*kažu ljudi da to nije to bez Valpova pa eto…
– E ajmo negdje skroz bezveze – kaže Goran, dok sjedimo, a gdje drugdje nego na stepenicama. – Može – odgovaram ja spremno, misleći kako u planu ima da se popnemo na Zeleni neboder, odemo u Toplanu pitat jel možemo ić na vrh dimnjaka, ili, recimo, da idemo gradit zemunicu u Kozjači. “Hm”, “mogli bi”, “a di?” – govore ostali. – Ne znam, koji je najgluplji grad na svijetu – pita Goran i ja već vidim cijeli scenarij. I slabo mi je od njega. Zato odmah vičem: – Duga Resa. Duga Resa nije najgluplji grad na svijetu. Nije najgluplja, a nije čak ni grad. Jedino je na svijetu. Ali vičem “Duga Resa” zato što je dovoljno blizu da kad ustanovimo da smo idioti možemo relativno brzo doć doma.
Onda Surla počinje filozofirat kako nijedan grad nije glup. Surla voli gradove. Sve. I sad melje o tome, a ja se uopće ne mogu sjetit što je pričao. Da, ja filozof. Ja pamtitelj. Ne mogu. – Dobro, dobro – prekida ga Goc – onda koji je najnepoznatiji grad u Hrvatskoj? – Duga Resa – opet kažem ja. Oni se smiju, a ja sam tužan. Znam da se ne mogu obraniti, da će mi za par minuta sve to biti super smiješno i super fora i da ću koji smo idioti shvatiti tek kad bude prekasno.
Za par minuta sve to mi je super smiješno i super fora.
Nabrajamo gradove, ali nikako da nađemo najnepoznatiji. Garešnica nije, jer je stalno spominje Pervan. Kutina isto nije, zašto bi Kutina bila najnepoznatiji grad na svijetu, koji glupi prijedlog. – Belišće – veselo viče Denis, a ostalima svjetlucaju oči od sreće. – Grad papira, imao nogometnog prvoligaša – kažem ja, uništavatelj zabave.
Onda se Goran sjeti: – Pa ako je najnepoznatiji onda ga se i ne možemo sjetit! Svi su ponosni na pamet našeg prijatelja. Tapšemo ga po ramenima dok iz auta izvlači auto kartu. Gledamo. Gledamo. Gledamo. – VALPOVO!!!
Shit… Valpovo je stvarno najnepoznatiji grad. Ali, Valpovo je daleko. Ne želim u Valpovo. A tako mi je dobra fora. Znam da će mi biti užasno glupa čim dođem u Valpovo. Ali sad je super. Jebote…
Razmišljam kao manijak o tome što bih povezao uz Valpovo, ali ne mogu. Nema ništa. Pitam Surlu da mi šapne, on sigurno zna nešto, on zna nešto o svim gradovima, pa tako i o Valpovu. Neće. Đubre. Onda ga pitam koja rijeka ide kroz Valpovo, to jest idu li rijeke uopće najnepoznatijim gradom u Hrvatskoj… – Karašica – kaže on, a ja sretan. – Ne možemo u Valpovo! Tamo je Karašica, Valpovo je poznato po pjesmi “Pokraj Karašice selo malo”!!! – stvarno sam sretan dok im to priopćavam.
Naravno, glup sam. Uvjeravaju me kako to nije pjesma o Valpovu, jer Valpovo nije “selo malo”, već najnepoznatiji grad u Hrvatskoj. Gotovo je. Ne mogu im više ništa.
I tako par dana kasnije, žalim sam sebe. Jednim dijelom se smijem, baš mi je super fora, ali drugi sam svjestan koji smo mi idioti. Vjerovali ili ne, slažem si sendvič, stavljam si i sokić u ruksak i idem u Valpovo. Auto trubi, izlazim van, a vani je magla, vani je zima, vani je sivo. Znate li nekoga tko kad je vani magla, zima i sivo pomisli “ah, kako dobar dan za otić malo do Valpova”? Ne znate? Ja znam nažalost.
I tako mi idemo. I pričamo o Valpovu. – Možda je Valpovo sekta, pa se zato za njega ne zna – mudruje Goran i priča o američkim gradićima koji na prvi pogled izgledaju skroz normalno, a onda poslije ispadne da su svi stanovnici članovi neke sekte koja čeka da ih vanzemaljci pozovu na svoj svemirski brod, ili su u gradu samo djeca, koja su pobila sve roditelje i onda ih pokopala u kukuruzima. – Jel ima u Valpovu kukuruzišta – pita Ivana i mi joj se smijemo, iako nam nije baš svejedno. Naime, sjebano je kad radiš takve idiotarije, onda počneš u sve vjerovat.
Malo šutimo, pa se onda počinjemo nadat da Valpovo nije sekta. Nego smišljamo kako bi moglo postat popularno na cijelom svijetu. Padaju ideje o izgradnji velike kongresne dvorane koja će ugostit svjetsko prvenstvo u bridžu, te dobitku na lutriji nakon kojeg ćemo u NK Valpovo (ili kako se već zove nogometni klub, a čak i Valpovo ga mora imat) dovest Ronalda, Tottija i Mladena Burnaća. Burnać će bit golman.
Onda smišljamo legendu o Valpovu. Nismo baš raspoloženi, pa jedva počnemo smišljat priču o gradu koji je nastao od nanosa Panonskog mora, koji su na to mjesto nanosili svašta nešto “val-po-val”. Nevjerojatno smo dosjetljivi.
I onda dođemo. Valpovo je stvarno tu. Sretni smo kako nikad nitko nije bio sretan. Vidimo tablu na kojoj piše Valpovo i stvarno smo sretni kao da nismo normalni. Kao? Haha…
Parkiramo, izađemoiz auta i tamo je neki dvorac. Dobar je. Lijep. Goran odmah juri nekom tipu i pita ga kakav je taj dvorac. – Paranaunoma – kaže tip i neljubazno odjuri od nas. Čovjek bi rekao da će bit sretan što vidi turiste, ali prevario bi se. Njegova pojava ipak nas je razveselila jer je otpala mogućnost da su svi odrasli zakopani u kukuruzima. Goran ne odustaje lako, sad vidi neku babu, pravu pravcatu babu istu kao u svakom gradu na svijetu. Čak ima i ceker. – Kakav je ovo dvorac gospođo, molim vas – pita Goran – Pandanamor – kaže baba. – Oprostite, kako? – ponavlja Goran. – Pradaroman – ponavlja mu baba.
Onda dolaze neke cure. Komada tri. Zaustavljamo ih i one za razliku od odraslih i baba s cekerima, cijene pojavu turista u svom gradu. Objašnjavaju nam da se dvorac zove “Prandau Povlaka Norman S Dva N”. Malo čudan naziv, ali tko smo mi da sudimo.
E sad, u čemu je problem. U tome da srednja od njih (nije cijelo vrijeme srednja, ali kad su dolazile prema nama bila je srednja) ima dugu smeđu kosu i tamne oči i jedva primjetni ožiljak pored usne i lijepu majicu i svijetloplave traperice na kojima se vidi kako su joj noge lijepe (a i još neke stvari nisu loše, kad pogledaš onako s leđa) i ima lijep glas i lijepo se smije. Pa se ja zaljubim u nju. Onako na pola sata. Do sat.
Sjedimo s njima u nekom bircu, smiju se kakvi smo kreteni, i tu sad dolazi onaj trenutak o kojem sam pričao još na početku. Trenutak u kojem više nije super smiješno i fora, nego shvatimo, onako doista shvatimo da sjedimo usred jebenog Valpova bez ikakvog razloga. Da smo umorni. Da smo daleko od stepenica na kojima inače sjedimo. I osjećamo se kao totalni idioti.
Potpuno rezignirano šećemo još malo po Valpovu, koje izgleda prilično gradoliko, čak simpatično. Stvarno.
Od naših novih jednodnevnih, to jest nekolikosatnih prijateljica, saznajemo kako je Valpovo imalo odbojkaškog prvoligaša. Haha. Tipično. Najnepoznatiji grad u Hrvatskoj imao je prvoligaša u najnepoznatijem sportu u Hrvatskoj. (jednom čitam Sportske i odbojkaške izvještaje i vidim rezultat Karlovac-Osijek 3:0, a ispod piše “gledatelja 150” i mislim si kako je sramota da je tako malo ljudi, a onda pogledam ostale utakmice i ispadne da je tih 150 najveća posjeta – Hrvati ne znaju odbojku, ne zanima ih, gotovo, odbojko nepoželjna si, odi u Italiju ili već negdje).
Ona moja srednja više nema tako tamne oči. Provirilo je neko sunce i sad mi se čine malo svjetlije. Fnje-fnje sam uglavnom. Puding od Valpova.
Na kraju, ipak idemo doma. Sami sebe tješimo kako smo super i kako je bilo baš fora i kako smo genijalni, jer kome drugom bi to palo na pamet. Nikome. Jedino u tome smo u pravu. Nikome drugom to ne bi palo na pamet.