"Ove dane bih najradije provela sama jer je to nešto što nije za druge, nego je moje i samo naše, kaže Marina Majoli, umirovljena talijanistica, anglistica i politologinja, o obljetnici pogibije karlovačkog branitelja po kojemu se zvao dugogodišnji teniski memorijal
– “Ovi me dani stvarno ‘peglaju’ i nije jednostavno jer sam
ostala sama, jer se sjećam i jer radim ono što su uvijek radili
moji roditelji, pa sam tako u Karlovačkom tjedniku – kojega, po
mnogima, nitko ne čita – objavila sjećanje za mog brata koji mi,
kako nemam vlastite obitelji, znači sve. Osjećam se tužno,
prazno. Ponosna sam što sam ga imala i zahvalna sam dragom Bogu
na toj našoj kratkoj beskonačnosti koja traje. Dok ga ljudi pamte
i dok ga pamtim srcem, zahvalna sam. Ta uspomena vječno traje.
Ove dane bih najradije provela sama jer je to nešto što nije za
druge, nego je moje i samo naše. To mi čini dom koji nije samo od
cigli i krovišta, nego je to dom topline, ljubavi, sreće i
sjećanja, onoga što me čini takvom kakva jesam.
Bruno je živio u Karlovcu, a ja sam već 51
godinu u Zagrebu, no osjećam se i dalje Karlovčankom. Bez obzira
što sam na neki način bila prisiljena prodati kuću, ne zato što
bi mi trebao novac, nego jer je nisam mogla održavati, kupila sam
stan u Karlovcu koji će mi trajno ostati i u koji ću možda doći
provesti svoje zadnje dane. Želim oslikati koliko sam vezana za
jedan grad i svoja sjećanja”, kaže 69-godišnja Marina
Majoli s kojom se nalazimo povodom 30. obljetnice smrti
njezinog brata Brune, koji je poginuo kao hrvatski branitelj,
tenisaču po kojemu se zvao teniski memorijal kojega je godinama
organizirao Teniski klub Karlovac.
Rođena je u Karlovcu i obrazovala u karlovačkoj gimnaziji, da bi
1978. godine diplomirala talijanski i engleski jezik. Od 1981. do
1989. je bila voditeljica propagande u Nami, a od 1989. pomoćnica
direktora Muzejsko-galerijskog centra u Zagrebu, potom u
Klovićevim dvorima. Bila je 1997. i 1999. tajnica i voditeljica
odnosa s javnošću za hrvatski program na Venecijanskom bijenalu.
Jedna je od osnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću, a od
2004. je direktorica marketinga u Osiguranju Zagreb, kako bilježi
Karlovački leksikon.
Bruno Majoli je rođen 18. srpnja 1957. u Karlovcu. Maturirao je
1976. na Gimnaziji Karlovac. Bio je tajnik TK Karlovac.
“Bio je tri godine mlađi od mene. Poginuo je bio na četvrtak. U
subotu je njegova klapa trebala otići na skijanje, no svi su
ostali na pogrebu. Nekoliko je verzija o tome kako je stradao na
Turnju. S trojicom prijatelja koji su bili mineri se tamo bio
zaputio”, nastavlja M. Majoli.
Po čemu se sjećaš brata?
Sjećam ga se iz prvih dana našeg najmlađeg djetinjstva kada mi
je, igrajući se hula-hupom, pjevao pjesmu “Marina” talijanskog
pjevača Rocca Granate, po tome što je uz mene
naučio abecedu, po tome što mi je bio blizu, bez obzira što smo
bili udaljeni. Bruno je od rane mladosti zavolio sport. Igrao je
nogomet, a trener Branko Čavlović – Čavlek ga je
htio u momčadi, ali su roditelji to zabranili. Nogomet nije
ostavio, nego se s njim bavio do zadnjeg dana i sa škvadrom je
igrao svake nedjelje ujutro mali nogomet na Dubovcu. Osim
nogometa, najviše je volio tenis, rukomet, badminton… Volio je
glazbu i zapjevati u društvu. Obožavao je pjesme “Cesarica” i
“Sjećanje na Vela Luku” Olivera Dragojevića,
klapske pjesme, pjesmu “Suza za zagorske brege” i druge. Skidala
sam za njega tekstove talijanskih pjevača Al
Bana i Romine Power, volio je
Il Pooh, Sergia Endriga,
Ornellu Vanoni i ostale glazbenike. Imali smo
kasnije specifičnu vezu – viđali smo se svakoga tjedna ili
svakoga drugog tjedna, povremeno bismo se čuli telefonski, a
uvijek smo bili posebno bliski kada je trebalo riješiti neke
obiteljske stvari. Stalno bi mi prenosili koliko me hvali i da je
ponosan na mene. Često se zapitam kakav bismo imali odnos da je
poživio. Što je čovjek stariji, sve je manje buntovan, postaje
iskusniji i mudriji, a ono što mu je nekada bilo važno sad mu je
nevažno te propitkuje ono što ranije nije.
Je li bio buntovan?
Na neki svoj način jest. Silno je volio sport, motocikle,
automobile i nevjerojatno je koliko je volio tenis. Bio je
kolerik i na sve je reagirao – na nepravdu, na izgovorenu riječ,
u sportu… Bio je utoliko drugačiji od mene, bio je fejst
našpanan.
Čime se bavio?
Radio je u Jugoturbini, a taj posao nije volio. Jugoslavensku
narodnu armiju je služio u inženjeriji, a u Zagrebu se dodatno
obučavao za minera. Odazvao se na opću mobilizaciju i tako je
postao branitelj. Nije volio rat. Pitala sam ga bila je li ga
strah, a odgovorio je da jest. Na moje pitanje bi li mogao ubiti
nekoga tko mu se približava s puškom, odgovorio je da nije
siguran. Sigurna sam da bih u toj situaciji branila svoj život, i
utoliko se također razlikujemo.
Što se zna o tome kako je nastradao?
Postoji nekoliko priča, a pitanje je koja je točna. Sasvim je
sigurno da tu večer Bruno nije trebao ići na Turanj, a nepoznato
je zašto jest. Drugi branitelji su svjedočili da su kartali kada
se Bruno digao i zaputio van napomenuvši da će se vratiti za sat
ili dva, pa da će onda nastaviti igru. Po jednoj verziji, bili su
pod utjecajem alkohola. Nikad ne možeš izričito tvrditi jer nisi
svjedočio, no jako je malo vjerojatno da bi Bruno pio. On nikada
nije pio alkohol, niti pivo, niti vino, bilo što i odmaknuo bi
piće od sebe, ako bi uvidio da ima imalo alkohola. Pitanje je i
tko je nagazio na minu koja je “digla” cijelo to minsko polje.
Navodno se ta tutnjava čula u gradu. Kod Sajevca su bila dva
minska polja – jedno je postavila naša strana, a drugo
neprijateljska, a Banjalučani su postavili večer ranije dodatne
mine za koje naši nisu znali. Te kobne večeri su naši ušli u to
neprijateljsko polje. Tu noć je došlo troje Bruninih prijatelja
meni u Zagreb i izvijestili me što se dogodilo. Nazvala sam
doktora Darka Jerinića da mi provjeri podatak
jer nisam htjela vjerovati u nj. Potvrdio mi je da su te večeri
na Turnju poginula četvorica, a među njima i moj brat. Te sam
noći otišla roditeljima jer sam ih htjela izvijestiti prije
vojske, a ona je stigla sutradan oko 10 sati. Takva tragedija
promijeni život i moraš biti snažnog karaktera da nastaviš
živjeti koliko god možeš normalno. Nastavljam se družiti, pjevati
i uopće živjeti. Sjećam se dana kada bih se vozila prema Karlovcu
i kada bih odjednom zaplakala. Pomislila bih tada da se meni ne
smije ništa dogoditi, pa da moji roditelji ostanu bez oba
djeteta.
Kako ste reagirali kada je rekao da odlazi u
rat?
Toga se jako dobro sjećam jer su tada roditelji, Brunina djevojka
Lidija i Bruno bili u Zagrebu. Kada je
objavljena opća mobilizacija, tata je pogledao Brunu i rekao:
“Moraš se javiti”. Tada su se zaputili u Karlovac. Kada sam 5.
listopada 1991. godine, dan nakon prvog jačeg napada na grad,
došla po njih s automobilom i natrpali u nj koješta, tata je
naslonio ruku na kuću. Shvatila sam tada da se oprašta od doma.
Nije bio siguran hoće li se vratiti.
Od 1994. godine se održavao teniski memorijal na spomen
Tvog brata. Čija je to bila inicijativa?
Volio je tenis iznad svega, a i dalje čuvam zadnji njegov reket i
zadnju lopticu s kojom je igrao. Čak postoji i video-snimak
njegovog zadnjeg seta kojega je odigrao, a to je bilo par dana
prije no što je poginuo. Dva mjeseca nakon Brunine smrti je došlo
nekoliko članova TK Karlovac mojim roditeljima i pitali su
dozvoljavaju li da se u spomen na Brunu održi memorijal u
sjećanje na njega, a u biti druženje. Na to prvo izdanje mama
nije mogla doći, pa smo iz obitelji bili samo tata i ja. To je
druženje bilo jako emotivno, toplo i lijepo. Okupili su se samo
prijatelji i rodbina te oni koji su znali za to. Odigrali su se
svi mečevi i podijeljeni su pokali. Nakon prvog turnira su se
organizirali i naredni. Četvrto izdanje je bilo toliko veliko da
je poprimilo nacionalni značaj i dugi niz godina je to bio
najjači teniski turnir u Hrvatskoj.
Koliko je obitelji značilo da se turnir održavao iz
godine u godinu?
Puno, naročito isprva. Međutim, turnir je zahtijevao izrazito
puno truda, odricanja i pripreme. Tata je tada još bio u
mogućnosti i memorijal se pripremao tri mjeseca. Nagovorili smo
TK Karlovac da se snažno uključi u organizaciju. Stekli smo
tradiciju, ime, došli su najbolji hrvatski igrači i oni su
postali dio turnira, odnosno obitelji. Taj memorijal pamtim kao
nešto vrlo lijepo i toplo. Kada je 2011. godine obilježeno sto
godina postojanja TK Karlovac, mama i ja smo iz naših razloga,
koje smo smatrale opravdanima, zaključile da više nema smisla
organizirati memorijal jer nismo od kluba i nekih pojedinaca
dobile povratnu informaciju. Imam uokvirenih 18 plakata
memorijala koje su izrađivali vrhunski dizajneri, a ne znam kome
da ih predam jer nisam sigurna da bi ih TK Karlovac prikladno
vrednovao. Postoji više od tisuću razvijenih fotografija, par
tisuća koje skeniram upravo, 30 do 40 registratora sa svim
tekstovima u medijima o memorijalu. Izdali smo i monografiju o
prvih deset izdanja memorijala. Nisu nam bile drage tvrdnje koje
su dolazile do nas da organizaciju memorijala forsira obitelj.
Nakon što smo odlučile da se više ne organizira turnir s Bruninim
imenom, organiziran je u spomen na sve branitelje. Da su me
pozvali, došla bih. Nakon par izdanja je taj memorijal ugašen,
zbog čega žalim. Nikad nisu tražili da im objasnimo zbog čega smo
mama i ja odlučile kako jesmo.
Iz kakve kuće dolazite?
To je bila jedna poštena građanska, katolička, karlovačka
obitelj. Pamtim svog oca Borisa koji je išao
Radićevom i pozdravljao stare Karlovčanke tako što bi im rekao:
“Ljubim ruke, milostiva”. To mi se činilo neobičnim, arhaičnim i
– lijepim. Sjećam se tate s krombi kaputima u šetnjama uz
karlovačke rijeke, po Vrbanićevom perivoju, nošenja šešira koji
su se nabavljali kod Cahuna… Bila je to
obitelj koja je voljela tradiciju i koja je bila građanski
orijentirana, a sukladno tome smo Bruno i ja bili odgajani. Mama
i baka su me uvijek opominjale da trebam naučiti kuhati, plesti i
druge vještine koje bi mi mogle zatrebati. Dok je Bruno bio živ,
često su me roditelji ispitivali hoću li se udati i imati djecu
te upozoravali da nije lijepo ostati sam kad čovjek ostari, ali
me više to nisu pitali nakon što je Bruno poginuo jer su znali
što znači živjeti s nekime, koja je vrijednost života i da se
uvaži, ako je čovjeku dobro. Roditeljima sam jednom prigovorila
da su imali predobar brak i da smo Bruno i ja tako nešto tražili
u svojim partnerima, a, kako to nismo pronašli, da se nismo
oženili, odnosno udali.
Čime su se bavili vaši roditelji?
Tata je bio stolar. Njegov otac Ivan Majoli je
imao veliku stolariju i bio je imućan. Tata je išao studirati u
Zagreb, no kad je djed uvidio da od tog studija nema ništa,
pozvao je sina doma i zaposlio ga u radionici. Tata je silno
zavolio taj posao, volio je drvo i uvijek je isticao da je to
plemenit materijal. I danas u Karlovcu kažu da funkcionira ono
što bi tata napravio prije 70 godina. Mama
Zdenka je cijeloga života bila bankovna
službenica i bila je šefica u Službi društvenog knjigovodstva
(SDK).
Otac je bio veslač.
Jest. Bio je jedno vrijeme tajnik Veslačkog kluba “Korana” i do
samoga kraja života je odlazio u klub. Postoje fotografije na
kojima kao curica od tri ili četiri godine sjedim ispod kestena i
pratim tatu kako vesla. Tata je umro 2009. godine. Tada su me
pitali želim li nastaviti članstvo i od tada sam članica. Premalo
sam involvirana, ali mislim da ću češće dolaziti na klub.
Otac se bavio i stolnim tenisom i hokejom na ledu, ako se
ne varam.
Jest. Tim se sportovima bavio i moj brat. Tata je svirao citre,
gitaru i klavir. Učila sam sedam ili osam godina glasovir, a
Bruno je klavir dolazio do samog kraja. Kad je bio u vojsci,
često bi prespavao doma, a tada bi odsvirao nešto na klaviru
prije spavanja, pa su susjedi znali po tome da je doma. Kad sam
prodala kuću, poklonila sam taj glasovir Hrvatskoj glazbenoj
mladeži i sada služi mladima koji si ne mogu priuštiti taj
instrument.
Postoje drugi poznati Majoliji u Karlovcu kao što su
nastavnici i sportaši Zlatko i Vitomir. Jeste li povezani
obiteljski?
Jesmo. Spomenuti su tatini bratići, a i njih dvojica,
Zlatko, to jest Zec, i
Vito su međusobno bratići. Moj djed, očev otac,
je Ivan, a njegova braća su
Đuka i Mirko. Ivan je imao mog
tatu, Mirko je Zecov tata, a Đuka Vitin. Mirko i
Đuka su 1943. godine poginuli u Krašiću od partizana, Bruno je
poginuo u ovom ratu, a znaš gdje je završio Roman
Latković.
Što je bilo u Krašiću 1943. godine?
Pokupili su ih kao 25-godišnjake po prilici i tek su se bili
oženili – partizani su ih poveli tamo i bacili u jame jer su ih
proglasili ustašama. Zec je imao godinu dana kad mu je tata
poginuo.
Roman Latković ti je bratić?
Jest, s majčine strane. Dakle, moj tata se oženio Zdenkom
Ostarčević, a ona je imala sestru Ivonu
koja se udala za Latkovića s Mostanja. Dakle, ta mamina sestra je
Romanova majka, dakle mi smo bratić i sestrična. Mirna
Miculinić mi je sestrična – njezina majka je sestra mog
oca.
Latković je bio novinar Novog lista i jedini je politički
emigrant iz Hrvatske nakon njezinog osamostaljenja.
Tako je.
Što se tu događalo?
Studirao je komparativnu književnost i bio je silno načitan, a
pisao je puno i lako, od samoga početka za taj riječki dnevnik.
Moja teta, a njegova mama, je umrla od raka 4. travnja, a
pokopali smo je 10. travnja 1971. godine, točno na Romanov
rođendan. Romi je, dakle, pisao u Novom listu i uvijek je bio
ispred svog vremena. Bio je možda previše hrabar, da ne kažem
previše naivan i previše sanjar – uistinu je sanjao Hrvatsku,
koju je nazivao svojom kiflicom. Silno se bojao rata. Bio je na
jedan Božić kod nas u Karlovcu kada se pucalo i kada smo zbog
toga bili u podrumu, a on je od toga bio sav blijed. Naivan kakav
je već bio napisao je to što je napisao u siječnju 1996. godine.
Što?
Za Franju Tuđmana je napisao da je najveći
krvnik koji je prodao Hrvatsku, da je ona postala njegov taoc. Da
je danas to netko napisao, ne bi mu se ništa dogodilo. No, on je
to napisao prije mirne integracije Podunavlja i kada je tek
završila akcija “Oluja”. Romi je napisao što misli, a on to misli
i danas, no napisao je to na način na koji nitko nije mogao
odobriti.
Osim urednika, pa je tekst objavljen.
Da, ali je to urednik stavio na sedmu ili osmu stranicu broja
misleći da će taj tekst ostati nezamijećen, međutim Roman je
potom osvanuo na središnjem dnevniku Hrvatske televizije.
Urednica na HTV Hloverka Novak-Srzić je tražila od njega
intervju, što je on odbio, a potom je započela hajka na njega.
Govorili su o njemu kao protudržavnom elementu, čak i da je
Srbin, a nije niti po jednoj liniji.
Je li se to iznosilo u informativnom programu
HTV-a?
Da, nekoliko dana uzastopce na Dnevniku. Počeo je dobivati
prijetnje i više nije pisao od straha. Naivno je vjerovao da su
Sjedinjene Američke Države obećana zemlja i da će tamo moći nešto
napraviti, a ta je zemlja bila u silaznoj putanji te 1996.
godine, kada je dobio politički azil. Ništa nije uspio napraviti.
Vukao se po njujorškim mostovima kao beskućnik. Prvih godina je
obilazio hrvatske zajednice, ali nije naišao na odobravanje koje
je očekivao. Nije odustajao od sebe i svojeg razmišljanja pa je
krenuo svojim putem. Autor je tri knjige i počeo se baviti i
prije odlaska fotografijom, režijom i scenarijom, a s tim je i
tamo nastavio, no pao je na vrlo niske grane i bio je dvaput u
situacijama opasnima po život, čak je dobio i gangrenu. Prvi puta
mi se javio četiri godine nakon odlaska kada me rasplakao viješću
da je njegov otac umro od raka. Majka i ja smo ga pokopale jer
Romi nije još mogao doći. Sa sobom je u Ameriku ponio jednu
glazbenu kutijicu koju mu je dala njegova majka prije smrti i s
njom je uvijek dolazio na njezin grob na Trsatu, kojega i dalje
obilazim. Tu su mu kutijicu ukrali ili se nešto drugo s njom
dogodilo i dugo mu je trebalo da to preboli. Bio je od odlaska
jednom u Hrvatskoj. Nije mi se tada javio. Po nekim saznanjima,
bio je u Hrvatskoj i prošlog listopada – spominjan je u Novom
listu u vrlo pozitivnom kontekstu. Očekivala sam da će se javiti.
Nastojim doći do njega jer bih ga voljela vidjeti. Tražila sam ga
po New Yorku. Pronalazila sam adrese na kojima je živio, a on se
čudio kako sam ih uspjela pronaći. Tražila sam i njegove
telefonske brojeve koje je povremeno mijenjao. Dakle, upustila
sam se u detektivski rad. Nije mogao vjerovati do čega sam sve
uspjela doći.
Kada ste se zadnji puta čuli?
Prije nekih sedam godina.
U kakvom je tada bio stanju?
Nikad neće priznati da mu je teško. I mi u Karlovcu smo bili
iznenađeni njegovim tekstom iz 1996. godine jer se tada nitko
nije usuđivao tako pisati, osim Feral Tribunea. Dvijetisućite
godine, kad je na vlast došla Socijaldemokratska partija
Hrvatske, sam mu rekla da se vrati. “Tek sad neću doći”, rekao mi
je. Mislim da mu ne bi odgovarao niti ovaj aktivizam Možemo, da
se ni s čime ne bi slagao… Voljela bih ga dovući u Hrvatsku.
Radit ću na tome.
Diplomirala si engleski i talijanski jezik i živjela si
neko vrijeme u Engleskoj i Italiji.
Jesam.
Kad je to bilo?
Završila sam i studij politologije. Nakon prve godine anglistike
sam otišla s prijateljicom iz Zagreba Dubravkom
Ravlić u London te u Cambridge. Sljedeće godine sam
htjela ići s prijateljicama u Italiju, no kako su mi roditelji
kupili stan u Zagrebu novcem od prodaje očeve radionice, bili su
protiv tog puta jer je stan trebalo opremiti. Našla sam si stoga
posao tamo i tako je započelo moje talijansko iskustvo, što je,
naravno, bilo povezano i s ljubavnim životom, a to je trajalo tri
ili četiri godine. Živjela sam između Venecije i Coma s tim
čovjekom. On je bio grof. S njime sam proputovala cijeli svijet
privatnim avionima.
Je li bio bogat?
Jest. Bila sam s njime dva puta po mjesec dana u Africi,
Zimbabveu, u Seattleu, Calgaryju na Zimskim olimpijskim igrama, u
Meksiku, Dallasu… Bilo nam je najnormalnije odsjedati u Ritzu.
Kad sam prvi puta išla “preko bare”, nakon četiri ili pet mjeseci
veze, došao se predstaviti mojim roditeljima u Karlovac. Prvi
puta smo išli u New York 1988. na Štefanje. Padao je snijeg, a
Bruno, mama i tata su me vozili na Pleso. Bila je gužva, a avioni
nisu letjeli. Imala sam kartu za prvu klasu preko Frankfurta,
gdje me on čekao. Kako su službenici na aerodromu vidjeli moju
kartu, poslali su po mene avion iz Beograda koji je pokupio samo
mene, a ne i ostale putnike, mada su neki od njih išli na
putovanja zbog smrtnih slučajeva. Tada sam plakala jer sam
shvatila moć novca. Za moj rođendan me prvi puta vodio u Pariz i
letjela sam tamo preko Milana, no nisu me htjeli pustiti u
Francusku jer nisam imala vizu. Osigurao je da je dobijem u roku
sat i pol.
Čime se bavio?
Bio je veliki industrijalac. Zvao se Giuseppe
Isoli. Drugi muž monaške princeze
Karoline je bio njegov prvi susjed.
Kako ste se upoznali?
Tada sam radila u Nami. Došao je Branko Marušić –
Medo iz glazbene skupine 4M koji je tada radio u lovnom
turizmu. Zamolio me da pratim grofovsku obitelj jer je njemu to
prezahtjevno, a čuo je da znam talijanski i da se lijepo ponašam.
Isprva nisam pristala, no Medo mi je dolazio iz dana u dan i više
mi je dozlogrdilo, a to je bilo vrijeme kada sam bila kupila
kreditom novi stan i selila s jedne adrese na drugu. Uglavnom,
Medo nas je upoznao i tako je krenula ta priča. Giuseppe je umro
prije 35 godina od moždanog udara.
Ako sam dobro zapratio, više nema Name
odnedavno.
Tamo sam imala prvo radno mjesto radeći u stručnim službama, a i
nešto sam pisala u njihovom listu. Kasnije sam bila u Naminoj
dizajnerskoj službi i marketingu. Nama je tada imala 17 robnih
kuća po Hrvatskoj i četiri i pol tisuće zaposlenih, no počeo je
rat i s vremenom su ostale samo robne kuće u Ilici i na
Kvaternikovom trgu. Zgrada Name u Ilici bila u vlasništvu tvrtke
“Kastner i Öhler” i oni su tražili povrat imovine. Nama je bila
pojam trgovine, samo se u Nami kupovalo. Trebala se prodati, no
zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević je
odlučio da će Nama još četiri godine funkcionirati. Postojala je
mogućnost da se tamo napravi velik hotel. I dalje se u Nami može
svašta kupiti, ali izgleda baš komunistički, s policama starima
30 godina.
Nakon Name si prešla u muzejsku djelatnost.
Muzejsko-galerijski centar je bila ustanova koja je obuhvaćala
Klovićeve dvore, Galeriju “Gradec”, Kulu “Lotrščak” i Muzej
“Mimara”. Bila sam zamjenica ravnatelja ravnatelju Anti
Soriću. Od Marije Meštrović, kćerke
kipara Ivana Meštrovića, koja je vrlo često
dolazila u naš muzej, sam iz Argentine dobila sedam dana otkako
je Bruno poginuo jako lijepo pismo koje i danas čuvam, a u kojemu
mi izražava sućut. Provela sam 12 godina u kulturi i doživjela
jako lijepe momente. Radila sam s predsjednikom Međunarodnog
olimpijskog odbora Juanom Antoniom Samaranchom.
Vrlo često bi u Klovićeve dvore dolazio predsjednik Tuđman, a to
bi mi poznanstvo Romi vjerojatno zamjerio. Tuđman je neobično
mnogo znao o umjetnosti. Radila sam dva Venecijanska bijenala –
imali smo u Veneciji četiri mjeseca trosobni stan i tamo smo
radili promociju Hrvatske. Radili smo s biskupom Antunom
Škvorčevićem kada je papa Ivan Pavao
II. došao u Hrvatsku. Škvorčević nam je pričao jako
lijepo o Bibliji, Isusu Kristu i na druge teme na način koji nas
je približio. Sretala sam i kardinala Franju
Kuharića. Radila sam sa svim veleposlanstvima u svijetu,
slala im naša dvojezična izdanja. S tim se razdobljem uistinu
ponosim. S prijateljem Tonkom Maroevićem sam
imala krasan odnos. Jako se puno nauči od tako velikih i
načitanih, ali istodobno jednostavnih ljudi. Tonko je bio
povjesničar umjetnosti i dugi niz godina uopće nije znao da ja
nisam, a to je zato jer sam uvijek bila oprezna i obrazovala se.
Jedno vrijeme sam dijelila ured s povjesničarom umjetnosti i
glazbenim kritičarom Darkom Glavanom. Od takvih
ljudi sam puno učila. Imala sam krasne odnose s ministrom kulture
Božom Biškupićem. U to je vrijeme za kulturu
bilo novca. Bila su to prekrasna i bogata vremena.
Je li Te ispunjavao posao marketinga i odnosa s
javnošću?
Izrazito. To je najplodnije razdoblje mog profesionalnog života.
Osnovali smo 1994. prvu udrugu za odnose s javnošću, što je
predvodio Eduard Osredečki, kojemu sam bila
zamjenica. Naprasno sam napustila Klovićeve dvore 2002., koji su
u međuvremenu postali gradska ustanova. Dogodilo se nešto što mi
se nije svidjelo, pa sam dala otkaz i prihvatila sam se jednog
posla koji mi nije bio blizak, ali je, eto, bio iskustvo više i
radila sam još devet godina iza toga u Osiguranju Zagreb kod
Petre Tarle i u Varaždinu. Tata se 2009. godine
razbolio i shvatila sam da je završio dio poslovne karijere na
koju sam bila najviše ponosna, pa sam otišla u mirovinu.
Kako provodiš umirovljeničke dane?
Gledam San Remo do tri ili četiri sata ujutro. Luda sam za time,
a za finale se okuplja društvo na kolektivno gledanje uz večeru.
San Remo ima priču, opus, tradiciju, dizajnerski štih… I naši
festivali imaju tradiciju, ali ne držimo do toga i izvlačimo samo
ono što je ružno, a to mi se ne sviđa. Previše smo na portalima i
lažnim vijestima. Htjela bih čuti i nešto pozitivno, a sve je
manje mogućnosti za to. Dubrovačke ljetne igre su godinu dana
starije od San Rema – ove godine im je 75. obljetnica. Dakle,
prednjačimo, a imali smo i Zagrebački i Opatijski festival.
Trebali bismo ostaviti tu našu tradiciju. Država se ne stvara u
30 godina. Svi smo očekivali katarzu, a od toga nije bilo ništa i
isplivalo je to što je isplivalo. Bitan je stav da mi nitko ništa
nije dužan i da ne mogu tražiti od države da se brine o meni.