiniti nešto drugo. Stoga sam ponudio projekt “Kupe” kao
regionalnog i svegeneracijskog časopisa koji će biti ogledalo
kulturnih zbivanja, ali ne samo onih o književnosti, likovnosti,
glazbi. I graditeljstvo je, primjerice, kultura, urbanizam
također.
A fizička kultura? – Pa i fizička kultura. I
zdravstvena. U široku definiciju kulture i to na neki način
spada.
Može li kulturi pripadati i nekultura? –
Naravno. Nekultura može pokazati kako izgleda suprotnost kulturi.
“Svjetlo” ima dugu tradiciju. Bilo je na vrhuncu kada ga je
uređivao Ivan Ott, kada su izlazili tematski brojevi posvećeni
Rakovcu, Dubovcu, Baniji, Šimunićevoj ulici, no ne nažalost i
Gazi. Ott je tada bio glavni i odgovorni urednik, a čini mi se da
su u uredništvu bili još Radovinović, Ivan Jurković i Vladimir
Cvitanović. Nakon Ottova odlaska “Svjetlo” je krenulo nizbrdo.
Redovito ga pratim, ali generalno mislim da se ne prate dovoljno
kulturni sadržaji. Činjenica da nisu recenzirane za Karlovac vrlo
bitne knjige koje jesam i nisam spomenuo, kao i brojne izložbe,
predstave i drugi kulturni sadržaji dovoljno pokazuje kako se i
koliko prate kulturna zbivanja.
Može li intelektualna tradicija biti jedna od poluga
razvoja Karlovca? – Ne vidim alternative tome. Po
definiciji intelektualca, to može biti poluga obnove građanske
kulture. Intelektualci su najpozvaniji za to, jer drugačije
promatraju stvarnost, imaju sposobnost analitičko-sintetičkog
mišljenja zahvaljujući kojem bolje uočavaju probleme i nude
prijedloge za njihovo nadilaženje. No, intelektualaca u Karlovcu,
nažalost, nema previše. Neki su u ozbiljnim godinama, neki su
mrtvi, a neki su živi, ali nisu u Karlovcu. I sam sam dio
karlovačke dijaspore, kao i Ott i Radovinović. Intelektualci su
pozvani da bude poluge karlovačkog prosperiteta, ali se mnogi od
njih bave osobnim projektima, a manje zajedničkim dobrom.
U odnosu na druge sredine, koliko je karlovačka
intelektualna tradicija značajna? – Karlovac je tu vrlo
jak što dokazuje i primjer karlovačke avangarde. Ponekad su
ideološki konteksti umanjivali značaj avangardnih kretanja, no
upravo zbog toga što je kopnio politički pritisak danas možemo o
tome više i slobodnije govoriti. Karlovac je grad bogat
avangardnim sadržajima. Pa i Karas je avangarda. Njegov
“Autoportret” pripada začetcima hrvatskog psihološkog portreta. U
Karlovcu je nastala čuvena slika Zlatka Šulentića “Čovjek sa
crvenom bradom”, koja je u biti portret petrinjskog slikara
Stanoja Jovanovića, čiju sam retrospektivnu izložbu baš nedavno
otvorio u Petrinji. Ta slika je nastala u Karlovcu na adresi
Frankopanska 5. Zanimljivo je da je kroz prozor kao mladić
nastanak te slike promatrao Dragarić. To ga je motiviralo da se i
sam posveti slikarstvu. Ta slika je navijestila hrvatski
ekspresionizam i sezanizam. U Karlovcu je Marijan Detoni 1938.
godine realizirao sliku “Fantazija oronulog zida”. To je slika
koja je afirmirala enformel, i to deset do 15 godina prije nego
što se je isti pojavio u Europi. U Karlovcu je djelovao Tomašić,
koji je također avangardista. Kad sam priređivao njegova izabrana
djela, htio sam istaknuti upravo tu njegovu karakteristiku,
međutim, budući da je Donat već prijavio knjigu Ministarstvu
kulture pod naslovom “Salon milostive Kle i druge književne
pikanterije”, nisam mogao staviti drugi. Htio sam da naslov bude
“Cirkus anarh”. Tomašić je napisao avangardnu kino-novelu. “Modri
čovjek” i avangardnu dramu “Orač drumova”. Uspio sam pronaći te
tekstove i objaviti ih u knjizi izabranih djela. No, jesu li
Karlovčani svjesni svoje avangardne tradicije?
Postoji li avangardna sadašnjost? – Postoji. I
dalje živi Vaništa, a time i njegov gorgonaški projekt. I Bogdan
Gagić je stvarao neka svoja glazbena djela po avangardnim
uzusima. Možda netko treći u tišini svoje radne sobe stvara
avangardna djela koja još nije predstavio javnosti. No,
avangardnu tradiciju i sadašnjost treba popularizirati. “Kupa” to
pokušava, iako ima mali tiraž. Ipak, čini mi se da su 333
primjerka dovoljna. U tom smislu dragocjena mi je karlovačka
suradnička jezgra. Radovinović je objavio u “Kupi” jako lijepe
tekstove o Cincarima, o Jugoturbini, o karlovačkim graditeljima i
druge. Knjiga Danka Plevnika “Moja povijest Karlovca” je i moja
na neki način, jer je generacijska. Čestitam mu na ideji da
napravi to jedinstveno djelo. Prikazi Draženke Polović su također
pisani na zavidnoj razini. Osim toga, Radovinović je Karlovcu dao
vrlo dragocjene knjige. Knjigu kao što je “Stari Karlovac” trebao
bi imati svaki grad u Hrvatskoj. Isto vrijedi i za monografiju
“Karlovačka groblja” zahvaljujući kojoj je Rimokatoličko groblje
Dubovac ušlo u katalog vrijednih i znamenitih europskih grobalja.
Njegov je projekt i Koranski park skulptura. –
Nažalost to nije zaživjelo mada je odlično krenulo, djelima Koste
Angelija Radovanija, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića, Ivana
Kožarića, Branka Vlahovića i drugih. Da postoji danas, u
Hrvatskoj bi to bila senzacija. Nešto slično postoji samo u
Zagrebu na savskom nasipu, no tamo se skulpture uništavaju.
Doduše, i u Karlovcu su bile uništavane.
Kožarić je “Prizemljeno Sunce” preselio s Korane u
Bogovićevu ulicu u Zagrebu, jer je bilo uništeno u
Karlovcu? – Nije baš tako, jer je Kožarić svoju
skulpturu “Prizemljeno sunce” u Zagrebu postavio još 1971., a
karlovačka je bila replika spomenute.
A i u Zagrebu se uništava. – To su performerske
akcije.
Kad netko napiše “BBB”? – Ne, kada se skulptura
prefarba iz zlatne u crnu i obrnuto. Činjenica jest da je
“Prizemljeno Sunce” u Karlovcu bilo nepovratno uništeno jer je
netko ovu skulpturu od fiberglasa mlatnuo krampom. To je jako
pogodilo i rastužilo moga Petrinjca Kožarića koji ovih dana slavi
95. rođendan, a Autorska agencija je zahtijevala da Grad Karlovac
plati odštetu za uništenu skulpturu.
Postoji li suvremeni karlovački likovni umjetnik – živući
– čije stvaralaštvo iznimno cijenite? – Držao sam mnogo
do Petrovićevih akvarela, no, nažalost, mrtav je. Izuzetno
cijenim Vaništu, no on ne djeluje u Karlovcu i nije karlovački
umjetnik u punom smislu riječi. Knjiga je danas spala na jedno
slovo – Daniela Butalu. Često izlaže, ali više mi se sviđao kada
je tematizirao kukce, posebno leptire, nego sad kada tematizira
cvijeće i karlovačke vedute. Butala je ipak značajan karlovački
slikar, koji je dobivao i međunarodne nagrade. B li Alfred Krupa
mlađi mogao predstavljati nešto više? Mogao bi, ali mi se čini da
se pedagoška služba i obiteljski problemi nastali nakon
deložacije iz bivšega stana loše odražavaju na njegovo
stvaralaštvo. Vrlo je talentiran i mogao bi dati intrigantnija
djela. Zanimljiv mi je fenomen karlovačkog kolekcionarstva. Ono
datira još od Imbre Tkalca koji je skupljao po Italiji slike za
Josipa Jurja Strossmayera, a neke zadržavao za sebe. Bilo je
dobrih kolekcionara. Ne znam što se zbilo s vrlo raznolikom
kolekcijom Nikole Perića nakon njegove smrti. Odlično sam je
poznavao. Odlično je profilirana i specifična kolekcija doktora
Dražena Neimarevića. Poznajem kolekciju Željka Mavretića. Postoje
kolekcionari s kapitalnim djelima Karasa i Slave Raškaj koji još
nisu izlagali svoja djela. Možda bi se u tim kolekcijama pronašli
još neki radovi koji bi povisili rejting karlovačkog slikarstva,
ali činjenica jest da se u Karlovcu vrlo rijetko organiziraju
kolekcionarske izložbe.
Kako to tumačite? – Ne znam zašto je tomu tako.
Kolekcionarstvo znači spašavanje karlovačke baštine. Ne mora se
raditi tu samo o likovnosti. Srđan Sabljarić prikuplja vojne
predmete, a Josip Štimac željezničarske. Znam da Nikola Sumina
ima vrlo kvalitetnu zbirku slika. Zašto ga se ne motivira da je
izloži? Velika je šteta što se Karlovac nije domogao super
vrijedne zbirke Tuškan koja je naposljetku donirana zagrebačkom
Muzeju za umjetnost i obrt. Dijelim čuđenje
karlovačko-zagrebačkog slikara Zvonimira Beškera da Karlovac,
čija Zvijezda zjapi prazna i opustošena, te naprosto vapi za
ovakvim sadržajima, nije pronašao prostor za nju. Radim pojedine
izložbe za petrinjsku galeriju “Krsto Hegedušić” i uporno
forsiram privatnu, kolekcionarsku, inicijativu, da se podrži
kolekcionare da i dalje prikupljaju djela, jer na taj način
vraćaju u svoje sredine ono što je otišlo svojedobno iz njih. I
sam imam vrlo dobru kolekciju djela karlovačkih slikara.
Što imate? – Sve osim Karasa. Lani sam u Zagrebu
organizirao izložbu Dušana Kokotovića – izložio sam pedesetak
njegovih grafika iz svoje zbirke. On slovi kao otac moderne
karlovačke grafike. Naivno sam vjerovao da će se netko od
karlovačkih muzealaca i galerista zainteresirati da se ta izložba
preseli u Karlovac. Nikada mi se nitko nije javio s takvim
prijedlogom. Pojedini karlovački galeristi znaju da se u mojoj
kolekciji nalaze rariteti kao što su djela Dragarića, Josipa
Cara, Nebojše Jelače, Rudolfa Krušnjaka, Boška Gagića, Aleksandra
Kumrića, Zvonimira Glada, Ilje Ahmetova i drugih umjetnika….
Ponekad im posudim pokoju sliku za izložbu, no nikada me nisu
pitali bi li htio izložiti čitavu svoju kolekciju. A trebale bi
se organizirati izložbe karlovačke likovne baštine iz privatnih
kolekcija, da se stvori natjecateljska atmosfera, da građanstvo
vidi da postoje vrijedne slike i izvan Gradskog muzeja Karlovac.
Najgore je što djela u posjedu tog muzeja nisu izložena u stalnom
postavu. To je ozbiljan problem. Dok je povjesničar umjetnosti
Nikola Albaneže djelovao u Karlovcu likovni život je bio izuzetno
bogat i sadržajan, jer je pokrenuo prvi hrvatski trienale
akvarela. Napravio je i vrlo kvalitetne izložbe Višnji Ercegović,
Alfredu Krupi, Blažu Ćuku, Mladenu Pejakoviću, Mili Kumbatović,
Vaništi, Karasu, Šestiću… Čim je Albaneže otišao počeo je
padati intenzitet likovnog života u Karlovcu. Nakon njegova
odlaska sjećam se tri dobre u punom smislu karlovačke izložbe –
Franje Korena, Zdenka Grgeljca i Vanište te, dakako, Butale, koji
je vrlo produktivan i gotovo svake godine priredi po koju
izložbu.
S kime ste na vezi? – Elektronskom poštom sam u
vezi s D. Polović, Radovinovićem i Plevnikom, a klasičnom s
Lasićem u Parizu, koji je, nažalost, prilično bolestan i ne smije
naprezati oči, no obavezno mu moram slati “Kupu” koju uvijek
komentira, a čak je priložio i jedan tekst. Dopisujem se
klasičnom poštom i s Vaništom. I on čita “Kupu”, moje priloge u
“Malom glasonoši”, glasilu Društva Karlovčana i prijatelja
Karlovca u Zagrebu, te ih ponekad i komentira. Imam vezu
elektronskom poštom s Vladom Bojkićem, glavnim urednikom “Malog
glasonoše”. Izašlo je 99 brojeva tog glasila u kojem redovito
objavljujem priloge s karlovačkog likovnog i književnog područja.
S Bojkićem sam se dogovorio da ćemo napraviti pregled deset
najznačajnijih likovnih i književnih umjetnika Karlovca u
njegovoj povijesti s obrazloženjima. To će izaći u jubilarnom
stotom broju. Mislim da ću tu zaključiti suradnju s “Malim
glasonošom”. U tom sam listu objavio više od 50 članaka o
karlovačkim likovnim umjetnicima, a nikada nisam dobio ponudu da
ih eventualno objedinim u knjizi. Također, izašlo je već šest
brojeva “Kupe”, a nikada u Karlovcu, a istini za volju ni u
Sisku, pa čak ni u Petrinji, nije bilo interesa da se održi
promocija časopisa. Što to sve govori? To govori o prilično
indolentnoj atmosferi, koja ne potiče niti pokreće sadržaje novim
impulsima i svježim idejama.
U New Yorku je nije čudno biti angažirani građanin, tu
malo jest. – Slažem se.
Dakle, koja je motivacija iza tog angažmana? –
Samo ljubav.
Samostalno financirate izlaženje “Kupe”? – Da.
Zašto? – Novac se može trošiti na različite
načine. Mogao bih kupiti nov auto ili otići na more, a nisam bio
već pet godina i vozim auto star 15 godina. Izlazak jednog broja
ili dvobroja “Kupe” stoji 15.000 kuna. To je prilično luksuzan
časopis – dosta je slika u boji, papir je kvalitetan, uvez ručni,
niti naklada nije velika, a znamo da cijena tiska pada s većom
nakladom. Započeo sam izdavati taj časopis, jer sam uvijek
smatrao da je Pokuplje jedinstvena regija koja je samo
administrativno podijeljena. Stanovnici Pokuplja uopće nemaju
svijest o zajedničkoj regionalnoj pripadnosti, a slične su ili
iste povijesne, geografske, kulturološke, civilizacijske i druge
osobine. Isti pojedinci su radili u Petrinji, Sisku i Karlovcu.
Mogao bih nabrojati 15 ili 20 likovnih umjetnika, intelektualaca
ili pisaca koji su živjeli i u Sisku i u Karlovcu i/ili u
Petrinji. Primjer su Šulentić, Vilim Muha, Petar Papp, Mila Vod,
Aleksandar Povrzanović, Đuro Fridrich, Miron Makanec, Tomašić,
Ulderiko Donadini ili Josip-Kajetan Knežić. Dakle, to je sve
ispremiješano. Postoji i jezično jedinstvo – u kraju uz Kupu – od
izvora Kupe preko Lukovdola do ušća u Savu – se govori pokupskom
kajkavštinom. Ne postoji svijest o zajedničkim korijenima
Karlovca, Petrinje i Siska, niti spoznaja da ih Kupa povezuje,
jer više nije plovna. Iz tog razloga sam pokrenuo taj časopisni
projekt, kao i rubriku “Encyclopaedia Colapiana”, da bi se
ukazalo na svekolike specifičnosti i zajedništvo tog prostora. Od
toga može nastati knjiga, kao što je “Encyclopaedia Istriana”.
Zašto sve to radim? Iz ljubavi prema ovome prostoru. Karlovac je
dio mog identiteta kao što su i Petrinja, Sisak i Zagreb.
Karlovac je oblikovao moju ličnost. Kad sam kao mali gledao
Karasovu sliku “Djevojka s lutnjom” pobuđen je u meni interes za
likovnu umjetnost. Pjesme Slavka Mihalića su utjecale na mene kao
pjesnika. U njegovim pjesmama o Kupi sam prepoznao sebe. Osjećao
sam moralnu obvezu da sposobnosti koje imam stavim u službu
promocije ovoga grada. Rođen sam u Mrzljakima, jako blizu
Karlovca. Moja prabaka po majci se prezivala Seljan. U Karlovcu
se osjećam uvijek ugodno i uvijek volim doći u njega. Pratim što
se događa u njemu na svim područjima – od medicine, umjetnosti do
sporta, za kojeg mi je žao da je u Karlovcu na tako niskim
granama.
Postoje uspješni klubovi i pojedinci. – Postoje,
no masovni sportovi su ipak na niskim granama. Što je bejzbol ne
zna 90 posto populacije, a sto posto zna što je nogomet. Je li
Karlovac provincija? Postojala je debata 1970-ih o tome hoće li
Karlovac dobiti ili izgubiti izgradnjom autoceste, hoće li se
pretvoriti samo u tranzitno mjesto. U toj raspravi su sudjelovali
Plevnik, Stjepan Mihalić, Milan Radeka… Karlovac zaobilaze
glavne prometnice. Sada se i prije naplatnih kućica skreće od
grada, mada nije bilo dobro niti kada su bile kolone u središtu.
Čini mi se da Karlovcu nešto nedostaje – upravo impuls koji mu
mogu dati intelektualci. Kako da ga artikuliraju i kako da se
oživotvore njihove ideje? To je pitanje karaktera vlasti, a
vlasti su kod nas uvijek populistične, nikada elitne. Ovo o čemu
govorimo nije populistično.
O ovome političari uopće ne razmišljaju? – Ne.
Njihova je briga koga će i sa čime namiriti, koje folklorno i
sportsko društvo i slično. Izdavanje broja 3/4 časopisa “Kupa”
pomogao je Aquaterm, pod uvjetom da im dam sto primjeraka da
podijele svojim radnicima.
Sjajno. – Odlična ideja. Uvijek bih pristao na
takav uvjet, jer tvrtka radi reklamu sebi, ujedno propagira
kulturu i nudi kulturni sadržaj radnicima. Prije je postojala
izravna veza udruženog rada i kulture i to nije bilo loše.
Ugodno je iznenađenje da se uprava toga
dosjetila. – Toga bi se mogli i ostali dosjetiti. To je
mnogo učinkovitije oglašavanje nego plasirati oglas između sto
drugih. To je krasno, no trajalo je samo jedno ljeto. Lani sam se
javio na natječaj i Grad je odobrio za izdavanje časopisa deset
tisuća kuna. Međutim, kada su mi isplatili novac i oduzeli što
treba – nekakve poreze, prireze i slično – ostalo je pet tisuća
kuna. Primjerci časopisa se prodaju, ali i distribuiraju u
knjižnice svijeta – od Kanade i Sjedinjenih Država do Sovjetskog
Saveza.
Sovjetskog Saveza? – Pardon, Rusije. Šaljem ih u
Italiju, Francusku, Njemačku… Što se zaradi na prodaji potroši
se na poštarinu.
Sugerirali ste u pripremi razgovora da prozborimo pokoju
i o karlovačkim književnim nagradama. – Hvala na
podsjetniku. U Karlovcu postoje dvije književne nagrade. Jedna je
nagrada Književnog kruga Karlovac za kratku priču “Zlatko
Tomičić”, a druga Matice hrvatske i Grada za mlade pjesnike
“Zdravko Pucak”. Obje nagrade odašilju u hrvatsku javnost poruku
da su Tomičić i Pucak vrlo relevantni za karlovačku književnu
baštinu, toliko relevantni da je eto Grad etablirao književne
nagrade pod njihovim imenima. Tomičić je prije svega pjesnik –
pisao je dobre pjesme u prozi – koji je osim toga kratko živio u
/ili pokraj Karlovca, a Pucak je gotovo nepoznato književno ime.
Nagrada za kratku priču se može nazvati po Stjepanu Mihaliću, a
za poeziju po Milanu Vrbaniću, pjesniku koji je umro vrlo mlad, a
koji ima veću autorsku težinu od Pucaka. Da me se krivo ne shvati
nisam za to da se Pucaku ili Tomičiću ne pružaju pažnja i pijetet
ili održava memorija na njihov lik i djelo, no za kulturni imidž
Karlovca bi puno više značilo kada bi svoju književnu baštinu
afirmirao nagradama koje bi se zvale po Vrbaniću ili Mihalićima
ili pak D. Jarnević.
Što bi Vas ponukalo da se preselite u Karlovac?
– Sedam godina sam putovao tamo, jer sam radio u Općoj bolnici
Karlovac, a živio u Petrinji. Za čitavo to razdoblje mi bolnica
nije ponudila stan.
Je li Vam žao što Vam nije ponuđen stan? – Jest.
Karlovac jako volim jer u njemu postoje oni s kojima mogu
razgovarati o ovakvim i sličnim temama i s kojima mogu dijeliti
svoju ljubav prema Karlovcu, s kojima mi je ugodno i s kojima
mogu raditi na dobrobiti Karlovca, da bude što ljepši i što
sadržajniji, da bude grad po svačijoj mjeri, da karlovačka
kultura bude uzorna… Zbog svoje tradicije grad to zaslužuje.
Izbjegli ste iz Petrinje pred okupacijom i tada Vam je
uništena, između ostalog, vrijedna kolekcija slika. Što se tu
nalazilo, osim djela Picassa i Rembrandta? – Nisam imao
djela Picassa i Rembrandta. Ta je kolekcija bila drukčije
koncipirana od postojeće. Današnja je profilirana na način da
sadrži djela samo onih autora koji su životom, rođenjem i/ili
djelovanjem vezani za Pokuplje. Ranija kolekcija je bila
općehrvatska, recimo to tako. Nerado se toga sjećam. Umjetnine su
odnešene i otuđene. Imao sam vrlo bogatu biblioteku koja je
spaljena u dvorištu. Čak imam fotografije zgarišta.
Zašto bi to netko napravio? – To je,
pretpostavljam, napravio netko kome je to smetalo da stavi neke
druge slike na zid, ako mu je bilo stalo do ukrašavanja zidova. A
knjige su zauzimale jako puno prostora, pa su smetale ormarima,
pretpostavljam. Nakon što sam se vratio iz petogodišnjeg
progonstva dugo nisam mogao kolekcionirati knjige, jer mi je
uništena dugo i pažljivo građena kolekcija knjiga s raritetnim
djelima. Mrsko mi je ponovno kupiti istu knjigu. Dugo sam radio
na kolekciji knjiga i slika. Kolekcija slika je sadržavala 40 ili
50 djela. Popisao sam ih i dao lokalnim vlastima koje su još
1995. tražila popise kako bi se tragalo za izgubljenom baštinom.
No, iako sam često na buvljacima i nadam se da ću naići na sliku
koja mi je nekada pripadala, nisam imao sreće u tome. Ima i
drugih koji su znali što sam imao u kolekciji. Nisu niti oni
naišli na moje slike. No, priviknuo sam se na nov koncept, na
novu kolekciju, tako da sam izgubljene slike odžalovao, no
članovi moje obitelji i dalje nisu. Knjige nisam odžalovao, jer
se neke više ne mogu naći. Jugoslavija je bila veliko tržište i
lakše je bilo tada prikupljati knjige. Sada je to puno teže. Ova
priča o knjigama, podsjeća me na činjenicu da u kontekstu
karlovačke avangarde nisam spomenuo kako su đaci karlovačke
gimnazije bili i braća Micić – Ljubomir i Branislav, poznat i kao
Branko Poljanski – osnivači zenitizma. To je jedini izvorni -izam
s ovih prostora. Njegovo avangardno glasilo je bio časopis
“Zenit”. To je bilo međunarodno glasilo u kojem su surađivali
Aleksandar Arhipenko, Peter Behrens, Alexandr Block, Herwarth
Walden, George Grosz, Ilja Erenburg, Vasilij Kandinski, El
Lisicki, Vladimir Majakovski, Kazimir Maljevič, Filippo Tomasso
Marinetti, Vladimir Tatlin i drugi europski umjetnici. Marijan
Mikac, najvjerniji propagator zenitizma, je također živio u
Karlovcu. Radio je u tvornici “Vuna” na Turnju. Baš u vezi s
njime postoji zgodna karlovačka urbana legenda koja se odnosi na
dva kovčega puna Micićevih i zenitističkih izdanja za kojima
danas postoji pomama u cijelom svijetu i čije se vrijednosti po
ediciji cijene na par tisuća eura. Nakon bijega Micića u Pariz,
Mikac mu je trebao dostaviti oba ova kovčega iz Beograda u Pariz,
no kovčezi su stigli samo do Karlovca. Proučavao sam Mikčevu
korespodenciju i vidio s kojih karlovačkih adresa se javljao
Miciću – iz vile Rendelli na Rakovcu i tvornice “Vune” na Turnju.
Radovinovića sam zamolio da istraži da li su ove adrese još
uvijek aktualne, a on je ustanovio da su obje ove zgrade srušene.
Vjerujem kako to blago još uvijek postoji na nekoj nepoznatoj
karlovačkoj adresi i ovim putem pozivam Karlovčane da ga otkriju.
Kada izlazi novi broj “Kupe”? – Vjerujem da će
izaći do kraja godine. Sakupljam materijale. Tko god ima nešto
vrijednoga za objaviti, neka mi pošalje. Uporno zovem na suradnju
i motiviram, no ljudi su poprilično inertni.
Kartica teksta se plaća tisuću eura? – Možda
problem jest u tome što se novčano ne honoriraju prilozi, no s
druge strane dobar je honorar ako možeš reći: “Objavio sam u
‘Kupi’”.
Razgovarao: Marin Bakić