U vrijeme kronične nebrige i elementarnog nerazumijevanja (ili
namjernog ignoriranja) posla preuzetog s nekretninom koja je bila
očiti krajnji cilj, novopečeni vlasnici kina Edison su zajedno s
jednako ignorantski postavljenim gradskim čelnicima trubili kako
Karlovčanima kino zapravo ne treba kad se za većinu projekcija ne
proda kritičan broj od 5-6 karata da bi se projekcija uopće
održala. Desetak godina kasnije stvarnost ih je demantirala jer
se čak i dvostruko većoj dvorani Doma HV-a ad hoc kina u gostima
Apollo često traži karta više. Naprednim kućnim kinima, velikim
LCD televizorima, Blu-rayu, torrentima…, unatoč. A Edison od
vremena sumnjive privatizacije ne samo da više nije kino, već se
polako ali sigurno pretvara u ruinu u centru grada, malu birtiju
u puno kvadrata s terasom koja se slobodno može okarakterizirati
kao parkovno-urbana devastacija.
Gradska vlast tu više nije mogla puno učiniti, okrenuli su se
lažnim političkim obećanjima kako će Karlovac dobiti multipleks
sa svakom najavom gradnje nekog novog trgovačkog centra. Kao što
znamo, ništa od toga, a i dalje obećavati je postalo glupo, pa je
privatna ideja o “kinu u gostima” došla kao izvrsna alibi priča u
vrijeme pred izbore kad će se moći reći kako “eto, obećali smo
kino i imate kino”. Uglavnom, Apolo je započeo s radom
zahvaljujući i sredstvima iz gradskog proračuna. I neka je. I
nešto je više od dosadašnjeg ništa.
Grad polako dolazi k sebi i po pitanju koncertno-klupskog
prostora za (uglavnom) nekomercijalne glazbene programe koji ima
publiku među nešto progresivnijem dijelu mladih, studentarije i
alternativaca svih vrsta koji su – što zbog nedostatka njima
prihvatljivog sadržaja, što zbog pukog neimanja novca – vikendom
prisiljeni po parkovima natezati jeftini “bambus”. Kad je
opijanje u parkovima poprimilo razmjere pošasti u nepredizborno
vrijeme posezalo se za represijom, spominjale su se elektronske
naprave za tjeranje mladih i uvodile zabrane na ispijanje
alkohola na javnom mjestu. Sada Grad ide afirmativno, s nešto
više od milijun kuna uređuje kultnu Malu scenu Hrvatskog doma. U
predizborno vrijeme? Da, ali kao i u slučaju kina bolje ikad nego
nikad, i išta nego ništa. Da to ne mora biti uludo bačen novac
najsvježiji je primjer prošli vikend kad su dva najveća kafića u
gradu organizirala koncerte koji nisu puka komercijala ili
glazbena “kuruza”; u petak “River” je rasprodao Urban, dok je dan
kasnije Papas napunio bend Stillness. Svijet je možda stvarno
otišao kvragu kad u jednom lokalu kojeg bije glas šminkerskog
svira žestoka dub-reggae-rock družina i odašilje protestne
političke poruke baš kao što je to u 60-ima činio Dylan, Clash
početkom 80-ih ili RATM 90-ih godina, kao predgrupa im repaju dva
mlada Roma iz Zrenjanina, a ostarjeli punker sve to uz pivo
promatra sa šanka i negdje si misli dabogda crk’o rock’n’roll kad
se svagdje svira. Je li to eksces ili začetak novog trenda
glazbene radikalizacije u fancy lokalima, teško je reći jer je to
ipak privatni posao gdje krajnji cilj nije sadržaj već profit.
Važno je da publike ima i da se ima razloga uređivati novi/stari
koncertni prostor u Hrvatskom domu koji je “drugačijem” glazbenom
sadržaju ipak prirodnije okruženje od kafića u centru. Kad je
novac osiguran, uređenje zidova i opremanje prostora je najlakši
dio posla. Upitnici će se početi gomilati tek kasnije. Iako je
konzultiranje s javnošću (predstavnicima udruga) s jedne strane
pohvalni demokratski pristup u traženju rješenja, s druge se čini
da – kao i u općenitom vođenju grada – vlast nije bila u stanju
ni sebi ni mogućim korisnicima zacrtati pravac i jasniji okvir
koncepta, odnosno strategije. Ne zna se čemu prostor uopće treba
služiti, tko bi bio poželjan da njime upravlja, kako bi se vodio
ugostiteljski dio posla (bez toga ne ide za početak zbog
financijske samoodrživosti), i ispunjava li uopće prostor osnovne
uvjete za legalno odvijanje javnih priredbi.
Naime, prije 15-ak godina kad je tamo bazirana udruga SKUC
“B.Radić” pokušala legalizirati prostor, nije uspjela jer je
prolaz po stepenicama bio preuzak i pitanje je kojim bi zahvatom
to sad moglo biti riješeno. Nadalje, kome god dali Malu scenu,
moraju mu pružiti i stabilnu proračunsku pomoć jer bez nje će
kvalitetan sadržaj ostati samo mrtvo slovo na papiru. Računaju li
na tu okolnost u Gradu nije poznato, kao ni mnogo toga drugog.
Ostaje nam se nadati da se iza investicije od 1,25 milijuna kuna
kriju iskrene namjere da se rokerskoj mladeži uredi oaza. Da
uređena Mala scena ne postane tek kratkoročno sredstvo političke
trgovine poslije lokalnih izbora, u kojoj bi se mandati mijenjali
za kvadrate. Naime, neki s nezavisne liste kojoj se proriče
uspjeh na izborima za Gradsko vijeće ne kriju da ih zanima
preuzimanje ovog kultnog prostora.