Josip ima 15 godina. Ima bijelu majicu kratkih rukava i podrezane traperice. Na starke nosi bijele teniske čarape, onako spuštene skoro do gležnja. Liže sladoled od jagode i vanilije. Uzeo ga je kod Crnog, vidiš tamo gdje je sad ona neka turistička pizdarija, šta ja znam šta…tamo je bio Crni. I moram reć da je uzeo kod Crnog, jer ako ga tu vidiš da liže sladoled mogao je uzet i od Piršićke, iako se u prvi mah čini da nitko normalan ne bi uzeo sladoled od Piršićke kad je Crni 50 metara dalje. Al nije tako. Ima nešto i kod Piršićke. Ne znam kako radi taj sladoled, nije previše dobar, ali je poseban. Kasnije ćeš u životu možda jesti sladoled ko kod Crnog, ali nikad nećeš jest ko kod Piršićke. Ali dobro sad. Ljeto je, sunce je visoko nad gradom, Korzo je skoro pusto, prolazi krem stojadin, Josip stoji na prašnjavom asfaltu i razmišlja kako je glupo da netko ima auto krem boje. Iza njega je jedna terasa sa samo par starijih ljudi u hladu, a preko ceste, nad Modom, je velika narančasta tenda.
Josipa malo boli trbuh. Malo samo. Zato jer je mlad i jer ga je uhvatilo nešto, ne zna on šta. Samo mu je lijepo u tom trenutku, u tom ljetu, u tom svemu što ga čeka, svemu što je pred njim. Gleda u tu narančastu tendu, kroz starke osjeća vrućinu asfalta, liže sladoled na kojem se jedna kap od jagode razlijeva po kornetu i boli ga trbuh od svega dobrog što se može dogoditi tog ljeta.
E, a sad zamisli Anu. Udaljeni su samo nekih 30-40 metara, ali se ne vide. Ne vide se jer je ona iza onih zgrada preko ceste. Zapravo, ispod one narančaste tende, pa malo lijevo, je haustor. Prođeš tim haustorom i izađeš u park. U parku je Ana. Na biciklu je, ima ručnik prebačen preko ramena, vozi jednom rukom, drugom jede breskvu, na koljenu ima krastu, ima još par šljiva po štrkljavim nogama. Ana ima 14 godina i ide u školu koja se vidi na kraju parka. Dok vozi bicikl gleda djecu, mislim, skroz malu djecu, kako se igraju s bijelim kamenčićima, starce kako sjede na klupama i igraju šah, svijet je čudno zelenožut od sunca i lišća. Oči su joj vodenozelene. Najgora je popodnevna sparina i Ana dovrši breskvu, pogodi košticom ravno u zeleni koš za smeće i pojuri malo brže prema Korani.
E sad, ovo je Kruno. Stoji točno preko puta Josipa. Ne, ne vide se. Ne vide se jer nije isto vrijeme. Vidiš da je sad noć. Kruno danas ima 16. rođendan. Noć je topla, ali svejedno ima neku šminkersku košulju i pomalo previše sjajne crne cipele. Sjaji mu se i kosa od gela. Kad se okrene prema izlogu, vidi odsjaj svijeta iza svojih leđa. Vidi ljude, automobile, noćni ljetni grad, čuje zveckanje čaša i flaša na terasama, led u kokakoli, zvuk čepa s karlovačkog. Srce mu lupa malo brže i gleda na sat. Vidiš, taj sat dao mu je tata tog poslijepodneva, dok je na zidu dnevne sobe bila velika sunčana pruga, mama se smješkala, a malena djevojčica u crvenoj haljinici nespretno je kažiprstom uvijala svoju kosu.
Sad prođi sa mnom kroz haustor…vidiš ove ispucale zidove, veš na prastarim balkonima, miris vlage…ovdje je nekad bio parkiran auto, neke čudne svijetlozelene boje, tu kraj vrata bio je sandučić, onaj stari limeni, plavkasti…na bijelom papiriću bilo je nečitko prezime, al to nije bilo važno, kao da poštar ne zna tko je jedini stanar… Ali nije do haustora…nego ajmo u park. Noćni park. Osjećaš miris? Ja cijeli život pričam da je to lipa, ali šta ja znam o drveću? Možda uopće nije. Lijevo. Šta? Smijem se zato što mi je bilo slatko to kako si pogledala u lijevo. Pa znam da sam rekao. Uglavnom. To je Gradska kavana. Tamo su starci uglavnom, stari faferi, penzići i tako to. Igraju šah, kartaju, piju vino, tako… Desno je kino. Tamo ravno su partizani. Mislim, onaj spomenik, to su partizani. Tamo gdje je hrpa klinaca, pomalo pijanih. I po klupama jasno. Vidiš tamo gdje staza skreće prema kinu? Sad broji treću klupu prema nama. E, to su Jasmina i Peđa. To što joj ljubi vrat je samo zato što tako može bolje upijati njen miris. Mislim, hej…on je šesnaestogodišnji frajer, neće joj valjda reći da fino miriše. Svašta. Vidiš joj rinčicu na lijevom uhu? To joj je kupila Margareta za 15. rođendan. Margareta je njena najbolja prijateljica i živi tamo kod bolnice. Sad je na moru sa starcima.
E, sad smo skroz na drugom mjestu. Ovo preko pruge, to ti je Zeleni neboder. Tu iza nas, tim putem ideš do Gimnazije. Ono je benzinska. A ovo smo mi. Ja sjedim i izgledam kao da mi je slabo. A nije. Samo mi je lijepo. Gledam u vrhove starki, oslonio sam glavu o koljena i tako…lijepo mi je. Ljeto je, imam 16 godina, noć je, samo malo sam pijan… Pored mene sjedi Jelena. Ovi koji stoje su ti redom: Božo, Ivana, Mario, Goran i Zoka. Osjećaš miris? Ma da, miris noći, ljeta, neki nejasni miris rijeke i kreme za sunčanje…ali nisam mislio na to. Miris farbe… Osjećaš? Aha, ako se jako potrudiš. To je od crta. Danas su ih bojali. Danas su stavljali i putokaze, ali mislim da su njih napisali i obojali prije. Mrak je. A lijevo je autoput. Lijevo je more. A kad imaš 15-16 godina čini ti se da ako gledaš dovoljno dugo u taj autoput, da ćeš na kraju vidjeti i more. Učini ti se da osjećaš miris soli. Uglavnom, to smo mi. U subotnjoj večeri sjedimo na rubnom kamenu i pričamo i smijemo se i nekako smo baš užasno sretni. Malo kasnije, trčimo i sjedimo i ležimo i lovimo se i smijemo se na praznom autoputu.
A sad… Jel znaš ono kad u nekom blesavom filmu, recimo “Joe protiv vulkana”, glavnom junaku kažu da ima još tri mjeseca života i onda on odluči ta tri mjeseca provest u zajebanciji i uživanju? U životu nije tako, mada će isto svi reći da bi baš tako napravili da im je ostalo tri mjeseca. Svi će to reći zato jer je to samo priča, a da im je zbilja ostalo samo tri mjeseca ne bi se nimalo zajebavali nego bi bili doma u depresiji i čudili se kako baš njima. Tako je to jebiga. Znaju ljudi da svi umiru, al opet kad je na njima red nekako se začude, misle si, kao, jebote, pa zar ću zbilja i ja?
Al tu je sad kvaka. Ne znam jel 22, al neka kvaka je. Ako imaš još tri mjeseca, ali ti to nitko ne kaže, iz nekog razloga će ta tri mjeseca zbilja biti najbolji u tvom životu.
A nekad je i bolje da ti ne kažu. Pogotovo ako si klinac. Nema ni smisla.
Jednostavno, dođe jesen, kiša i vjetar speru lišće s drveća i sve umre.
Josip stoji na cesti kod autobusnog kolodvora, nema prometa, semafori luđački trepere žuto, stoji tamo, ruksak mu je prebačen preko ramena, s kemijskom ispisano i zadebljano 2.b, malo izviruje neka bilježnica, do vrha njegovih tenisica asfaltom se pruža tanka lokvica krvi. Stoji i gleda raskomadano tijelo sedmogodišnje djevojčice, malo dalje je mrtva žena, a u kola hitne pomoći ulazi dečko bez pola ruke, blijed i znojan, ali bez glasa.
Ana piše zadaću, neku glupu, laku i bezveznu zadaću iz hrvatskog. I trešti joj muzika. I tek kad završi stvar, u onih par sekundi tišine, čuje kako u njenom ulazu netko vrišti. Ulazi mama i grli je, čvrsto, tako da je gotovo guši. Oči su joj suzne.
Peđa čuje ispaljenje i osjeti bol u trbuhu. Tek par sekundi kasnije, kada čuje potmule udarce u daljini, shvati da to pucaju po Karlovcu. Izađe ispred kuće, u eksploziju kordunaškog zelenila. Odlazi do potoka, umiva se, tamo daleko, među najdaljim krošnjama, iza najdaljih brda, izviruje poneki neboder grada u kojem je ostala Jasmina. Razmišlja kako je. U sunčanom poslijepodnevu, čini mu se da osjeća njen miris. Otpije malo vode. Duboko udahne zrak. Tamo u daljini, urlaju sirene.
Kruno ne osjeća ništa. Vrti mu se u glavi, treperi mu pred očima, razmišlja o najčudnijim stvarima. Gleda u ruku, onu koju još ima, vidi da je na njoj sat i na trenutak mu je lakše, na trenutak misli da je to osobito važno. Ljudi ga gledaju, doktori nešto pričaju, uspinje se u kola hitne pomoći, slabo mu je, samo u jednom uhu čuje sirene, kroz lelujavi zrak, kao da je ljeto i sparina, kroz zamagljene oči, vidi tijela kako leže na asfaltu, vidi dečka s izblijedjelim trapericama i starkama, s ruksakom preko ramena, kako zaobilazi lokvu krvi.
Jasmina je naslonjena na ulaz. Blijeda je. Pored nje je vrećica sa kilom kruha i kokakolom. Trese se od straha i ne miče pogled od autobusnog. Ne vidi tko je mrtav, ali zna da je, zna, vidi bolničare, vidi bijele plahte. Osjeća da je boli glava. Osjeća žilu kod sljepoočnice kako kuca. Josip staje pred nju. – Hej mala – kaže. Pogleda ga i baca mu se u zagrljaj. Samo šuti i čvrsto ga grli. On joj prolazi rukom kroz kosu, preko leđa, mazi je po stražnjoj strani vrata. Ona se odmiče, stavlja ruke na njegove obraze. – Kad će ovo prestati – pita ga. – Šta, rat? – pita on, uz osmijeh. – Ne mogu više. – Prestat će…dok se udaš – osmjehne se on. Jasmina na trenutak prasne u smijeh. – Budalo – kaže mu, a u njenim očima je odbljesak sunca. On se opet osmjehne. A onda sjedne na rubni kamen. I samo na sekundu želi se suzdržati, samo na sekundu misli na to kako ne želi da ga ona vidi. Ali onda više nije važno. Više ništa nije važno. Sjedi i plače. Zabija glavu u dlanove i plače, ne želi biti frajer, ne želi biti odrastao, želi da netko dođe i zagrli ga, želi da bude maleni dječak i da njegov tata bude jak i svemoćan i da zaustavi rat.
Sjedi i plače. A onda jednostavno prestane. Ustane. – Ubilo je… – počne i pokazuje glavom prema autobusnom. – Šuti – kaže Jasmina i stavlja mu prst na usta – šuti…proći će dok se oženiš.
Te noći, Jasmina ga sanja.
Nasmijan je. Ima bijelu majicu, podrezane traperice, na starke nosi bijele teniske čarape, onako spuštene skoro do gležnja. Liže sladoled od jagode i vanilije. Ljeto je, sunce je visoko nad gradom, Korzo je skoro pusto, prolazi krem stojadin, Josip stoji na prašnjavom asfaltu, iza njega je jedna terasa sa par starijih ljudi u hladu, a preko ceste, nad Modom, je velika narančasta tenda.