Svi oni što su gradili “na divlje” ili nadograđivali postojeće
objekte imaju rok do 30. lipnja da se prijave i legaliziraju
gradnju. Kad vlast stisne kao što je sad slučaj, tema ilegalne
gradnje postaje aktualna s vremena na vrijeme, no zapravo nikad
ne izlazi iz mode. U ovim krajevima pokušati izigrati državu je
jednostavno folklor, a uspjeh u tome se računa kao kakav trofej.
Sustav koji smo napustili prije više od 20 godina, zadržavajući
uglavnom loše tekovine i odbacujući one dobre, također je imao
sličnih briga. Dopuštao neko vrijeme da radi tko što hoće i onda
na silu i brzinu, znao raščistiti stvar. Iz starih novina
doznajemo kako je s rastom standarda početkom sedamdesetih godina
naglo porastao broj automobila u gradu, s njim i potreba za
garažama. Kako se navodi, u to je vrijeme svaka zelena površina
oko zgrada i po parkovima bila načičkana nakaradnim limenim i
drvenim potleušicama za limene ljubimce. Kad je vlast odlučila
očistiti grad od divljih garaža dobila je problem i na ideološkoj
osnovi. Saznala je da se dio broj članova partije spreman
ponašati na društveno odgovorni način samo kad to ne ide na
njihovu štetu. Kako slično današnjim članovima partija…
“Garaže”, Karlovački tjednik, 24. siječnja 1974.
Tko bi pomislio da srušena garaža može biti uzrok da član Saveza
komunista uzme svoju knjižicu i vrati je, ili priprijeti da će je
vratiti… Tako se ipak dogodilo, ovdje u Karlovcu. Nekolicina (a
njihova će imena na vidjelo, kad dođu na dnevni red) komunista,
prijeti ostavkama u članstvu i na funkcijama. Do danas je srušeno
370 (od oko tisuće) bespravno sagrađenih garaža. Nismo ni
očekivali da će “pogođeni” pljeskati toj odluci. Međutim, bilo je
krajnje vrijeme da netko pokida tu paučinu nemarnosti, koja
prijeti da postane mreža od debelih konopaca, a ne samo paučina.
E, pa kad je već to odlučeno i kad je rušenje počelo, mnogi su
gunđali, ali i sami rušili garaže svjesni da u parku nije mjesto
“limenki”, ili zidanici. Neki od vlasnika protestiraju na
neobičan način. Kad im je uklonjena “štalica” iz parka, oni i
dalje “čelične konje” drže na istom mjestu u parku. Drugi su se
batrgali nogama i rukama da ne ostanu bez garaže, pa se to moralo
obaviti uz asistenciju posebne službe (takvih je bilo svega 15).
Međutim, ovi treći zapeli su nam za pero svojim totalno
nekomunističkim ponašanjem. Vratiti partijsku knjižicu u trenutku
kad su trebali poslužiti primjerom tako zvanim nesvjesnim
građanima, predstavlja u najmanju ruku gestu vrijednu
isključenja, a ne brisanja s evidencije. Osim toga, to je i
primjer kako “pogođeni” ipak kad-tad izađu na brisani prostor i
pokažu se u pravom svjetlu. Naime, oni nose partijsku knjižicu
sve do časa kad se od njih zahtijeva da se počnu društveno
ponašati. Drugim riječima, oni bi rado bili članovi Saveza
komunista ako od toga imaju korist. Kad nema … A koliko ih je
još takvih?
Pripremio Tihomir Ivka