Prošlo je, prijatelju, podosta vremena od mojeg zadnjeg pisma u
kojem ti napisah da ne mislim bilo u čemu braniti Katoličku
crkvu, opravdavati je, ispravljati neke povijesne “krive Drine”.
Tebi i većini ljudi dostupna je povijesna građa pa je moguće
stvari postaviti na svoje mjesto. Na temelju nečega što mi se
sviđa ili ne sviđa teško je donositi objektivne prosudbe. Davno
sam odustao od toga da pokušavam govoriti ili uvjeravati druge u
objektivnost ili subjektivnost vlastitih prosudbi ili o
goldštajnerovskim povijesnim istraživanjima. Ona ne trpi
selektivnost u procjeni neke osobe ili dokumenata.
Kao što napisah ne mislim o tome, jer je to ionako uzaludan
posao, mislim o nečem drugom napisati ti nekoliko redaka. Čini mi
se, kada govoriš o Crkvi da upadaš u određenu zamku. Naime,
govoriš o tome kako se Crkva udaljila od svoga Osnivača i od prve
Crkve. Pitanje koje mi se nameće jest što misliš pod tim Crkva,
prva Crkva?
Crkva je zajednica koja je započela svoj hod iz Jeruzalema pred
dvije tisuće godina s jasnom vizijom – dati svjedočanstvo za
Gospodina, približiti ljudima tu novost koju je donio Isus iz
Nazareta, potaknuti ljude da ga prihvate. Djela apostolska koja
opisuju te početke govore nam o tome da su jedni prihvatili,
drugi nisu, treći su nastojali sve to satrti u korijenima. Kroz
dvije tisuće godina Crkva to čini, nekad s više vjerodostojnosti
i uspjeha, ponekad s manje jednog i drugog. Ali bitno je da nije
stala. Ona to čini i danas.
Mogu se složiti s Goetheom da u čovjeku stanuje više duša, samo
je pitanje koja će u kojem trenutku biti pobjednikom. Kršćani su
ljudi koji žive svoj život u vremenu, prostoru, svaki od njih u
sebi nosi blagoslov i prokletstvo, dobro i zlo. Iz mnoštva tih
ljudi dolaze oni koji vode tu zajednicu. Oni su plod Božjeg
poziva, ali i te zajednice i u njima stanuje više duša. Crkva,
dakle ne čine savršeni ljudi, niti je vode savršeni ljudi. Ona
nije zajednica savršenih, besprijekornih ljudi. Nikada to i nije
bila. Na njoj nije najvjerojatnije simpatična ta ljudska
dimenzija, ali ona posjeduje ono što ljudi traže – Isusa Krista.
Njoj se u ruke predao Isus Krist, kao što je to s njim učinio
Otac nebeski kada ga je predao u ruke ljudskoj obitelji u
Nazaretu.
Pojavni oblik, njezino djelovanje, organizacija kroz povijest su
se mijenjali, što je sasvim razumljivo. Različiti uvjeti,
različita vremena tražili su nove oblike organizacije, nove
oblike djelovanja. U tom dijelu vidljivi su pokušaji, nekad
uspješni, nekad neuspješni da djeluje u tom vremenu i na način
koji je bio uobičajen: U ovom našem vremenu nastoji se
prilagoditi, organizirati da bi što uspješnije izvršila svoje
poslanje.
Pogledi na djelovanje u različitim povijesnim vremenima mogu biti
osuđujući glede načina organizacije i djelovanja. Možda smo
nepravedni? Pristrani? Često se zaboravlja da je povijest
neprestani hod, neprestano mijenjanje, usudio bih se napisati –
nikada dovršeni hod.
Druga stvarnost koju nikako ne valja smetnuti s uma jest: Crkvu
čine djeca, mladi, stari, zdravi, bolesni, učeni, neuki, psihički
zdravi, psihički bolesni, ljudi svih kontinenata, rasa, boje
kože, jezika, kultura i civilizacija, bogati i siromašni,
iskreni, neiskreni, praktični i povremeni, folklorni, zadovoljni,
nezadovoljni. No o tome možemo raspraviti drugi puta.