"Imam osjećaj kao da se postavljaju stvari tako kao da smo zadnja generacija, kao da s nama nastupa kraj povijesti, a nije baš tako – bit će Karlovca još barem sto godina", kaže arhitekt
Nedavno je 36-godišnji karlovački arhitekt Bojan Radošević u
ogledu na KAportalu upozorio da “ne smijemo robovati replikama
jer bi to značilo da smo odustali od budućnosti”, pa smo
iskoristili taj njegov istup kao povod za širu spiku o
karlovačkim prostornim prijeporima.
Zašto si osjetio potrebu reagirati?
– Ta problematika muči godinama karlovačke arhitekte. Prvotna je
ideja bila tekst objaviti na mrežnoj stranici Društva arhitekata,
građevinara i geodeta Karlovac, no kolege su predložile da se
ponudi Kaportalu za objavu.
Što muči arhitekte?
– Uvjeti projektiranja generalno. Što znači ambijentalna zaštita?
Vrijedi li obnavljati stare zgrade dva metra visine i s
minijaturnim prozorima ili je bolje napraviti nešto moderno što
se uklapa u okolinu? Trebalo bi dopustiti slobodu modernog stila.
Na prvi pogled zgrade u zaštićenom području djeluju isto, ali
među njima ima razlika. Građene su u rasponu sto ili dvije
stotine godina u drugačijim stilovima. Zgrade na Korzu nisu iste.
Svako vrijeme u povijesti je dalo svoj stil. Zašto se nove zgrade
ne bi uklopile u povijesne jezgre?
Protiviš li se replikama kao konceptu?
– Ako netko želi, neka napravi repliku, ali je problem, ako se
insistira samo na tome.
Što su vas na studiju učili o replikama?
– Nisam baš slušao o tome na faksu, nije me to naročito zanimalo.
Svaki profesor ima svoja tumačenja. Nekim arhitektima su replike
odlično rješenje. Na studiju sam se više interesirao za stambenu
izgradnju, fiziku zgrade, fizikalne procese u zgradi i slično.
Jesi li dobio priliku baviti se time?
– Jesam. Osigurao sam certifikat za to.
Bi li replike predstavljale neku vrst intelektualne
lijenosti?
– Bi. Za to da se ponovi kako je bilo ne treba ti arhitekt, daj
majstoru i napravit će repliku po fotografiji.
Angažiraju li se inače arhitekti za izrade
replika?
– Angažiraju. Možda je u zoni zaštite sada dozvoljeno da se
unutar objekta napravi nešto slobodniji tlocrt, no u to nisam
siguran. Zašto ne omogućiti nekome tko nudi projekt u skladu s
današnjim stilovima da to i ostvari, pod uvjetom da ne izlazi iz
gabarita? Većini je “šaka u oko” zgrada Standard konfenkcije
u Radićevoj, no ona nije loša, građena je u modernom stilu.
Stilski odudara, ali je zadržala gabarit i čak se u prizemlju
malo pomaknula. Kada staneš na križanje Radićeve i Banjavčićeve i
okreneš se oko sebe, primijetiš da su sve četiri zgrade iz
različitih razdoblja. Stil ne bi trebao biti presudan u
vrednovanju. Nijedna zgrada iz razdoblja renesanse u Zvijezdi
nije preživjela. Ono što jest preživjelo iz tog razdoblja jest
raster ulica, kao u New Yorku, a tamo se ruše stare zgrade i
grade nove, no poštuju urbana pravila. U redu je odrediti
nekolicinu objekata od važnosti za očuvanje, kao što su crkve,
primjerice, ali ne baš sve, od šupica nadalje.
Kako nešto postaje baština?
– Baština nije samo ono što se očituje oblikovno, nego i ono što
ima povijesnu vrijednost. Primjer za to je kućica kod košarkaškog
igrališta na šancu.
Zapitao si se što će biti vrijednost našeg
vremena.
– Jesam.
Zagovara se koncept obnove šančeva i zidina i to čini
najviše profesor Boris Morsan koji nudi primjere sa Zapada kao
argument. Kako gledaš na tu praksu sa Zapada?
– Nisam previše pratio tu problematiku, no čini mi se da su takvi
gradovi poput muzeja, bez života. Ne znam koliko bi bilo uputno
raditi tako nešto samo zbog turizma. Bilo bi u redu sačuvati
ostatke zidina na Gazi, no sada u šancu već imamo Tehničku školu
Karlovac, Dom za starije i nemoćne “Sveti Antun”, pa i to
košarkaško igralište. Po tom konceptu, sve bi to trebalo srušiti,
mada je i tu riječ o baštini. To bi bilo kao kada bi netko
odlučio Dioklecijanovu palaču vratiti u stanje iz rimskog
razdoblja s tvrdnjom da ono što je tamo rađeno u Srednjem vijeku
ništa ne vrijedi. S vremenom se sve mijenja i treba poštovati
povijesne slojeve.
Bi li takvo “vraćanje u prošlost” predstavljalo
krivotvorenje?
– Ne može se kopirati nešto što ne postoji, nešto imaginarno.
Povjesničar umjetnosti Matej Mihalić je to dobro objasnio na
primjeru Oružane – srušila se, a sada se radi opet isto, no
zašto? Ako je već trebalo to zdanje biti srušeno, napravi modernu
zgradu za modernu namjenu.
Spomenuo si u tom tekstu bio “kvazibrigu za
baštinu”.
– Jesam.
Kako su u Zvijezdi baš sve zgrade postale zaštićena
vrijednost?
– Kada se obilježavalo četiri stoljeća od utemeljenja Karlovca
bila je ideja da se Zvijezda zaštiti pri UNESCO, a to bi značilo
sve konzervirati. Zaštitom se postigao suprotan učinak –
propadanje. Ne ulaže se jer se niti ne može normalno ulagati.
Treba odrediti zaštitu za pojedine zgrade, a za ostalo staviti
okvirna urbana pravila. Raster je vrijednost.
Svojedobno si se javno ogradio od izgleda pročelja
knjižare “Naprijed” i požalio na dogmatske stavove konzervatora.
Jesi li s njima raspravljao o ovome o čemu sada
razgovaramo?
– U zadnje vrijeme ima nekih pomaka kod konzervatora nabolje i
optimističan sam da će se sve to nekako uskladiti. Što se tiče
knjižare “Naprijed”, htio sam da malo proširimo otvore prilikom
obnove. Uvjetovan je izgled dva prozora koji su napravljeni, a do
njih su stariji i drugačiji i također su rađeni po uvjetima
konzervatora. Najveći je problem nekonzistentnost. Previše je
subjektivnoga u određivanju uvjeta. Imam osjećaj da je sve to
proizvoljno.
Ako se ne varam, konzervatori su namjeravali suziti
otvore na knjižari “Naprijed”.
– Da, tako je i napravljeno. Pisalo je da “treba popraviti
recentnu gradnju”, a ta “recentna gradnja” je iz 1930-ih godina,
dakle sto godina stara dogradnja – također baština. Graditelj
Nikola Marić je radio smisleno, poštivao je osi gornjeg prozora.
Hoćemo li poništiti sve što je do sada rađeno, da se vratimo u
neki imaginarni stil?
Je li u slučaju knjižare “Naprijed” vraćen “kotač
povijesti” unazad?
– Jest. Treba omogućiti razvoj.
No, arhitekti se sa svojim idejama mogu razmahati izvan
zaštićenog područja.
– To je točno, mada u Karlovcu baš nema previše razmahivanja.
Naravno, priča je za sebe to što se i kako danas gradi. Imam
osjećaj kao da se postavljaju stvari tako kao da smo zadnja
generacija, kao da s nama nastupa kraj povijesti, a nije baš tako
– bit će Karlovca još barem sto godina. Imali smo barok,
klasicizam, historicizam… Lijevo i desno od palače Vranyczany
na Korzu su također neke palače, a dalje u nizovima su sve
katnice s visokim tavanskim prostorima koje se nalaze na
lokacijama na koje su ranije bile neke druge zgrade – netko je u
svoje doba rušio i radio nov objekt.
Kako izaći na kraj s ovom problematikom?
– Ne znam. Nije niti konzervatorima lako – čini mi se da su im
ruke prilično vezane, no u zadnje vrijeme ima fleksibilnosti, dok
se ranije gledalo dogmatski.
A o čemu to ovisi?
– O osobi koja odlučuje o tome, a sjedi preko puta tebe. Nažalost
je tako. Postoji nedostatak funkcionirajućeg sistema – sve je ad
hoc, za jedne vrijedi jedno, za druge drugo. Ujedno, malo je
karlovačkih konzervatora i imaju puno posla jer pokrivaju cijelu
županiju.
Može li oštećivanje objekata u Zvijezdi za radova u
sklopu projekta “Poboljšanje vodnokomunalne infrastrukture
aglomeracije Karlovac – Duga Resa” predstavljati revolucionaran
pristup – sve uništimo, pa gradimo novo?
– Radi se šteta, čak i na zgradama koje su bile solidne. Problem
s tim “revolucionarnim pristupom” je što bi se uvjetovalo da se
grade “još starije” kuće. Prije Banijanskog mosta su se mogle
otkupiti čestice da se koridor malo proširi jer je sada užasan.
Tamo je prostor sada otvoren.
– Drugačija je vizura sada, da. Treba li graditi tamo nešto
uopće? Kolega Luka Lipšinić je dobro rekao da ljudi u pravilu
žele što više zelenila i što više parkirališta, što je donekle
protuslovno.
Koliko osobno imaš prilika da napraviš projekt kakav
želiš?
– Bavim se uglavnom obiteljskim kućama, a to koliko imam slobode
ovisi o investitoru. Do sada sam imao jednog koji je prihvatio
moja razmišljanja, ali je pitanje hoće li se taj projekt ikada
ostvariti jer je poskupila izgradnja. Uglavnom investitor ima
zamišljeno što želi. Moramo se pridržavati zakona i prostornih
planova, a dalje se dogovaramo.
Koji je uspješan primjer novogradnje u Karlovcu?
– Dobra mi je Frakova zgrada u Novom centru. Investitor u pravilu
traži da se zgrada “nakrca” stanovima, da bi ih što više prodao,
a arhitektu su ruke poluzavezane. Više pratim starogradnju.
Ima li dobrih primjera obnove stare gradnje?
– Nije riječ o staroj gradnji, ali bih spomenuo uspješan projekt
energetske obnove zgrade VTŠ-a u Meštrovićevoj kolegice Petre
Jurčević, koja je radila i projekte vrtića u Grabriku i na Gazi
te Atrij znanja.
Uspjeli smo oštetiti zgradu Veleučilišta u Karlovcu
radovima u Zvijezdi.
– Baš je nastala velika pukotina. Nisu razuprli talpe. Ako se ona
dobro ugradi, nema slijeganja. Kako nisu dobro razuprli, došlo je
do oštećenja – kad krene zemlja, za njom krene i zgrada. Brine me
tko će sve te zgrade u jezgri moći obnoviti. Zvijezda je
poluprazna. S jedne strane je rađen prostorni plan za Luščić,
gradi se u Grabriku i drugdje, a Zvijezda ostaje prazna. Trebali
bi Grad i država omogućiti da se zgrade u Zvijezdi obnove, da
ljudi počnu živjeti baš u centru grada.
Nema li Karlovac već dugo taj problem s viškom prostora,
odnosno manjkom stanovnika?
– Ima. Pada broj stanovnika, a raste broj stambenih jedinica. Za
koga? Onome tko zaradi velik novac, najbolje je uložiti u
izgradnju.
Kako se DAGGK postavlja prema konzervatorima?
– Postoji neslužbena komunikacija među članstvom na tu temu, a ne
postoji zajednički službeni stav.
Kako je to društvo aktivno?
– Prvenstveno organiziranjem izložbi i davanjem prijedloga za
usvajanja prostornih planova.
Hoćemo li dočekati izgradnju u vojarni Luščić?
– Prvenstveno će se graditi škola i vrtić, a ne bi me čudilo da
se drugo nikad ne izgradi, primjerice stanovi i bazen, koji je po
tri građevinske dozvole trebao biti na Korani. Možda se izgradi
dom za umirovljenike, mada mi je malo čudno što je predviđen na
brdu.
Možda je namjera natjerati umirovljenike na fizičku
aktivnost.
– Ako je tako, onda je u redu. Na studiju, kada bismo učili
urbanizam, zezalo se da, kad ne znaš što s prostorom, staviš
skejt park i – svi su zadovoljni. Danas su to istraživački
centri. Nitko ne zna što to znači, ali dobro zvuči. Puno se
sadržaja predviđa za Luščić, a Zvijezda se iseljava. Zašto se u
gradske ili državne nekretnine ne bi uselili instituti koji bi
okolinu digli na viši nivo?
Kako ti se sviđaju predviđena rješenja za
Nazorovu?
– Prije nekoliko godina sam ustvrdio da treba tamo urediti samo
trg. Neboder je tamo silovanje prostora. Svidjelo mi se rješenje
Anamarije Rodak koja je predvidjela izgradnju u razini okolnih
zgrada. Nadam se da se ideja nebodera neće izgraditi, no, čim je
investitor privatan, ima interes da se to uradi. Prvi korak je
izrada urbanističkog plana koji će propisati dozvoljenu katnost,
a, ako se ne varam, predviđeno je 20 katova. To je u redu visina,
ali ne na toj lokaciji.
Kako komentiraš položaj Gaze?
– Samo jedna cesta vodi na Gazu i da se nešto dogodi, kvart se
odsječe. Možda Gažanima odgovara mir i to da nema previše
prometa. Trebalo bi im omogućiti neku kružnu vezu. Ta četvrt ima
samo jedan opskrbni centar. Predviđena je obilaznica preko
gažanskog nasipa, no koliko je to dobro rješenje? Trebalo bi je
izmaknuti više na istok, ali bi za to trebalo i mijenjati
županijski prostorni plan.
Morsan zagovara takozvanu Magaševu liniju koja se proteže
od ušća Korane u Kupu do Kozjače. Kako ti se to čini?
– Koncept je da se isprepliću zelenilo i izgradnja, da zelenilo
vijuga između zgrada, da se napravi šetnica od Kozjače do ušća.
To mi se čini u redu. Manje-više svi mlađi arhitekti su tog
stanovišta.
Kako ti se čini prijedlog izmjena Generalnog
urbanističkog plana?
– Ne predviđaju se tektonske promjene, neke su dobre. Nisam
primijetio da se nešto značajno mijenja u odnosu na postojeći
GUP. Treba graditi kontinuitet s prethodnim planovima.
Je li Karlovac na prekretnici?
– Ne djeluje mi tako. Ne događa se ništa revolucionarno.
Je li se ipak pomaknulo s mrtve točke?
– Jest. U redu je to što se radi. Prije desetak godina je
Karlovcem vladalo mrtvilo.