soundtrack – Mercury Rev: Endlessly (tko nije čuo a ne ode si odmah nabavit taj sluša Magazin i navija za Huljića protiv Remi, pih)
Tmurnost prva:
standing in a dream
weaving through the crowded streets
– Kako možeš voljet ovakve dane – pita me Tina, dok crnosivo nebo pritišće grad u svejedno toplom jutru.
Jedva je prošlo osam, njoj se trči, a ja ionako nikad ne mogu spavat poslije osam, pa stojimo ispred stare bolnice na Dubovcu i pričamo o vremenu sve dok to ne postane suviše engleski.
Nešto kasnije, Tina trči obalom Kupe, a ja, budući trčim samo kad držim reket u ruci ili je u blizini nekakva lopta, a inače se osjećam kao zadnji idiot kad trčim “na suho”, sjedim na zidiću i promatram tmurnoću.
U tmurnim jutrima svijet postane opipljiv i ogoljen. Gledam staru Katzlerovu kuću, s oljuštenom zelenkastom fasadom i zidnom prašinom posipanom po asfaltu, kamenje u rijeci, nepokošenu i strmu obalu Kupe, s ponekim ljubičastim cvijetom u visokoj travi…gledam željeznički most, prepoznatljive krovove s druge strane mosta, crijepove, dimnjake, parkirane automobile u čijim staklima se ogleda taj isti svijet.
Gledam ljude, jedva primjetno razmrljanu maskaru na očima djevojke u crvenim starkama, zgužvan ovratnik čovjeka koji izlazi iz prašnjavog tirkiznoplavog autobusa, rub coca-cole od dvije litre koji izviruje iz bijele najlonske vrećice, ženu koja ulazi u urarsku radnju, radnika nalakćenog na malu voćaru kako ispija pivu iz debele tamnonarančaste boce…
I sve je lijepo. I sve je ugodno. Blagi osjet hladnoće na rukama položenim na zidić, miris riječnog bilja, zvukovi prvih veslača, udarac zvona na crkvenom tornju.
I sav sam od grada.
Tmurnost druga:
the choir disappears
and voices in your head appear
leading you again endlessly
Ovo je bilo davno. Tamo u vrijeme Sumerana, dok kraj nas prolaze iznemogli poštari pritisnuti teretom torbe pune pločica dugih klinastih pisama.
Zapravo, prije samo 17 godina, ali mobiteli su nepoznata stvar.
Kako smo živjeli, pitate se?
Uglavnom, u Dugoj Resi smo.
Dječaci smo, mada mislimo da smo odrasli i imamo bend, imamo probu. Poslijepodne je prvomajski koncert u parku.
Iako smo velike rock zvijezde naravno da još nemamo vozačku, pa stopiramo do Karlovca.
Zlaji i meni staje neka Nijemica. Dok nas vozi pričamo joj o gradu, o prvomajskoj fešti u parku, pričamo gluposti i onda dolazimo u grad i na ulicama nema apsolutno nikog. Korzo je pusto, nema čak ni vjetra i izvješene zastave miruju, s pozadinom od sivog neba.
Nijemica nas gleda kao zadnje idiote, tko zna što misli o cijeloj ovoj zemlji u kojoj na prvomajske fešte u parku ne dođe baš nitko.
Na ulici nema žive duše, ali ostali dečki iz benda već su tamo, na beskrajno praznom asfaltu, s ponekom zgužvanom plastičnom čašom, odbačenom plavom vrećicom i poderanim plakatom pod pozornicom.
– Koji je ovo kurac – pita Zlaja.
– Pucat će se – kaže Kole.
Saznajemo kako je dok smo mi bili u Dugoj Resi počeo “Bljesak” i kako su policijski džipovi cijelog jutra kružili i upozoravali ljude da ne izlaze iz kuća. Sve je odgođeno.
Bez nekog straha, polako hodamo praznim gradom, rastajemo se na uobičajenim mjestima, sve nas je manje i na kraju opet ostajemo samo Zlaja i ja. Baš kad ulazimo u ulici, negdje u beskrajnoj daljini bljesak razbije sivo nebo, a sekundu kasnije začuje se prodoran zvuk.
– Evo ga – kaže Zlaja.
Još neko vrijeme stojim na ulazu, granate padaju daleko, negdje po centru, po praznom gradu, padaju besmisleno, po ljudima kojih nema, po svijetu kojeg nema.
Svijetu za koji samo ja znam kako intenzivno tog poslijepodneva miriše na lipu.
Tmurnost treća:
if the armies of her soul
take you by surprise and flee
– I nije nešto ovaj mir – dovikuje Goran s bicikla i uskoro nestaje u gustim krošnjama parka.
Jutro je tmurno, ali onako da jednostavno znaš kako neće padati kiša. Iza crnog neba blješti ljetno sunce i sve je onako čudno mutno.
Sjedim u kafiću na rubu parka, jutro nakon kraja rata, jutro nakon što je cijeli grad bio na Korzu.
Sjedim u kafiću u kojem je prije dvije godine poginuo Tomica Belavić, u kafiću iz kojeg se vidi kazalište pred kojim su još danima ležale slomljene grane s gustim zelenim lišćem.
Kasnije ustajem, sjedam na bicikl, vozim se Grabrikom, svijet pomalo nalikuje na ono što je nekad bio, sa ženama koje vješaju veš na balkonima, s punim uličnim kafićima, s djecom u igri pred visokim crvenim zgradama, s muškarcima koji peru automobile.
Onda se penjem na prugu, sjedam na tračnice i gledam autoput.
Beskrajno pust, pritisnut tamnom kapom neba, s toplim asfaltom, s putokazom izrešetanim mecima, s bijelim kamionima UNPROFOR-a i žičanim ogradama, tamo u daljini.
Gotovo je nečujna, ali osjećam kako dolazi i sjeda pored mene.
Šutimo.
Nakon par stoljeća, progovara.
– Falit će mi.
Sliježem ramenima i netremice gledam u autoput. Ne mogu odvojiti oči od njega.
– Hej…
Okrećem se prema njoj i gledam autoput u njenim očima.
– Zelene su ti oči. Tmurno je i ružno je i zelene su ti oči – kaže.
Još davno smo zaključili da su mi oči smeđe kad je oblačno, a zelene kad je sunce, ali, eto, očito ima i iznimaka.
– Šta će bit sutra – pita me na kraju.
Ustajem, još jednom sliježem ramenima i onda joj pružam ruku da lakše ustane.
– Srijeda – kažem – sutra će biti srijeda. Ništa drugo.
Okrećemo leđa, silazimo s pruge i čekamo odjavnu špicu koja se u stvarnom životu nikada ne pojavi.
I ne preostaje nam drugo nego da započnemo još jedan sasvim novi život.
– Imaš – odjednom vikne, lupne me po ramenu, nasmije se i trči kroz visoku travu. Trči u sjeni grada, tako da jednom puno kasnije mogu lakše objasniti zašto mislim da su tmurna jutra nenadjebivo lijepa.