Rugala se sova sjenici da ima velike oči. Ovako bi se, narodnom
poslovicom, u jednoj rečenici dao prilično precizno definirati
zadnji čin dugog unutarstranačkog raskola između nekadašnjeg
političkog oca Branka Vukelića i sina Damira Jelića. Potpuno
stranački detroniziran, Vukelić se odlučio na scenarij nezamisliv
do prije nekog vremena, na izlazak iz HDZ-a nakon 22 godine
članstva, popraćen obrazloženjem u kojem bivšim kolegama, a
posebno Jeliću nabija na nos bavljenje HDZ-a samim sobom,
provođenje politike straha, prijetnji i ucjena, zabrane govora,
smjenjivanja nepodobnih… Svim onim čime se upravo Vukelić služio
dok je bio u moći i čime će se vjerojatno služiti Jelićev
nasljednik, kad će za par godina Jelić pisati bijesna oproštajna
pisma ne vjerujući kako je iz stranke s njegovim odlaskom nestalo
demokratskog dijaloga i zgražajući se nad metodama novih moćnika.
Zanimljivo je kako Vukelić odjednom ne želi ili ne može vidjeti
da se u njegovoj stranci, i ne samo njegovoj, mijenjaju samo
imena, mentalni sklop ostaje isti. Nije on bio ništa manje
autoritaran tip od Jelića, jedino što ima nešto u tome da se nove
generacije političara beskrupuloznije obračunava s nepodobnima pa
“vritnjaci” više bole. Primjerice, kad se Vukelić htio riješiti
Mire Škrgatića na gradonačelničkom mjestu jer se ovaj u jednom
trenutku usudio misliti vlastitom glavom – i na njegovo mjesto
instalirati upravo Jelića kojem je tada svaka Vukelićeva želja
bila bespogovorna zapovijed – nije ga bacio na cestu već osigurao
sjajnu poziciju daleko od lokalne politike s premijerskom plaćom
i povlasticama.
Iako to danas ni u snu ne bi priznali, Vukelić i Jelić nisu
drugačije osobe nego u vrijeme kad se drugi prvom javno divio, a
prvi za drugog mislio sve najbolje kao čovjeku spremnom da za
stranački cilj iskoristi svako sredstvo pa makar se ono kosilo i
s Deset Božjih zapovijedi. Oni su sad samo istomisleći
neprijatelji; nije stvar u ideologiji ni u pogledu naspram
budućnosti države, tu su danas i razlike između SDP-a i HDZ-a
male, a kamoli između njih dvojice. Stvar je u poziciji moći, ko
bi jučer gori, danas je doli, s tim da je tu Jelićeva pozicija
malčice škakljivija u moralnom smislu jer je hladno eliminirao
čovjeka kojem može zahvaliti svoj politički proboj.
Bivši šef ispostave INE u Karlovcu i bivši gimnazijski profesor
različito su se uspinjali u stranačkoj hijerarhiji, Vukelić je
napredovao relativno polako u hijerarhiji HDZ-a, a Jelić pak
munjevito, preskočivši sve one gnjavaže s kaljenjem u vijećničkim
klupama i guljenjem kampanja po zabitima, baš zahvaljujući
Vukelićevom vjetru u leđa. Zajednički im je “nos” da odaberu
pravu stranu u pravi trenutak. Vukelić je rano tipovao na
Sanadera u posttuđmanovskom HDZ-u, Jelić je stao na stranu
Karamarka još u vrijeme kad mu nitko nije davao ozbiljne šanse u
preuzimanju stranke. Vukeliću se isplatilo, Jelića tek čekaju
velike stvari, a možda i ne s obzirom da i u ovako depresivnoj
situaciji u državi, oporbeni HDZ podržava manje ljudi nego za
vrijeme Kosoričine vlade.
Kad se sve zbroji, sudar dvaju ega, političkih ambicija zajedno s
ovakvim ili bilo kojim drugim epilogom je jedva vrijedan spomena
i možemo si slobodno dopustiti ravnodušnost po tom pitanju. Bio
bi važan jedino u slučaju da Vukelić i Jelić ne dijele još jednu
zajedničku crtu; pripadanja redu gradonačelnika pod kojima
Karlovac nije postao “veći”, otvoreniji, kulturniji, napredniji,
bogatiji, izgrađeniji grad. Ali, nažalost, dijele je. Za pedeset
ili sto godina po njima se u Karlovcu ništa neće zvati.