Bio sam mlad i htio sam dati do znanja da se u disku ne opija i drogira, nego da je to nama mladima u Karlovcu tada bio jedini vid zabave, kazao je Kina
“Točno je 45 godina od svjetskog rekorda u neprekidnom puštanju
glazbe u trajanju od 77 sati. Zvuči čudno kada se to izgovori,
ali je točno – bilo je to davno. Sretan sam što se i dalje zna za
taj podvig. Počeo sam 1978. godine puštati glazbu u Hrvatskom
domu, a naredne godine sam postigao taj rekord. Da to učinim bila
je moja ideja, no ne bih to mogao ostvariti bez drugih. Danas me
pitaju mnogi kako sam to uspio s obzirom da je bio komunizam, ali
to nije imalo nikakve veze. Centar za društvene djelatnosti
omladine je držao disko u Hrvatskom domu i pozvan sam da tamo
vodim program i s njima sam radio razne projekte, primjerice
disko na Foginovom kupalištu i na radnim akcijama. U časopisima
koji su pratili glazbu sam pročitao da je u jednoj danskoj
diskoteci oboren rekord puštanja glazbe, i taj je rekord iznosio
72 sata, a ja sam si stavio 75 sati kao cilj. Svi znaju da ne
pušim, a Hrvatski dom je bio tada zamračen i u njemu su svi
pušili. Rečeno mi je da mi se stvorila rupa u glavi od tog dima.
No, i to sam izdržao. Propozicije su bile dosta stroge i imao sam
pravo na samo malo odmora. Dolazili su Karlovčani, Zagrepčani, iz
Slovenije…”, prisjeća se Branko Obradović – Kina, disk-džokej,
radijski urednik i voditelj.
Je li oboren Vaš rekord?
Ne znam. Nitko nakon mene to nije tako ozbiljno radio. Ne znam je
li to negdje i prijavljeno, ako je i rađeno. O ovom mom obaranju
rekorda je objavljeno 276 članaka u novinama diljem Jugoslavije.
Dolazili su čak i novinari iz Makedonije. Časopis Zdravo je
također slao svoje novinare, a izašao sam tamo na duplerici.
Izašli ste na posteru?
Ma svačega je bilo. Dolazili su ljudi u Karlovac nakon rekorda
samo da me vide. Radio Zagreb je svakog dana izvještavao jesam li
uopće živ. Ozbiljan politički dnevni list Vjesnik je svakog dana
objavljivao informaciju što se sa mnom događa tih dana kada sam
obarao rekord. To je bio spektakl. Prodano je tada oko pet i pol
tisuća ulaznica od četvrtka 25. siječnja do nedjelje 28., što je
strašan podatak. Subotom je uobičajeno prodavano od 1.500 do
1.700 ulaznica. Kažu mi dečki koji danas brinu o glazbenoj sceni,
posebno Maloj sceni Hrvatskog doma, da bendovi kao što su Hladno
pivo ili Psihomodo pop prodaju po 150 do 200 ulaznica. Druga su
vremena bila. Mislim da sam upiknuo pravo vrijeme. Sve me to jako
ugodno iznenadilo. Davao sam intervjue prije i poslije obaranja
rekorda. Bio sam mlad i htio sam dati do znanja da se u disku ne
opija i drogira, nego da je to nama mladima u Karlovcu tada bio
jedini vid zabave. Kada sam počeo studirati, rečeno mi je da su
gimnazijalci ponedjeljkom i utorkom pričali kako im je bilo u
Hrvatskom domu, a u četvrtak i petak su dogovarali nove izlaske.
U Australiji me iznenadila jedna žena kad mi je prišla i počela
uvjeravati koliko sam bitan za Karlovac, da sam puštajući glazbu
u Hrvatskom domu postao zaslužan za mnoge brakove. Do tada nisam
o tome uopće razmišljao.
Vi ste poput matičara?
Izgleda da je tako. Ljudi su se veselili i zabavljali i tako su
se sklapala poznanstva i stvarale ljubavi. Htio sam da taj rekord
padne u zaborav i nisam se gurao u medije na tu temu. Nisam o tom
mom rekordu kasnije previše razmišljao dok nije stigla 20.
obljetnica kada su me počele zvati kolege novinari, pa sam opet
na tu temu počeo davati intervjue. Pozvali su me kada se nanovo
otvarala Mala scena Hrvatskog doma 2013. godine da opet tamo
puštam glazbu.
Jeste li tada puštali glazbu s gramofonskih
ploča?
Nisam.
Je li fizički naporno puštati glazbu s ploča 77
sati?
Jest. U jednom satu se pusti 16 do 20 pjesama. Bio je to dosta
naporan posao, ali smo bili dobro organizirani, a bila je
prisutna i liječnička ekipa.
Kako bi izgledao susret tadašnjeg i sadašnjeg
Kine?
Ostao sam isti. Svi koji me poznaju znaju da sam od malena bio
roker i da me ta vrst glazbe oduvijek privlačila. Mnogi mi kažu
da je za mene vrijeme staro jer se nisam mnogo niti fizički
promijenio. Živim zdravo. Ne pušim i ne pijem, ali me dim ne
smeta – odrastao sam u njemu.
Stekli ste imunitet?
Čini se da jesam. Najvažniji je mladalački duh. Oduvijek sam bio
s mladima. Bitno je da čovjek ostane mlad “u glavi”.
I danas uređujete i vodite glazbene emisije na radijskoj
postaji Prvi karlovački, koji se nekada zvao Radio
Karlovac.
Da, “Zaustavljeno vrijeme” koja se emitira ponedjeljkom od 21
sat, pa “Rock klub” utorkom, u kojoj puštam pjesme najvećih imena
iz povijesti te vrste glazbe, te “Country Forever” nedjeljom.
Sviđa mi se kantri.
Jeste li ga zavoljeli u Sjedinjenim Državama?
Jesam. Ray Charles je napravio jedan od najboljih kantri albuma
ikada, a zna se za njegovu suradnju s Willijem Nelsonom. Velik
sam obožavatelj benda Creedence Clearwater Revival.
To je najbolji bend u povijesti, po mojoj skromnoj
ocijeni.
U mom automobilu samo oni sviraju.
Jeste li puštali kantri u Hrvatskom domu?
Nisam. Puštao sam tada hitove i rok pjesme. Od 19 do 19.30 sam
puštao pank, pa sam do 23 puštao hitove, a završavao sam s rokom.
Završavao sam uvijek s pjesmom “The End” od The Doors.
Jeste li složili plejlistu za obaranje rekorda?
Jesam. Bio sam za velikim stolom na pozornici i na njemu sam
poslagao ploče. Počeo sam puštati glazbu u četvrtak 25. siječnja
u 19 sati s hitovima, pa rokom preko noći, drugog dana sam po
danu puštao domaću glazbu, navečer hitove i tako dalje.
Jeste li ponavljali pjesme?
Jesam, morao sam jer ljudi u udarnom terminu traže hitove za
ples.
Kad je bila najveća posjeta?
U nedjelju navečer. Subota je isto bila posjećena, a na finale u
ponedjeljak 29. siječnja su svi došli. Kad se sve završilo,
skinuli su me s pozornice i zavladalo je opće veselje, a završne
pjesme su bile “We are the Champions” i “We Will Rock You” od
grupe Queen.
Jeste li bili plaćeni za to?
Imao sam honorar, a odrekao sam ga se u humanitarne svrhe. Pitali
su me što želim za poklon. Poželio sam stari džepni sat. Dobio
sam taj sat i fotoaparat.
Koliko gramofonskih ploča ste koristili?
Na stolu sam sigurno imao petstotinjak singlica i stotinjak
LP albuma. Kasete nisam nikad koristio. Par puta su me
pozivali da nastupam za Dan grada, i to mi dobro dođe. Zvali su
me nekoliko puta nedavno da gostujem u Istri i drugdje kao
didžej.
Jeste li pristali?
Nisam.
Zašto?
Jer sam star – više nisam za to. U prosincu me zvao čovjek da ih
zabavljam na nekoj fešti i upozorio me da ga ne smijem odbiti jer
žene insistiraju da dođem, valjda one koje su izlazile u
Hrvatski. Nudio mi je oko tisuću eura honorara. Za to može dobiti
bend. Drago mi je kad se ljudi sjete mene i mog puštanja glazbe,
mada to nije bilo pametno – nakon obaranja rekorda me liječnik
vozio kući i budili bi me narednih 24 sata svakih šest sati,
davali nekakva pića i pregledavali jer tijelo nakon takvog napora
može zamrijeti.
Jesu li od tog podviga ostale trajne posljedice po Vaše
zdravlje?
Za obaranja rekorda sam bio skočio naglo i dugo me mučio jedan
mišić na nozi kojega i danas osjetim, a ne znam je li zbog toga.
Kako se očitovao trans koji ste doživjeli tada?
Bila je riječ o trovanju dimom. Par minuta nisam bio pri svijesti
zbog pada tlaka. Fizioterapeut mi je uistinu puno pomogao
masažama, isto kao i dva liječnika koja su me obišla u subotu u
noći i kada su mi dali vitaminsku injekciju. U nedjelju je već
nakon 14 sati počelo ludilo, guranje u dvorani i slično.
Kako ste zavoljeli glazbu?
Stanovao sam u Vrazovoj na Baniji, a tamo su stanovali glazbenici
i diskofili – skupljači gramofonskih ploča. S njima sam rano
počeo izlaziti i prvi koncert na kojemu sam bio bio je onaj u
šancu grupe Kameleoni iz Kopra – imao sam tada 11 godina. Nedavno
je srušena zgrada kod Banijanskog mosta u kojoj su se održavali
plesnjaci na koje su me vodili dečki iz ulice. Mislim da sam imao
11 godina i kad sam kupio prvu ploču i tako sam ih nastavio
skupljati.
Imate li danas te ploče?
Nemam – podijelio sam ih, odnio na radio… Imam dosta kompaktnih
diskova, mada sam i njih dosta dijelio.
U kakvom stanju je fonoteka Radio Karlovca?
Dobrom. Skupljao sam uvelike ploče i cedee, pa i za Domovinskog
rata kada su mi ih prijatelji donosili iz Kanade, Njemačke,
Francuske i drugih zemalja.
Je li radijska fonoteka vrijedna?
Jest, ako govorimo o cedeima. Nerijetko bi me pitali zašto sam
podijelio svoje ploče i cedee. Koristio sam ih bio za rada u
diskoteci ili na Foginovom kupalištu kada bih puštao glazbu, a
danas se traži veća kvaliteta zvuka.
Gramofoni i gramofonske ploče su opet u modi.
To je točno. Kupio sam desetak vinila ovih godina onih izvođača
koje volim, grupa kao što su Led Zeppelin, The Beatles, The
Rolling Stones, Creedence Clearwater Revival… Te ploče čuvam
doma.
Imate li gramofon?
Imam neki stariji. Posvetit ću se tome više kada se skroz
umirovim. Obožavao sam gramofone marke DUAL – takvi gramofoni su
za mene bili pojam. Kupit ću si jedan takav, leći i slušati
albume.
Jedan Vaš prijatelj s Novaka je imao presudan utjecaj na
Vas kao diskofila, ako se ne varam.
Ne varaš se. Riječ je o Vjekoslavu Matanu – Slavi. Bio je moj
veliki i nerazdvojni prijatelj za školovanja. Uveo me u svijet
ozbiljne diskofilije. Imao je veze u inozemstvu preko kojih smo
nabavljali ploče. Naručivali smo iz Engleske albume. Slavo je,
nažalost, pokojan. Samo smo dvojica živi iz moje gimnazijske
klape.
Odlazili ste u Trst i Graz po opremu, a prije obaranja
rekorda ste otišli u London, ako ne griješim.
Ne griješiš. Tada sam puno trošio na ploče. S pola honorara iz
Hrvatskog doma sam platio put zrakoplovom u London i boravak od
deset dana, a s drugom polovicom sam si kupio garderobu, posebno
kožne hlače, i ploče. Je li moj honorar bio velik ili je tad bilo
jeftinije, ali nisam osjetio naročit trošak.
S tim ste honorarom financirali i studij?
Jesam. Putovao sam često u Austriju i Njemačku, bio sam još par
puta u Engleskoj… Iz Australije i Sjedinjenih Država sam ponio
puno cedea.
Bilo je jednostavno putovati tada radi šopinga?
Sad kad nema granica je i jednostavnije. Nije bilo mnogo toga za
kupiti kod nas. Znao sam slušati top-liste na Radiju Luxemburg,
primjerice, pa sam kupovao strane novine – u Zagrebu mi je jedna
prodavačica ostavljala sa strane Melody Maker i New Musical
Express. Kasnije sam si osigurao i kablovsku televiziju, pa sam
pratio MTV, a popularizacijom računala sam počeo pratiti na
internetu top-liste. U ono vrijeme se pjesma mogla čuti samo na
radijskim postajama, a danas svaka mlada osoba bira što će
slušati. Miljenko Kessler i Željko Lardšnajder su si dali truda i
puštali recentnu glazbu na Radio Karlovcu, a onda i ja.
Koji Vam je bio prvi angažman kao didžeja?
Prvi disko kojega sam vodio nalazio se na istome mjestu na kojemu
se nalazi sada Radio Karlovac. Tada je to bio Klub mladih. Kada
su vidjeli da to dobro radim, zvali su me da preuzmem disko u
Hrvatskom domu gdje sam ostao dok ga nisu zatvorili zbog problema
sa statikom. Nakon toga su me zvali da vodim disko u hodniku
sportske dvorane na Rakovcu. Potom sam otišao na odsluženje
vojske i dok sam tamo bio, disko je stao. Kada sam se vratio iz
vojske, vratio sam u sportsku dvoranu i nanovo pokrenuo
disko-program. Šest ili sedam mjeseci nakon toga me Dragan
Milašinović pozvao da vodim klub “047”, to jest “Nulu” jer se
razišao s Kesslerom. Tamo sam ostao gotovo deset godina i spojio
još više budućih supružnika nego u Hrvatskom domu.
Jeste li imali drugačiji repertoar?
Nisam. Svi traže glazbu za ples, a uvijek bih progurao neke
“svoje” pjesme.
Kada ste započeli uređivati emisiju “Ritam
mladih”?
Nakon što je Miljenko otišao u Jasku, 1985. ili 1986. godine, i
to sam držao 16 ili 17 godina, čak i za rata, što je bilo jako
teško jer je nedostajalo materijala. Uređivanje i vođenje te
emisije je bilo lijepo iskustvo, a slušatelji i danas to rado
spominju.
Postoji li i dalje takva emisija na karlovačkim radijskim
postajama?
Nacionalne radijske postaje imaju emisije na kojima puštaju
najpopularnije pjesme ali, iskreno, nisam čuo koja pjesma je
broju 1, a koja na broju 7. Postoje radijske postaje koje puštaju
samo aktualne hitove, ali to nije dobro jer bez roka nema radija.
Sviđao mi se Radio 101.
Koje ste izvođače pratili uživo?
Uživo sam slušao Deep Purple, Nazareth, Gang of Four, Queen u
Zagrebu, kada sam uzeo izjavu od Freddyja Mercuryja i kada mi je
potpisao primjerak albuma “Jazz”, kojega mi je kasnije netko
zamračio, u Los Angelesu sam bio koncert benda Van Halen, u
Kanadi sam bio na jednoj televiziji na kojoj su nastupala njihova
poznata imena. Kasnije sam se zanimao za alternativne bendove, pa
sam tako predvidio i uspjeh Nirvane čim se pojavila. Ima i
zaboravljenih bendova koje sam volio kao što su King Crimson,
Uriah Heep, Free, odnosno Bad Company…
Tko je za Vas najveći autor? Pretpostavljam da je to John
Fogerty s obzirom da slušate samo Creedence za vožnje.
Ipak ću reći da su to John Lennon i Paul McCartney. The Beatles
su Mozart, a The Rolling Stones Beethoven. Creedenci imaju dobre
pjesme, a kod njih najviše volim kako zvuče. Ne volim loše obrade
pjesama koje su ušle u povijest i koje su već bezvremenske.
Zadnje sam čuo obradu pjesme “Stumblin’ In” Suzi Quatro i Smokie
u rep verziji. Ne znam koja je poanta toga. Ipak, možda ta nova
verzija vrati interes za tu pjesmu.
Jeste li kao didžej ikad puštali hip-hop?
Jesam u “Nuli” neke podvrste.
Kome ste sve pomagali organizirati koncert u
Karlovcu?
Svima koji su tražili. Jedan od legendarnih koncerata za rata je
bio Pop Media Festival – svi su došli koji su nešto značili u
hrvatskoj popularnoj glazbi. Pitali bi me gdje je prva linija
bojišta, a pogledali bi me začuđeno kad bih im rekao da je tu
nadomak nas na Korani. Nakon priznanja hrvatske sam sudjelovao na
poziv Slobodana Martinovića – Coce u organizaciji koncerta u Domu
Hrvatske vojske “Zrinski” i odazvali su se svi koje sam pozvao. U
tome mi je pomagao legendarni menadžer Vladimir Mihaljek.
On je otac te hrvatske dens scene 1990-ih?
Da. Severina je prije rata imala jedan od svojih prvih intervjua
kod mene na radiju, što ona i pamti i izljubimo se kad dođe u
Karlovac. Ne pamtim da nekom pjevaču ili bendu nisam pomogao.
Po Vašim pločama je kao dječak prebirao i Davor
Gobac?
Jest. To je bilo na Foginovom kupalištu. Sjedio je pored mene,
čeprkao po pločama i dodavao koju treba. Tada smo sklopili
prijateljstvo koje i dalje traje.
Kumu Alenu Slavici ste bili promotor?
Jesam. Pomagao sam mu prije rata s vezama koje sam stekao radeći
na radiju, a onda je otišao u Kanadu, pa u Los Angeles. Bio sam
kod njega u nekoliko navrata u posjeti. Mi smo i kumovi i veliki
prijatelji. U stalnom smo kontaktu. Nastupit će sada za završnicu
prvenstva u američkom nogometu u Las Vegasu u jednom restoranu u
kojemu sam i sam jednom bio. Ulazio sam jednom prilikom u jedan
restoran u Las Vegasu s Mladenom Kukom, Krunoslavom Karinom i još
nekima, kad odjednom netko trči prema nama i doziva me. Bio je to
jedan Karlovčanin koji je tamo zaposlen. Bio sam s Folklornim
ansamblom “Matija Gubec” na dugačkoj i napornoj turneji po
Meksiku, a prvih sedam dana smo boravili u gradu Monterrey.
Drugog ili trećeg dana po dolasku je “Matija Gubec” imao koncert
u jednom zabavnom centru. Snimao sam to za televiziju iz
gledališta kadli me netko iza leđa počeo dozivati po imenu. Nije
mi bilo jasno jer je cijeli ansambl na pozornici. Okrenuo sam se,
a iza mene je stajao čovjek iz Karlovca koji je bio direktor
jedne vrlo jake kožarske tvrtke koja je najviše proizvoda
prodavala u Italiji. Ta je tvrtka tražila stručnjaka, a on se kao
netko tko se obrazovao za taj posao javio na natječaj i završio
tamo. Više nije, nažalost, živ.
Sa Slavicom ste 1980-ih dosta boravili u
Sarajevu.
Jesam. Bio sam dobar sa svima koji su tada nešto značili. Ostala
su iz tog vremena prijateljstva s Harijem Varešanovićem iz grupe
Hari Mata Hari, sa Sašom Lošićem – Lošom i drugima iz grupe Plavi
orkestar, s članovima grupa Valentino, Gino Banana… Alen i ja
smo bili odsjeli kod Srđana Jevđevića iz te grupe i prošli cijelu
sarajevsku klupsku scenu. Alen je gostovao i na televiziji puno,
a bio je velika zvijezda i u Makedoniji. Imao je dvojbu – roker
je u duši, ali se pričalo da će biti novi Mišo Kovač, pa se tako
orijentirao. Radi do danas i dosta je tražen.
Rođeni ste u Požegi.
Žao mi je zbog toga jer sam Karlovčan od glave do pete, dijete
karlovačkog asfalta. Moji otac i majka su po ženidbi bili
podstanari, a mama je iz dosta bogate obitelji iz Skenderovaca,
sela pokraj Požege u kojemu sam proveo dobar dio djetinjstva –
imali smo konje, krave, dvorište puno peradi, vinograd,
voćnjake… Baka je pozvala mamu da rodi kod njih, da će joj to
biti udobnije. Moji roditelji su se upoznali u Požegi na
proštenju za svetu Anu u srpnju.
Kako to da je on došao tamo?
Imao je neke prijatelje ili rodbinu, ne znam točno, pa je došao u
posjetu. Mama je bila jako zgodna kad je bila mlada. Žena mog
prijatelja u Kanadi je iz susjednog Brestovca, a njezin otac je
bio zaljubljen u moju majku i došao je do mog dida Ante po moju
mamu. “Zakasnio si, otišla je za Karlovac”, poručio mu je moj
djed. Inače, to je obitelj Gaćešić. Glumica Nataša
Gaćešić-Livaković je moj rod.
Kako ste dobili nadimak?
Za to je zaslužan Miroslav Brežan koji nas je trenirao tekvando –
obukao sam kimono, a on je rekao da izgledam kao Kinez. Uvijek se
smijemo tome. Uglavnom me svi tako zovu.
Jeste li bili u Kini?
Dvaput.
Jeste li se tamo predstavljali po nadimku?
Bila je zafrkancija na tu temu. Spavao sam kod obitelji
stolnotenisačice Han Xue u višemilijunskom Harbinu na sjeveru
zemlje gdje su Kinezi dosta pomiješani s Rusima. Jako su
gostoljubivi i nema što nismo probali od jela. Harbin je poznat
po skulpturama od leda. Imali su tada najviši toranj na svijetu i
bio sam na njegovom vrhu, mada se bojim visine i na lojtre se ne
mogu popeti. Bio sam na sedam ili osam od deset najviših tornjeva
na svijetu – bio sam u Kuala Lumpuru, Kanadi, na blizancima u New
Yorku, Hancock u Čikagu, Sydneyju…
Gdje niste bili, a htjeli biste ići?
Uglavnom nisam išao tamo kamo nisam htio, osim u Japanu – želja
mi je posjetiti tu zemlju.
Jeste li bili u Južnoj Americi?
Najjužnije sam bio u Meksiku i na Kubi. Kuka me par puta zvao na
ta putovanja, ali nisam htio ići jer nemam baš snage planinariti.
Htjeli su me zaposliti na hrvatskom radiju u Australiji. Bio sam
tamo mjesec i pol i bio sam fantastično plaćen, ali nisam se
zadržao – tad su mi djeca bila mala i živjeli smo u Hrvatskoj.
Bio sam s FA “Matija Gubec” tamo.
Pratili ste paraolimpijske igre u Australiji
2000.
Jesam. Još sam jednom tamo vodio juniorsku stolnotenisku
reprezentaciju.
Hoće li se službeno obilježiti obljetnica rušenja
rekorda?
Nisam za to zainteresiran – drago mi je da se malo čuje za to.
Zvali su me povodom obnove Hrvatskog doma i poručili mi da
otvaram obnovljeno zdanje za dvije godine. Odgovorio sam da hoću,
ako budem živ.