Kao što smo nebrojeno puta u ovoj rubrici osvrtanja unazad
ustvrdili, sistemi i ljudi se mijenjaju, no problemi i navade
uglavnom ostaju isti. Tako ni pitanje sive ekonomije, utaje
poreza i smišljanje načina da se suzbiju nije izmišljeno u
mandatu ministra Linića; od Sumerana i Egipćana, preko starog
Rima, crkvenih i feudalnih “desetina” do jugoslavenskog
socijalizma milom i silom se utjerivao porez da bi država
funkcionirala. I svima je bilo zajedničko da u principu
vlastodršca nije briga čime se bavite dok za to plaćate porez.
Doznajemo tako iz duhovitog teksta od prije četrdesetak godina da
– za jedno uštogljeno društvo visoke deklarativne brige da im se
radnička klasa ne zatruje dekadencijom slobodnih zapadnjačkih
društava – nije problem čak i ako je u pitanju zanat koji se voli
nazvati najstarijim na svijetu, samo da se na njega plati porez.
Nepotpisani autor pritom ne obraća pažnju puno na negativne
moralne aspekte prostitucije koja je kao javna tajna cvjetala s
dolaskom stranih lovaca, uglavnom Talijana, s namjerom skupljanja
i nekih drugih trofeja osim srndaćevih rogova. Dapače, zamjera im
što su s vremenom postale licemjerne i po danu živjele normalne
građanske živote, a po noći tajno pružale usluge, i k tome im
nije padalo napamet da dio devizne zarade podijele s društvenom
zajednicom. Fotografija hotela Korana preuzeta je sa stranice
KAfotka.
“Obrti, fušeri i konji”, Karlovački tjednik, 27. srpnja
1972.
Pa, ljudi kamo to idemo?! U gradu jedva da nalazimo dvije-tri
predstavnice najstarijeg zanata na svijetu. Propast će nam
turizam. Jer izvjesno je da najveći broj naših dragih gostiju
dolazi u loš lov i na dobre cure. Što to ne priznati! Mislite da
ću valjda cijediti sada te dvije-tri posljednje Mohikanke,
karlovačke Amazonke. Čemu? Ne bih im jadnicama bio u koži. Nije
lake izdržati društvo tolikih glavonja, pijanaca i starih jaraca.
Samo moralisti (koji ih u duši žale) javno ih, kada su u društvu,
pljuju. Nije im lako i ostavljam ih na miru. Zabilježio bih neke
sitnije detalje o istom poslu na drugoj strani. Primijetili ste
možda: javnih cura je javno manje, “gostiju« čak i više, dakle
javnih cura koje to ne rade javno je više. Javlja se novi, daleko
pokvareniji obrt u ovom našem gradu. Zasada znam nekoliko mladih
i starijih dama, sasvim već iskusnih na tom poslu. Uvijek u novim
ugodnim odorama, uvijek pune zgražanja za nešto jezivo (podavanje
za novac), a s lijepim vezama u tom poslu. Sada u toj branši
tajno imate: studentica, nezaposlenih šiparica, starijih koka i
čega sve ne. Nemojte nikako misliti da je najstariji obrt prestao
cvasti. Toliko ih to radi recimo diskretno, da je broj curica i
cura koje liježu za lovu u ovom našem Karlovcu popriličan. Dobar
im posao. Gospodo i drugovi moralisti (možda su među vama i te
dame), nemojte me sada ščepati za vrat. Ovaj obrt je teško
zabilježiti i oporezovati. Samo da mi je znati koji nije.
Fušeraja i rada u slobodno vrijeme koliko hoćeš. Volio bih da se
“nadležni” jednog dana zalete i u naših zub-majstora. Da vide
koliko ih u kućama nema privatne ordinacije. Da ne bi postojanje
alata u kućama i zubarskih stolica, koje koriste u slobodno
vrijeme, pravdali velikom ljubavlju za posao, bez kojeg ne mogu?
Slično vam je i s AB majstorima. To su vam oni bez kojih
sadašnjica ne može. Koliko se djece ilegalno prije vremena
izvadi, ne zna ni sam đavo. U privatnim ordinacijama rade kao
veliki. Zašto sve ovo pišem, pitat ćete, kada ionako većinu
stvari znate. Tek toliko da vas podsjetim na jednu notornu istinu
pred kojom svi žmirimo. Valja se s time početi svađati. U
krajnjem, bolje je da i privatno rade, ali neka plate i bećarski
porez…
Pripremio Tihomir Ivka