Lidija Bajuk: Dobro sam proučila Stari grad Dubovac i već prije koncerta sam znala da će sve biti sjajno

– Pa i ovdje smo večeras bili okruženi prirodnim materijalima kao što su kamen i drvo. Tek su mi poslije nastupa rekli da je i noćas i pun mjesec, što nisam znala, ali tko zna, možda sam intuitivno i osjećala, jer sam i pjevala o mjesecu. Doduše, o mlađaku, ali on dolazi nakon punog mjeseca. Htjela sam reći i da mikrotoponim Dubovac ima veze s mojim mitsko-bajkovitim motivima iz hrvatske usmene književnosti, tako i u napjevima koje pjevam. Taj dub, taj hrast je zapravo onaj arbor mundi, to sveto stablo koje je čuvalo da se nebo ne sruši na Zemlju, na Terru magnu, odnosno muško načelno na žensko. I onda je sve nekako bilo u tom ozračju. Budući da tu postoje i arheološka nalazišta, vjerojatno je da je tu postojao povijesni kontinuitet koji je prethodio nastanku ove tvrđave, i po svemu sudeći, Dubovac bi mogao biti i sakralni toponim izveden iz stabla uz neko davno slavensko svetište. Iako sad za to možda i nema materijalnih dokaza, nije nevažno utvrditi u kakvom je eventualnom odnosu neki mikrotoponim s drugim mikrotoponimima u svom bližem okruženju. Mi se u našim istraživanjima često oslanjamo na dostupne jezikoslovlje i na etnografske momente.

A u kakvim je onda okolnostima nastajala ta građa usmene književnosti na koju se oslanjate, ako je povijest ovdje bila prilično burna i nestalna?

– Kad su ovamo došli Slaveni, zatekli su autohtono stanovništvo sa svojim osobitostima. Nisu se uvijek u toj prošlosti ti narodi samo međusobno mlatili, ratovali i istrebljivali se međusobno, bilo je tu i suživota na raznim razinama tolerancije i prožimanja. Tako je zacijelo i dio još one antičke kulture i baštine prešlo u slavenski krug, a slavenski se pretkršćanski dio kasnije pretočio u običajnu tradiciju o kojoj više znamo.

Znate li iz kojeg razdoblja datiraju najstariji tekstovi koje obrađujete u vašim djelima?

– Etnomuzikolog Franjo Kuhač je prvi zapisivao i notografirao napjeve, dok je o samom preciznijem datiranju nastanka tih drevnih napjeva vrlo teško, gotovo nemoguće sa sigurnošću tvrditi. Naime, često kad pjesma i ima pretkršćanske motive, to ne znači da je cijela pjesma i nastala u tom razdoblju. Stihovi su jedno, a melodija drugo, i treba ih istovremeno gledati razdvojeno i zajedno. Nekad su se i vrlo stari stihovi spajali na znatno suvremeniju melodiju, kao i što su suvremeniji stihovi ponekad legli na staru melodiju, i zapravo ne postoji pouzdana formula po kojoj bi se to moglo iščitati. Definitivno postoje obredno-običajni napjevi koji su se pjevali uz određene blagdane, bilo o novogodišnjem ciklusu, bilo o proljetnom koji je nekada zapravo bio novogodišnji. Ima pjesama sličnog sadržaja koje su u različitim područjima pjevaju u različitim vremenima, kao primjer mogu reći koledarske pjesme koje su bile vezane isključivo uz zimski, novogodišnji ciklus, a negdje drugdje se gotovo identičan napjev pjeva kao neka uskršnja pjesma. Važan je zapravo bio taj novogodišnji ciklus, koji sad u proljeće zapravo slavimo i doživljavamo kao buđenje. Isto tako, neće naši muzikolozi reći za neku pjesmu da je stara, ali ipak se može po ljestvicama u kojima su pjesme ispjevane donijeti neke zaključke.

Znači, ipak se mogu u tom dijelu, makar grubo, određivati razdoblja nastanka nekih pjesama, odnosno, da nekih nije moglo biti prije nekog događaja?

– Ako su neke pjesme u čistom duru ili čistom molu, to ukazuje da su one modernije i zasigurno su novijeg datuma. Ali ima, recimo u Međimurju, primjera utjecaja dorske, frigijske ili eolske ljestvice, koje datiraju još od antičkih vremena, i neki od tih modusa sačuvani su sve do danas u nekim napjevima, i tako nam dosta govore o njihovoj starosti. S druge strane, kad izvodim naše napjeve u inozemstvu pred strancima koji nikad do tad nisu čuli stare hrvastke pjesme, vrlo često čujem od njih “ali, to je sve tako keltski”! Hoću reći, ako smo mi ponegdje u našem tradicijskom ruhu zadržali taj klinasti kroj koji smo baštinili od Ilira, zašto onda ne bismo baštinili i nešto od nematerijalne baštine, samo nju je teže dokazati. Ona negdje zvoni, samo da li se čuje i raspoznaje taj keltski u nekom nazivu ili u nekim natruhama- vjerojatno da, samo bez čvrstih dokaza nezahvalno je bilo što tvrditi i biti vjerodostojan. Gdje je bila dinamika kretanja ljudi i naroda, bilo je mnogo prožimanja i međusobnih utjecaja, i to je korijen bogatstva baštine, samo ju je ponekad teško raspoznati. U rimsko doba ovi su krajevi pak bili provincija u kojoj su se naseljavali i rimski isluženi veterani sa svim svojim povlasticama, i njima je više bilo do suživota nego ratovanja s domicilnim stanovništvom. U Međimurju je pronađen i nadgrobni spomenik s reljefom koji prikazuje bračni par- muškarca u rimskoj vojnoj opremi, a supruga je bila Keltkinja.

To je onda nepresušno vrelo građe i motiva za daljnje obrade?

– Meni je žao što tu povijest nisam na vrijeme dobila u onoj količini i na način kako je danas dobivam putem stručne literature. Sad sam i zaposlena na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, i o tim tradicijskim napjevima promišljam i kroz ovaj znanstveni diskurs, a što jedno drugo nadopunjuje. Ja sam tu u neku ruku kao “insajder”, jer kao izvođač znam jako puno pjesama, što je dobro i ne moram ih posebno izlistavati, a s druge strane nadopunjujem i dalje repertoar drugim starim pjesmama koje su mi često i dokazni materijal za neke moje znanstvene teze.

A što bi od svega toga bilo da ste 1986. godini prihvatili nagovaranja i poziv barda svjetskoga bluesa Johna Mayalla, kojem ste bili predizvođač na koncertima njegovih Bluesbreakersa u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu?

– Iako se ta ponuda na kraju nije ostvarila, mogu reći da mi i danas mnogo znači već i sama činjenica da me je tada, kao mladu djevojku koja je pred takvom legendom izvodila pjesme Joan Baez i Dylana, veliki John Mayall prepoznao kao potencijal i htio pošto poto da nastupam s njim na čitavoj europskoj turneji. U Čakovcu je sišao u publiku i slušao me, što ja nisam znala, i nakon toga me stao nagovarati. Međutim, nisam to mogla ili smjela prihvatiti, jer da sam otišla, moj otac bi tada vjerojatno za mnom s puškom jurio po Europi. Mayall mi je čak nudio da će me po završetku europske turneje povesti u SAD i preporučiti me za pjevanje studijskih pratećih vokala za eminentne glazbenike, to kao za početak, ali to je jednostavno bio prevelik izazov za mene mladu i općenito uvjete u kojima smo tada ovdje radili i bili naviknuti.

I što za kraj poručujete Karlovčanima?

– Možda se do kraja godine vidimo i treći puta u Karlovcu, ako dođem predstaviti moju upravo objavljenu knjigu pjesama “Papirnati brod” u izdanju Društva književnika Hrvatske. U Karlovcu nisam nastupila sve do proljeća ove godine, na poziv i u organizaciji “Pinkleca”, Udruge Međimuraca u Karlovačkoj županiji, čiji sam i sama počasni član, jer mi je otac iz Karlovca. Ako do tog našeg ponovnog druženja dođe, naravno da ću ponijeti i gitaru pošto sam dio tih pjesama i uglazbila.

KAportal.hr

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest