U skromnoj proslavi državnog praznika Dana antifašističke borbe u
Karlovcu pred ostacima spomenika nad šancom koji je sad barem
uredno obojan, među ostalom starčadi koja se uglavnom osobno
sjeća borbi kojoj možemo zahvaliti današnje granice Hrvatske,
našao se i neuništivi Josip Boljkovac Deda, i dalje spreman za
tirade u 91. ili 93. godini života, ovisno o izvoru. Bez obzira
gledalo ga se u pozitivnom ili negativnom kontekstu, Boljkovac je
kontroverzna hodajuća legenda nevjerojatne biografije i lomova u
životu.
Partizan kojem desničari pripisuju mračnu ulogu u likvidacijama
na karlovačkom području nakon 2. svjetskog rata, gradonačelnik za
čija je vladanja Karlovac postao moderan, izgrađeni grad,
hrvatski nacionalist koji je pao po slomu “Hrvatskog proljeća”,
prvi ministar policije u RH, zagovaratelj mirne kohabitacije sa
Srbima i smanjivanju ratnih tenzija, jedan od zaslužnih što ratni
Karlovac ne nosi teret ratnih zločina kao Sisak ili Osijek.
Tvrdoglavo slijedeći vlastiti instinkt i uvjerenja, promoviran je
i smjenjivan, slavljen i bacan u blato… Za ovu priliku izabrali
smo jedno od tih valjanja po blatu od prije četrdeset godina, kad
je Boljkovac – poslije 21. sjednice KPJ i ostavki Savke
Dabčević-Kučar, Mije Tripala i ostalih “proljećera” – isključen
iz partije, smijenjen s funkcija i poslan u političku anonimnost.
Režimske lokalne novine nakon uspješnih mandata na čelu Karlovca,
otisnule su mu difamacijsku “zahvalnicu”.
“Inat ili…? Što se krije iza ostavke zastupnika Josipa
Boljkovca”, Karlovački tjednik, 16. studenog 1972.
Naš izborni demokratizam iskoristio je bivši predsjednik Općinske
konferencije Socijalističkog saveza Karlovca Josip Boljkovac,
tako da svih 52.000 odraslih stanovnika karlovačke općine mora
zbog njegove “igre” izići na biralište, jer postupak za opoziv za
zastupničke dužnosti mora biti potpun.
Bivšem predsjedniku Socijalističkog saveza i zastupniku Josipu
Boljkovcu nakon isključenja iz Saveza komunista, nisu pomogla ni
uvjeravanja društveno-političkih rukovodstava općine da dade
ostavku, ni skidanje sa spiska plaćenih zastupnika, ni jednodušna
ocjena odbornika da se pokrene opoziv, ni… Ništa nije pomoglo. On
je ostao pri svome navodeći sumnjive argumente i govoreći da će
ostavku uskoro dati. To uskoro, evo, već traje više od 10
mjeseci, od 21. sjednice. Uz obećanje i, jednostavno rečeno,
izigravanje, dodavao je kako karlovačkoj komuni ne želi praviti
smetnje. Dapače, rekao je da će “surađivati”. A sad se vidi
koliko su ta obećanja bila iskrena. Najbolje o tome svjedoči
njegov telefonski poziv iz Zagreba za vrijeme posljednje sjednice
Općinske skupštine. Javio je kako upravo razgovara o ostavci.
Bila je to jedna od njegovih uobičajenih patki.
Sad je, valjda, svima jasno, ako prije nije bilo, koliko u tim
njegovim izjavama ima poštene namjere.
Pokrenuti cijeli izborni mehanizam za opoziv, koji ne samo da
stoji mnogo rada nego i sredstava, to je njegovo obećanje da želi
pomoći. Birački spiskovi, na primjer, stajat će oko 60 tisuća
dinara, štampanje plakata 400, na 150 biračkih mjesta bit će po
šest članova komisije s obaveznim dnevnicama, automobili,
aktivisti za praćenje toka glasanja, zapisničari itd. Odista
iskrena podrška i suradnja?!
Pripremio Tihomir Ivka