Nažalost, sve traje tek nekoliko sekundi, jer Nešo onda
počinje pričat o bendovima. O bendovima za koje nisam čuo, ali to
nije najgore, najgore je što nije ni on, dok nije sinoć pročitao
na internetu i sad priča kao da je njihov najvjerniji fan. Onda
dođemo do mog posla i ja se nakratko bojim da će Nešo pitat jel
bi mogao možda i on radit danas sa mnom, već ga čujem kako priča
“ne morate me platit, samo nemam sad niš drugo za radit, pa
ono…” Ali on to ipak ne kaže. Međutim, ipak me pita kad ću se
vraćat s posla i ja par sekundi zamišljam kako pada snijeg s
krova, jasno, ravno na njega, potpuno ga zatrpava, ne baš da
umre, ali da se više nikad ne otkopa, nego nastavi živit u nekom
podzemnom snježnom svijetu i dosađivat krticama, a ne meni. Pa se
sjetim one glupe reklame “Nobody is an island” i mislim si zašto
ne bi bar Nešo mogao bit otok, šta fali da budeš otok, otoci su
sasvim kul. Onda sam na poslu. Uđem u svoju sobu i istog trenutka
osjećam nevjerojatnu sreću, doživljavam jedinih pet sekundi
duboke istinske sreće tog utorka, jer imam savršenu ekipu,
nevjerojatno je kako su svi super, vidim, uz to, kako duboko mrze
ovaj utorak, baš kao i ja, i sav se ozarim, smijemo se jedni
drugima kao da smo u reklami za VIP, ali onda se sjetim reklame
za VIP i opet mrzim cijeli svijet. Onda u sobu ulazi šef. – Jel
bi ti iš’o sutra u Rijeku – pita me i ja sam zgrožen kao da me
pitao da li bih išao na presađivanje srca ili, još gore, zubaru.
– Ne bi baš – kažem, jer mrzim svijet, a Rijeka je na svijetu, do
Rijeke se ide autom, a mrzim i aute, asfalt, drveće uz cestu i
sve to, uostalom nemam dobra iskustva s Rijekom, jednom sam tako
bio tamo i išao onom nekom glupom uzbrdicom i naletio sam na
tipove kojima je crknuo auto i glumio sam dobrog čovjeka pa sam
ponudio pomoć i tako smo gurali, a onda mi je taj neki dečko
rekao nešto, nemam pojma što, ali meni je zvučalo kao da kaže da
enkstepuliram cerfiguks, a koliko tek mrzim cerfigukse bolje da
ne pričam… Onda zvoni mobitel. Zove Nešo i pita me “zerf gex
huitor mjertsss floik” ili tako nešto, uopće ga ne slušam, već
razmišljam o tome kako sam glup što ne idem u Rijeku, jer tamo
možda neće biti njega. Možda. Kad dođem doma pišem ovo i mislim
si kako će ljudi sigurno pomisliti da sam totalno poludio i da će
im bit žao Neše, pa onda i meni bude žao Neše i osjećam se kao
hulja, iako mu uopće nisam zabio prst u oko.